Википедија

Srpski jezik Dubrovčana

Srpski jezik Dubrovčana je štokavska ijekavica. U Dubrovniku se domaći govorni slovenski jezik kroz istoriju nazivao slovinskim, srpskim i ilirskim imenom. Nakon perioda hrvatizacije Dubrovnika, danas se u Dubrovniku jezik više ne imenuje tim imenima, nego hrvatskim imenom.

Officio (1512), dubrovački katolički molitvenik Frančeska Micalovića na srpskom jeziku i ćirilićnom pismu, kako je naveo sam Micalović. Profesor dr Viktor Savić ga, na osnovu Micalovićevih tvrdnji, naziva Srpskim molitvenikom za Srbe katolike.[1] Anica Nazor ga, bez istorijskog osnova, naziva Hrvatskim ćiriličkim molitvenikom.

Istorija uredi

U Srebreničkoj povelji bana Stefana II Kotromanića i Dubrovčana, napisanoj pod gradom Srebrenikom 15. marta 1333. piše da je napisan u četiri primjerka. Dva primjerka na latinskom, a dva na srpskom jeziku.[2] [3]

1364. pisar Dubrovačke republike potpisivao se ćirilicom: Ja, Niko Bijelić dijak srpski.[4] Dubrovački pisari – gramatici, dijaci, kanžilijeri – s kraja 14. i početka 15. vijeka počeli su se zvati dijaci srpski (ne hrvatski). Dobro su poznati Nikša (Nikola) Zvijezdić (lat. Stella), pisar od 1430.-1455. i nasljednik mu Marinko Cvjetković. Oni su često latinske oblike imena posrbljavali sa ić na kraju prezimena. [5] 1550. piše dubrovački pisar na srpskom jeziku (lat. lingue serviane.) Za 1564. postoji sličan dokument. Milan Rešetar je dokazao da su srpski dubrovački pisari bili pravi Dubrovčani, a ne izvanjci. [6]

Frančesko Micalović, dubrovački štampar sa početka 16. vijeka, je štampao prve knjige na narodnom jeziku stanovništva Dubrovnika. Micalović je pripremio ćiriličke tipove pisma i organizovao štampanje molitvenika u Veneciji 1512. godine. Ovi molitvenici su poznati kao Molitvenik i Officio. Oba su štampana ćirilicom. U ugovoru koji je potpisao Micalović, jezik molitvenika pominje kao lat. in littera et idiomate serviano. [7]

Jakov Lukarević (1551-1615), dubrovački istoričar, diplomata i franjevac je napisao da se decembar na srpskom kaže prosinac (lat. Di 18 di Decembre, ch’i Serviani demandano Prosienaz.) [8]

Dinko Zlatarić (1558—1613), renesansni pjesnik i prevodilac iz Dubrovačke republike je u posveti prijevoda Elektre Banu Zrinskomu između ostaloga zapisao: Spjevana od vrijednijeh Latina i Grka koji vam u vaš hrvatski jezik govore. Anonimni pisac knjižice Dubrovčani, jesu li Hrvati? iz 1892. je u svojoj knjizi navodio što mu odgovoara, a izostavljao što mu ne ide u prilog, dokazujući da je Dubrovnik hrvatski grad. Tako je i ovaj citat Lukarevića izostavio, jer se vidi da Lukareviću nije bio svoj hrvatski jezik. Da je Lukarević smatrao da je jezik Dubrovčana hrvatski, napisao bi: koji nam u naš hrvatski jezik govore. Ipak, on hrvatski jezik naziva vaš, kada se obraća Juraju V Zrinskom. [9]

Građanske i crkvene dubrovačke vlasti su priznavale narodnom jeziku u Dubrovniku srpsko ime.[10] To nam svjedoči i događaj iz 1638. godine kada su oni istakli jedan oglas na lađi u svom pristaništu, naročito naglasivši da ga daju na srpskom jeziku da ga svako može bolje razumjeti. [11] U jednom rukopisu u knjižnici Male Braće (Franjevci) u Dubrovniku, br. 312, obr. 185-6 piše: lat. In un libro Serviano dove vi sono l Epistole e li Vangeli che si leggere cosi. Te knjige su bile za katoličke srpske župe, što dokazuje riječ Isukrst, koju koriste samo katolici. [12]

Ivan Lučić (1604-1679), istoričar iz Trogira je o Dubrovniku zapisao: lat. ...sed sicuti Dalmatia in Orientalem, et Occidentalem divisa, Orientalis Serviorum censebatur, Occidentalis Croatorum, ita Ragusium in orientali parte situm... (No, kako se Dalmacija na istočnu i zapadnu dijeli, i smatra se da je istočna srpska, a zapadna hrvatska – Dubrovnik se tako nalazi u istočnom dijelu.) [13]

Identičan stav navodi i Dubrovčanin Luka Svilović (1809-1877), koji je u svojoj knjizi o istoriji Dalmacije zapisao: Zemlja Serbaljah se je među Cetinom i Barom lučila u četiri županije: to jest Neretva ili Poganija, Zahumje, Travunja sa Konavlima i Duklja. [14] [15]

Anselmo Banduri (1675-1743), dubrovački istoričar, numizmatičar i vizantolog, 1711. godine u Parizu u svom djelu lat. Imperium Orientale, riječi Porfirogenita o Konavlima, grč. των τη Σκλαβων διαλέκτω (slavenski dijalkt), prevodi sa lat. Serblorum Idiomate. [16] I Italijan Frano Apendini (1768-1837.), koji se nastanio u Dubrovniku i koji je napisao lat. Grammatica delle lingua Illyrica (1808.) i dvotomni pregled prošlosti i književnosti Dubrovnika (1802.-1803.), ilirski prevodi sa lat. serbico. [17]

Mitropolit sa Cetinja, Sava Petrović Njegoš se Primorcima Dubrovčanima u tri svoja pisma, obraćao kao Srbima, laskajući im, očekujući finansijsku pomoć: „…da učinite našoj cerkvi i narodu černogorskomu jednom sumom od asprih kako Serbli Serbima i svojima susjedima…” (1763),[18] „…koji se vi još od našega srbskoga jezika nahodite…” (1767),[19][20] „Vaša slavna republika zna, da je sve gospodstvo i slava serbska pala i ništa nije ostalo do vas… može se serbska zemlja s vama pohvaliti.” (1775).[21][22][23]

Natko Nodilo je zapisao:[24]

U Dubrovniku, ako ne od prvoga početka, a to od pamtivijeka, govorilo se srpski, govorilo kako od pučana, tako od vlastele, kako kod kuće, tako i u javnome životu... Nego u općini, od Mletaka oproštenoj, srpski je raspravni jezik. Već vidismo, da baš ovo kancelaru Ivanu ravenskom davaše najveću glavobolju, pa znamo i to, da se naročitim zakonom zabrani, u god. 1472, članovima velikoga vijeća poraba srpskoga jezika, a naloži svakome vlastelinu govorniku, da govori talijanski... Iz živoga spora dvaju jezika, i dvojakoga mišljenja, ljetopisi mu ispadoše prava nakaza jezična, književno nedonošće.

— Natko Nodilo, „Prvi ljetopisci i davna historiografija dubrovačka“, JAZU, Zagreb, 1883, sveska 65, str. 92-128.

Hrvatski nacionalisti žele da ospore ispravnost ove njegove tvrdnje činjenicom da on nije bio lingvista, ali ih pobija ugledna savremena hrvatska lingvistkinja Snježana Kordić, u knjizi Jezik i nacionalizam, tvrdnjama da se naša štokavština nikada nije nazivala hrvatskim jezikom, a je srpskim, ilirskim, slovinskim, naškim... Ona je u pomenutoj knjizi zapisala: Za štokavski se koristio i naziv srpski, npr. u drugoj četvrtini 19. st. je naziv ilirski kao i srpski bio uobičajena oznaka za štokavski jezik. I to ne samo u 19. stoljeću, nego i u ranijim stoljećima. Ne smije se prešutjeti, a to se čini u ovoj monografiji, da su u bezbrojnim dubrovačkim dokumentima s kraja 15. st. pa do kraja 18. st. Dubrovčani koristili izraz lat. linga seruiana kao oznaku za svoj vlastiti jezik.[25]

Srbi katolici iz Dubrovnika su i u 19. i početkom 20. vijeka svoj jezik zvali srpskim imenom. Imali su i Srpsku dubrovačku štampariju, a novine i časopisi su štampani u oba pisma, ćirilicom i latinicom, kao Srđ, Dubrovnik...

