Princ Pal I Esterhazi

Princ Pal Esterhazi od Galanta [1][2][3](mađ. Count László Esterházy de Galánt, Beč, 7. septembar 1635. — Beč, 26. mart 1713), bio je član bogate mađarske porodice Esterhazi, najstariji sin palatina Mikloša Esterhazija i njegove druge žene, baronice Kristine Njari.

Pal Esterhazi
Grof od Galante
Slika Pala Esterhazija
Lični podaci
Puno imeprinc Pal Esterhazi od Galanta
(galánthai herceg Esterházy Pál)
(Paul Fürst Esterházy von Galantha)
Datum rođenja(1635-09-07)7. septembar 1635.
Mesto rođenjaKišmarton
(danas Austrija), Kraljevina Mađarska
Datum smrti26. mart 1713.(1713-03-26) (77 god.)
Mesto smrtiKišmarton
(danas Austrija), Kraljevina Mađarska
GrobKišmarton (Ajzenštat)
Porodica
SupružnikBaronica Oršolja Esterhazi od Galanta
Baronica Eva Tekeli od Kešmarka
RoditeljiMikloš Esterhazi
Kristina Njari
DinastijaEsterhazi
Mađarski grof
Period16. avgust 1652 – 8. decembar 1687.
PrethodnikLadislav
NaslednikMihalj I
Princ
Period13. jun 1681. – 26. mart 1713.
PrethodnikFerenc Veselenji
NaslednikMikloš Palfi

Bio je prvi princ Esterhazi od Galante od 1687. do 1713. godine, Palatin Kraljevine Mađarske od 1681. do 1713. i carski feldmaršal.[1][3] Pal je takođe bio uspešan pesnik, čembalist i kompozitor.[4] Aktivno je učestvovao u raznim bitkama protiv Turaka Osmanlija tokom četvrtog austro-turskog rata (1663–1664) i Velikog turskog rata (1683–1699). Palu se pripisuje uspostavljanje bogatstva, moći i uticaja kneževske kuće Esterhazi.[3]

Porodica i rani život uredi

Rođen u Kišmartonu (Ajzenštat), Kraljevina Mađarska, Pavle je bio treći sin Mikloša, grofa Esterhazija od Galante i njegove druge žene baronice Kristine Njari od Bedega.[1][2][5] Miklošev otac, Ferenc, nosio je dužnost palatina Kraljevine Mađarske.[2]

Pal je odrastao u duboko religioznoj atmosferi i studirao je u jezuitskim ustanovama u Gracu i Nađsombatu.[3][6] Književni talent je pokazao u ranom detinjstvu.[7]

Palov stariji brat Ladislav poginuo je 16. avgusta 1652. u bici kod Vozokanija (Veljke Vozokani) protiv Turaka.[1][2][3] Pal je nasledio Ladislava na mestu grofa Esterhazija od Galante i nasledio je ogromno porodično bogatstvo i posede sa 17 godina.[2]

Vojna karijera uredi

Pal je svoju vojnu karijeru započeo još 1663. i suprotstavio se Turcima u bitkama Austro-turskog rata (1663–1664) (učestvovao je bitkama „opsada Novog Zrina” juna 1664. i Bitka kod Svetog Gotharda (1664)) pod vođstvom Rajmondo Montekukolija.[traži se izvor] Pal je bio pod komandom Montekukolija, zajedno sa Miklošem Zrinjskim.[5] Pal je služio u vojsci sa takvom razlikom da je postavljen na položaj feldmaršala i glavnog komandanta Vojne granice južne Kraljevine Mažarske počev od 1667. u dobi od 30 godina.[3][5][7][8][9] Dok je služio kao glavnokomandujući, Pal je ugušio pobune u bitkama kod Ljevoča i Đera.[5] Palove trupe su bile među koalicijom koja je podignuta za bitku kod Beča 1683. godine.[3][5] Posle oslobođenja Beča od Turaka, Pal je 1686. godine ušao u Budim na čelu sa 20.000 ljudi.[5] Tokom svoje vojne karijere, Pal je poveo mađarsku stranu habzburške vojske u bitku protiv Turaka Osmanlija ukupno 16 puta.[2][5]

Pal je tokom svog života ostao lojalan Habzburzima, pa stoga nije bio umešan u zaveru mađarskog plemstva 1670-ih.[2][5] Ovu lojalnost Habzburgovci su 1681. godine nagradili. Pal je kao nagradu postavljen na mesto palatina Kraljevine Mađarske.[2][5][7] Ratovi sa Turcima nisu prošli nezapaženo od porodice Esterhazi, jer je napredovanje Turaka do Beča opustošilo mnoge zemlje porodice i donelo pokolje mnogim stanovnicima zemlje.[3]

Godine 1681. Pal je proglašen vitezom austrijskog ordena zlatnog runa.[2][6] Dana 8. decembra 1687. godine, Leopold I, car Svetog rimskog carstva izdao je kneževsku diplomu ,kojom se Pal uzdigao na položaj „princa Svetog rimskog carstva”, zbog njegovih vojnih uspeha protiv Turaka tokom ponovnog osvajanja Mađarske i njegove lojalnosti kući Habzburga.[3][5][7][9][10]Titula princa je proširena na njegove muške potomke 1712. godine.[3][5] Pal je 9. decembra 1687. godine, u ulozi Palatina, stavio krunu Svetog Stefana na glavu nadvojvode Josifa od Austrije (kasnije Josifa I, cara Svetog rimskog carstva) kao prvog habzburškog naslednog kralja Mađarske.[10] Kao saveznik Habzburgovaca, Pal je kao jednu od svojih glavnih briga imao rekatolizaciju onih oblasti srednje Evrope „zaraženih“ protestantizmom.[11] Palova lojalnost pokazala se i u saradnji sa Habzburškim dvorom u podrivanju građanskih i verskih sloboda.[7]

Godine 1703. Pal se ponovo borio zajedno sa Habzburgovcima u ratovima sa Kurucima, naoružanim antihabzburškim mađarskim pobunjenicima u Kraljevini.

Od 1711. do svoje smrti, Pal je služio kao gospodar namesnik županije Mošon.[6]

Smrt i ostavština uredi

Pal je umro u Ajzenštatu 26. marta 1713. godine.[1][2][3] Da bi obezbedio svoje bogatstvo, Pal je osnovao novi oblik austrijskog „modela porodičnog poverenja” i stavio svog naslednika u svom testamentu kroz uspostavljanje dve prvobitne linije za svoje sinove Mihajla i Josifa.[2] U svom testamentu, Pal je svojim sinovima Mihajlu i Džozefu ostavio dva imanja koja su trebalo da ostanu odvojena, ali su ponovo spojena pod Josifovim vlasništvom 1721. godine.[2][3]

Pal je sahranjen u porodičnoj kripti Esterhazi u Franziskanerskoj crkvi u franjevačkom samostanu u Ajzenštatu.[2][3]

Većina poseda kneževske kuće Esterhazija stečena je tokom Palove vladavine kao glave porodice, ali je njegova zemlja imala dugove od ukupno 1.311.733 florina do 1711. godine.[12]

Reference uredi

  1. ^ a b v g d Marek, Miroslav. „Esterházy de Galántha family”. GENEALOGY.EU. Arhivirano iz originala 28. 1. 2010. g. Pristupljeno 23. 2. 2010. 
  2. ^ a b v g d đ e ž z i j k l Esterházy Betriebe GmbH. „I. Pál herceg (1635–1713)”. Esterházy Betriebe GmbH. Arhivirano iz originala 18. 9. 2009. g. Pristupljeno 23. 2. 2010. 
  3. ^ a b v g d đ e ž z i j k l Austrian Ministry of Education, Science, and Culture. „Esterházy, Paul I. Fürst”. AEIOU Project. Arhivirano iz originala 5. 6. 2011. g. Pristupljeno 23. 2. 2010. 
  4. ^ Arnold, Denis (1983). The New Oxford Companion to Music, Volume 1. Oxford University Press. ISBN 0-19-311316-3. 
  5. ^ a b v g d đ e ž z i j Robert Nisbet Bain Chisholm, Hugh, ur. (1911). „Esterházy of Galántha s.v. Pál”. Encyclopædia Britannica (na jeziku: engleski). 9 (11 izd.). Cambridge University Press. str. 794. 
  6. ^ a b v Kvintesszencia Kiadó. „HERCEG ESTERHÁZY PÁL”. Kvintesszencia Kiadó. Arhivirano iz originala 21. 4. 2009. g. Pristupljeno 23. 2. 2010. 
  7. ^ a b v g d Thomas, Joseph (1901). Universal Pronouncing Dictionary of Biography and Mythology, Volume 1. J.B. Lippincott Company. 
  8. ^ Encyclopædia Britannica, 1988 edition, article "Eszterházy"
  9. ^ a b Hadden, J.Cuthbert (2004). Haydn. Kessinger Publishing. ISBN 1-4191-2295-9. 
  10. ^ a b Dwight, John Sullivan (1877). Dwight's journal of music, Volumes 35–36. D.L. Balch. 
  11. ^ Jones, David Wyn (2006). Music in Eighteenth-Century Austria. Cambridge University Press. ISBN 0-521-02859-0. 
  12. ^ Hitchins, Keith (1981). Studies in East European social history, Volume 2. Brill Archive. ISBN 90-04-06386-2. 

Literatura uredi

  • Robert Nisbet Bain Chisholm, Hugh, ur. (1911). „Esterházy of Galántha”. Encyclopædia Britannica (na jeziku: engleski). 09 (11 izd.). Cambridge University Press. str. 794–795; see third para. „His third son Pál [Paul] (1635–1713), prince palatine... 
  • Markó László: A Magyar Állam Főméltóságai Szent Istvántól napjainkig. Magyar életrajzi lexikon (Magyar Könyvklub). . 2000. ISBN 963-547-085-1.  Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć)
  • Csorba Csaba – Estók János – Salamon Konrád: Magyarország képes története (Magyar Könyvklub). . 1998. ISBN 963-548-961-7.  Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć)