Germani

велика група Индоевропских народа

Germani obuhvataju veliku, jezički i plemenski srodnu grupu indoevropskih naroda, čija je pradomovina bila južna Švedska, Danska, Šlezvig-Holštajn i Severnonemačka nizina (između reke Vezera i Odre).[1]

Iz tog područja su se mnogobrojna plemena već u praistorijsko vreme postupno širila na istok do reke Visle, na zapad do reke Rajne, a na jug do Majne, spuštajući se čak i do Dunava i Karpata.[2]

Opis i ustrojstvo uredi

Germani su bili visokog rasta, plave ili riđe kose, plavih ili zelenih očiju i svetlog tena. Bili su varvari i iako nisu bili nomadska plemena često su menjali svoje boravište s ciljem pronalaženja bolje zemlje. Nisu obrazovali gradove, a bavili su se uglavnom poljoprivredom, stočarstvom i lovom. Bili su organizovani po rodovima od sto porodica (nem. Hundertschaft sa 400 – 1000 a ponekad i do 2000 ljudi). Rod je bio osnovna društvena, ali i ratno-taktička jedinica. Svi članovi roda su bili slobodni ljudi i živeli u istom selu i obrađivali zemlju i svojina je bila zajednička. Zapovednik roda (hunno, stotinar) u miru je bio poglavar a u ratu vođa stotine (nije označavalo sto ljudi već samo neki veći broj). Više rodova sačinjavalo je pleme, na čijem je čelu bio zapovednik, koji je bio biran od narodnog sabora i koji je imao najvišu vlast i koji je odlučivao o ratnim poduhvatima. Plen se delio ravnomerno. Za one koji su bili tokom rata neposlušni i oni koji bi slabili vojnu disciplinu, bila je predviđena kazna bičevanjem i vezivanjem a i smrću. Većinu vojnih snaga germanskih plemena su činili pešaci, ali su plemena imala i vrlo dobro konjicu za izviđanje, krstarenje i prepade iz zasede. Istočni Germani, koji su živeli u ruskim stepama, su razvili snažnu konjicu. Kasnije, su se u okviru plemena izdvojile porodice poglavara i vođa koji su se pokazali u ratu, a koji su iz plena i poklona povećali svoje bogatstvo i na taj način mogli da uzdržavaju svoju pratnju (družinu). Iz tih porodica obično su se birali kneževi (principes, njem. Fürsten) – prvi germanski vlastelini, koji su tokom mira sudili, a tokom rata zapovedali plemenima. Među kneževima je za ratne pohode biran vojvoda (njem. Herzog).

Germanska plemena su bila mnogobrojna. Tacit je poznavao oko 60 različitih germanskih plemena. Ipak, neka od najpoznatijih su: Kimbri, Tevtonci, Angli, Saksonci, Burgundi, Goti, Ambroni, Svevi, Batavi, Ubijci, Triboci, Nemeti, Vangioni, Sugambri, Uzipeti, Tenkterani, Herusci, Markomani, Kvadi, Hati, Batavi, Frižani itd.

Pokreti germanskih plemena (3. i 2. veku p. n. e.): uredi

U 3. veku p. n. e. zapadna germanska plemena prelaze srednju i donju Rajnu, mešaju se sa starosedeocima Keltima na Moselu i u Belgiji i prihvataju jaču galsku kulturu. Oko 200. p. n. e. istočna plemena (Bastarni, Skiri, a delom i Gepidi prodiru s Visle do obale Crnog mora, gde se mešaju sa azijatskim i slovenskim narodima.

U 2. veku p. n. e. severna germanska plemena, Cimbi i Tevtonci napuštaju svoje područja na Jitlandu i Kimbri upadaju 113. p. n. e. u rimsku provinciju Norik a Tevtonci u Galiju. Tokom ovih svojih prodora Kimbri i Tevtonci su potisnuli Kelte sa Majne i nekara u današnju Švajcarsku. Posle mnogobrojnih sukoba Rimljana sa germanskim plemenima (bitka kod Arauzija), Gaj Marije je uspeo da pobediti Tevtonce i Ambrone kod Akve Sekstije 102. p. n. e. i uništiti Kimbre u gornjoj Italiji kod Vercela 101. p. n. e.

Današnju južnu Nemačku zaposedaju Svevi, dok se Batavi naseljavaju na ušću Rajne, Ubijci kod grada Kelna, a Triboti Nemeti i Vangioni na srednjoj Rajni. Svevi su pod kraljem Ariovistom 72. p. n. e. prešli gornju Rajnu i naselili današnji Elzas i Falačku.

U ovom razdoblju dalja prodiranja germanskih plemena zaustavljena su u galskim ratovima u kojima su Rimljani pokorili i pobedili Germane pod zapovedništvom Cezara.

Pokreti germanskih plemena (1. vek p. n. e. i 1. veka): uredi

Pred kraj 1. veka p. n. e., 16. p. n. e. germansko pleme Sugambri su prešli Rajnu i porazili rimske legije pod Lolijem i udružili se sa drugim obližnjim germanskim plemenima s ciljem prodora u Galiju. Kako bi sprečio i otklonio opasnost s Galije, car Avgust je odlučio premestiti limes sa rieke Rajne na Elbu. Posle trogodišnjih sukoba rimski zapovednik Druz pokorava Hate, Heruske, Hauke i Sugambre, dok se Svevi (Markomani i Kvadi) povlače i naseljavaju oblast današnje Češke i Moravske.

Rimski vojskovođa a kasnije i car Tiberije je bez poteškoća pokorio germanska plemena do Elbe i osnovao nove rimske provincije, čija je organizacija međutim naišla na otpor kod slobodnih germanskih plemena. Heruski knez Arminije je potajno skupio srednja i donja plemena i iz zasede porazio tri rimske legije 9. godine kod Teutoburške šume. Ovom pobedom je vraćena nezavisnost Germana uprkos pokušaju (14. – 17. godine) Germanika da je slomi. Rimljani su se povukli na reku Rajnu i utvrdili limes.

Razdor i unutrašnji sukobi između Arminija i markomanskog kralja Maroboda, iscrpili su u međusobnom sukobu (17. – 19. godine) svoju snagu i na taj način spriječili sami sebe da potpuno potisnu Rimljane iz Germanije. Zapadna germanska plemena su zapala pod Rimsko carstvo, u provincije Germania superior i Germania inferior, dok su plemena duž ove granice dobrovoljna ušla u vojnu službu Rima.

U ovom razdoblju plemena su se delila na tri velike grupe:

  • Istevoni – na donjoj Rajni (Batavi, Tongri, Tenkterani, Uzipeti, Hamavi, Tubanti, Sugambri, Brukteri, Marzi i Hati)
  • Ingevoni – na obali Severnog mora (Frižani, Hauci, Herusci, Angli)
  • Hermioni – najveća grupa (Svevi, Hermunduri, Markomani, Kvadi, Langobardi, Rugijci, Vangioni, Nemeti, Triboki, Goti, Burgundi i Vandali)

Pokreti germanskih plemena (od 2. veka): uredi

Iako su prešli u odbranu, Rimljani nisu uspeli dugo da očuvaju granice limesa od napada i upada germanskih plemena, koji su pritisnuti prodorima drugih naroda bili prisiljeni da traže bolje i veće oblasti za život. Pa su tako 166. godine Markomani i Kvadi upali duboko preko Dunava u rimsko područje, sve do Akvileje. Opasnost po carstvo je nastupila polovinom 3. veka, kada se udružuju brojna germanska plemena u jake vojne saveze. Rimsko je carstvo, u slabljenju, bilo prinuđeno da dozvoli plemenima kao federatima (obaveznim na vojnu službu i očuvanje granice) naseljavanje na rimskom području. Markomani ulaze u Norikum i Panoniju. Tada se pojavljuju i nova plemena kao što su Gali, Alemani, Franci i Sasi.