Medo Pucić (1821-1882), Dubrovčanin, srpski književnik, naučnik i političar, izdaje dvije sveske Spomenika Srpskih (1858, 1862, od godine 1395. do 1423.), da bi svijet obavijestio kakve potvrde o srednjovjekovnoj srpskoj slavi čuva Dubrovački arhiv. 1866. izašla je zbirka njegovih pjesama, prijevod na italijanski, pod naslovom ital. La poesie serbe di M. Pozza. [26]

Petar Budmani (1835-1914), srpski jezikoslovac iz Dubrovnika, je nakon smrti Pucića 30. juna 1882., do tada najznačajnijeg predstavnika Srba katolika u Dalmaciji, od njegove porodice i Srpske dubrovačke omladine dobio čast da pri sahrani održi počasni govor nad njegovim grobom. Pored ostaloga je rekao: ...Dok bude svijeta, dok jedno naše srce bude kucati, tvoje će slavno ime, spojeno s Njegoševim i s Brankovim, biti neumrlo... Da nam budeš megju svijem dičnom, Srpska zemljo der za sebe mari, Šta ćeš tražiti misirskih oaza. Vlaških čuda, njemačkih dokaza? Iznesi nam svoje grude plod, Kaži sv'jetu svoj junački rod! A ti dični Medo, na krilima tvoje vile, koja te od smrti sačuvala, straži lebdi nad radom i stazama tvoga omiljenog naroda dok ga vidiš srećna i čestita za čim si još iz djetinjstva žarkom dušom hlepio. [27]

Katolički sveštenik iz Dubrovnika, dum Ivan Stojanović (1829-1900) je u svojoj knjizi Dubrovačka književnost isticao da su Dubrovčani bili po vjeri rimokatolici, ali po jeziku i po porijeklu Srbi. Smatrao je da jedno ne isključuje drugo i da jedno ne smeta drugome. Za procjenu jednog naroda po njemu su bili važni samo faktori: jezik, običaji i istorija. Stojanović je napisao 200 stranica teksta kao dodatak prijevodu knjige istoričara Engela Povijest Dubrovnika. U njemu je, kao živi svjedok, pokazao kako je Austrija od uspostavljanja svoje vlasti na tlu Dubrovnika i okoline, na početku 19. vijeka, radila na hrvatizaciji Dubrovnika i Dubrovčana.

Luko Zore (1846-1906) je za Konavljane (Dubrovčani u širem smislu, jer su dugo pripadali Dubrovačkoj repubici) zapisao da tamo svaki guslar umije i pjeva narodnu pjesmu Kad se ženi srpski car Šćepane, a da imaju običaj i da sokole jedni druge riječima Ej, Srbine!, u šta se tada svako mogao uvjeriti. [28]

Rabljanin, hrvatski pravaš, jezikoslovac i profesor u Dubrovačkoj gimnaziji Marcel Kušar (1858-1949) je 1892. anonimno u Dubrovniku objavio brošuru Dubrovčani, jesu li Hrvati? u kojoj je pokušao dokazati da su Dubrovčani Hrvati. U njoj je o Konavljanima i ostalima napisao: Da se u Župi, Konavlima i ostaloj okolici dubrovačkoj, dapače i pred samim gradom Dubrovnikom, pjevaju još i danas pjesme o kosovskim i drugim srpskim junacima, to niko ne može poreći; ali niko ne može ni to oporeći da u novije doba mjesto onih junaka sve više preotimlju mah druga modernija lica, među kojima nalaziš i Hrvata kao npr. hajduka Senjanina Iva, od Zadra Todora, Zrinovića i Jelačića bana itd. Zapisao je i: ...zato preziru svakoga tuđinca i mrze na Hrvate, što su tuđinci u Dubrovniku većim dijelom Hrvati. [29]

I ruski etnolog Pavle Rovinski (1831-1916) je zapisao: ...hrvatomanija, zahvativši svu Dalmaciju, ne stoji pred vratima Dubrovnika, gdje se hrvatstvo oslanja, za sada, samo na pridošlice. [30]

Milan Rešetar (1860-1942), srpski jezikoslovac iz Dubrovnika je u svojoj pristupnoj besjedi Srpskoj kraljevskoj akademiji, održanoj marta 1941. godine,[31] pod nazivom Najstariji dubrovački govor,[32] sagledao srpstvo Dubrovnik sa akademskog nivoa. On je tako pred kraj svog života, a u kontekstu nadolazećeg raspada Kraljevine Jugoslavije, izneo svoj pogled na jezik Dubrovnika i dubrovačke pisane zaostavštine, podvlačeći: Još uvijek tvrdim, kao što sam tvrdio pred 50 godina, da se u Dubrovniku nije nikada govorilo, ni u njemu cijelom ni u jednom njegovu dijelu, dalmatinskim čakavsko-ikavskim govorom nego uvijek samo hercegovačkim štokavsko-jekavskim. Iz te objektivne konstatacije sada ne izvodim nikakvih daljih zaključaka, jer su meni Srbi i Hrvati jedan narod pod dva imena, pa ja zato neću nikako reći da se u Dubrovniku nije govorilo hrvatski nego srpski, ali komu su Srbi i Hrvati dva naroda, taj će morati priznati da je Dubrovnik po jeziku bio uvijek srpski.[33] [34]

Marko Murat (1864-1944), srpski akademski slikar i profesor iz Dubrovnika je u pismu svom prijatelju Milanu Ševiću, iz Dubrovnika, 28. aprila 1932., opisao i događaj koji se desio pri otkrivanju spomenika Ivanu Gunduliću. Jovan Jovanović Zmaj je tada pitao jednog mladog dubrovačkog majstora da mu pokaže gdje je srpska crkva. Mladić je pitao Koja? Zmaj: Srpska. Mladić: Koja? Ovdi su u nas sve srpske. Koju mislite? Zmaj: Pravoslavnu. Mladić: E, tako recite. Pravoslavna vam je ona onamo. Zmaj je majstora pohvalio zbog dobre lekcije, koju mu je dao. Murat se žalio i da ih njihovi pravoslavci, a u suštini ateisti, ne priznaju zbog vjere. Nisu im dovoljno dobri (Srbi katolici). U drugom pismu, iz Luke Šipanske od 12. septembra 1932., između ostaloga je napisao: Nego nažalost gube se stare srpske pjesme, jedine koje su se ovdje oduvijek pjevale, sve se zaboravlja, a nova ništa dobra neprima. Onaj neki fatalni Hrv. pokret uništio je sve, ubio dušu ovog puka ovamo. Uništeno je sve što je doista bilo narodno: i pjesme,i običaji, i tradicija. Ne poštuje se više ništa i niko. Marko Murat se u svojoj autobiografiji sa sjetom sjećao starih običaja koji su u vrijeme njegovog detinjstva još uvek vladali na prostoru nekadašnje Dubrovačke republike. Između ostalog, zabilježio je sljedeće: Dubrovniku gradu više sam ja nekada vidio i slušao gusala nego u našoj prijestolnici Beogradu, za vrijeme mog dvadesetogodišnjeg bavljenja nama. [35]

Stariji brat Marka Murata je bio katolički župnik u Orašcu, Dum Andro Murat (1862–1952). Bio je sakupljač narodnog blaga i autor opsežne pjesmarice Narodne pjesme iz Luke na Šipanu (1885). Pjesme je zapisao u Luci Šipanskoj uglavnom od svoje majke Kate Murat. Pjesmarica u rukopisu čuvana je u JAZU, a Matica hrvatska je pojedine pjesme štampala u zborniku Hrvatske narodne pjesme I-X, pri čemu su im u većini slučajeva promijenjeni naslovi. Konačno, Muratovu pjesmaricu Matica hrvatska je 1996. [36] objavila kao prvu knjigu u ediciji Hrvatske narodne pjesme – rukopisna baština. [37] Tu su i pjesme: Marko Kraljević izbavlja svoju sestru, Kraljević Marko izbavio svoga pobru od Sibinja Janka, Smrt Stojana Jankovića i osveta Ive Senjanina, Ženidba Maksima Crnojevića, Ženidba Zmaj Ognjenog Vuka, Ženidba Kraljevića Marka, Višnjičica rod rodila... Iako se u pjesmama spominju srpske istorijske ličnosti, a ne hrvatske, knjiga se nalazi u ediciji Hrvatske narodne pjesme. Dum Andro je u kalendaru Dubrovnik za 1897. objavio pjesmu Badnjak u kojoj su i ovi stihovi:[38] [39]

        Badnjak
...A kakvijeh izvan Srba nema...
Koje samo mi Srbi imamo,
Koje samo mi Srbi pjevamo,
K'o drugovdje tamo i ovamo.
I u našem Dubrovniku amo...
Srpsk'jem pjesmam',
Srpsk'jem junacima,
Srpsk'jem dikam',
Srpsk'jem uresima.
Što sjeća vrlina, Pravog Srbina...
Da take vrline Srbina obrane...
Srb će Slavjan hrekom, kome sliči...
Zaludu im svađa i zavađa:
Srb - Caruje i s carim' se srađa!...

Dum Andro Murat je pri posjeti Boki kotorskoj i srpskom pravoslavnom manastiru Savina 1901. u spomen knjizi zapisao ove stihove: [40]

Srpska Boko, čist srpski Bosfore,
Srpske duše sveti razgovore.
Što ti laže protusrpska srda,
Kad je vjera ko Lovćen ti tvrda.

Iako Dubrovčani svoj jezik nisu imenovali hrvatskim imenom, a jesu i srpskim (pored drugih imenovanja: naški, ilirski, slovinski...), velikohrvatski intelektualci uglavnom zaobilaze te činjenice i istorijski neispravno, svrstavaju istoriju Dubrovnika u hrvatsku istoriju.

Vidi još uredi

Izvori uredi

  1. ^ Savić, Viktor (2024). Svetigora, broj 318., Božićni broj (2023-2024), Srbulje -stare srpske knjige i njihov jezik. Cetinje: Svetigora. str. 38. 
  2. ^ Miklošič, Franc (1858). Monumenta Serbica Spectantia Historiam Serbiae, Bosniae, Ragusii. Beč. str. 107. 
  3. ^ Srećković, Pantelija (2021). Istorija srpskoga naroda. Mladenovac: Mirdin. str. 653. 
  4. ^ Zore 1903, str. 37.
  5. ^ Mitrović, Jeremija (1992). Srpstvo Dubrovnika, poglavlje: Jezik – književnost. Beograd. 
  6. ^ Zore 1903, str. 18.
  7. ^ Nazor 2014.
  8. ^ Srećković, Pantelija (2021). Istorija srpskoga naroda. Mladenovac: Mirdin. str. 708. 
  9. ^ Srđ, list za književnost i nauku, broj 13. od 16. jula, Dopis i otpis. Dubrovnik. 1902. str. 570. 
  10. ^ Zore 1903, str. 34.
  11. ^ Srđ, list za književnost i nauku, broj 13. od 16. jula, Dopis i otpis. Dubrovnik. 1902. str. 581. 
  12. ^ Zore 1903, str. 19.
  13. ^ Lučić, Ivan (1986). De Regno Dalmatiae et Croatiae, Liber primus iz 1667. (O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske), 14. poglavlje, odjeljak 110. Zagreb: Latina et graeca. str. 316. 
  14. ^ Svilvić, Luka (1861). Kratka povjestnica Dalmacije. Zagreb. str. 42. 
  15. ^ Đerić, Vasilije (1914). O srpskom imenu po zapadnijem krajevima našega naroda. Biograd. str. 28. 
  16. ^ Zore 1903, str. 20.
  17. ^ Mitrović, Jeremija (1992). Srpstvo Dubrovnika, poglavlje: Od Slovinstva ka Srpstvu. Beograd. 
  18. ^ Petrović Njegoš, Sava (1941). Vjesnik, br. 16., Pisma crnogorskih poglavica iz druge polovine 18. stoleća, pismo Save Petrovića Dubrovčanima od 1. septembra 1763. pp. 225. Zagreb: JAZU. 
  19. ^ Petrović Njegoš, Sava (1914). Vjesnik, br. 16., Pisma crnogorskih poglavica iz druge polovine 18. stoleća, pismo Save Petrovića Dubrovčanima od 15. juna 1767. pp. 226. Zagreb: JAZU. 
  20. ^ Đerić, Vasilije (1914). O srpskom imenu po zapadnijem krajevima našeg naroda, pp. 34. Biograd. 
  21. ^ Petrović Njegoš, Sava (1914). Pisma crnogorskih poglavica iz druge polovine 18. stoleća, pismo Save Petrovića Dubrovčanima od 25. jula 1775. pp. 227. Zagreb: JAZU. 
  22. ^ Đerić, Vasilije (1914). Vjesnik, br. 16., O srpskom imenu po zapadnijem krajevima našeg naroda, pp. 34. Biograd. 
  23. ^ Tomanović, Lazar (1899). G. Ruvarac i Montenegrina. Sremski Karlovci. str. 51, 52. 
  24. ^ Nodilo, Natko (1883). Prvi ljetopisci i davna historiografija dubrovačka, sveska 65. Zagreb: JAZU. str. 92—128. 
  25. ^ Kordić, Snježana (2010). Jezik i nacionalizam. Zagreb: Durieux. str. 273. 
  26. ^ Mitrović, Jeremija (1992). Srpstvo Dubrovnika, poglavlje: Novi nagoveštaji (1848-1849), nakon fusnote 109. Beograd.  line feed character u |title= na poziciji 47 (pomoć)
  27. ^ Fabris, Antun (1897). Dubrovnik, kalenar za prostu godinu 1897, Medo Pucić (1821-1882). Dubrovnik. str. 48—74. 
  28. ^ Zore 1903, str. 26.
  29. ^ Kušar, Marcel (1892). Izabrani radovi i pisma, Dubrovčani, jesu li Hrvati? (PDF). Dubrovnik. str. 227, 234. 
  30. ^ Rovinski 2004, str. 251.
  31. ^ "Politika", 8. mart 1941
  32. ^ "Vreme", Beograd 6. mart 1941.
  33. ^ "Narodni student", Beograd 27. novembra 1950.
  34. ^ Rešetar, Milan (1941). Najstariji dubrovački govor“ – Pristupna Akademska beseda, 7. III 1941, Arhiv SANU br. 14456. Beograd.  line feed character u |title= na poziciji 22 (pomoć)
  35. ^ Božić, Sofija. UMETNOST, POLITIKA, SVAKODNEVICA:TEMATSKI OKVIRI PRIJATELjSTVA MARKA MURATAI MILANA ŠEVIĆA. str. 207, 209, 210. 
  36. ^ Andro Murat (ur.): Narodne pjesme iz Luke na Šipanu. 
  37. ^ Narodne pjesme iz Luke na Šipanu ; sakupio Andro Murat. 
  38. ^ Dubrovnik, kalendar za 1897., Dum Andro Murat - Badnjak. Dubrovnik. 1896. str. 74—79. 
  39. ^ Dum Andro Murat - Badnjak. 
  40. ^ Rašo, Nebojša (2010). Znameniti Bokelji, tom III. Herceg Novi. str. 113. 

Literatura uredi

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Српски_језик_Дубровчана&oldid=27679103”