Istočne katoličke crkve

Istočne katoličke crkve, poznate i kao Orijentalne katoličke crkve ili Katoličke crkve istočnog obreda, u nekim istorijski izvorima i kao Unijatske crkve,[a] dvadeset tri su istočnohrišćanske zasebne crkve sui iuris u punoj zajednici sa rimskim papom, kao dio Katoličke crkve. Na čelu sa patrijarsima, mitropolitima i vrhovnim arhiepiskopima, Istočne katoličke crkve upravljaju u skladu sa Kodeksom kanona Istočnih crkava, iako svaka crkva ima svoje kanone i pravo iznad ovoga, a izričito očuvanje sopstvenih tradicija se podstiče. Ukupan broj vjernika ovih crkvama procjenjenuje se na oko 18 miliona ljudi, prema katoličkom godišnjem direktorijumu Annuario Pontificio, to čini oko 1,5% ukupnih vjernika Katoličke crkve, dok ostatak vjernika od više od 1,2 milijarde pripada Latinskoj crkvi, poznatoj kao Zapadna crkva ili Rimokatolička crkva.[1]

Istočne katoličke crkve
Osnovni podaci
Verski poglavarpapa
SedišteVatikan, Rim
JurisdikcijaKatolička crkva istočnog obreda
JezikKoine grčki, sirijski, hebrejski, aramejski, koptski, klasični jermenski, crkvenoslovenski
Kalendargregorijanski
www.vatican.va
Broj
Vernikaoko 18 miliona

Maronitska crkva se smatra jedinom istočnokatoličkom crkvom koja je oduvijek bila u punoj zajednici sa Katoličkom crkvom, dok je većina drugih crkavama došla u uniju od 16. vijeka pa nadalje. Međutim, Melkitska grkokatolička crkva i Italo-albanska istočnokatolička crkva takođe tvrde da su u stalnoj zajednici. Pet najvećih crkava prema broju vjernika jesu: Ukrajinska grkokatolička crkva (vizantijski obred), Siromalabarska katolička crkva (istočnosirijski obred), Maronitska crkva (zapadnosirijski obred), Melkitska istočnokatolička crkva (vizantijski obred) i Jermenska istočnokatolička crkva (jermenski obred). Ovih pet crkava čine oko 80% vjernika Istočnih katoličkih crkava.

Puna zajednica predstavlja dijeljenje svetih tajni između Istočnih katoličkih crkava i Latinske crkve, uključujući evhastističku međuzajednicu. U drugu ruku, liturgijska tradicija 23 Istočne katoličke crkve, uključujući vizantijski, aleksandrijski, jermenski, istočnosirijski i zapadnosirijski obred, dijeli se sa drugim istočnohrišćanskim crkvama: Pravoslavnom, Drevnoistočnom, Asirskom crkvom Istoka i Crkvom Istoka. Iako neka teološka pitanja dijele Istočne katoličke crkve od drugih istočnohrišćanskih crkava, one priznaju evharistiju i druge svete tajne vjernika druge crkve, što određuje Orijentalno kanonsko pravo.

Naziv uredi

Naziv istočne katoličke crkve odnosi se na 23 crkve koje pripadaju različitim istočnim liturgijskim tradicijama i služe se posebnim obredima: grčko-vizantijskim, jermenskim, koptsko-aleksandrijskim, sirijsko-antiohijskim ili sirijsko-haldejskim. Nazivaju se istočnim crkvama zbog toga što koriste istočne obrede, koji se razlikuju od zapadnih obreda (latinskog, odnosno rimskog i njemu sličnih, poput milanskog). Nazivaju se katoličkim crkvama po tome što se nalaze u punom jedinstvu sa Katoličkom crkvom. Takođe, po osnovu toga što su nastale stupanjem u jedinstvo, odnosno uniju sa Katoličkom crkvom, nazivaju se i unijatskim crkvama.[2]

Istorija uredi

 
Hrišćanske zajednice u Poljsko-litvanskoj državi oko 1573. godine, pre promena izazvanih sklapanjem Brestovske unije

Istorija istočnih katoličkih crkava vezana je za crkvene raskole, koji su bili uzrokovani prvenstveno teološkim, odnosno dogmatskim ili eklisiološkim, ali neretko i političkim razlozima. Po tom osnovu se mogu razlikovati podele sa teološko-dogmatskim povodom, kada su se pojedine crkve međusobno optuživale za krivoverje, odnosno jeres, kao i podele zbog eklisioloških, odnosno crkveno-organizacionih i drugih sličnih neslaganja oko raspodele nadležnosti, pri čemu su nastajali raskoli. Nakon Velikog raskola (1054), kada se Rimokatolička crkva odvojila od vaseljenskog Pravoslavlja, na rimokatoličkoj strani su počele da se javljaju zamisli o privlačenju pravoslavnih i ostalih istočnih crkava ili njihovih delova radi stvaranja crkvene unije na čelu sa rimskim papom.

Unijaćenje pravoslavaca uredi

 
Hrišćanske zajednice u Poljsko-litvanskoj državi oko 1750. godine, nakon promena izazvanih sklapanjem i sprovođenjem Brestovske unije

Prvu grupu istočnih crkava ka kojima je Rimokatolička crkva usmerila svoju unijatsku delatnost činile su crkve vaseljenskog Pravoslavlja, odnosno njihovi delovi koji su bili u domašaju rimokatoličkog uticaja. Rad na njihovom unijaćenju započet je u južnoj Italiji, nedugo nakon Velikog raskola (1054), i bio je usmeren prema tamošnjim pravoslavnim Grcima, koji su na Saboru u Bariju (1098) navedeni da prime uniju sa Rimokatoličkom crkvom. Već u to vreme, kao glavni teloški problem za prevođenje pravoslavnih hrišćanja na uniju pokazala se pneumatološka razlika u učenjima o izhođenju Svetog Duha, sa čim je bilo spojeno i pitanje o zapadnom umetku Filioque u Nikejsko-carigradski simbol vere. Dodatni problemi su se ticali raznih obrednih pitanja i razlika u običajima. U prvo vreme, među rimokatoličkim teolozima su postojala različita mišljenja o načinu na koji bi trebalo vršiti unijaćenje pravoslavnih hrišćana i stepenu obredne posebnosti i upravne autonomije koji bi im trebalo ostaviti u okviru unije.

Sva ova pitanja razmatrana su na Drugom lionskom saboru (1274), na kojem je bio prisutan i poslanik vizantijskog cara Mihajla VIII Paleologa, kao i carigradski patrijarh German sa predstavnicima grčkoga sveštenstva. Iako se činilo da je dogovor o jedinstvu postignut, ispostavilo se da iza sporazuma stoje prvenstveno politički razlozi, a po povratku u Carigrad grčki poslanici nisu bilo dobro primljeni, tako se Lionska unija nikad nije bila sprovedena u delo. Sličan pokušaj je ponovljen i 1439. godine na Firentinskom saboru, ali ubrzo se pokazalo da ni Firentinska unija neće biti dugog veka.[3]

Prema grčko-vizantijskom liturgijskom obredu koji bi zadržavali prilikom sklapanja unije, bivši pravoslavni hrišćani su prozvani grkokatolicima. Tek u razdolju od 16. i 18. veku, nakon sklapanja Brestovske unije (1596) i Užgorodske unije (1646), postavljeni su temelj za nastanak i razvoj prvih autonomnih grkokatoličkih crkva, koje su uspele da zažive i opstanu, prvenstveno u granicama Poljsko-litvanske države, a potom i u Habzburškoj monarhiji.[4]

Unijaćenje monofizita uredi

Drugu grupu istočnih crkava ka kojima je Rimokatolička crkva usmerila svoju unijatsku delatnost činile su orijentalno-pravoslavne crkve, odnosno njihovi delovi koji su bili u delokrugu rimokatoličkih misionara. Orijentalne monofizitske, odnosno miafizitske crkve su nastale nakon Halkidonskog sabora (451), putem odvajanja od vaseljenskog Pravoslavlja. Rimokatolička crkva je došla u neposredan dodir sa ovim crkvama u vreme Krstaških ratova, kada su rimokatolički misionari započeli rad na unijaćenju pojedinih grupa orijentalno-pravoslavnih hrišćana. Ovaj proces je takođe bio dugotrajan, ali vremenom je doveo do odvajanja unijatskih skupina od njihovih matičnih crkava i stvaranja posebnih unijatskih crkava jermenskog, koptsko-aleksandrijskog i sirijsko-antiohijskog obreda. Tako su nastale Jermenska istočnokatolička crkva, Koptska orijentalno-pravoslavna crkva i Sirijska katolička crkva.

Unijaćenje maronita uredi

Treću grupu su činili istočni hrišćani koji su pripadali Drevnoj maronitskoj crkvi, koja se od vaseljenskog Pravoslavlja odvojila nakon Šestog vaseljenskog sabora (680-681), usled sporova oko monotelitske jeresi. Rimokatolički misionari su došli u neposredan dodir sa maronitima u vreme Krstaških ratova, ali rad na njihovom unijaćenju je bio veoma dugotrajan. Međutim, rimokatolički misionari su vremenom uspeli da pounijate celu Maronitsku crkvu, te je tako nastala današnja Maronitska istočnokatolička crkva. Unijaćenje maronita je jedini primer potpunog unijaćenja jedne istočne crkve.

Unijaćenje nestorijanaca uredi

Četvrtu grupu su činile crkve koje su nastale iz drevne Crkve Istoka, čije je odvajanje od vaseljenskog Pravoslavlja započelo nakon Efeskog sabora (431), usled sporova oko nestorijanske jeresi. Rad rimokatoličkih misionara na unijaćenju nestorijanaca dobio je na zamahu sredinom 16. veka, ali je takođe sprovođen sa promenjivim uspehom, sve do 19. veka kada je izvršena konačna konsolidacija unijatske Haldejske katoličke crkve.

Unutrašnje uređenje uredi

 
Unijatske grkokatoličke biskupije u Austrougarskoj prema stanju iz 1909. godine

Po katoličkom kanonskom pravu, svaka od istočnih katoličkih crkava je crkva sui iurus, što znači da je autonomna u odnosu na ostale katoličke crkve i u pravilu ima i sopstvenu jerarhiju, osim u krajevima gde ima premalo pripadnika ovih crkava pa se za njih brinu biskupi latinskog obreda.

Unutrašnja jerarhija svake od tih crkava bazira se na sopstvenim tradicijama. Tako su na čelu nekih od ovih crkava patrijarsi. Tako istočni katolički patrijarsi svoje tradicionalne centre imaju u Aleksandriji (Kopti), Antiohiji (Melkiti, Maroniti i Sirijska istočnokatolička crkva), Vavilonu (Kaldejci), Kilikiji (Jermeni). Osim patrijarha postoje i veliki arhiepiskopi, kao što je veliki arhiepiskopp Kijeva koji je poglavar Ukrajinske grkokatoličke crkve.

Nazivi crkveno-upravnih ustanova i zvanja u istočnim katoličkim crkvama se po pravilu razlikuju od paralelnih naziva u Rimokatoličkoj crkvi. Na primer, ono što je na istoku eparhija na zapadu je biskupija, što je na istoku protosinđel na zapadu je generalni vikar. Prema tradiciji istočnih crkava sakramenti krštenja i pomazanja dele se neposredno jedna nakon druge. Slično je i s pričešćem. Sveštenici u istočnim katoličkim crkvama nisu obavezni na celibat, kao što je to slučaj u Rimokatoličkoj crkvi. Ipak, episkop može da postane samo neoženjeni sveštenik. Kao i u Pravoslavnoj crkvi, već rukopoloženi sveštenik ne može da se oženi.

Mesto u ekumenskom dijalogu uredi

Odnosi između istočnih katoličkih crkava i njihovih bivših matica, odnosno crkava od kojih su se ove crkve odvojile radi unije sa Rimokatoličkom crkvom, opterećen je teškim istorijskim nasleđem. Proces unijaćenja, a samim tim i nastanka istočnokatoličkih crkava, u istorijskom kontestu je bio praćen čestim sporovima i sukobima, a neretko i progonima, što je dovelo do međusobnog nepoverenja i drugih negativnih pojava. Tek u novije vreme, u kontekstu ekumenskog dijaloga, praksa unijćenja je odbačena (Balamandski sporazum) kao metod za ujedinjenje hrišćana. Rimokatolička strana i dalje zastupa stav da unijatske crkve imaju puno pravo da postoje, dok pravoslavni i ostali istočni hrišćani i dalje sa nepovrenjem gledaju na ulogu unijatskih crkava u savremenim interkonfesionalnim odnosima.

Spisak istočnih katoličkih crkava uredi

 
Zemlje koje imaju sjedišta istočnih katoličkih crkava (crvena: vizantijski obred, zelena: aleksandrijski obred, žuta: ostale)

Istočnokatoličke crkve vizantijskog obreda (grkokatolici) uredi

Sa sopstvenom jerarhijom uredi

Bez vlastite jerarhije uredi

Istočnokatoličke crkve sirijskog obreda (sirokatolici) uredi

Zapadnosirijski (ili antiohijski) obred uredi

Istočnosirijski (ili haldejski) obred uredi

Istočnokatoličke crkve aleksandrijskog obreda uredi

Istočnokatolička crkva jermenskog obreda uredi

Vidi još uredi

Napomene uredi

  1. ^ Zbog teških pejorativnih konotacija koje se mogu pripisati ovom terminu, on je izašao iz učtive upotrebe. Osim toga, nisu sve Istočne katoličke crkve nastale od drugih crkava.

Reference uredi

  1. ^ „Eastern Catholic Churches”. Catholics & Cultures (na jeziku: engleski). 14. 10. 2009. 
  2. ^ „The Catholic Eastern Churches”. CNEWA (na jeziku: us). 
  3. ^ Ostrogorski 1969, str. 431, 444, 496, 521-522.
  4. ^ Litwin 1987, str. 57–83.

Literatura uredi