Pariska mirovna konferencija (1919—1920)

Pariska mirovna konferencija 1919. godine je bila konferencija koju su organizovali pobednici u Prvom svetskom ratu kako bi ustanovili mirovne sporazume između Saveznika i poraženih Centralnih sila. Konferencija je otvorena 18. januara 1919. godine[1][2] i trajala je do 21. januara 1920. godine sa nekoliko prekida.[3]

Savet četvorice: Dejvid Lojd Džordž, Vitorio Orlando, Žorž Klemanso i Vudro Vilson.

Pregled uredi

Sledeći sporazumi su postignuti u okviru Versajskog sistema bezbednosti:

Ovde se može ubrojiti i Fejsal-Vajcmanov sporazum od 3. januara 1919. godine, vezan za Palestinu.

Ovi mirovni sporazumi, zajedno sa rešenjima Vašingtonske pomorske konferencije, stvorili su osnove Versajskog (ili Versajsko-Vašingtonskog) sistema u međunarodnim odnosima. Preuređenje Evrope i sveta na osnovu ovih sporazuma stvoriće izvestan broj kritičnih konfliktnih tačaka u međunarodnim odnosima, što će biti jedan od uzroka Drugog svetskog rata.

Odluka o stvaranju Lige naroda i odobravanje njene povelje takođe su događaji koji su se desili na konferenciji.

Velika četvorka:Dejvid Lojd Džordž, premijer Ujedinjenog Kraljevstva; Žorž Klemanso, premijer Francuske; Vudro Vilson, predsednik SAD; i Vitorio Orlando, premijer Italije; bili su dominantne političke i diplomatske figure na konferenciji. Odredbe koje su nametnute poraženim zemljama bile su zapravo rezultat njihovih razgovora.

Učesnici uredi

 
Mapa sveta sa učesnicima Prvog svetskog rata. Saveznici su označeni zelenom bojom, Centralne sile žutom a neutralne zemlje sivom.

Zemlje koje su učestvovale na konferenciji:

Nemačka i njeni bivši saveznici nisu mogli prisustvovati konferenciji sve dok uslovi i detalji sporazuma nisu bili postignuti. Novostvoreni RSFSR nije bio pozvan da prisustvuje konferenciji.

Irska je poslala predstavnike u nadi da postigne samoopredeljenje i legitimizira Republiku proglašenu posle Uskršnjeg ustanka 1916. godine, ali sa malo uspeha.

Australijski pristup uredi

Australijski delegati su bili Bili Hjuz, premijer i Džozef Kuk, ministar mornarice. Glavni ciljevi su bili: reparacije, aneksija Nemačke Nove Gvineje i odbijanje japanskog predloga o rasnoj jednakosti. I pored velikih napora i scena, Hjuz je morao da prihvati mandat Lige naroda za Novu Gvineju.

Japanski pristup uredi

Japansku delegaciju vodio je Sajondži Kimoči, a u njoj su bili i baron Makino Nobuaki, grof Činda Sutemi (ambasador u Londonu), Macui Keširo ambasador u Parizu) i Idžuin Hikokiči (ambasador u Rimu) i drugi što je ukupno činilo cifru od 64 člana. Ni Hara Takahaši (premijer) ni Jasuja Učida (ministar spoljnih poslova) nisu smatrali da su u poziciji da napuste Japan u tako kratkom roku posle izbora. Delegacija se fokusirala na dva zahteva: a) prihvatanje njihovog predloga o rasnoj jednakosti i b) aneksiju nemačkih kolonija - Šandong i pacifičkih ostrva severno od ekvatora. Pravi vođa delegacije bio je Makino, uglavnom usled bolesti Sajondžija. Japan je bio nezadovoljan sa rezultatima konferencije, jer je dobio samo pola nemačkih prava i napustili su konferenciju.

Predlog o rasnoj jednakosti uredi

Prvi nacrt podnesen je Komisiji lige naroda 13. februara kao amandman na član 21:

Pošto je jednakost naroda osnovni princip Lige naroda, strane ugovornice slažu se da se dogovore što pre da omoguće svim stranim državljanima država članica Lige, jednak i pravičan tretman u svakom pogledu, ne praveći razliku, bilo pravnu ili faktičku, u pogledu njihove rase ili nacionalnosti.

Teritorijalni zahtevi uredi

Japansku pretenziju ka Šandongu osporavali su Kinezi. Na početku rata, 1914. godine, japanske trupe su zauzele teritoriju datu Nemačkoj 1897. godine. Takođe su zaposeli nemačka ostrva severno od ekvatora. U toku rata, 1917. godine Japan je napravio tajni dogovor sa Britanijom, Francuskom i Italijom u vezi aneksije ovih teritorija. Japan se takođe obavezao da podrži britansku aneksiju nemačkih ostrva južno od ekvatora. I pored generalno prokineskog stava u Versajskom sporazumu (na insistiranje SAD), Šandong je predat Japanu, što je izazvalo velike demonstracije (Pokret 4. maj) i konačnog kineskog povlačenja sa konferencije. Pacifička ostrva severno od ekvatora potpala su pod mandat Lige naroda, sa japanskom upravom.

Pristup SAD uredi

Pošto predsednik Vudro Vilson, glavni pregovarač SAD, nije uspeo da ubedi Lojd Džordža i Klemansoa da podrže njegovih 14 tačaka, konferencija je prešla na pitanje stvaranja Lige naroda. Pošto je postignut sporazum o najvažnijim pitanjima, predlog dokumenta o Ligi je vraćen u SAD na odobrenje Kongresu. Kongres se nije složio sa članom 10 koji je napad na bilo koju članicu Lige naroda smatrao napadom na sve članice i od njih zahtevao pomoć. Vilson se vratio obeshrabren i pošto nije imao političku podršku iza sebe, glavni uticaj preuzeli su Francuzi i Britanci koji su insistirali da Nemačka preuzme svu i punu krivicu za rat. Vilson se sa time nije slagao. Nemačka je bila primorana da prihvati punu krivicu za rat, da preda sve kolonije i deo teritorije i da plati 33 milijarde dolara odštete. Na inicijativu Vilsona, SAD su sklopile zasebni mirovni sporazum sa Nemačkom, koji je Kongres odobrio.

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Erik Goldstein The First World War Peace Settlements, 1919–1925 p49 Routledge (2013)
  2. ^ Nelsson, compiled by Richard (2019-01-09). „The Paris peace conference begins - archive, January 1919”. The Guardian (na jeziku: engleski). ISSN 0261-3077. Pristupljeno 2019-04-27. 
  3. ^ Neiberg, Michael S. (2017). The Treaty of Versailles: A Concise History. Oxford University Press. str. ix. ISBN 978-0-19-065918-9. 

Literatura uredi

  • Neiberg, Michael S. (2017). The Treaty of Versailles: A Concise History. Oxford University Press. str. ix. ISBN 978-0-19-065918-9. 
  • MacMillan, Margaret (2001). Peacemakers: Six months that changed the world. John Murray (Publishers) Ltd. ISBN 978-0-7195-6237-2. 
  • Mitrović, Andrej (1969). Jugoslavija na Konferenciji mira 1919-1920. Beograd: Zavod za izdavanje udžbenika. 
  • Mitrović, Andrej (1975). Razgraničenje Jugoslavije sa Mađarskom i Rumunijom 1919-1920: Prilog proučavanju jugoslovenske politike na Konferenciji mira u Parizu. Novi Sad: Institut za izučavanje istorije Vojvodine. 
  • Shimazu, Naoko (1998). Japan, Race and Equality. Routledge. ISBN 978-0-415-17207-3. 
  • Aston, Charlotte (2010). Makers of the Modern World: Antonius Piip, Zigfrĩds Meierovics and Augustus Voldemaras (na jeziku: engleski). London, UK: Haus Publishing. ISBN 978-1905791-71-2. 
  • Albrecht-Carrie, Rene. Italy at the Paris Peace Conference (1938) [nedostaje ISBN]
  • Ambrosius, Lloyd E. Woodrow Wilson and the American Diplomatic Tradition: The Treaty Fight in Perspective (1990)
  • Andelman, David A. A Shattered Peace: Versailles 1919 and the Price We Pay Today (2007) popular history that stresses multiple long-term disasters caused by Treaty.
  • Bailey; Thomas A. Wilson and the Peacemakers: Combining Woodrow Wilson and the Lost Peace and Woodrow Wilson and the Great Betrayal (1947)
  • Birdsall, Paul. Versailles twenty years after (1941) well balanced older account
  • Boemeke, Manfred F., et al., eds. The Treaty of Versailles: A Reassessment after 75 Years (1998). A major collection of important papers by scholars
  • Bruce, Scot David, Woodrow Wilson's Colonial Emissary: Edward M. House and the Origins of the Mandate System, 1917–1919 (University of Nebraska Press, 2013).
  • Clements, Kendrick, A. Woodrow Wilson: World Statesman (1999).
  • Cornelissen, Christoph, and Arndt Weinrich, eds. Writing the Great War - The Historiography of World War I from 1918 to the Present (2020) free download; full coverage for major countries.
  • John Milton Cooper, Jr (5. 4. 2011). Woodrow Wilson: A Biography. Knopf Doubleday Publishing. ISBN 9780307277909. 
  • Dillon, Emile Joseph. The Inside Story of the Peace Conference, (1920) online
  • Dockrill, Michael, and John Fisher. The Paris Peace Conference, 1919: Peace Without Victory? (Springer, 2016).
  • Ferguson, Niall. The Pity of War: Explaining World War One (1999), economics issues at Paris pp 395–432
  • Doumanis, Nicholas, ed. The Oxford Handbook of European History, 1914–1945 (2016) ch 9.
  • Fromkin, David. A Peace to End All Peace, The Fall of the Ottoman Empire and the Creation of the Modern Middle East, Macmillan 1989.
  • Gaddis, John Lewis (2005). The Cold War . London: Allen Lane. ISBN 978-0-713-99912-9. 
  • Gelfand, Lawrence Emerson. The Inquiry: American Preparations for Peace, 1917–1919 (Yale UP, 1963).
  • Ginneken, Anique H.M. van. Historical Dictionary of the League of Nations (2006)\
  • Greene, Theodore, ed. Wilson At Versailles (1949) short excerpts from scholarly studies. online free
  • Henderson, W. O. (1941). „The Peace Settlement, 1919”. History. 26 (101): 60—69. JSTOR 24401765. doi:10.1111/j.1468-229X.1941.tb00786.x. 
  • Henig, Ruth. Versailles and After: 1919–1933 (2nd ed. 1995), 100 pages; brief introduction by scholar
  • Hobsbawm, E. J. (1992). Nations and Nationalism since 1780: Programme, Myth, Reality. Canto (2nd izd.). Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-43961-9. 
  • Hobsbawm, E.J. (1994). The Age of Extremes: The Short Twentieth Century, 1914–1991. London: Michael Joseph. ISBN 978-0718133078. 
  • Keynes, John Maynard (1920). The Economic Consequences of the Peace. 
  • Dimitri Kitsikis, Le rôle des experts à la Conférence de la Paix de 1919, Ottawa, éditions de l'université d'Ottawa, 1972.
  • Dimitri Kitsikis, Propagande et pressions en politique internationale. La Grèce et ses revendications à la Conférence de la Paix, 1919–1920, Paris, Presses universitaires de France, 1963.
  • Knock, Thomas J. To End All Wars: Woodrow Wilson and the Quest for a New World Order (1995)
  • Lederer, Ivo J., ed. The Versailles Settlement—Was It Foredoomed to Failure? (1960) short excerpts from scholars
  • Lentin, Antony. Guilt at Versailles: Lloyd George and the Pre-history of Appeasement (1985)
  • Lentin, Antony. Lloyd George and the Lost Peace: From Versailles to Hitler, 1919–1940 (2004)
  • Lloyd George, David (1938). The Truth About the Peace Treaties (2 volumes). London: Victor Gollancz Ltd. 
  • Lundgren, Svante (2020). Why did the Assyrian lobbying at the Paris Peace Conference fail?. Chronos: Revue d'Histoire de l'Université de Balamand. str. 63—73. 
  • Macalister-Smith, Peter, Schwietzke, Joachim: Diplomatic Conferences and Congresses. A Bibliographical Compendium of State Practice 1642 to 1919, W. Neugebauer, Graz, Feldkirch. 2017. ISBN 978-3-85376-325-4.
  • McFadden, David W. (1993). Alternative Paths: Soviets and Americans, 1917–1920. New York, NY: Oxford University Press. ISBN 978-0-195-36115-5. 
  • MacMillan, Margaret. Peacemakers: The Paris Peace Conference of 1919 and Its Attempt to End War (2001), also published as Paris 1919: Six Months That Changed the World (2003); influential survey
  • Mayer, Arno J. (1967). Politics and Diplomacy of Peacemaking: Containment and Counterrevolution at Versailles, 1918–1919. New York, NY: Alfred A. Knopf. 
  • Nicolson, Harold (2009) [1933]. Peacemaking, 1919. London: Faber and Faber. ISBN 978-0-571-25604-4. Arhivirano iz originala 30. 3. 2012. g. 
  • Paxton, Robert O., and Julie Hessler. Europe in the Twentieth Century (2011) pp 141–78
  • Marks, Sally. The Illusion of Peace: International Relations in Europe 1918–1933 (2nd ed. 2003)
  • Marks, Sally (2013). „Mistakes and Myths: The Allies, Germany, and the versailles treaty, 1918–1921.”. Journal of Modern History. 85 (3): 632—659. S2CID 154166326. doi:10.1086/670825. 
  • Mayer, Arno J., Politics and Diplomacy of Peacemaking: Containment and Counter-revolution at Versailles, 1918–1919 (1967), leftist
  • Newton, Douglas. British Policy and the Weimar Republic, 1918–1919 (1997). 484 pgs.
  • Pellegrino, Anthony; Dean Lee, Christopher; Alex (2012). „Historical Thinking through Classroom Simulation: 1919 Paris Peace Conference”. The Clearing House: A Journal of Educational Strategies, Issues and Ideas. 85 (4): 146—152. S2CID 142814294. doi:10.1080/00098655.2012.659774. 
  • Roberts, Priscilla. "Wilson, Europe's Colonial Empires, and the Issue of Imperialism" in Ross A. Kennedy, ed., A Companion to Woodrow Wilson (2013) pp: 492–517.
  • Schwabe, Klaus. Woodrow Wilson, Revolutionary Germany, and Peacemaking, 1918–1919: Missionary Diplomacy and the Realities of Power (1985)
  • Sharp, Alan. The Versailles Settlement: Peacemaking after the First World War, 1919–1923 (2nd ed. 2008)
  • Sharp, Alan (2005). „The Enforcement Of The Treaty Of Versailles, 1919–1923”. Diplomacy and Statecraft. 16 (3): 423—438. S2CID 154493814. doi:10.1080/09592290500207677. 
  • Steiner, Zara. The Lights that Failed: European International History 1919–1933 (Oxford History of Modern Europe) (2007), pp 15–79; major scholarly work
  • Trachtenberg, Marc (1979). „Reparations at the Paris Peace Conference”. The Journal of Modern History. 51 (1): 24—55. JSTOR 1877867. S2CID 145777701. doi:10.1086/241847. 
  • Walworth, Arthur. Wilson and His Peacemakers: American Diplomacy at the Paris Peace Conference, 1919 (1986) 618pp
  • Walworth, Arthur (1958). Woodrow Wilson, Volume I, Volume II. Longmans, Green. ; 904pp; full scale scholarly biography; winner of Pulitzer Prize; online free; 2nd ed. 1965
  • Watson, David Robin. George Clemenceau: A Political Biography (1976) 463 pgs.
  • Xu, Guoqi. Asia and the Great War – A Shared History (Oxford UP, 2016)

Spoljašnje veze uredi