Istorija Austrije pokriva istoriju Austrije i njenih država prethodnica, od starijeg kamenog doba do danas. Ime Ostarrîchi (Austrija) koristi se od 996. godine nove ere kada je bilo markgrof vojvodstva Bavarske i od 1156. godine nezavisno vojvodstvo (kasnije nadvojvodstvo) Svetog rimskog carstva nemačke nacije (Heiliges Römisches Reich 962–1806).[1]

Pošto su Austriju osvajali Rimljani, Huni, Lombardi, Ostrogoti, Bavari i Franci, Austrija je bila pod vlašću Babenberga od 10. do 13. veka, kad su ih nasledili Habzburzi. Habzburzi su potom vladali Austrijom sve do 20. veka.

Nakon ukidanja Svetog rimskog carstva, početkom 19. veka osnovano je Austrijsko carstvo, koje je 1867. godine nasledila dvojna monarhija Austrougarske. Austrougarska se raspala pošto je izgubila Prvi svetski rat, pa je nastala Austrija u današnjim granicama. Austriju je pripojila Nacistička Nemačka 1938. godine.[2][3]

Saveznici su nakon Drugog svetskog rata držali Austriju do 1955, kad je opet stekla potpunu nezavisnost pod uslovom da ostane neutralna. Nakon propasti komunizma u istočnoj Evropi, Austrija se politički sve više angažovala, pa je 1995. postala članica Evropske unije, ali je ostala vojno neutralna.

Praistorija uredi

Područje današnje Austrije naseljeno je već u starom kamenom dobu. Najpoznatiji nalazak iz tog doba je Vilendorfska Venera, pronađena u Vilendorfu u Donjoj Austriji. Procenjuje se da je stara oko 25.000 godina. Taj kip verovatno predstavlja idol plodnosti.

Kasnije su preko Balkana stigle nove tehnologije — poljoprivreda, stočarstvo i obrada metala. Porasla je populacija i formirala se prva trajna naselja. Zbog obilja prirodnih bogatstava kao što su so, bakar i gvožđe neka naselja su mogla razviti prostranu trgovačku mrežu.

Najslavljeniji praistorijski grad u Austriji je današnji Halštat, koji je dostigao svoj vrhunac između 750. i 400. p. n. e. Prema njemu se i naziva to razdoblje srednjoevropskog gvozdenog doba halštatskom kulturom. Halštatska kultura se raširila niz Alpe i Dinaride od Švajcarske do južnog Jadrana, njenim nosiocima se smatraju Iliri. Oko 4. veka p. n. e. prevladavali su Kelti.

Rimsko doba uredi

 
Podjela teritorije današnje Austrije za vrijeme Rimskog carstva.

Keltskim kraljevstvom Norik, sa središtem u današnjoj Koruškoj, Rimljani su upravljali od 16. godine p. n. e. dok je zapadni deo zemlje pripadao provinciji Recija, a istok Panoniji. Jedino područja severna od Dunava nisu bila pod rimskom vlašću.

Dok su Kelti na područjima pod kontrolom Rima sve više romanizovali, na severu su se uselili Germani i mešali sa lokalnim stanovništvom. Niz Dunav su se poredili rimske tvrđave, a jedna od tih, na mestu starog keltskog ili ilirskog naselja, bila je Vindobona odnosno današnji Beč (nem. Wien).

Rani srednji vek uredi

Postepenim slabljenjem Rimskog carstva Austrija je bila sve više izložena napadima germanskih i drugih naroda. Ovuda su prešli Markomani i Langobardi na svom putu ka Italiji, dok su se na zapadnom kraju zemlje, u današnjem Forarlbergu, etablirali Alemani.

Oko sredine 6. veka, pojavili su se Bavari na zapadu i Sloveni i Avari na istoku i jugoistoku današnje Austrije. Karantanija je nedugo posle toga postala jedna od prvih država slovenskih naroda uopšte, ali se brzo vezala sa bavarskim kneževstvom i većina stanovništva je preuzela nemački jezik i kulturu.

Za vreme Karla Velikog Karantanija kao i Štajerska i Donja Austrija postale su vojne krajine protiv Avara i Slovena upravljene iz Bavarske. Navalom Mađara krajem 9. veka opustošena su istočna područja, dakle današnja Donja Austrija, i Franci su povukli granicu do reke Ensa blizu Linca. U drugoj polovini 10. veka pobeđeni su Mađari i ponovno ustavljena Austrija kao granična pokrajina bavarske kneževine. 996. godine se prvi put spominje pod nazivom Ostarici, od čega dolazi nemački naziv Österreich. To razdoblje je odjednom i početak nemačke kolonizacije istočne Austrije. Austrija će još vekovima biti podeljena na razne knjaževine u sklopu Istočnofranačkog odnosno Svetog rimskog carstva.

Habzburzi uredi

Godine 1278, Habzburzi su osvojili knježevinu Austriju odnosno veći deo današnje Gornje i Donje Austrije. Svojom porodičnom politikom Habzburzi su tokom 14. veka dobili Korušku sa Štajerskom i Kranjskom kao i Tirol.

Godine 1452, Fridrih V proglašen je za nemačkog cara. Habzburzi su zadržali tu poziciju sve do konačnog raspada Nemačkog carstva oko 1800. godine, ali je stvarna moć cara bila zanemariva dok su knezovi i kraljevi samovoljno vladali svojim zemljama.

U 15. veku su Habzburzi dobili Burgundiju, Španiju i Holandiju. Nakon bitke na Mohačkom polju 1526. nasledili su i Mađarsku, Češku, Moraviju i Hrvatsku. Osmanlije su brzo napredovali i već 1529. došlo je do prve opsade Beča. Sledećih 150 godina Austrija i Osmansko carstvo su više-manje stalno bili u ratu, iako je retko došlo do većih bitaka.

Austriju su u to doba mučili i unutrašnji problemi, na primer veliki odaziv na protestantizam. Car je nasilnim putem povratio stanovništvo svojih zemalja na rimokatolicizam. Došlo je do pogubnog Tridesetogodišnjeg rata (16181648). Car je namerio povratiti svoju moć, a plemstvo je tražilo više samostalnosti, a kao povod su služili verski sukobi. Rat koji je počeo sukobom katoličkog cara i protestantskih plemića se brzo proširio celim Svetim rimskim carstvom, a kad su se umešale Francuska i Švedska na strani protestanata, došlo je do potpunog poraza carske vojske. Širom carstva stradalo je gotovo polovina stanovnika od rata i ratnih posledica. Nemačke zemlje su ekonomski i politički bačene daleko unazad u uporedi sa Engleskom ili Francuskom.

Godine 1683, druga turska opsada Beča je odbijena zajedničkim naporom više evropskih zemalja. Pod komandom, među ostalih, Eugena Savojskog osvojena je Mađarska i Slavonija, kao i veliki deo Srbije. Iako se pobeda Austrije nad Osmanlijama kako u Austriji tako i u Hrvatskoj često smatra oslobođenjem od varvara i potlačitelja, istina je kao uvek nešto složenija. Sa jedne strane su i austrijske trupe srušili gradove i zemlju gde su stigle, na primer su srušile turski Osijek do temelja uključujući slavljeni most preko Drave, i na jednom neuspešnom napadu spaljivali Sarajevo. A sa druge strane su Turci u to vreme po mnogo čemu bili napredniji od srednjoevropskih naroda i imali su pristup novim proizvodima iz Amerike, kao što su kukuruz ili paprika.

Veliki deo protestantskog stanovništva je isteran iz Austrije. Protestanti su bili dobrodošli u Pruskoj gde su pomogli stvoriti modernu zemlju, a mnogi su se i naselili u novoosvojenim zemljama, na primer u Banatu, Bačkoj, Baranji, Slavoniji, južnoj Mađarskoj itd. I danas ima samo nekoliko sela sa većinskim protestantskim stanovništvom, uglavnom duboku u planinama ili pri granici. Posebno surovo su bili protjerani protestanti u današnjoj saveznoj državi Salcburg, koja je tada bila pod direktnom upravom biskupa. Navodno je odatle pobeglo preko 40% stanovnika.

20. vek uredi

Nepremostive suprotnosti između socijaldemokratskog „Republikanskog zaštitnog saveza“ sa jedne, te hrišćansko-socijalnog „Domobranstva“ i savezne vlade sa druge strane dovele su u međuratnoj Austriji do teške političke i privredne krize, koja je 1934. kulminirala izbijanjem građanskog rata. U kratkotrajnim borbama koje su se razbuktale u Beču i drugim industrijskim središtima zemlje život je izgubilo više od 300 ljudi, dok ih je više od 700 ranjeno. Neuspela pobuna radnika protiv austrofašističkog režima rezultovala je ukidanjem parlamentarizma i demokratije, i proglašenjem autoritarne staleške države. Nikad do kraja zaživela, nestabilna državna tvorevina, koja je prvobitno uživala otvorenu potporu fašističke Italije, prestala je da postoji pošto je Austrija 1938. pripojena nacističkoj Nemačkoj.

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Beller, Steven (2006). A Concise History of Austria. Cambridge, United Kingdom: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-47305-7. 
  2. ^ Austria: A Country Study. Select the link on left for The Anschluss and World War II. Eric Solsten, ed. (Washington, D.C.: Federal Research Division of the Library of Congress, 1993).
  3. ^ Emil Müller-Sturmheim

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi