Википедија

Razmjena stanovništva između Grčke i Turske

Razmjena stanovništva između Grčke i Turske (grč. Ἡ Ἀνταλλαγή, tur. Mübâdele) proizašla je potpisivanjem konvencije o razmjeni stanovništva, potpisane u Lozani 30. januara 1923. od strane vlada Grčke i Turske. Razmjena je uključivala skoro 2 miliona stanovnika (oko 1,2 miliona Grka iz Male Azije, Istočne Trakije, Trabzona, Kavkaza i Pontijskih planina, uz oko 400.000 muslimana iz Grčke), mnogi od njih su nasilno napravljeni izbjeglicama.

Dokument o populaciji u Osmanskom carstvu 1914. Ukupna populacija iznosila je 20.975.345, dok je Grka bilo 1.792.206.

Na kraju 1922. većina Grka je pobjegla iz Male Azije, zbog genocida nad Grcima (1914—1922) i poraza Grčke u Grčko-turskom ratu (1919—1923).[1] Sudeći po nekim proračunima, tokom jeseni 1922, oko 900.000 Grka je stiglo u Grčku.[2] Sudeći po norveškom istraživaču, Fritjofu Nansenu, od 900.000 Grka pristiglih u Grčku, 300.000 je bilo iz Istočne Trakije, dok je 600.000 bilo iz Male Azije.[3][4]

Razmjena stanovništva je viđena od strane Turske kao način da formalizuju i za stalno isele Grke iz Turske, dok je Grčka konvenciju vidjela kao način da zadovolji teritorije koje su napustili muslimani.[5][6]

Razmjena stanovništva ili dogovoreno uzajamno isključenje, nije bilo bazirano na jezičkoj ili etničkoj pripadnosti, već na religijskoj. Uključivalo je gotovo sve pravoslavne hrišćane u Turskoj, uključujući i one kojima je turski matični jezik, dok je na drugoj strani, većina muslimana poslata u Tursku, uključujući i one kojima je grčki matični jezik.

Istorijska pozadina uredi

Razmjena stanovništva između Grčke i Turske je proizišla kao rezultat Turskog rata za nezavisnost. nakon što je Mustafa Kemal Ataturk zauzeo Smjarnu, što je praćeno raspadom Osmanskog carstva 1. novembra 1922. vođeni su višemjesečni pregovori, što je dovelo do potpisivanja formalnog mirovnog sporazuma između Grčke i Turske pre 24. jula 1923. u Lozani. Dvije nedelje nakon sporazuma, Udružene snage su predale Istanbul nacionalistima, označivši potpuni odlazak okupacijske vojske iz Anadolije.[7]

Dana 29. oktobra 1923. Velika turska skupština objavila je stvaranje Republike Turske, države koja će obuhvatati većinu teritorije koje je osvojio Kemal Ataturk 1920.[8] Na čelu Turske bila je Narodna stranka Kemala Ataturka, koja je kasnije postala Republikanska narodna partija. Završetak rata za nezavisnost donio je novu upravu u oblast, ali i nove probleme. Rekonstrukciju gradova, od kojih su mnogi bili napušteni. Grčko-turski rat ostavio je mnoga naselja urušena i opljačkana.

 
Prikaz Grka u Osmanskom carstvu 1910: moderni Grci označeni su žutom, pontski sa narandžastom i kapadokijski zelenom (odnosi se na dijalekte).[9]

Nakon Balkanskih ratova, Grčka je skoro duplirala svoju teritoriju i broj stanovnika je sa oko 3,7 miliona porastao na 4,8 miliona. Sa novim anektiranim teritorijama, broj manjina u Grčkoj porastao je na 13%, a nakon Prvog svjetskog rata porastao je na 20%. Većina etničke populacije u anektiranim teritorijama su bili Muslimani, ali nisu svi bili Turci.[8] Ovo se posebno isticalo u pogledu Albanaca koji su naseljavali albansku oblast Čamerija. Tokom razmatranja održanog u Lozani, izneseno je pitanje ko je Grk, Turčin i Albanac. Predstavnici Grčke i Albanije su odlučili da Albanci u Grčkoj, koji su uglavnom živjeli u sjeverozapadnom dijelu države, nisu svi pomiješani i da se razlikuju od Turaka. Vlada u Ankari je ipak očekivala hiljade ljudu iz područja Čamerije da stignu u Anadoliju i da se nastane u Erdeku, Ajvaliku, Antaliji, Senkileu, Mersinu i Adani. Na kraju, Grčka je odlučila da deportuje hiljade muslimana iz Larise, Tesprotije, Langadasa, Drame, Vodena, Sera, Edese, Lorina, Kukešija, Kavale i Soluna.[8] Između 1923 i 1930. priliv ovih bjegunaca u Tursku dramatično je promijenio društvenu zajednicu u Turskoj.[8]

Put do razmjene uredi

Sudeći po nekim izvorima, razmjena stanovništva, iako neuredna i opasna za mnoge, obavljena je veoma brzo.[10] Ako je cilj razmjene bio da se očiste etničke manjine, onda je to postignuto i od strane Turske i od strane Grčke. Na primjer, 1906. u današnjoj Turskoj, bilo je 20% nemuslimana, dok ih je 1927. ostalo samo 2,7%.[11]

Izvršilac razmjene bio je Fritjof Nansen, postavljen od strane Lige naroda. Kao prvi zvanični visoki komesar za izbjeglice, Nansen je predložen i izabran za nadgledača razmjene, uzimajući u obzir interese Grčke, Turske i sila zapadne Evrope. Kao iskusni diplomata, sa iskustvom u naseljavanju Rusa i drugih bjegunaca nakon Prvog svjetskog rata, takođe je kreirao novi dokument za putovanje za bjegunce tokom rata, Nansenov pasoš. Izabran je za glavnog nadgledača tokom mirovnog sporazuma nakon Grčko-turskog rata 1919–22. Iako prinudna razmjena stanovništva nije pokušana ranije u modernoj istoriji, na Balkanu je izvršena razmjena stanovništva između Grčke i Bugarske 1919. Zbog zajedničke odluke vlada Grčke i Turske da zaštita manjina nije dovoljna da poboljša etničke tenzije nastale nakon Prvog svjetskog rata, razmjena stanovništva je predložena kao jedino održivo rješenje.[12]

Sudeći po predstavnicima Ankare, poboljšanje statusa manjina u Turskoj zavisilo je od isključenja svakog vida stranog miješanja i mogućnosti provokacije sa strane. To je najefikasnije moglo biti postignuto sa razmjenom i najbolja garancija za sigurnost i razvoj preostalih manjina nakon razmjene, jeste da se ispoštuju i zakon i liberalna politika u Turskoj, koja se odnosi na sve zajednice čiji članovi nisu odstupili sa svojih dužnosti kao turski građani. Razmjena je takođe bila korisna i kao odgovor na nasilje na Balkanu, gdje je bilo milion Turaka bez hrane i utočišta, a Evropa i Amerika nisu pokazale nikakvo interesovanje.[12]

Razmjena stanovništva je viđena kao najbolji način da se zaštite manjine, ali i kao najradikalnije sredstvo ikada. Nansen je vjerovao da ono što je bilo na pregovaračkom stolu u Lozani nije nacionalizam, već pitanje koje zahtijeva brzo i efikasno rješenje, bez ikakvog odlaganja. Smatrao je da ekonomski problemi grčkih i turskih izbjeglica zahtijevaju najveću pažnju: „Ovakva razmjena će obezbijediti Turskoj momentalno najbolje uslove sa neophodnom populacijom da nastavi eksploataciju obradive zemlje u oblastima koje Grci napuste. Oblasti u Grčkoj sa muslimanskim stanovništvom stvoriće mogućnost povratka samoizdržavanja za bjegunce koncentrisane u gradovima širom Grčke.” [13] Nansen je prepoznao da su teškoće ogromne, shvatajući da razmjena zahtijeva premještaj više od milion ljudi. Istakao je: „Iskorjenjivanje tih ljudi sa njihovih domova, prebacivanje u stranu državu, registrovanje, procjenjivanje i uništavanje njihove individualne imovine koju su ostavili i obezbjeđivanje isplate po vrijednosti imovine.”[13]

Sporazumom je obećano da će imovina izbjeglica biti zaštićena i dozvoljeno im je da sa sobom slobodno nose prenosive stvari. Rečeno je da će stvari koje neće biti nošene kroz Egejsko more biti popisane na listu, koja će biti proslijeđena objema vladama za naknadu.[14] Nakon što je komisija postigla dogovor po pitanju stvari, trebalo je da se odredi ukupna suma koju će svako dobiti za svoju nepokretnu imovinu (kuće, zemlja, kola itd.) Takođe je obećano da će im u novom naselju biti obezbijeđena ista imovina koju su ostavili za sobom. Grčka i Turska će procijeniti ukupnu vrijednost stvari koje su ostale i razliku će platiti drugoj državi. Sva imovina koja ostane u Turskoj pripada Turskoj i svaka imovina koja ostane u Grčkoj pripada Grčkoj. Zbog razlike u prirodi i broja populacije, posjedi koji ostanu iza grčke elite u Anatoliji su veći od posjeda muslimanskih farmera u Grčkoj.[14]

Američki istoričar Norman Nejmark tvrdio je da je ovaj sporazum poslednji dio kampanje etničkog čišćenja, da se stvori etnički čista domovina za Turke.[15] Istoričar Dina Šelton napisao je slično, ističući da je sporazum u Lozani kompletirao nasilno izbacivanje Grka iz Turske.[16]

Izbjeglički kampovi uredi

Izbjeglička komisija nije imala koristan plan da prati preseljenje. Doputovavši u Grčku sa namjerom da izbjeglice nastani u zemlji, komisija nije imala statističke podatke ni o broju izbjeglica ni o dostupnom posjedu. Kada je komisija stigla u Grčku, Grčka vlada je već nastanila oko 72.581 farmersku porodicu, uglavnom u Makedoniji, gdje su kuće bile napuštene zbog razmjene.[17]

U Turskoj, imovina koju su Grci napustili, uglavnom je opljačkana od strane imigranata prije priliva imigranata iz razmjene stanovništva. Kao rezultat toga, bilo je teško smjestiti izbjeglice u Anadoliji, budući da su mnoge kuće okupirane od strane ljudi koji su zbog rata ostali bez doma, prije nego je vlada mogla da ih zaplijeni.[17]

Političke i ekonomske posledice razmjene uredi

Više od milion izbjeglica koji su napustili Grčku nakon rata 1922, kroz različite mehanizme doprinijeli su ujedinjenju elite pod autoritarnost u Grčkoj i Turskoj. U Turskoj, oblasti sa jakom ekonomskom elitom, pravoslavnim Grcima, ostavili su dominantu tursku elitu neizazvanu. Nastajeće biznis grupe, koje su podržavale Slobodnu republikansku partiju 1930-ih, nisu mogle da produže pravilo o jednopartijskom sistemu bez opozicije. Prelazak na višepartijski sistem zavisio je od stvaranja jake ekonomske grupe sredinom 1940-ih, što je ugušeno zbog odlaska srednje i više ekonomske klase Grka. Nasuprot Turskoj, dolazak izbjeglica u Grčku je razbio dominantnu monarhiju i staru politiku povezanu sa republikancima. Na izborima 1920. većina pridošlica podržala je Elefteriosa Venizelosa. Ipak, rastuće žalbe izbjeglica uzrokovale su da mnogi promijene svoju lojalnost u korist Komunističke partije, što je doprinjelo rastu komunističke moći. Kao odgovor na to, premijer Joanis Metaksas je uz podršku kralja raspustio parlament i uspostavio ličnu diktaturu 1936.[18] Na taj način, razmjena stanovništva je olakšala promjene u političkom režimu Grčke i Turske u međuratnom periodu.[19]

Veliki broj emigranata je umrlo od epidemije bolesti tokom putovanja i čekanja na brodove za transport. Broj umrlih tokom perioda emigracije bio je četiri puta veći od broja rođenih.[20] Prvih godina po dolasku, imigranti iz Grčke nisu bili uspješni u ekonomiji, ponijevši sa sobom samo poljoprivredne vještine u proizvodnji duvana. Ovo je stvorilo značajne ekonomske gubitke u Anadoliji za novu Tursku republiku. Sa druge strane, Grci koji su otišli, bili su sposobni radnici, koji su bili vjerni transnacionalnoj trgovini, kao prije kapitulacije Osmanskog carstva.[20]

Uticaj na druge etničke narode uredi

Dok trenutne stipendije definišu grčko-tursku razmjenu na vjerskom nivou, razmjena stanovništva je bila bazirana na etničkom nivou. Razmjena je legalno omogućila i Grčkoj i Turskoj da očisti etničke manjine i formira nacionalnu državu. Pored toga, religija je korišćena kao legitiman faktor za označavanje etničkih grupa kao Turke ili Grke u razmjeni stanovništva. Kao rezultat toga u razmjeni su preseljeni Pravoslavni Grci iz Turske i Muslimani iz Grčke. Ipak, zbog raznovrsnosti prirode tih bivših osmanskih zemalja, mnoge druge etničke grupe su imale socijalnu i pravnu osnovu da učestvuju u razmjeni. Među njima, tu su bili Protestanti i Katolički Grci, Arapi, Albanci, Srbi, Rusi, Rumuni, Bugari, grčki Muslimani iz Makedonije i Epira i Pravoslavni Grci kojima je turski matični jezik.[21]

Raznovrsna priroda etničkih grupa u Grčkoj i Turskoj nije se odražavala na uspostavljanje kriterijuma dogovorenih na pregovorima u Lozani[21] Ovo je zavedeno u prvom članu konvencije, u kome stoji:"od 1. maja 1923. održaće se prinudna razmjena pravoslavnih Grka turske nacionalnosti, baziranih u Turskoj i Muslimana Grčke nacionalnosti baziranih u Grčkoj."[21] Sporazumom je definisana grupa na koju se razmjena odnosi, Muslimani i Pravoslavni Grci. Ova klasifikacija je praćena pravilima mileta, vjerske organizacije u Osmanskom carstvu. U odsustvu stroge nacionalne definicije, nije bilo spremnog dostupnog kriterijuma za doprinos zvaničnom određivanju identiteta nakon vjekova bez nacionalnog poretka.[21]

Premještanje uredi

Sevrski sporazum je nametnuo teške uslove Turskoj i većinu Anadolije stavio pod upravu saveznika i Grčke. Prihvatanje sporazuma od strane sultana Mehmeda VI naljutilo je turske nacionaliste, koji su uspostavili suparničku vladu u Ankari i reorganizovali turske snage, sa ciljem da blokiraju sprovođenje ugovora. Padom carstva 1922. vlada u Ankari je osigurala većinu i zamijenila je osmanski sultanat kao dominantna vlada u Anadoliji. U svijetlu ovog događaja, održana je mirovna konvencija u Lozani, sa ciljem da sklopi novi sporazum, koji će zamijeniti Sevrski. Pozivnicu da učestvuje u konvenciji dobile su obje vlade, vlada u Ankari i osmanska vlada u Istanbulu, ali nakon ukidanja sultanata od strane vlade u Ankari, 1. novembra 1922. i kasnijeg odlaska sultana Mehmeda VI iz Turske, vlada u Ankari je ostala jedina vlada u Anadoliji. Vlada u Ankari, na čijem je čelu bio Mustafa Kemal Ataturk, brzo je počela da primjenjuje svoj nacionalni program, koji nije dozvoljavao prisustvo velikog broja turskih manjina u Zapadnoj Anadoliji. Jedan od prvih diplomatskih aktova, bio je pregovaranje i potpisivanje konvencije o razmjeni stanovništva između Grčke i Turske, 30. januara 1923, koju je potpisao sa Elefteriosom Venizelosom i vladom Kraljevine Grčke.[22][23][24] Konvencija je imala retrospektivni uticaj na preseljenje stanovništva, koje je nastalo nakon potpisivanja deklaracije o Prvom balkanskom ratu, 18. oktobra 1912.[25]

U vrijeme kad je razmjena počela, 1. maja 1923, većina prijeratnog grčkog stanovništva iz Egejske Turske je već pobjegla. Razmjena je uključivala preostale Grke u Centralnoj Anadoliji, Ponta i Karsa, ukupno 189.916.[1] Ukupan broj hrišćana koji su pobjegli u Grčku je oko 1,2 miliona, od čega je većina pobjegla 1922, prije potpisivanja konvencije. [26] 354.647 Muslimana je bilo uključeno.[27]

Ugovorom je samo ratifikovano ono što je već bilo izvršeno nad Grčkim i Turskim stanovništvom. Od 1,2 miliona Grka uključenih u razmjenu, samo je oko 150.000 preseljeno nakon sporazuma, većina je već bila pobjegla, zajedno sa Grčkom vojskom poraženom u Grčko-turskom ratu (1919–1922), dok su drugi pobjegli sa obala Smjarne[28][29] Jednostrana imigracija Grčkog stanovništva, koja je već bila u naprednoj fazi, pretvorena je u razmjenu stanovništva, pod međunarodnin legalnim garancijama.[30]

U Grčkoj, ovo je smatrano djelom događaja nazvanih Katastrofa Male Azije (grč. Μικρασιατική καταστροφή). Značajne imigracije su se već desile prateći Prvi balkanski rat, Prvi svetski rat i Turski rat za nezavisnost. Ovo uključuje razmjenu i isključenje oko 350.000 muslimana (uglavnom grčkih muslimana) iz Grčke i oko 1,2 miliona Grka iz Male Azije, Istočne Trakije, Trabzona i Pontijskih planina i iz Karske oblasti u Zakavkazju, koji nisu bili napustili oblast odmah nakon Prvog svjetskog rata.

Konvencija je pogodila skoro sve pravoslavne Grke iz Male Azije, uključujući i Grke iz Srednje Anadolije, Izmira, oblasti Pont, bivše ruske zakavkaske provincije Kars, Burse i drugih oblasti koje su zvanično denaruralizovane iz turske teritorije. Taj broj je iznosio oko pola miliona, a u konvenciju su dodati Grci koji su napustili Tursku prije potpisivanja ugovora. Oko 350.000 ljudi je isključeno iz Grčke, uglavnom turski muslimani, kao i grčki muslimani, rumunski, Albanci i denmenski Jevreji.

U vrijeme kada je održana konferencija u Lozani, većina Grka je već napustila Anadoliju, ostalo je ijo 200.000 nakon što se Grčka vojska povukla iz oblasti.[31] Sa druge strane, muslimansko stanovništvo u Grčkoj, koje nije bilo uključeno u sukob Grčke i Turske, bilo je gotovo nedirnuto.[32]

Posledice uredi

 
Grčko stanovništvo u Istanbulu i procenat ukupnog stanovništva u gradu (1844–1997).
 
Deklaracija vlasništva tokom razmjene stanovništva iz Jena u Solun

Turci i drugi muslimani iz Zapadne Trakije su bili izuzeti od razmjene, kao i Grci u Konstantinopolju i Egejskim ostrvima, Imbrosu i Tenedosu. Grcima koji su napustili ove oblasti prije razmjene, posebno Istanbul, nije dozvoljeno da se vrate nakon rata.

Republika Turska je 1932. sprovela niz kaznenih mjera, donesenih u parlamentu, kojima je Grcima zabranjeno bavljenje 30 poslova, od krojača i stolara do bavljenja medicinom, pravom i mnogim drugim poslovima,[33] što je izazvalo redukciju grčkog stanovništva u Istanbulu, Imbrosu i Tenedosu.

Većina imovine ostavljene od strane Grka koji su učestvovali u razmjeni, zaplijenjena je od strane turske vlade, označivši ih napuštenim.[34] Imovina je zaplijenjena tako što su vlasnici označeni kao „bjegunci” pred zakonom.[35][36][37] Dodatno, imovina mnogih Grka je proglašena kao netražena i vlasništvo je stoga pripalo državi.[35] Najveći dio imovine grčkog stanovništva je prodato od strane turske vlade.[35] Pod komitet koji je funkcionisao pod okriljem Komiteta za napuštenu imovinu, ukinuo je verifikaciju osoba koje trebaju da budu razmijenjeni, sa ciljem da nastavi prodaju napuštene imovine.[35]

Porez Varlik vergisi uveden je 1942, za sve nemuslimansko stanovništvo i služio je da dodatno redukuje ekonomski potencijal grčkih biznismena u Turskoj. Istanbulski pogrom 1955. koji je bio usmjeren protiv Grka, Jevreja i Jermena ubrzao je emigraciju Grka, redukujući broj Grka sa 200.000 1924. na 2.500 2006. godine.[38] Kao potpuni kontrast, turska zajednica u Grčkoj se povećala na skoro 140.000[39]

Profil stanovništva na Kritu je značajno izmijenjen. Grčki i turski muslimani su se preselili uglavnom na anadolijske obale, kao i u Siriju, Liban i Egipat. Grci iz Male Azije, uglavnom iz Izmira, doselili su se na Krit, donoseći tamo svoj dijalekat i običaje.

Sudeći po novinaru Brusu Klarku, lideri Grčke i Turske, kao i krugovi u međunarodnoj zajednici, vidjeli su rezultat homogenizacije njihovih država kao pozitivan i stabilan, pošto je razmena pomogla jačanju nacionalne prirode u ove dvije države.[40] Deportacija je donijela značajne izazove: Socijalne, kao što je preseljenje sa jednog mjesta na drugo i napuštanje dobrog porodičnog posla. Države su se takođe suočile i sa drugim izazovima. Iako deceniju kasnije, užurban razvoj djelova Atine, stambenih zgrada koje su se brzo odrazile na budžet, dok je pristizalo stanovništvo iz Male Azije. Do danas, Turska i Grčka i dalje imaju sela, kao što je Kajakoj, koja su ostala napuštena nakon razmjene.[40]

Reference uredi

  1. ^ a b Gibney, Matthew J., Randall Hansen (2005). Immigration and Asylum: from 1900 to the Present, Volume 3. ABC-CLIO. str. 377. ISBN 978-1-57607-796-2. 
  2. ^ Andriotis, Nikolaos (2008). The refugees question in Greece (1821–1930). 
  3. ^ „LEAGUE OF NATIONS” (PDF). Pristupljeno 7. 5. 2017. 
  4. ^ „The fate of Greek Majority Psomiades” (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 13. 04. 2020. g. Pristupljeno 7. 5. 2017. 
  5. ^ Charles, Howland. „Greece and Her Refugees”. Pristupljeno 7. 5. 2017. 
  6. ^ Affairs, Foreign (1926). The Council on Foreign Relations. 
  7. ^ Ryan Gingeras. (2009). Sorrowful Shores: Violence, Ethnicity, and the end of the Ottoman Empire, 1912–1923. Oxford Scholarship. doi:10.1093/acprof:oso/9780199561520.001.0001. 
  8. ^ a b v g Ryan Gingeras. (2009). Sorrowful Shores: Violence, Ethnicity, and the end of the Ottoman Empire, 1912–1923. Oxford Scholarship. doi:10.1093/acprof:oso/9780199561520.001.0001. 
  9. ^ Richard MacGillivray Dawkins (1916). Modern Greek in Asia Minor. A study of dialect of Silly, Cappadocia and Pharasa. Cambridge: Cambridge University Press. 
  10. ^ Karakasidou, Anastasia N. (1997). Fields of Wheat, Hills of Blood: Passages to Nationhood in Greek Macedonia 1870–1990. University of Chicago Press. 
  11. ^ Keyder, Caglar.. (1987). State & Class in Turkey: A Study in Capitalist Development. Verso. 
  12. ^ a b Özsu, Umut. Formalizing Displacement: International Law and Population Transfers. Oxford: Oxford University Press, 2015. str. 823—847. 
  13. ^ a b Özsu 2011, str. 79.
  14. ^ a b Mustafa Suphi Erden (2004). The exchange of Greek and Turkish populations in the 1920s and its socio-economic impacts on life in Anatolia. Journal of Crime, Law & Social Change International Law,. str. 261—282. 
  15. ^ Naimark, Norman M. (2002). Fires of Hatred: Ethnic Cleansing in Twentieth-Century Europe. Harvard University Press. str. 47. 
  16. ^ Dinah, Shelton. Encyclopaedia of Genocide and Crimes Against Humanity. str. 303. 
  17. ^ a b Pentzopoulos 1962, str. 51–110 harvnb greška: više ciljeva (2×): CITEREFPentzopoulos1962 (help)
  18. ^ Petrakis 2006, str. 39
  19. ^ Giirsoy 2008, str. 95–122
  20. ^ a b MUSTAFA SUPHi ERDEN (2004). The exchange of Greek and Turkish populations in the 1920s and its socio-economic impacts on life in Anatolia. Journal of Crime, Law, and Social Change. str. 261—282. 
  21. ^ a b v g BI ̇RAY KOLLUOG ̆LU. (2013). Excesses of nationalism: Greco-Turkish population exchange. Journal of the Association for the Study of Ethnicity and nationalism. str. 532—550. doi:10.1111/nana.12028. 
  22. ^ Gilbar 1997 harvnb greška: više ciljeva (2×): CITEREFGilbar1997 (help)
  23. ^ Kantowicz, Edward R. (1999). The rage of nations. Grand Rapids, Mich: Eerdmans. str. 190-192. ISBN 978-0-8028-4455-2. 
  24. ^ Crossing the Aegean: The Consequences of the 1923 Greek-Turkish Population Exchange (Studies in Forced Migration). Providence: Berghahn Books. 2003. str. 29. ISBN 978-1-57181-562-0. 
  25. ^ „Greece and Turkey – Convention concerning the Exchange of Greek and Turkish Populations and Protocol, signed at Lausanne, January 30, 1923 [1925] LNTSer 14; 32 LNTS 75”. worldlii.org. Pristupljeno 7. 5. 2017. 
  26. ^ Ladas 1932, str. 438—439.
  27. ^ Hirschon, Renée (2003). Crossing the Aegean: an Appraisal of the 1923 Compulsory Population Exchange between Greece and Turkey. Berghahn Books. str. 85. ISBN 978-1-57181-562-0. Pristupljeno 7. 5. 2017. 
  28. ^ Sofos, Spyros A.; Özkirimli, Umut (2008). Tormented by History: Nationalism in Greece and Turkey. C Hurst & Co Publishers Ltd. str. 116—117. ISBN 978-1-85065-899-3. 
  29. ^ Hershlag, Zvi Yehuda (1997). Introduction to the Modern Economic History of the Middle East. Brill Academic Pub. str. 177. ISBN 978-90-04-06061-6. 
  30. ^ Kats, Yosef (1998). Partner to Partition: the Jewish Agency's Partition Plan in the Mandate Era. Routledge. str. 88. ISBN 978-0-7146-4846-0. 
  31. ^ Koliopoulos, John S.; Veremis, Thanos M. (2010). Modern Greece a history since 1821. Chichester, U.K.: Wiley-Blackwell. str. 94. ISBN 978-1-4443-1483-0. 
  32. ^ Pentzopoulos, Dimitri (2002). The Balkan exchange of minorities and its impact on Greece ([2. impr.]. izd.). London: Hurst. str. 68. ISBN 978-1-85065-702-6. Pristupljeno 7. 5. 2017. 
  33. ^ Vryonis, Speros (2005). The Mechanism of Catastrophe: The Turkish Pogrom of September 6–7, 1955, and the Destruction of the Greek Community of Istanbul. New York: Greekworks.com, Inc. ISBN 978-0-9747660-3-4. 
  34. ^ Tsouloufis, Angelos (1989). „The exchange of Greek and Turkish populations and the financial estimation of abandoned properties on either side”. Enosi Smyrnaion. 1 (100). 
  35. ^ a b v g Lekka, Anastasia (zima 2007). „Legislative Provisions of the Ottoman/Turkish Governments Regarding Minorities and Their Properties”. Mediterranean Quarterly. 18 (1): 135—154. ISSN 1047-4552. doi:10.1215/10474552-2006-038. 
  36. ^ Metin Herer, "Turkey: The Political System Yesterday, Today, and Tomorrow," in Contemporary Turkey: Society, Economy, External Policy, ed. Thanos Veremis and Thanos Dokos (Athens: Papazisi/ELIAMEP, 2002), 17 – 9.
  37. ^ Yildirim, Onur (2013). Diplomacy and Displacement: Reconsidering the Turco-Greek Exchange of Populations, 1922–1934. Taylor & Francis. str. 317. ISBN 978-1-136-60009-8. 
  38. ^ „From 'Denying Human Rights and Ethnic Identity' series of Human Rights Watch”. 7. 7. 2006. Arhivirano iz originala 7. 7. 2006. g. Pristupljeno 7. 5. 2017. 
  39. ^ „US Department of State – Religious Freedom, Greece”. Pristupljeno 7. 5. 2017. 
  40. ^ a b Clark, Bruce (2006). Twice A Stranger: How Mass Expulsion Forged Modern Greece and Turkey. Granta. ISBN 978-1-86207-752-2. 

Literatura uredi

  • MUSTAFA SUPHi ERDEN (2004). The exchange of Greek and Turkish populations in the 1920s and its socio-economic impacts on life in Anatolia. Journal of Crime, Law, and Social Change. str. 261—282. 
  • Dinah, Shelton. Encyclopaedia of Genocide and Crimes Against Humanity. str. 303. 
  • Giirsoy, Yaprak (2008). The effects of the population exchange on the Greek and Turkish political regimes in the 1930s. East European Quarterly. str. 95—122. 
  • Gilbar, Gad G. (1997). Population Dilemmas in the Middle East: Essays in Political Demography and Economy. London: F. Cass. ISBN 978-0-7146-4706-7. 
  • Naimark, Norman M. (2002). Fires of Hatred: Ethnic Cleansing in Twentieth-Century Europe. Harvard University Press. str. 47. 
  • Pentzopoulos, Dimitri (1962). The Balkan Exchange of Minorities and its Impact on Greece. Hurst & Company. str. 51—110. 
  • Mustafa Suphi Erden (2004). The exchange of Greek and Turkish populations in the 1920s and its socio-economic impacts on life in Anatolia. Journal of Crime, Law & Social Change International Law,. str. 261—282. 
  • Özsu, Umut. Formalizing Displacement: International Law and Population Transfers. Oxford: Oxford University Press, 2015. str. 823—847. 
  • Keyder, Caglar.. (1987). State & Class in Turkey: A Study in Capitalist Development. Verso. 
  • Karakasidou, Anastasia N. (1997). Fields of Wheat, Hills of Blood: Passages to Nationhood in Greek Macedonia 1870–1990. University of Chicago Press. 
  • Richard MacGillivray Dawkins (1916). Modern Greek in Asia Minor. A study of dialect of Silly, Cappadocia and Pharasa. Cambridge: Cambridge University Press. 
  • Ryan Gingeras. (2009). Sorrowful Shores: Violence, Ethnicity, and the end of the Ottoman Empire, 1912–1923. Oxford Scholarship. doi:10.1093/acprof:oso/9780199561520.001.0001. 
  • Ryan Gingeras. (2009). Sorrowful Shores: Violence, Ethnicity, and the end of the Ottoman Empire, 1912–1923. Oxford Scholarship. doi:10.1093/acprof:oso/9780199561520.001.0001. 
  • Affairs, Foreign (1926). The Council on Foreign Relations. 
  • Andriotis, Nikolaos (2008). The refugees question in Greece (1821–1930). 

Spoljašnje veze uredi

 
Razmjena stanovništva između Grčke i Turske na Vikimedijinoj ostavi.
 
Vikizvornik ima izvorni tekst povezan sa člankom Razmjena stanovništva između Grčke i Turske.
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Размјена_становништва_између_Грчке_и_Турске&oldid=27674184”