Kamen iz Rozete je granodioritska stela (ploča) iz perioda vladavine egipatske dinastije Ptolemejida, ispisana zakonom koji je propisan u Memfisu 196. p. n. e. u ime kralja Ptolemeja Petog. Zakon je ispisan trima različitim pismima; gornji tekst je zapisan staroegipatskim hijeroglifima, srednji demotskim pismom (uprošćenim hijeroglifima), a donji tekst je na starogrčkom jeziku, u kojima se govori o ukidanju mnogobrojnih poreza i daju se uputstva za podizanje statua u hramovima. Zato što u suštini predstavlja jedan tekst na tri pisma (uz male razlike među njima), ova stela je osnovni ključ za dešifrovanje egipatskih hijeroglifa.

Kamen iz Rozete
Kamen iz Rozete
Kamen iz Rozete
Vrsta kamen
Veličina 114,4 cm (visina), 72,3 cm (širina), 27,9 cm (debljina)
Način izrade gravura
Period 196. p. n. e.
Kultura Ptolemejidi,
Stari Egipat
Mesto otkrića Rozeta
Datum otkrića jul 1799.
Trenutna lokacija Britanski muzej

Iako se veruje da je prvobitno bio postavljen u okviru hrama, verovatno u obližnjem Saisu, kamen je verovatno pomeren tokom ranohrišćanskog ili srednjovekovnog perioda i na kraju je korišćen kao građevinski materijal za izgradnju tvrđave Žulijen u blizini grada Rašida (Rozete), luci na sredozemnoj obali Egipta u delti Nila. Tamo ga je tokom 1799. godine ponovo otkrio vojnik Pjer-Fransoa Bušard, član Napoleonove ekspedicije u Egiptu. Kao prvi staroegipatski dvojezični tekst otkriven u moderno vreme, kamen iz Rozete izazvao je rasprostranjeno interesovanje javnosti, zbog nove mogućnosti da se dešifruje ovaj dosad neprevedeni drevni jezik. Litografske kopije i gipsani odlivci počeli da kruže među evropskim muzejima i naučnicima. U međuvremenu, britanske trupe porazile su Francuze u Egiptu 1801. godine, a originalni kamen je došao u posed Britanije nakon kapitulacije Aleksandrije. Transportovan je u London, i dostupan je očima javnosti u Britanskom muzeju od 1802. godine. To je ujedno najposećeniji eksponat u Britanskom muzeju.

Proučavanje zakona je već bilo u toku, jer se prvi potpuni prevod grčkog teksta pojavio 1803. godine. Međutim, tek 20 godina kasnije, Žan Fransoa Šampolion objavio je transliteraciju egipatskog pisma u Parizu 1822. godine; ali i nakon toga prošao je izvestan period do trenutka kada su naučnici bili u stanju da sa sigurnošću čitaju drevne egipatske natpise i književnost. Ovo njegovo otkriće omogućilo je dešifrovanje ili razumevanje i drugih primera, ranije potpuno nerazumljivih, hijeroglifskih zapisa na spomenicima i arheološkim nalazima iz starog Egipta, čime su udareni temelji nove nauke, egiptologije. Glavni napredak u dekodiranju je bilo priznanje da kamen prikazuje tri verzije istog teksta (1799); da demotsko pismo koristi fonetske znakove pri spelovanju stranih imena (1802); da hijeroglifsko pismo čini isto, kao i da ima značajne sličnosti sa demotskim (Tomas Jang, 1814); i da, pored toga što se koriste za strana imena, fonetski znakovi se takođe koriste za spelovanje izvornih egipatskih reči (Šampolion, 1822−1824).

Od svog ponovnog otkrivanja, kamen je predmet nacionalističkog rivalstva, uključujući njegov prelazak iz francuskog u britansko vlasništvo tokom Napoleonovih ratova, kao i dugogodišnji spor oko relativne vrednosti Jangovih i Šampolionovih doprinosa dešifrovanju, a od 2003. godine, i zahtevi za povratak kamena u Egipat.

Dve druge fragmentarne kopije istog zakona otkrivene su kasnije, i nekoliko sličnih egipatskih dvojezičnih ili trojezičnih natpisa je sada poznato, uključujući i dva starija ptolemejska zakona (Kanopska uredba iz 238. godine p .n. e, i Ukaz Ptolemeja Četvrtog iz Memfisa, oko. 218. godine p. n. e). Stoga, kamen iz Rozete više nije jedinstven, ali bio je suštinski ključ za moderno razumevanje drevne egipatske književnosti i civilizacije. Termin Kamen iz Rozete se sada koristi i u drugim kontekstima, kao naziv za krucijalni trag na novom polju znanja.

Opis uredi

Kamen iz Rozete opisan je kao „kamen od crnog granita, ispisan trima natpisima ... nađen kod Rozete“, u savremenom katalogu artefakata koje je otkrila francuska ekspedicija i predala je britanskoj vojsci tokom 1801. godine.[1] Ubrzo nakon prenosa u London, natpisi na kamenu su obojeni belom kredom da bi bili čitljiviji, a preostala površina je pokrivena slojem karnauba voska, koji je predodređen da zaštiti kamen od dodira posetilaca.[2] To je kamenu dalo tamnu boju, što je dovelo do njegovog pogrešnog opisa kao crnog bazaltnog kamena.[3] Ovi dodaci su uklonjeni kada je kamen očišćen 1999. godine, otkrivajući originalne tamnosive nijanse stene, sjaj njegove kristalne strukture, i roze žilu koja prelazi preko gornjeg levog ugla.[4] Prilikom poređenja sa Klemovom zbirkom egipatskih stena, pokazao je blisku sličnost sa kamenom iz malog granodioritskog kamenoloma Gebel Tingar na zapadnoj obali Nila, zapadno od Elefantine u oblasti Asuan; roze žila je tipična za granodiorite iz ove oblasti.[5]

Visina ovog kamena do njegove najviše tačke je 114,4 cm, širina mu je 72,3 cm, a debljina 27,9 cm. Njegova težina iznosi približno 760 kg.[6] Najpre je vladalo mišljenje da je on napravljen od granita ili bazalta, ali sada se opisuje kao kamen od granodiorita koji je tamno sive—plavkasto-crvenkaste boje.

Sadrži tri natpisa: gornji deo je ispisan staroegipatskim hijeroglifima, srednji egipatskim emotskim (narodnim) pismom, a donji antičkim grčkim.[7] Prednja površina je polirana i natpisi su blago urezani na nju; strane kamena su uglačane, ali sa zadnje strane je samo grubo izravnat, verovatno zato što ona ne bi bila vidljiva kada se stela podigne.[5][8]

 
Mogući izgled originalne stele.

Prvobitni oblik kamena uredi

Kamen iz Rozete je fragment veće stele. Nema dodatnih pronađenih fragmenata u kasnijim pretragama na arheološkom nalazištu Rozete.[9] Zbog oštećenog stanja, nijedan od tri teksta nije apsolutno kompletan. Gornji segment, koji se sastoji od egipatskih hijeroglifa, pretrpeo je najveću štetu. Samo poslednjih 14 redova hijeroglifskog teksta može da se vidi; svi oni su slomljeni na desnoj strani, a 12 njih sa leve strane. Srednji segment ispisan demotskim pismom je najočuvaniji, sadrži 32 reda, od toga je prvih 14 neznatno oštećeno sa desne strane. Donji segment na starogrčkom jeziku sadrži 54 reda, od kojih su prvih 27 sačuvani u potpunosti; ostatak teksta je sve više oštećen zbog dijagonalne pukotine u donjem desnom delu kamena.[10]

Originalni oblik stele i potpun hijeroglifski tekst mogu se proceniti na osnovu poređenja sa sličnim sačuvanim stelama, uključujući i ostale kopije istog zakona. Nešto starija Kanopska uredba, podignuta 238. godine p. n. e, za vreme vladavine Ptolemeja Trećeg, visoka je 219 cm, a široka 82 cm, sadrži 36 redova hijeroglifskog teksta, 73 reda demotskog teksta i 74 reda starogrčkog teksta. Tekstovi su slične dužine.[11] Iz takvog poređenja može se proceniti da dodatnih 14 ili 15 redova hijeroglifskog teksta nedostaje sa gornjeg dela kamena iz Rozete, što čini oko 30 cm.[12] Pored natpisa, verovatno bi na vrhu bila uklesana scena koja prikazuje kralja koji se predstavlja bogovima, ukrašen krilatim Suncem, kao na Kanopskoj uredbi. Ove sličnosti, kao i hijeroglif koji označava pojam „stela“ na samom kamenu (Gardinerova lista znakova)

O26

ukazuju na to da je prvobitno imala zaobljen vrh.[7][13] Visina originalne stele se procenjuje na oko 149 cm.[13]

Dekret iz Memfisa i njegov sadržaj uredi

Stela je podignuta posle krunisanja kralja Ptolemeja V, a ispisana je dekretom kojim je uspostavljen božanski kult novog vladara. Dekret je donet od strane Sabora sveštenika koji su se okupili u Memfisu. Kao datum uzet je „4. Ksandikus“ po makedonskom kalendaru i „18 Mešir“ po egipatskom kalendaru, što odgovara 27. martu 196. p. n. e. Ova godina smatra se devetom godinom vladavine Ptolemeja V, (izjednačava se 197. i 196. godina pre nove ere), a to je potvrđeno pominjanjem četiri sveštenika koji su imenovani te godine: Aetus sin Aetusa bio je sveštenik božanskih kultova Aleksandra Velikog i pet Ptolemejida sve do samog Ptolemeja V; njegove tri kolege, pomenute u natpisu, predvodile su kult Berenike Euerget (supruge Ptolemeja III), Arsinoje Filadelfe (sestre i druge supruge Ptolemeja II) i Arsinoje Filopator, majke Ptolemeja V. Međutim, drugi datum je takođe zapisan u grčkom i hijeroglifskom odeljku, koji odgovara 27. novembru 197. godine p. n. e, zvaničnoj godišnjici Ptolemejevog krunisanja. Natpis na srednjem odeljku ispisan demotskim pismom ne poklapa se sa tim, pominjući dva uzastopna dana u martu kao datume donošenja dekreta i krunisanja; iako nije sigurno zašto postoje takve razlike, jasno je da je uredba izdata 196. godine p. n. e, i da je nastala prevashodno da bi se njom ponovo uspostavila vladavina Ptolemejida nad Egiptom.

Dekret je donet tokom turbulentnog perioda u istoriji Egipta. Ptolemej V Epifan (vladao 204-181. p. n. e), sin Ptolemeja IV Filopatora i njegove supruge i sestre Arsinoje, postao je vladar u samo pet godina posle iznenadne smrti oba roditelja, koji su, prema savremenim izvorima, ubijeni u zaveri koja je povezana sa ljubavnicom Ptolemeja IV, Agatoklejom. Zaverenici su efikasno vladali Egiptom kao namesnici Ptolemeja V, sve do izbijanja pobune dve godine kasnije, na čelu sa generalom Tlepolemusom, u kojoj su Agatokleja i njena porodica bili linčovali od strane rulje u Aleksandriji. Tlepolemus je zauzvrat imenovan namesnikom 201. godine p.n. e, od strane Aristomenesa iz Alizije, koji je bio glavni ministar u vreme Dekreta iz Memfisa.

Političke snage izvan granica Egipta pogoršavale su unutrašnje probleme ptolemejskog kraljevstva. Antioh III Veliki i Filip V Makedonski sklopili su pakt radi podele egipatskih prekomorskih teritorija. Filip je zauzeo nekoliko ostrva i gradova u Kariji i Trakiji, dok je bitka kod Panijuma (198 p. n. e) rezultovala prelaskom ptolemejske Kele-Sirije, uključujući i Judeju, u ruke Seleukida. U međuvremenu, na jugu Egipta došlo je do dugogodišnje pobune, koja je počela još za vreme vladavine Ptolemeja IV, koju je predvodio Horvenefer i njegov naslednik Ankhvenefer. I rat i unutrašnji sukobi su bili još uvek u toku kada je mladi Ptolemej V zvanično krunisan u Memfisu sa svojih 12 godina (sedam godina posle početka vladavine), a tada je izdat dekret iz Memfisa.

 
Još jedan fragmentarni primer „donatorske stele“ , u kojoj faraon Starog kraljevstva Pepi II odobrava poreski imunitet za sveštenike hrama boga Mina.

Stela je kasni primer klase Donatorske stele, koje predstavljaju aktuelnog vladara koji je oslobodio sveštenstvo plaćanja poreskih obaveza. Faraoni su podizali ove stele tokom prethodnih 2.000 godina, a najraniji primeri datiraju iz egipatskog Starog kraljevstva. U ranijim periodima, svi takvi dekreti su izdati isključivo od strane samog kralja, ali su Dekret iz Memfisa doneli sveštenici, u službi održavalaca tradicionalne egipatske kulture. U dekretu je zabeleženo da Ptolemej V daruje hramove srebrom i žitaricama. Takođe je zabeleženo da je u osmoj godini svoje vladavine, tokom naročito velike poplave Nila, naredio odvodnjavanje i pregrađivanje viška vode u korist zemljoradnika. Zauzvrat, sveštenstvo je obećalo da će se kraljev rođendan i dan krunisanja proslavljati svake godine, i da će svi sveštenici Egipta slaviti njega uporedo sa drugim bogovima. Dekret se zaključuje uputstvom da se kopija mora postaviti u svakom hramu, ispisana „jezikom bogova“ (hijeroglifima), „jezikom dokumenata“ (demotskim pismom), i „jezikom Grka“, koji je koristila ptolemejska vlast.

Ojačavanje naklonosti sveštenstva bila je od suštinskog značaja za ptolemejske kraljeve da bi zadržali sigurnu vlast nad stanovništvom. Visoki sveštenici iz Memfisa – gde je kralj krunisan - bili su posebno važni, jer su oni bili najviši verski autoritet tog perioda i imali su uticaj širom kraljevstva. S obzirom na to da je dekret donet u Memfisu, drevnoj prestonici Egipta, a ne u Aleksandriji, centru vlasti ptolemejida, očigledno je da je mladi kralj žarko želeo da zadobije njihovu aktivnu podršku. Stoga, iako su vlasti Egipta govorile na grčkom još od osvajanja Aleksandra Velikog, dekret iz Memfisa, kao i prethodna dva dekreta iz iste klase, sadrži tekst na egipatskom jeziku da bi prikazao njegovu važnost za opštu populaciju putem pismenog egipatskog sveštenstva.

Ne postoji jedan zvanični prevod dekreta zbog manjih razlika između tri originalna teksta i zbog toga što moderno razumevanje drevnih jezika nastavlja da se razvija. Najnovija verzija prevoda, koji je sastavio R. S. Simpson, na osnovu demotskog teksta, dostupan je na sajtu Britanskog muzeja. Može se uporediti sa kompletnim prevodom Edvina R. Bevana u delu „Dinastija Ptolemeja“ (1927), na osnovu grčkog teksta sa komentarima o varijacijama između ovog teksta i druga dva egipatska.

Stela gotovo sigurno ne potiče iz grada Rašida (Rozete), gde je pronađena, već verovatnije dolazi iz hrama dalje u unutrašnjosti Egipta, verovatno kraljevskog grada Saisa. Hram u kome se nalazio kamen zatvoren je oko 392. godine p. n. e, kada je vladar Istočnog rimskog carstva, Teodosije I, naredio zatvaranje svih nehrišćanskih hramova. U nekom trenutku, originalna stela se polomila, a njen najveći komad postaje ono što sada znamo kao Kamen iz Rozete. Staroegipatski hramovi su kasnije korišćeni kao kamenolom za novu gradnju, a kamen iz Rozete verovatno je ponovo iskorišćen na ovaj način. Kasnije je ugrađen u temelje jedne tvrđave koju je konstruisao mamelučki sultan Kaitbej (oko 1416/18 – 1496) da brani Bolbitinski ogranak Nila u blizini Rašida. Tu je ostao još najmanje tri veka, do svog ponovnog otkrića.

Još dve kopije dekreta iz Memfisa pronađene su posle otkrića kamena iz Rozete: Stela iz Nubejre i natpis pronađen u hramu na ostrvu File. Za razliku od kamena iz Rozete, njihovi hijeroglifski natpisi bili su relativno netaknuti, i iako je tekst sa kamena iz Rozete bio dešifrovan mnogo pre otkrića drugih primeraka dekreta, kasniji egiptolozi, uključujući Valisa Badža, koristili su ove druge natpise da dodatno usavrše prevod sa originalnim hijeroglifima, umesto kojih su drugi bili korišteni u izgubljenim delovima hijeroglifskog odeljka na kamenu iz Rozete.

Ponovno otkriće uredi

 
Slika novinskog članka iz 1801. godine koji najavljuje dolazak Kamena iz Rozete u London u časopisu „The Gentleman's Magazine“

Tokom Napoleonove kampanje 1798. godine u Egiptu, vojsku ekspedicije pratila je Komisija za nauke i umetnosti, tim od 167 tehničkih stručnjaka. Dana 15. jula 1799, dok su francuski vojnici pod komandom pukovnika D' Hautpoula jačali odbrambene položaje tvrđave Žulijen, nekoliko kilometara severoistočno od egipatskog grada Rozete (sadašnji Rašid), poručnik Pjer-Fransoa Bušard primetio je ploču sa natpisima na jednoj strani, koju su vojnici otkopali. On i D' Hautpoul smatrali su da bi to mogao biti važan artefakt i izvestili generala Žaka-Fransou Menoua, koji se zatekao u Rozeti. Otkriće je objavljeno Napoleonovoj novoosnovanoj naučnoj asocijaciji u Kairu, na Egipatskom Institutu, u izveštaju člana Komisije pod imenom Mišel Anž Lankre, naglašavajući da sadrži tri natpisa, prvi hijeroglifski, a treći starogrčki, i s pravom je ukazao na to da su tri natpisa verovatno iste verzije jednog teksta. Lankreov izveštaj, iz 19. jula 1799. godine, pročitan je ubrzo na sastanku Instituta 25. jula. Bušard je u međuvremenu transportovao kamen u Kairo, da bi ga naučnici podrobnije ispitali. Čak i Napoleon lično je pregledao ono što su već nazivali Pierre de Rosette, kamen iz Rozete, neposredno pre svog povratka u Francusku, avgusta 1799. godine.

Otkriće je objavljeno u Courrier de l'Égypte Egipatski kurir, zvaničnim novinama francuske ekspedicije, u septembarskom izdanju: Anonimni novinar izrazio je nadu da kamen može jednog dana biti ključ za dešifrovanje hijeroglifa. Tokom 1800. godine, tri tehničkih stručnjaka Komisije osmislili su načine za kopiranje tekstova sa kamena. Jedan od njih, štampar i nadareni lingvista Žan-Žozef Marsel, zaslužan je kao prva osoba koja je prepoznala da je srednji tekst, koji je prvobitno smatran starim sirskim pismom, u stvari ispisan egipatskim demotskim pismom, koje se retko koristi za kamene natpise i stoga je retko viđeno od strane naučnika u to vreme. Umetnik i pronalazač Nikola-Žak Konte pronašao je način da koristi sam kamen kao materijal za litografske kopije; nešto drugačiji metod za reprodukciju natpisa koristio je Antoan Galand. Kopije koje su nastale, odneo je u Pariz general Čarls Dugua. Naučnici u Evropi su sada bili u mogućnosti da vide natpise i pokušaju da ih čitaju.

Nakon Napoleonovog odlaska, francuske trupe odupirale su se britanskim i osmanskim napadima još 18 meseci. U martu 1801, Britanci su pristigli u Abukirski zaliv. General Žak-Fransoa Menou, koji je među prvima video kamen 1799. godine, sada je komandovao francuskom ekspedicijom. Njegove trupe, uključujući Komisiju, marširale su na sever ka obali Sredozemnog mora u susret neprijatelju, prevozeći kamen zajedno sa drugim antikvitetima svih vrsta. Poražen u borbi, Menou i ostatak njegove vojske povukli su se u Aleksandriju, gde su bili opkoljeni i pod opsadom, sa kamenom unutar grada. On je priznao poraz i predao se 30. avgusta .

Prelazak u posed Britanaca uredi

 
Leva i desna strana Kamena iz Rozete, sa izbledelim engleskim natpisima (L) „Osvojila engleska vojska u Egiptu 1801.“ i (D) „Poklonio kralj Džordž III“

Nakon predaje, izbio je spor oko sudbine francuskih arheoloških i naučnih otkrića u Egiptu, uključujući i grupu artefakata, bioloških uzoraka, beleški, planova i crteža prikupljenih od strane članova komisije. Menou je odbio da ih preda, tvrdeći da oni pripadaju Institutu. Britanski general Džon Heli-Hatčinson odbio je da oslobodi grad dok se Menou ne preda. Naučnici Edvard Daniel Klark i Vilijam Ričard Hamilton, koji su nedavno pristigli iz Engleske, pristali su da pregledaju kolekciju u Aleksandriji i tvrdili su da su pronašli mnoge artefakte koje Francuzi nisu prijavili. U pismu svom domu, Klark je rekao: Pronašli smo u njihovom posedu mnogo više nego što je prijavljeno ili se može zamisliti.

Kada je Hatčinson proglasio sav materijal vlasništvom britanske Krune, francuski naučnik, Etien Žofroa Sent-Iler, rekao je Klarku i Hamiltonu da bi oni radije spalili sva svoja otkrića - aludirajući zloslutno na uništenje Aleksandrijske biblioteke - nego ih predali Britancima. Klark i Hamilton su se zauzeli za slučaj francuskih naučnika, i Hatčinson se na kraju složio da stavke kao što su prirodni istorijski uzorci postanu njihovo privatno vlasništvo. Menou je odmah naveo i kamen kao svoje privatno vlasništvo; da je ovo bilo prihvaćeno, on bi mogao da ga odnese u Francusku. Jednako svestan jedinstvene vrednosti kamena, general Hatčinson odbacio je Menouove tvrdnje. Na krajuje postignut dogovor, a predaja objekata je registrovana u Aleksandrijskoj kapitulaciji, koju su potpisali predstavnici britanskih, francuskih i osmanskih snaga.

Detalji tačne predaje kamena u ruke Britanaca nisu jasni, jer se savremeni podaci razlikuju. Pukovnik Tomkins Hilgrouv Tarner, koji je trebalo da ga odnese u Englesku, kasnije je tvrdio da ga je on lično oduzeo od Menoua i odneo ga na topovskoj kočiji. U mnogo detaljnijem izveštaju, Edvard Danijel Klark je izjavio da su francuski „oficir i član Instituta“ odveli njega, njegovog učenika - Džona Kripsa i Hamiltona tajno u sporedne uličice iza Menouove rezidencije i pokazao im kamen skriven pod zaštitnim tepisima među Menouovim prtljagom. Prema Klarku, njihov doušnik je strahovao da bi kamen mogao biti ukraden ako ga francuski vojnici vide. Hatčinson je smesta obavešten i kamen je odnesen – verovatno Tarnerovom topovskom kočijom.

Tarner je doneo kamen u Englesku na zarobljenoj francuskoj fregati HMS Egyptienne, ukotvljujući se u Portsmutu u februaru 1802. godine. Njegovo naređenje je bilo da prikaže kamen i druge antikvitete kralju Džordžu III. Kralj, koga je zastupao ratni sekretar Lord Hobart, naložio je da bude postavljen u Britanskom muzeju. Prema Tarnerovom predstavniku, on je insistirao, a Hobart se složio, da bi pre konačnog izlaganja u muzeju, kamen trebalo da bude prikazan naučnicima Antikvarnog društva Londona, čiji je Tarner bio član. Tamo je viđen po prvi put i o njemu se diskutovalo na sastanku 11. marta 1802. godine.

 
Stručnjaci ispituju kamen iz Rozete tokom Drugog internacionalnog kongresa orijentalista, 1874

Tokom 1802. godine, Društvo je stvorilo četiri gipsane kopije kamena, koje su date univerzitetima u Oksfordu, Kembridžu, Edinburgu i Koledžu svetog Trojstva u Dablinu. Ubrzo, napravljene su papirne kopije, koje su poslate evropskim naučnicima. Pre kraja 1802, kamen je prebačen u Britanski muzej, gde se i danas nalazi. Natpisi ispisani belom bojom na levoj i desnoj strani kamena potvrđuju da je on „Zarobljen u Egiptu od strane britanske vojske 1801“ i „Predstavljen od strane kralja Džordža III“.[2]

Kamen je gotovo neprekidno izložen u Britanskom muzeju od juna 1802. godine.[6] Sredinom 19. veka, dodeljen mu je inventarski broj „EA 24", EA znači „egipatski antikviteti“. On je bio deo kolekcije staroegipatskih spomenika preuzetih od francuske ekspedicije, uključujući sarkofag faraona Nektaneba II (EA 10), statuu visokog sveštenika boga Amona (EA 81) i veliku granitnu pesnicu (EA 9).[14] Uskoro je ustanovljeno da su artefakti isuviše teški za podove vile Montegi (originalna zgrada Britanskog muzeja), i preneti su u pomoćnu zgradu koja je izgrađena na imanju. Kamen iz Rozete je prebačen u galeriju skulptura 1834, nedugo nakon što je vila Montegi srušena i zamenjena građevinom u kojoj je sada smešten Britanski muzej.[15] Prema evidenciji muzeja, kamen iz Rozete je njen najposećeniji artefakt,[16] a njegova jednostavna fotografija je bila najprodavanija razglednica muzeja već decenijama.[17]

 
Replika kamena iz Rozete u Kraljevoj biblioteci Britanskog muzeja

Kamen iz Rozete je prvobitno postavljen u metalni kalup koji je specijalno napravljen za njega i bio blago nagnut.[15] U početku nije imao zaštitni pokrov, ali uprkos naporima čuvara da osiguraju da ga posetioci ne dodiruju, od 1847. bilo je potrebno postaviti ga u zaštitni ram.[18] Od 2004, restaurirani kamen je izložen u specijalno izrađenoj kutiji u centru galerije egipatskih skulptura. Replika kamena iz Rozete, koja izgleda onako kako se pojavila pred narodom u 19. veku, bez rama i slobodna na dodir, sada je dostupna u Kraljevoj biblioteci Britanskog muzeja.[19]

Pred kraj Prvog svetskog rata, 1917, muzej je bio zabrinut zbog teškog bombardovanja u Londonu i premestio je kamen na sigurno, zajedno sa ostalim prenosivim vrednim artefaktima. Kamen je proveo naredne dve godine 15,24 m pod zemljom na stanici poštanske železnice u blizini Holborna.[6] Osim za vreme rata, kamen iz Rozete je napustio Britanski muzej samo jednom: tokom meseca oktobra 1972, da bi bio prikazan pored Šampolionovog Pisma u Luvru u Parizu na 150. godišnjicu njegovog objavljivanja.[17] Čak i kada je kamen bio restauriran tokom 1999, rad je obavljan u galeriji, tako da je mogao da ostane dostupan javnosti.[20]

Razumevanje kamena iz Rozete uredi

Pre otkrića kamena iz Rozete i njegovog dešifrovanja, staroegipatski jezik i pismo nisu bili poznati od pada Rimskog carstva. Upotreba hijeroglifa je postala izuzetno specijalizovana čak i u kasnijem faraonskom periodu; do 4. veka nove ere, mali broj Egipćana bio je u stanju da čita hijeroglife. Monumentalna upotreba hijeroglifa prestala je kada je rimski car Teodosije I zatvorio sve nehrišćanske hramove 391. godine; poslednji sačuvani natpis, pronađen na ostrvu File i poznat pod imenom Esmet-Akhomov grafit, nosi datum 24. avgust 396. nove ere.[21]

Hijeroglifi su zadržali svoj slikovni izgled i klasični autori su naglašavali ovaj aspekt, kao sušta suprotnost grčkom i rimskom pismu. Na primer, u 5. veku sveštenik Horapolon je napisao delo Hijeroglifika, objašnjenje skoro 200 znakova. Iako se verovalo da je autoritativno, ali po mnogim pitanjima pogrešno, ovo i druga dela su bila trajna prepreka za razumevanje egipatskog pisanja.[22] Kasnije pokušaje dešifrovanja hijeroglifa dali su arapski istoričari u srednjovekovnom Egiptu tokom 9. i 10. veka. Dhul-Nun al-Misri i Ibn Wahshiyya su bili prvi istoričari koji su proučavali ovo drevno pismo, povezujući ga sa savremenim koptskim jezikom kojim su se služili koptski sveštenici u tom periodu.[23][24] Dalje proučavanje hijeroglifa od strane evropskih naučnika nije urodilo plodom, ali se ističu Johanes Goropius Bekanus (Johannes Goropius Becanus) u 16. veku, Atanasius Kirher (Athanasius Kircher) u 17. i Georg Zoega (Jörgen Zoega) u 18. veku.[25] Otkriće kamena iz Rozete 1799. pruža kritične nedostajuće informacije, koje je otkrivao niz naučnika, da bi konačno Žan-Fransoa Šampolion uspeo da utvrdi prirodu ovog misterioznog pisma.

Grčki tekst uredi

 
Predlog Ričarda Porsona o rekonstrukciji nedostajućeg grčkog teksta sa kamena iz Rozete (1803)

Odeljak sa grčkim tekstom na kamenu iz Rozete bio je polazna tačka. Starogrčki jezik bio je široko poznat naučnicima, ali detalji njegove upotrebe u helenističkom periodu kao administrativni jezik u ptolemejskom Egiptu nisu bili poznati: značajnija otkrića grčkih papirusa bila su daleko u budućnosti. Tako najraniji prevodi grčkog teksta na kamenu pokazuju da se prevodioci još uvek bore sa istorijskim kontekstom i administrativnim i verskim žargonom. Stiven Veston je usmeno predstavio engleski prevod grčkog teksta na sastanku Antikvarnog društva u aprilu 1802. [26][27] U međuvremenu, dve litografske kopije napravljene u Egiptu stigle su u Francuski institut u Parizu, 1801. godine. Tamo je bibliotekar i antikvar Gabrijel de La Porte du Teil započeo rad ne prevođenju sa grčkog. Skoro odmah biva poslat na drugo mesto po Napoleonovom naređenju, i prepušta svoj nedovršeni posao u ruke svog kolege, Hubert-Paskala Amiljona, koji je 1803. izdao prve objavljene prevode grčkog teksta, na latinskom i francuskom jeziku, kako bi se osiguralo njihovo cirkulisanje naširoko. Na Kembridžu, Ričard Porson je radio na donjem desnom uglu grčkog teksta koji je nedostajao. On je predstavio vešto predloženu rekonstrukciju, koju je Antikvarno društvo ubrzo počelo da koristi u okviru svojih kopija natpisa. U Getingenu u gotovo isto vreme, klasični istoričar Kristijan Gotlob Heine, radeći na jednoj od tih kopija, napravio je novi latinski prevod grčkog teksta koji je mnogo pouzdaniji od Amiljonovog. Isprva objavljen 1803. godine, ponovo je štampan od strane Antikvarnog društva, zajedno sa Vestonovim neobjavljenim engleskim prevodom, svedočenjima pukovnika Tarnera i drugim dokumentima, u specijalnom izdanju časopisa Archaeologia tokom 1811. godine. [28][29]

Demotski tekst uredi

 
Akerbladova tabela demotskih fonetskih znakova i njihovih koptskih ekvivalenata(1802)

U vreme otkrivanja kamena, švedski diplomata i naučnik Johan Dejvid Akerblad radio je na manje poznatom pismu čiji su spisi nedavno pronađeni u Egiptu, i koje je kasnije postalo poznato kao demotsko ili narodno. On ga je nazvao „kurzivno koptsko pismo“ jer, iako je imalo nekoliko sličnosti sa kasnim koptskim pismom, on je bio ubeđen da je korišćeno za beleženje nekog oblika koptskog jezika (direktnog potomka staroegipatskog jezika). Francuski orijentalista Antoan-Isak Silvestre de Sasi, koji je razmatrao svoj rad sa Akerbladom, dobio je 1801. godine od Žan-Antoana Šaptala, francuskog ministra unutrašnjih poslova, jednu od ranijih litografskih kopija kamena iz Rozete, i shvatio je da je srednji tekst napisan istim pismom. On i Akerblad su počeli da proučavaju pismo, fokusirajući se na srednji tekst, pod pretpostavkom da je pismo alfabetsko. Pokušali su, poredeći ga sa grčkim, da u okviru ovog nepoznatog teksta otkriju mesta gde se pojavljuju grčka imena. Tokom 1802, Silvestre de Sasi je prijavio Šaptalu da je uspešno identifikovao pet imena („Aleksandros“, „Aleksandreia“, „Ptolemaios“, „Arsinoe“ i Ptolemejevu titulu „Epifan“), a Akerblad je objavio azbuku od 29. slova (od kojih je tačno više od pola), koje je identifikovao iz grčkih imena u demotskom tekstu. Međutim, oni nisu mogli da identifikuju preostale znakove u tekstu, koji su, kako se sada zna, sadržali ideografske i druge simbole uz fonetske.[30]

Reference uredi

  1. ^ Bierbrier (1999) str. .111–113
  2. ^ a b Parkinson et al. (1999) pp. 23.
  3. ^ Synopsis (1847) pp. 113–114
  4. ^ Miller et al. (2000) pp. 128–132
  5. ^ a b Middleton and Klemm (2003) pp. 207–208
  6. ^ a b v The Rosetta Stone
  7. ^ a b Ray (2007) pp. 3.
  8. ^ Parkinson et al. (1999) p.;28
  9. ^ Parkinson et al. (1999) pp. 20.
  10. ^ Budge (1913) pp. 2–3
  11. ^ Budge 1894, str. 106
  12. ^ Budge 1894, str. 109
  13. ^ a b Parkinson et al. (1999) pp. 26.
  14. ^ Parkinson 2005, str. 30–31
  15. ^ a b Parkinson 2005, str. 31
  16. ^ Parkinson 2005, str. 7
  17. ^ a b Parkinson 2005, str. 47
  18. ^ Parkinson 2005, str. 32
  19. ^ Parkinson 2005, str. 50
  20. ^ Parkinson 2005, str. 50–51
  21. ^ Ray 2007, str. 11
  22. ^ Parkinson et al. (1999) pp. 15–16
  23. ^ El Daly (2005) pp. 65–75
  24. ^ Ray 2007, str. 15–18
  25. ^ Ray 2007, str. 20–24
  26. ^ Budge 1894, str. 133.
  27. ^ Andrews 1985, str. 13
  28. ^ Budge 1904, str. 27–28.
  29. ^ Parkinson et al. (1999) pp. 22.
  30. ^ Robinson 2009, str. 59–61.

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi