Lugoš

Град у Румунији

Lugoš (rum. Lugoj)[3][4] (mađ. Lugos; nem. Lugosch) grad je i opština u zapadnom delu Rumunije. Grad je po veličini, ekonomskom razvoju i broju stanovnika drugo mesto u Tamiškom okrugu, posle njegovog sedišta Temišvara. Pripadaju mu dva sela; Maguri i Tapija, sa kojima zauzima površinu od 9.956 hektara.

Lugoš
Lugoj
Tamiš na protoku kroz Lugoš
Grb
Grb
Administrativni podaci
Država Rumunija
OkrugTamiš
Stanovništvo
Stanovništvo
 — 2011.40.361 [1][2]
 — gustina458,39 st./km2
Geografske karakteristike
Koordinate45° 41′ 10″ S; 21° 54′ 02″ I / 45.686111° S; 21.900556° I / 45.686111; 21.900556
Površina88,05 km2
Lugoš na karti Rumunije
Lugoš
Lugoš
Lugoš na karti Rumunije

Geografija uredi

Grad Lugoš pripada rumunskom delu Banata i nalazi se na istočnom obodu Panonske nizije, ispod Karpata. Grad se smestio na mestu gde reka Tamiš, koja deli grad na dva dela, izlazi iz brdskog predela u ravnicu. Klima je umereno kontinentalna sa blagim zimama i umereno toplim letima.

Istorija uredi

 
Gradska pešačka ulica
 
Saborna pravoslavna crkva
 
Gradska kuća

Ovaj grad je prvi put pomenut 1334. godine u jednom registru papskih dažbina, a 1376. godine se prvi put pominje „Lugoška tvrđava“, ali tek 1551. godine, udovica kralja Jovana Zapolje, Izabela, dodeljuje Lugošu grb i povelju o privilegijama. Kralj Jovan II Zapolja je 1552. godine spojio dva grada Lugoš i Karansebeš u jedan, a njihovi stanovnici su se međusobno nazivali "braćom". Oba ova mesta su zajedno posedovali tvrđavu Bokšan i tamošnje zlatne rudnike.[5] Od te godine, pa sve do 1658. godine traju borbe sa Turcima, gde grad, zajedno sa drugim banatskim oblastima (do Karaš Severina) uspeva da sačuva svoju autonomiju i ujedinjuje se sa Transilvanijom. Iz ratne godine 1695. tuski sultan Mehmed drugi prešao je Dunav, i sukobio se sa Austrijancima, predvođenim generalom Viteranom. Odlučna bitka bila je kod Lugoša, gde je stradalo 2000 austrijskih vojnika i sam general.[6] U to vreme, nakon oslobođenja 1688. godine Lugoš je jedno od glavnih mesta Lugoške i karansebeške banovine. Ipak, 1699. godine Turci ruše Lugošku tvrđavu. Tokom 15. veka grad se vezuje i za ličnost Sibinjanin Janka.

Od 1717. godine grad potpada pod austrijsku upravu, kada počinje doseljavanje nemačkog stanovništva i stvaranje opštine „Nemački Lugoš“. Po "Rumunskoj enciklopediji", popisano je 1717. godine u Lugošu 218 kuća. Ova opština se nalazila na levoj obali Tamiša, ali se ujedinjuje sa rumunskim delom Lugoša 1795. godine u tzv. „Finansijski trg Lugoš“. Nemački i Rumunski Lugoš povezivao je jedan drveni most preko reke Tamiša. U Lugošu je osnovan 1722. godine kao prvi industrijski objekat "Carice Elizabete mlin". Pre toga, 1778. Banat je bio prisajedinjen Mađarskoj. Carski revizor Erler je 1774. godine konstatovao da grad Lugoš, administrativno pripada Lugoškom okrugu, Lugoškog distrikta. U mestu živi izmešano stanovništvo, nemačko-rumunsko, a pravoslavne hramove iako ih je bilo ne pominje, osim ako nisu manastiri. Pominje šta se sve nalazi u gradu na Tamišu: katolička crkva i katolički manastir, zatim poštanska kambijatura, upravni i podupravni ured, konjička kasarna i godišnji vašar.[7] Godine 1779. osnovana je županija Karaš čije je sedište ustanovljeno u Lugošu.

Pozorišna zgrada u Lugošu je podignuta 1835. godine.[8] Prva štamparija radi od 1852. godine. Proradila je 1876. godine željeznička pruga Lugoš-Karansebeš-Oršava.

Dana 21. jula 1842. godine besneo je veliki požar u Lugošu. Za kratko vreme je sa vlaške strane izgorelo do 500 kuća i staja, varoška i varmeđska kuća te obe pravoslavne crkve.[9] Godine 1848. u Lugošu su banatski Rumuni pod predsedništvom svog prvaka Eftimija Murgua, održali svoju narodnu skupštinu. U avgustu 1849. godine tokom Revolucije 1848/1849. godine, grad je bio poslednje sedište mađarske revolucionarne vlade Lajoša Košuta. Već, naredne, 1850. godine, prema carskom ukazu, Lugoš postaje sedište Unijatske episkopije u Banatu, a 1881. godine postaje centar Karaš-Severin županije, kada se ta županija i oformila. Ugarske vlasti su okrug Lugoš podelili na četiri sreza, a Zemaljski sud se tu u Lugošu već nalazio od 1851. godine, kao sresko-sborni. Telegrafska agencija je otvorena u mestu decembra 1855. godine. Otvorena je nova gimnazija u Lugošu 1857. koja je nastavu izvodila na nemačkom jeziku.[10] Dve godine kasnije nju pohađa 49 učenika.[11] Godine 1857. pominju se u vezi novih gruntovnih knjiga u Srpskom vojvodstvu, još uvek dve opštine, Nemački Lugoš i Rumunski Lugoš[12]. Rumuni su 1861. godine skupili 15.000 f. da osnuju svoju gimnaziju u Lugošu. Ona je otvorena septembra iste godine sa rumunskim nastavnim jezikom. Status samostalnog grada stiče 1889. godine. U sastav Rumunije ušao je 1918. godine. Kada se županija Karaš-Severin podelila na dva dela 1925. godine, Lugoš postaje prestonica Severin. Od 1945. do 1989. je za Rumuniju bio period dominacije komunizma i Lugoš je drugi grad koji se oslobodio ovog režima.

Ekonomski razvoj uredi

Po srpskom kalendaru iz 1827. godine u Lugošu je godišnje održavan vašar četiri puta: 10. februara, 10. maja, 2. jula i 21. oktobra.[13]

Lugoš važi za razvijeno industrijsko područje, gde su firme kao što su „Reiker“, „Villeroy & Boch“, „Honewell“, „Hella“ i „Autoliv“ otvorile svoje proizvodne pogone i oformile novu industrijsku zonu „Tapiu“, pored već postojeće „Timisori“. Razvoj je bio uslovljen i time što grad presecaju dva puta važna za Evropu: DN 68 i E 70.

Kultura uredi

Lugoš ima određeno kulturno nasleđe iz svoje bogate istorije; istorijski i etnografski muzej, pozorište „Trajan Grozavesku“ (operski pevač, poginuo 1927. godine u Beču), Gradsku biblioteku, galeriju „Pro Arte“ i druge ustanove. Najstariji lugoški kulturni spomenik je Toranj „Svetog Nikolaja“ izgrađen u 14. i 15. veku. Pripadao je bivšoj manastirskoj crkviSveti Nikolaje“. Takođe, izdvaja se pravoslavna crkva Uspenja Bogorodice u baroknom stilu građena od 1759. do 1766, čiji je ktitor bio knez Gavril Gurean. U novije vreme, Josif Konstantin Dragan, u Rumuniji cenjen kao poslovni čovek je, između ostalog, otvorio „Evropski univerzitet“ koji nosi njegovo ime, baš kao i trg koji se nalazi između zgrade Opštine i gvozdenog mosta. Gvozdeni most je simbol ovog grada i svečano je otvoren 1902. godine. Izgradnjom ovog mosta su uređene i obale reke, a on je dugo godina bio jedina veza između njih. Za njegovu izgradnju utrošeno je 185 tona metala koji je dovožen volovskim kolima. Na istočnoj strani trga „Dragan“, nalazi se „Stara prefektura“, zgrada koja se sagrađena između 1843. i 1859. godine, koja je delovala kao administrativno sedište Komiteta Severin, Karaš-Severin i kao Prefektura županije Severin.

Srbi u Lugošu uredi

U 16. veku prostor oko Lugoša bio je gusto naseljen Srbima, koji su bili učesnici vojnih sukoba u južnoj Ugarskoj.[14] Turski sultan je 1553. godine srpskom vojvodi Petru Petroviću poklonio mesta Lugoš i Karansebeš. Petrović je menjao Lugoš i ostale svoje posede sa kraljem Ferdinandom I, za grad Munkač i druga imanja. Sredinom 16. veka u mestu je Srbin plemić Jovan Rac, a sredinom 17. veka Sava Temišvarac. Hrišćanska bogomolja zabeležena je tu iz 13. i 14. veka, sudeći po zapisu na zvoniku hrama. U Lugošu je 1726. godine sagradio pravoslavnu crkvu, tadašnji prefekt grada Jovan Rac (Srbin), plemić iz Mehadije. Ikonostas u srpskoj crkvi je oslikao 1821. godine ikonopisac Pavel Đurković. Taj ikonostas je preslikao 1937. i 1944. godine slikar Aurel Ćupe.[15]

Poslanik na srpskom saboru 1727. godine bio je i Petrović Mikleuš (Nikola) oborknez iz Lipove. Pominju se 1744. godine Mihail Manojlović postmajstor ot Lugoš i Gavrilo oberknez iz Lugoša, kao poslanici na Crkveno-narodnom saboru. Godine 1755. u varoši je bilo 519 srpskih kuća.[16] Poslanik na Temišvarskom crkveno-narodnom saboru 1790. godine bio je Đorđe Vuja trgovac iz Lugoša.[17]

Po izveštaju o stanovništvu Srpskog Vojvodstva po narodnostima 1861. godine, u Lugošu je bilo Srba samo 25 duša, a Rumuna je u gradu i celom okrugu lugoškom, više od svih ostalih nacija - 52.076 duša.[18] Po jednom popisu 1900. godine u gradu Lugošu je bilo 153 stanovnika Srba.[19]

Po državnom šematizmu pravoslavnog klira u Ugarskoj iz 1846. godine, u Lugošu je parohijsko pravoslavno zvanje osnovano i matica krštenih se vodi od 1767. godine. Matica umrlih od 1767. godine, a matica venčanih od 1775. godine. Godine 1846. pravoslavni hram je posvećen Sv. Nikoli, a pravoslavnog naroda u Lugošu ima 4896 duša. Okružni protoprezviter lugoški i paroh lugoški bio je 1846. godine Stefan Atanasijević. Ima u mestu više sveštenika tada: drugi bivši protoprezviter Ignjat Vuja, Jovan Marković, Paul Manja (Rumun), Zenobius Petrik, Nikola Pavlović, kapelan Stefan Marko i đakon Dimitrije Teodori.[20]

Paroh i prenumerant čuvene Rajićeve istorije bio je 1794. godine pop Konstantin Atanasijević.[21] Knjigu o istoriji trgovine nabavio je u Temišvaru 1816. godine lugoški trgovac Teodor Popović Manja. Istorijska knjiga napisana na rumunskom jeziku, autora našeg arhimandrita Pavela Kengelca je imala 1824. godine čitaoce ne samo Rumune, i u "Logošu". Spisak pretplatnika iz grada i okolnih parohija sa velikim brojem Rumuna, počinju popovi Srbi koji znaju taj jezik: Stefan Atanasijević protoprezviter i paroh lugoški, Dimitrije Ivanović paroh lugoški, i iz okoline - Dimitrije Petrović paroh iz Boldura, Jovan Popović paroh iz Mađar Sakoša i pop Konstantin Serbu (Srbin) iz mesta Cene.[22] Pretplatu za "Serbske letopisi" skupljao je 1827. godine u "Logošu", zakleti advokat Jovan Popović. Delo Amvramovića koje se pojavilo 1826. godine, odredilo je advokata Jovana Popovića za skupljača pretplate u Lugošu. Pretplatnik Srpskog letopisa bio je 1832. godine u Lugošu, Andrej Jovanović spahija. Paroh u Logošu je 1832. godine pop Dimitrije Petrović, javlja se te godine kao prenumerant. Pejčićevu korisnu knjigu o zdravlju nabavili su i pretplatnici čitaoci u Lugošu: advokat Jovan Popović, Jovan Šupljaje asesor i pritjažatelj Valjabula, Vasilije Milanković od Vis asesor, Danilo Milenković od Žabara asesor, Georgije od Paphazi viši fiškal.[23] Pozorišni komad preveden na srpski jezik, nabavio je 1838. godine Konstantin Filipović trgovac iz Lugoša, za sina Đorđa.[24] Kupac srpske knjige 1847. godine u Vršcu, bio je Ignjatije Vuja paroh lugoški i profesor na Vršačkoj bogosloviji. Tri pretplatnika Pavlovićevog "Srpskog narodnog lista" bila su (1839) iz Lugoša.[25] Georgije Atanasijević, Srbin iz Lugoša je uspešno završio Segedinski licej.[26] Pop Jovan Markov je poslednji Srbin pravoslavni sveštenik u Lugošu u 19. veku.

Zabavno štivo različitih oblika nazvano "Cvetna leja" naručili su neki Srbi u Lugošu 1854. godine. Bili su to najpre činovnici, od kojih je prvi na spisku pretplatnika (slavni) Svetozar Miletić adjunkt, Nikola Lujanović okružni komesar, Lazar Petrović c i k katastarski adjunkt, N. Ilić c i k narednik žandarmerijski, Andrija Janković leceder, Jovan Maršavski od Maršo c i k sudijski urednik.[27] Srpsku knjigu izvornih pesama kupilo je više uglednih građana Lugoša 1855. godine. Taj pretplatnički punkt činili su: Hristifor Kenđelac sreski načelnik za sebe i svoju kćerku Jelisavku, Prvi okružni komesar Vasa Lujanović, Drugi okružni komesar neki Nemac, Treći okružni komesar Pavle Riđički od Skribešći, Teodor Petrović od Ohabe - Mutnika, Andrija Jovanović od Poganešća, Sofronije Novaković adjunkt manipulacije Okružnog suda, Ferdinand Cerer savetnik Okružnog suda, Konstantin Čehovski savetnik Okružnog suda i sreski sudac Lugoški, dr Svetozar Miletić i Đorđe Filipović bivši sreski komesar.[28]

Za spomenik srpskom pesniku i vladici Lukijanu Mušickom u Karlovcu prilog su dali 1855. godine i Srbi u Lugošu. Bili su to: Georgije ot Paćanski zemljedržac, Elena ot Riđički zemljedržica, Mihail ot Kostić zemljedržac, Teodor ot Petrović zemljedržac, Andrej ot Jovanović zemljedržac, Stefan ot Milenković zemljedržac, Mita ot Janković zemljedržac, Mita Mirosavljević spahijski činovnik, Jovan Stojković spahijski činovnik, Jovan ot Vlahović zemljedržac, Konstantin Aleksandrović advokat, Georgije od Trandafil zemljedržac, Andrej Janković lebceder, Lazar Petrović Sreski adjunkt i Danil ot Milenković zemljedržac. Ukupno su dali 69 f.[29]

Na Temišvarskom srpskom crkveno-narodnom saboru 1790. godine učestvovali su narodni poslanici, od klira, plemstva i građanstva. Iz Lugoša su bili Konstantin Atanasijević prota lugoški i svetovnjak Đorđe Vuja trgovac. Crkveno-narodni sabor u Karlovcima održan je 1842. godine, a na njemu je bilo poslanika i iz Lugoša. Bili su to Đorđe pl. Paphazi vlastelin i asesor tamošnji, Đorđe pl. Atanasijević pristav lugoški, Maksim Paskul asesor u Lugošu. Iste 1842. godine 21. jula u velikom požaru tokom olujnog vetra koji ja zahvatio rumunski deo grada Lugoša, izgorela je između ostalog i pravoslavna crkva posvećena prazniku Uspenije Presvete Bogorodice. Dve stotine lugoških porodica je ostalo bez igde ičega. Vladika Rajačić je poslao pismo "Peštanskom srpskom obšćestvu", kojim poziva da se pomogne obnova postradalog srpskog hrama. Srbi su se brzo pokrenuli, na čelu sa Savom Tekelijom, i skupili iz prve ruke 135 f. 24 kracare i poslali. Prilozi su se skupljali i u drugim srpskim sredinama, kao Vršcu, Novom Sadu, Temišvaru. Rumuni u Pešti su takođe skupljali priloge, ali za svoj izgoreli hram, takođe u Lugošu. Maticu srpsku je darovao za njen Fond, sa 10.000 f. priloga, 1847. godine po testamentu pokojnik iz Lugoša, inače otac Bečlije Petra Palikučevnog. Jedan drugi nepoznati Srbin, pokojnik iz Lugoša je 1862. godine testamentom ostavio novosadskoj gimnaziji 1000 f. a za tamošnji politehnički institut 2000 f. (to je inače zavedenje Luke Milankovića i Marije Petrović).[30]

Pohađao je 1839. godine Licej u Segedinu, mladi Georgije Atanasijević iz Lugoša.[31]

Za vreme mađarske bune Mađari su fizički maltretirali Srbina, Jovana Rajina Stojkovića, vlastelinskog upravitelja u Lugošu, jer je odbio da preda stoku sa spahiluka. Bio je to vrhunac međunacionalnih razmirica, pred definitivno razdvajanje dva pravoslavna naroda. Pisao je početkom 1848. godine Jovan Atanasijević Srbin plemić i vlasnik poseda Valjepaja, mitropolitu karlovačkom Rajačiću, o nepovoljnim crkveno-nacionalnim prilikama u Lugošu.[32] Do tada trpeljivi odnosi postali su neprijateljski. U crkvama gradskim služilo se na vlaškom jeziku, a o većim praznicima i na "slovenskom" jeziku. To je ustanovio ranije za svog života lugoški prota Stefan Atanasijević. Većinsko stanovništvo i to pravosavno bilo je vlaško ali po Jovanu otmenija čast a i blagorodstvo i dobara pritjažatelji skoro iz sami serbski familija sastoji se. Malobrojni ali imućni Srbi su hramove posećivali i materijalno pomagali, naročito nakon katastrofalnog požara. Dočekali su da im Vlasi na bogosluženju o Velikoj Gospojini, na čelu sa sunarodnikom protom Joanom Markijem - sve slovensko iz crkve izbace (srpsko). Može se reći da su Srbi (a naročito plemstvo) od revolucije 1848. godine svoje pozicije trajno izgubili, ne samo u Lugošu nego i drugde gde su bili u manjini.

Pretplata za "Novine serbske" u Beču 1813. godine, se mogla obezbediti u Lugošu kod Dimitrija Georgijevića i Sofronija Jovanovića ćurčije. Knjigu o istoriji trgovine nabavio je 1816. godine u Temišvaru, Teodor Popović Manja kupec iz "Logoša".[33] Kupci Brankovićeve knjige 1827. godine u "Logošu" (srpska varijanta) bili su Stefan od Atanasijević protoprezviter Lugoško-karansebeške varmeđe i "prisjedatelj" konzistorije, zatim nekoliko zvaničnika županijskih plemića i jedan advokat.[34] Isti kupci su i 1828. godine pomenuti u knjizi.[35] Pretplatnik srpske knjige bio je 1844. godine Georgije Filipović "stihoslušatelj" (učenik u Karlovcima) iz Lugoša. Draginja Lozanova iz Lugoša je 1863. godine pretplatnica književnog časopisa "Danica" iz Novog Sada.

Čuveni nemački naučnik Feliks Kanic je napisao u svom delu "Srbija", za slavnog bečkerečkog slikara "Konstantina Daniela", da je on u stvari Srbin - Danilo Petrović, talentovani samouk slikar, rođen u Lugošu. Genijalni umetnik koji se "germanizovao", potiče iz bogate lugoške srpske plemićke porodice Petrović.

Za vreme postojanja Srpskog Vojvodstva bilo je mnogo Srba činovnika sa službom u Lugošu. Činovnike su ugarske vlasti često premeštale, i to po celoj državi. Godine 1854. postavljen je pri Okružnom sudu u Lugošu Andreja Jovanović činovnik, a za sudskog ađunkta Svetozar Miletić. Bio je to čuveni vođa Srba u Ugarskoj, predsednik Srpske narodne stranke, narodni poslanik, gradonačelnik Novog Sada, vlasnik lista "Zastava", advokat u Novom Sadu. Kupci jedne srpske knjige bili su 1854. godine pored Miletića, Nikola Lujanović okružni komesar, Jovan Maršanski od Marše sudski urednik, Lazar Petrović ađunkt u katastru, N. Ilić žandarmerijski podnarednik i leceder Andrija Janković.[36] Josif Drenovac činovnik iz Lugoša, postavljen je 1856. godine za privremenog primatelja na carini. Iste godine Mihail Nedeljković je imenovan za oficijela porezne vlasti. Takođe su postavljeni za sudske adjunkte u Lugošu, Dimitrije Hadžić i Stefan Lebanović. Sledeće 1858. godine postavljen je sekretar kod saveta okruđnog suda u Lugošu, Đorđe Stančić. Trajan Dimitrijević je 1859. godine postavljen za akcesistu kod okružnom suda u Lugošu. Auskultant okružnog suda lugoškog Jovan Popović bio je 1860. godine premešten čak u Suboticu. Ajnomer u Lugošu postaje tada kontrolor Nikola Dragić. Lugošanin Konstantin Jovanović je u mestu izabran 1861. godine za poslanika u Ugarskom saboru, nakon što je Andrija Močonji odstupio.

Tada 1859. godine je završeno stecište nad imanjem Grigorija Popovića u Lugošu. A sledeće 1860. godine stecište je objavljeno nad imanjem Konstantina Petrovića trgovca u Lugošu. Ilija Berić je objavio u "Srpskom letopisu" 1864. godine spis "Akatist Sv. Savi". On je isti našao 1863. godine u banji Mehadiji i prepisao. Jedan posetilac banje, nepismeni seljak Dimitrije Dobrenesko iz Lugoša, nosio je sa sobom tu knjigu (koja je sadrži srpski akatist) kao amajliju. Govorio je Rumun, da se ta knjiga u njegovoj porodici odavno nalazi i kao svetinja čuva.[37] Lugoški glumac Jaric, napisao je 1873. godine dramu "Kneževo ubistvo u Srbiji", koju je posvetio knezu Milanu Obrenoviću.

Narodna škola u Lugošu je otvorena 1761. godine. Za pravoslavni Školski fond još 1813. godine je određeno da se od učiteljske plate odvaja mali deo i šalje u Peštu. Opština Lugoš je obećala da će davati godišnje po 42 f., ali još od 1826. godine prestala je davati. Tako da je nastao dug od 1635 f.(1865). Po popisu iz 1846. godine u narodnoj veroispovednoj školi ima 168 đaka kojima predaju tri učitelja, sve Rumuni: Ilija Miljesko, Georgije Ventila i Georgije Gina. Godine 1900. u Lugošu nema srpske škole.

Umro je u Lugošu 1887. godine Jovan Rain Stojković, poreklom iz Crepaje. Bio je stari ugledni vlastelinski upravitelj, i kao takvog su ga Mađari 1848. godine mučili, tražeći stoku sa tog srpskog spahiluka.[38] U Lugošu je 1897. godine kupio deonice radikalskog društva "Bratstva" iz Novog Sada, za 20 f. tamošnji stanovnik Svetozar Miljković.[39] Miljković je bio veliki posednik i do smrti 1912. godine pretplatnik novosadske "Zastave.

Po mitropolijskom šematizmu iz 1905. godine, u varoši Lugošu je tada 153 Srbina pravoslavca, od kojih su 43 vojnika. Tu nije ni parohija ni parohijska filijala.[40]

Po poslednjem državnom popisu Rumunije iz 2011. godine, u gradu "Lugožu" žive samo 34 Srbina stanovnika.[41]

Stanovništvo uredi

Demografija
2011.
40.361

Etnička slika grada po popisu 2002. godine je:

Narodnost Broj pripadnika Udeo
Rumuni 36.968 82,9%
Mađari 4.262 9,6%
Nemci 1.279 2,9%
Romi 1.075 2,4%
Ukrajinci 705 1,6%
ostali 282 0,6%
Ukupno 44.571 100%

Ovo je znatno različito u odnosu na popis iz 1930. godine, kada je grad imao upola manje stanovnika (oko 23 hiljade) i kada nije bilo preovladajuće etničke narodnosti - Rumuni 41%, Nemci 26%, Mađari 23%, Jevreji 6%.

Znamenite ličnosti uredi

U gradu je rođen Bela Lugosi (Lugoši), najpoznatiji glumac lika Drakule.

Konstantin Danil, slikar.[42]

Iz Lugoša je poreklom i Lavinija Milošević, poznata rumunska gimnastičarka srpskih korena.

Partnerski gradovi uredi

Reference uredi

  1. ^ „Recensământul Populației și al Locuințelor 2002 - populația unităților administrative pe etnii”. Kulturális Innovációs Alapítvány (KIA.hu - Fundația Culturală pentru Inovație). Arhivirano iz originala 14. 10. 2013. g. Pristupljeno 6. 8. 2013. 
  2. ^ „Tab8. Populația stabilă după etnie – județe, municipii, orașe, comune”. Institutul Național de Statistică din România. jul 2013. Arhivirano iz originala 18. 01. 2016. g. Pristupljeno 5. 8. 2013. 
  3. ^ Činjenice i pretpostavke o dvorskom pozorištu Jovana Plemenitog Nake u Banatskom Komlošu[mrtva veza]; Alojz Ujes, članak SCD
  4. ^ Dva veka crkvenog slikarstva u Banatu; Negru Adrijan, Inovacije u nastavi - časopis za savremenu nastavu, Univerzitet u Beogradu, Učiteljski fakultet, 2009, vol. 22, br. 1, pp. 79-90
  5. ^ Vladimir Margan: "Prva godišnjica prvog kongresa vojvođanskih gradova", Vršac 1925.
  6. ^ "Glasnik društva srbske slovesnosti", Beograd 1872. godine
  7. ^ J.J. Erler: "Banat", Pančevo 2003. godine
  8. ^ "Pravda", Beograd 1933.
  9. ^ "Serbske narodne novine", Budim 1842. godine
  10. ^ "Srbski dnevnik", Novi Sad 1856. godine
  11. ^ "Svetovid", Beč 1856. godine
  12. ^ "Srbski dnevnik", Novi Sad 1857.
  13. ^ "Banatski almanah", Budim 1827-1828.
  14. ^ "Serbska pčela", Budim 1836. godine
  15. ^ Miloš Popović: "Versko-crkveni život Srba u Banatu", Zrenjanin 2001. godine
  16. ^ Vukica Popović: "Srpski spomenici u Rumuniji", Subotica 1996.
  17. ^ "Srbski letopis", Budim 1863. godine
  18. ^ "Srpski letopis", Pešta 1863. godine.
  19. ^ "Školski list", Sombor 1907. godine
  20. ^ Reesch de Lewald, Aloysius: "Universalis schematismus ecclesiasticus venerabilis cleri orientalis ecclesiae graeci non uniti ritus regni Hungariae partiumque eidem adnexarum, necnon magni principatus Transilvaniae, item literarius, seu nomina eorum, qui rem literariam et fundationalem scholarem ejusdem ritus procurant ... pro anno ...", Buda 1846.
  21. ^ Jovan Rajić: "Istorija raznih slavnih slovenskih narodov...", Beč 1794. godine
  22. ^ Pavle Kengelac: "Istorija universla sau a toata lume", Buda 1824.
  23. ^ Konstantin Pejčić: "Rukovoditelj k izgubljenom zdravlju", Budim 1834. godine
  24. ^ "Sledstvija zlodejstvija", prevod, Novi Sad 1838. godine
  25. ^ "Srbski narodni list", Budim 1839. godine
  26. ^ "Srbska novina ili Magazin za hudožestvo, knižestvo i modu", Budim 1839. godine
  27. ^ "Cvetna leja", Novi Sad 1854. godine
  28. ^ Jovan Hadžić ili Miloš Svetić: "Djela - pjesne izvorne", Novi Sad 1855. godine
  29. ^ "Srbski dnevnik", Novi Sad 1855. godine
  30. ^ "Srbobran", Novi Sad 1862. godine
  31. ^ "Magazin za hudožestvo, književstvo i modu", Budim 1839. godine
  32. ^ "Zbornik Matice srpske za istoriju", Novi Sad 71-72/2005.
  33. ^ Dimitrije Isajlović: "Istorija trgovine od početka sveta do naši vremena", Budim 1816. godine
  34. ^ Avram Branković: "Karakteristika", Budim 1827. godine
  35. ^ Jovan Stejić: "Zabava za razum i srce", Beč 1828. godine
  36. ^ "Cvetna leja", zbirka zabavnih stvari, Novi Sad 1854.
  37. ^ "Srpski letopis", Budim 1864. godine
  38. ^ "Zastava", Novi Sad 1887. godine
  39. ^ "Zastava", Novi Sad 1897. godine
  40. ^ Mata Kosovac: "Srpska pravoslavna mitropolija Karlovačka po podacima iz 1905. godine", Karlovci 1910. godine
  41. ^ "Temišvarski zbornik", Novi Sad 2015. godine
  42. ^ Arte: Konstantin Danil; 2007

Literatura uredi

  • Brošura: Lugoj Vârşeţ; „Signs to the future“. 2007.

Spoljašnje veze uredi