Aleksandar Vučković
Aleksandar Vučković (Vranje, 17. februar 1881 — Novi Sad, 7. septembar 1939) je bio srpski pešadijski oficir i jugoslovenski, pešadijski brigadni general Jugoslovenske vojske, učesnik Balkanskih ratova i Prvog svetskog rata, nosilac Ordena Belog orla i očuh Zvonimira Vučkovića.
Aleksandar Vučković | |
---|---|
Lični podaci | |
Datum rođenja | 17. februar 1881. |
Mesto rođenja | Vranje, Kneževina Srbija |
Datum smrti | 7. septembar 1939.58 god.) ( |
Mesto smrti | Novi Sad, Kraljevina Jugoslavija |
Obrazovanje | Niža škola Vojne akademije u Beogradu, Viša škola Vojne akademije u Beogradu |
Porodica | |
Rođaci | Zvonimir Vučković |
Vojna karijera | |
Služba | 1900—1939. |
Vojska | Vojska Kraljevine Srbije Jugoslovenska vojska |
Rod | pešadija |
Čin | Pešadijski brigadni general |
Učešće u ratovima | Prvi balkanski rat Drugi balkanski rat Prvi svetski rat |
Biografija
urediPoreklo i obrazovanje
urediRođen je 17. februara 1881. godine u trgovačkoj porodici u Vranju. Njegov otac Jovan je želeo da ga sin nasledi u poslu, ali se on posle završenih šest razreda gimnazije u Vranju i sedmog razreda gimnazije u Beogradu, opredelio za Nižu školu Vojne akademije, koju upisuje 1900. i završava 1903. godine sa činom pešadijskog potporučnika.
Prva služba mu je bila u rodnom Vranju, koje je tada bilo važno središte komita na putu za vojevanje u Makedoniji. U čin poručnika je unapređen 1908. godine, a 1909. godine upisuje Višu školu Vojne akademije u Beogradu.[1]
Ratovi za oslobođenje i ujedinjenje (1912—1918)
urediUoči Prvog balkanskog rata 1912. godine, unapređen je u čin kapetana druge klase. Učestvovao je u Kumanovskoj i Bitoljskoj bici, kao i borbama za Elbasan. U Drugom balkanskom ratu 1913. godine, borio se kod Krive Palanke i na Velikom Govedarniku. Tada je unapređen u čin kapetana prve klase.
Prvi svetski rat je proveo na svim značajnim bojištima, od borbi za Šabac, Kolubarske bitke, odbrane Beograda, Smedereva, Varvarina, Kruševca, Prištine, Kosovske Mitrovice, povlačenja preko Albanije do Solunskog fronta. Iz rata je izašao sa činom majora, u koji je unapređen 1915. godine, kao i sa 14 domaćih i tri strana odlikovanja.[1]
Posleratna karijera
urediUnapređen je 1920. godine u čin potpukovnika i zatim je naredne godine upućen na službu u Bijeljinu. Tu upoznaje udovicu Anku Prkić, koju je oženio 1922. godine i usvojio njeno dvoje dece iz prvog braka, od kojih je jedan bio sin Zvonimir Zvonko, a deci je dao njegovo prezime.
Porodica se 1923. godine preselila u Kotor, gde je Vučković ostao na službi četiri godine. Sledeće godine je unapređen u čin pukovnika. Prekomandovan je u Bileću 1926. godine radi otvaranja podoficirske škole, a tu mu se rodila kćerka Jelisaveta Seta, koja je naredne godine i preminula. Zatim je iste 1927. godine dobio i sina Dragutina Micka. Presudno je uticao na posinka Zvonimira da se opredeli za vojni poziv i upiše Nižu školu Vojne akademije.
Od 1930. do 1937. godine, pukovnik Vučković je službovao kao komandant garnizona u Zagrebu. Kao protivnik Šestojanuarskog režima, čekao je na unapređenje u brigadnog generala do 1937. godine. Aktivno je pisao za stručne vojne časopise i prevodio naučne članke sa francuskog, nemačkog i ruskog jezika.
Preminuo je 7. septembra 1939. godine na dužnosti u Novom Sadu. Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu.
Porodica
urediSin Dragutin Vučković je preminuo 1996. godine. Usvojeni sin Zvonimir Zvonko Vučković je postao poručnik Jugoslovenske vojske i služio je u Kraljevoj gardi, a u Drugom svetskom ratu bio je komandant Prvog ravnogorskog korpusa Jugoslovenske vojske u Otadžbini. Emigrirao je i živeo u Sjedinjenim Američkim Državama, gde umire 2004. godine.
Odlikovanja
urediVidi još
urediReference
uredi- ^ a b Timotijević, Miloš (2015). „Zvonimir Zvonko Vučković (1916—2004): Biografija, dokumenta, sećanja” (PDF). Zbornik radova Narodnog muzeja. XLV: 174—175.