Aleksa Radovanović

последњи ветеран 1. светског рата у Србији

Aleksa Radovanović (Medveđa, 2. avgust 1900 — Medveđa, 23. jun 2004) bio je poslednji živi solunski ratnik, predsednik „Udruženja ratnika od 1912. do 1920. godine” i učesnik oba Svetska rata.[1]

Major
Aleksa Radovanović
Aleksa Radovanović
Lični podaci
Datum rođenja(1900-08-02)2. avgust 1900.
Mesto rođenjaMedveđa, Kraljevina Srbija
Datum smrti23. jun 2004.(2004-06-23) (103 god.)
Mesto smrtiMedveđa, Srbija i Crna Gora
Vojna karijera
Služba
Vojska
ČinMajor
Učešće u ratovimaPrvi svetski rat
Drugi svetski rat
Odlikovanja

Biografija uredi

Rođen je 2. avgusta 1900. godine u Medveđi. Sa nepunih petnaest godina stupio je dobrovoljno u komitsku četu vojvode Koste Vojnovića. Početkom oktobra 1914. godine, u obračunu sa Bugarima, bio je ranjen. Potom je učestvovao u povlačenju preko Albanije, probijanju Solunskog fronta i borbama za oslobođenje Jugoslavije.

Januara 1919. godine pozvan je na odsluženje vojnog roka, koje je osamnaest meseci služio u Kraljevoj gardi u Beogradu.

Kao dobrovoljac, dobio je od kralja Aleksandra pet hektara zemlje kod Uroševca. Godine 1932. se zaposlio u žandarmeriji i službovao u Prištini, Splitu, Mostaru, Peći i Prizrenu.

Drugi svetski rat ga je zatekao u Prizrenu, gde se priključio partizanima. Bio je ranjavan i zarobljavan od strane Bugara. Iz rata je izašao sa činom majora.

Sem Alekse, dobrovoljci u Prvom i Drugom svetskom ratu bili su i njegova dva brata. Starijeg Radivoja Nemci su streljali u Prokuplju, a mlađeg Radovana u Uroševcu. I Radivojev sin Milisav bio partizanski borac od 1941. godine.

Nosilac je brojnih priznanja, ordena i medalja Francuske, Kraljevine Jugoslavije i FNR Jugoslavije.

Umro je 23. juna 2004. godine i sahranjen je u zaseoku Marići kod Medveđe. Njegov otac je živeo 105 godina, a majka 85.[2]

Iza sebe je ostavio šest kćeri, 12 unučadi, 24 praunučadi i četvoro čukununučadi.

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ „Aleksa Radovanović”. Riznica srpska. Arhivirano iz originala 23. 01. 2019. g. Pristupljeno 23. 1. 2019. 
  2. ^ S. Stanilović (26. jun 2003). „Život u tri veka”. arhiva.glas-javnosti.rs. Glas javnosti (arhiva). Pristupljeno 18. oktobar 2021. 

Spoljašnje veze uredi