Bijelo Brdo (Erdut)
Bijelo Brdo je naselje u istočnoj Slavoniji, u opštini Erdut, Republika Hrvatska. Prema rezultatima popisa iz 2021. u naselju je živelo 1517 stanovnika.[1]
Bijelo Brdo | |
---|---|
Administrativni podaci | |
Država | Hrvatska |
Županija | Osječko-baranjska |
Opština | Erdut |
Oblast | Slavonija |
Stanovništvo | |
— 2011. | 1.517 |
Geografske karakteristike | |
Koordinate | 45° 31′ 04″ S; 18° 52′ 19″ I / 45.51765394169903° S; 18.87195524327424° I |
Vremenska zona | UTC+1 (CET), ljeti UTC+2 (CEST) |
Aps. visina | 90 m |
Ostali podaci | |
Poštanski broj | 31204 Bijelo Brdo |
Pozivni broj | +385 31 |
Registarska oznaka | OS |
Geografija uredi
Nalazi se na državnom putu Osijek – Erdut. Bijelo Brdo je od sedišta županije udaljeno oko 15 km.
Istorija uredi
Belo Brdo je 1885. godine bilo u Daljskom izbornom srezu, sa popisanih 1900 duša.[2]
Stanovništvo uredi
Na popisu stanovništva 2011. godine, Bijelo Brdo je imalo 1.961 stanovnika.[3]
Popis 1991. uredi
Na popisu stanovništva 1991. godine, naseljeno mesto Bijelo Brdo je imalo 2.400 stanovnika, sledećeg nacionalnog sastava:
Istorija uredi
Drugi svjetski rat uredi
Ovaj odeljak možda zahteva čišćenje i/ili prerađivanje kako bi se zadovoljili standardi kvaliteta Vikipedije. |
Srpska pravoslavna crkva u Bijelom Brdu, srez Osijek „preuređena je u katoličku, a sve dragocenosti župnici su odneli u Osijek“.
Iz Osijeka i okolnih sela Dalja i Bjelog Brda nasilno su preseljene 93 starosedelačke porodice, koje su prvo oterane u Bosnu a zatim prebačene u Srbiju. U njihove kuće naseljeni su Hrvati iz Dalmacije.[4]
U Bjelom Brdu istog sreza odmah po okupaciji došao je župnik Franja Šeguna a iz Dalja Josif Astaloš i pozvali su Srbe da pređu u katolicizam. Pošto se Srbi nisu odazvali njihovom pozivu, to je 27. septembra 1941. noću pohapšeno iz sela 15 familija i oterano u logor. Posle ovog župnik Šeguna je u svojoj propovedi poručio Srbima „neka se pokrste i neka ne slijede put ovih 15 familija koje se nalaze u logoru“. Posle toga poslat je poziv svakom domaćinu srpske kuće da ode beležniku u opštinu i potpiše već gotovu molbu za prelazak u katoličku veru. Zaplašeni a i da bi sačuvali život, oko 400 srpskih porodica pristalo je da pređe u katolicizam, tako da su 26. oktobra su bili kolektivno pokatoličeni. Hrvatica Marija Sabo koja je prisustvovala tom činu pored ostalog kaže:
„ | „Mnogi su ljudi plakali, bilo im je teško da napuste svoju vjeru i što moraju prijeći na drugu vjeru“. | ” |
Hram Svetog Nikole – Bjelo Brdo
Parohijski hram posvećen prenosu moštiju Svetog Nikole je sagrađen 1764. godine, a zvonik je dograđen 1809. godine. To je jednobrodna građevina podignuta u duhu baroknog klasicizma, sa polukružnom oltarskom apsidom i visokim zvonikom ispred zapadnog ulaza. Ikonostas je slikao Jovan Isailović Sterija 1783. godine, a zidno slikarstvo je mnogo kasnije, između 1850-1854. godine izveo njegov unuk Jovan Isailović mlađi.
1941-1945: Na početku Drugog svetskog rata, hram je nakon prisilnog pokatoličavanja, pretvoren u katoličku crkvu. Tom prilikom je ikonostas izbačen iz crkve i uništena je njegova drvorezbarija. Radovima na uništavanju mobilijara i pretvaranju hrama u katoličku crkvu rukovodio je franjevac Kamilo Kolb. Nakon rata hram je vraćen Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Podignuta je nova oltarska pregrada na kojoj s pored sačuvanih ikona postavljene dve starije zografske ikone, i ikona Jovana Preteče koju je za ikonostas Srpske pravoslavne crkve u obližnjem Sarvašu slikao Dimitrije Bačević.
1991: U toku ratnih operacija razbijena su četiri prozora, a fasada je oštećena mecima.
Sport uredi
- NK BSK Bijelo Brdo
- Bjelobrdski šahovski klub
Reference uredi
- ^ „Prvi rezultati popisa 2021. godine”. popis2021.hr. Arhivirano iz originala 14. 01. 2022. g. Pristupljeno 9. 11. 2022.
- ^ "Zastava", Novi Sad 1885. godine
- ^ „Popis stanovništva 2011.”. Državni zavod za statistiku RH. Pristupljeno 15. 3. 2017.
- ^ Stranjaković 1991, str. 118.
Spoljašnje veze uredi
Literatura uredi
- Gelo, Jakov (1998). Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske, 1880-1991: po naseljima. Zagreb: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske. ISBN 978-953-6667-07-9.