  • Alemani prodiru prvo sa Majne na limes a kasnije i u Galiju, gde ih Julijan Apostata 357. godine u bici kod Argentoratuma (današnjeg Strazbura) pobeđuje. Alemani su se kasnije u 5. vijeku, iskoristivši prodor Vandala i Sveva, naselili na levoj obali Rajne i proširili na današnju francusku pokrajinu Alzas.
  • Franci se kao federati naseljavaju u 4. vijeku u severnoj Galiji i osnivaju svoju državu, prvobitno kao rimski federati, a od 486. godine kao potpuno nezavisni.
  • Istočno-germanski Goti, su se učvrstili na severnoj obali Crnog mora, a od početka 3. vijeka upadaju u Dakiju. Car Aurelijan im 272. godine prepustio Dakiju i postigao na dalje vrijeme stabilnost i mir na granici. Goti su se sjeverno od Dunava podelili na Vizigote i Ostrogote. Goti su suzbili Vandale 335. godine i car Konstantin im odobrava da se nasele u Panoniji kao federati. Huni su 375. godine svojim prodorom iz Azije lako savladali Ostrogote na Crnom moru i prisilili ih da zajedno s njima sudjeluju u ratnim pohodima na zapadu. Vizigoti, potisnuti i s odobrenjem cara Valensa naseljavaju se kao federati u Trakiji i Meziji, gde brane granice Rima od Huna. No, kad je carstvo odbilo da ih plaća, pobunjuju se i prodiru na Balkan, a 401. godine prelaze u Italiju a 419. godine u Galiju gde se naseljavaju u Akvitaniji kao federati. Odvajaju se u 5. veku od Rima i stvaraju moćnu državu koja obuhvata prostor od Gibraltara do Loare. Porazom od Franaka kod Vujea (507. godine), vlast Vizigota se smanjuje na Septimaniju i Španiju. Posle raspada hunske države (453. godine), Ostrogoti ponovno stiču nezavisnost i naseljavaju se u Panoniji, otkuda su pod zapovjedništvom kralja Teodorika 488. godine upadaju u Italiju, obaraju uzurpatora Odoakra i 493. godine stvaraju moćnu Ostrogotsku državu, koja biva 553. godine poražena u vizantijsko-gotskom ratu od Vizantije.
  • Vandali u savezu sa Alanima i Svevima, prešli su 406. godine u Galiju i Španiju, otkuda su ih Vizigoti proterali u severnu Afriku, gdje su osnovali svoju državu. Godine 440. su osvojili Siciliju, 455. godine upali u Italiju i opljačkali Rim. Vandalsku državu uništio je vizantijski zapovjednik Velizar 534. godine u Vandalskom ratu i Vandali su nestali u Africi.
  • Langobardi su sa donje Elbe krajem 4. veka krenuli na jug i zajedno sa Herulima su se nastanili na Karpatima, oko gornjeg toka reke Tise, otkuda su 546. godine prešli u Panoniju. U savezu sa Avarima su pokorili Gepide, a pod zapovjedništvom kralja Alboina su 568. godine osvojili veći deo Italije i osnovali Lombardiju sa sedištem u Paviji. Njihovu vladavinu okončao je Karlo Veliki 774. godine u franačko-langobardskim ratovima.
  • Burgundi su se sredinom 3. veka preselili na gonju Majnu, otkuda su zbog pritiska Vandala i Sveva 406. godine prešli u Galiju. Namesnik Aecije ih je 437. godine potisnuo u Savoju, gde su se proširili duž rijeke Rone i naselili cijelu jugoistočnu Galiju osim Provance. Godine 532. su pali pod franačku vlast.
  • Angli i Sasi su sa Jilandskog poluostrva u 4. veku uznemirivali rimske jedinice na obalama Britanije i Galije, a od 419. godine se naseljavaju u Britaniji.
  • Bavari ili Bajovari (Bavarci), potomci Markomana, naselili su se (488. – 520. godine) na području između reke In i Ems, a onda se proširili do reke Leh, a sjeverno od Dunava do Češke šume, pobijedivši Tirinžane, koju su bili naselili tu oblast umesto Hermundura.

Germanske države, zasnovane na ruševinama Zapadnog rimskog carstva izvan provincije Germanije, postupno su romanizirane, a germanski su ostali Skandinavija, Britanija i područje između Severnog i Baltičkog mora, Alpa, Rajne i Elbe, od kojeg će u 10. veku nastati Nemačka.

Religija uredi

Germani se u verskom smislu dele na:

Reference uredi

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi