Rabindranat Tagor

Бенгалски песник и филозоф

Rabindranat Tagor (ben. रवीन्द्रनाथ ठाकुर, engl. Rabindranath Tagore; Kalkuta, 7. maj 1861 — Kalkuta, 7. avgust 1941), bio je indijski književnik, dramaturg i filozof.[2] Uticao je na oblikovanje bengalske književnosti i muzike, kao i indijske umjetnosti s kraja 19. i početkom 20. veka. Pisao je romane, priče, pjesme, plesne drame i eseje u kojima je tematizovao lična stavove i političke tokove. Bio je veliki zagovornik nezavisnosti od Britanije. Njegove kompozicije su izabrane za nacionalne himne Indije i Bangladeša, a nacionalna himna Šri Lanke nadahnuta je njegovim radom.

Rabindranat Tagor
Rabindranat Tagor
Lični podaci
Datum rođenja(1861-05-07)7. maj 1861.
Mesto rođenjaKalkuta[1], Britanska Indija
Datum smrti7. avgust 1941.(1941-08-07) (80 god.)
Mesto smrtiKalkuta, Britanska Indija
ObrazovanjeLondonski univerzitetski koledž, Univerzitet u Kalkuti, Presidenci univerzitet (Kalkuta), St. Xavier's Collegiate School
NagradeNobelova nagrada za književnost

Potpis

Godine 1913. dobio je Nobelovu nagradu za književnost, čime je postao prvi neevropski književnik kome je uručena ova prestižna nagrada.[3]

Biografija uredi

Rabindranat Tagor rođen je 7. maja 1861. na dvorcu Jorasanko u Kalkuti, glavnom gradu indijske države Zapadni Bengal. Bio je sedmo i najmlađe dete u porodici. Otac mu je bio Devendranah Tagor (Debendranath Tagore), hinduistički filozof i verski mistik, vođa jednog od najbitnijih reformskih pokreta tog vremena, a majka Sarada Devi (Sarada Devi). U ranom detinjstvu ostao je bez majke, a otac je tokom njegovog odrastanja putovao po svetu, pa je odrastao uglavnom sa slugama. Porodica Tagor bila je na čelu bengalske renesanse. Iz ove porodice poteklo je mnogo književnika, filozofa i slikara. Članovi ove porodice objavljivali su razna književna dela u časopisima, kao i bengalske i zapadnjačke muzičke klasike. Njegov najstariji brat je bio filozof i pesnik, drugi brat je bio indijski državni službenik, a treći muzičar, kompozitor i dramatičar. Jedna sestra bila je romanopisac.

Tagor je u velikoj meri izbegao formalno školovanje. Do sedamnaeste godine obrazovao se kod kuće. Stariji brat podučavao ga je u plivanju, gimnastici i rvanju. Pokazivao je izuzetne rezultate u crtanju, anatomiji, geografiji, istoriji, književnosti, matematici i engleskom jeziku. Kada je napunio jedanaest godina, u februaru 1873. godine, sa ocem je otišao na višemesečno putovanje po Indiji. Tamo je Tagor proučavao biografije, istoriju, anatomiju, savremenu nauku i klasičnu poeziju. Kada je napunio sedamnaest godina na očevo insistiranje otišao je u Englesku i da bi studirao prava. Studije u Engleskoj nije dovršio, već se vratio u Indiju gde se bavio pisanjem, dramaturgijom, poezijom, filozofijom i podučavanjem. Do svoje pedeset prve godine sa svojim pričama, pesmama i dramskim komadima ostvario je delimičan uspeh u Kalkuti, gde je rođen i odrastao. Svoje kratke priče objavljivao je u mesečniku jednog prijatelja, a bio je i glavni glumac u nekoliko svojih predstava. Van Kalkute je bio manje poznat, a van Indije potpuno nepoznat.[4]

Godine 1912. preveo je na engleski jezik svoju zbirku pesama „Gitandžali“, koju je na bengaliju objavio dve godine ranije i objavio je u Londonu. Njegove pesme doživele su veliki uspeh kod evropske publike, toliki da je već 1913. za ovu zbirku pesama dobio Nobelovu nagradu za književnost, za zbirku pesama „Gitandžali“ („Pesme darovnice”)[5] koja se sastoji od 103 pesme u prozi. Ove pesme su većinom nastale u mračnom periodu pesnikovog života, kada su ga zadesile teške porodične tragedije. Najpre mu je umrla supruga, a zatim ćerka i sin.

 
Rabindranat Tagor sedi sa Ajnštajnom za vreme njihove naširoko publikovane konverzacije 14. jul 1930

Godine 1915. britanska vlada mu je dodelila titulu viteza, ali se titule odrekao četiri godine kasnije, 1919. u znak protesta zbog Masakra u Amritsaru, kada su britanske trupe pogubile četiri stotine Indijaca. Bio je protivnik militarizma i nacionalizma. Zalagao se za promociju principa duhovnosti, multikulturalizma i tolerancije. U Indijskom nacionalističkom pokretu bio je povremeni učesnik. Tu se upoznao i sprijateljio sa Mahatmom Gandiem i u politici podržavao njegovu borbu. Prihvatio je mnoga zapadna shvatanja, ali ne i pragmatizam i materijalizam.

Godine 1921. osnovao je eksperimentalnu školu Santiniketan, poznatu i pod nazivom Višva Bharati. Škola se zasniva na upandisanskim obrazovnim idealima. Veliki deo novca koji je zarađivao držeći predavanja trošio je na proširenje ove škole. Školu je osnovao kao alternativu dotadašnjem slabom obrazovnom sistemu. Školski program bio je sklop tradicionalnih i zapadnjačkih ideja. Od 2023. godine škola se nalazi na listi Svetske baština Uneska.[6] Svoja filozofska shvatanja zasnivao je na bazi univerzalnog morala i kulturnog identiteta i zastupao stav da se slobodno i pravedno društvo može graditi na razlikama.

Osim književnim radom Tagor se bavio slikanjem i komponovanjem. Takođe ga je interesovala i fizika, pa je 1930. godine debatovao je sa Albertom Anštajnom na temu novih principa kvantne mehanike i haosa.

Rabindranat Tagor umro je u svom rodnom gradu 7. avgusta 1941. godine.[3]

Književni rad uredi

Prve pesme Rabindranat Tagor je napisao u svojoj osmoj godini. Inspiraciju je pronašao u lepoti prirode, uočavajući njene najsitnije detalje. Već sa šesnaest godina objavljivao je prve značajnije pesme, ali pod pseudonimima. Prve dve zbirke pesama, „Večernje pesme“ i „Jutarnje pesme“, objavio je tokom boravka na studijama u Londonu.

Tokom svog stvaralačkog rada napisao je više od 1.000 poema, 24 drame, osam romana, više od 2.000 pesama, veliki broj eseja i druge proze.[7][8] Njegova poezija se odlikuje jednostavnošću emocija, eseji jačinom misli, a romani društvenom svešću.[9][10] Pisao je poetične duhovne i živopisne pesme, ali mnoga njegova dela su ostala nepoznata van granica Bengala. Glavni cilj mu je bio povezivanje istoka i zapada. Sam je prevodio svoju lirsku poeziju na engleski jezik. Tagorove pesme bile su jednako razumljive čitaocima i u Indiji i na Zapadu.[5] Plodan pisac bio je i na polju pozorišnih komada, mjuzikla, putopisa i memoara. U njegovom književnom radu do punog izražaja dolazi simbolizam i alegoričnost. Bavio se i svakodnevnim životnim temama, koje navode na filozofske analize, a sve u skladu sa svojim religijsko-filozofskim idealima. Kroz razne postupke likova u romanima vršio je narativni prikaz tradicionalnih gledišta. Začetnik je modernog indijskog romana.

Godine 1913. dobio je Nobelovu nagradu za književnost, čime je postao prvi neevropski književnik kome je uručena ova prestižna nagrada.[3] Pre njega je od neevropljana to uspelo samo Teodoru Ruzveltu, bivšem američkom predsedniku, koji je 1906. dobio Nobelovu nagradu za mir.[11]

Najznačajnija dela uredi

  • Zbirka pesama „Gitandžali“ („Pesme darovnice”) je za koju je dobio Nobelovu nagradu. Napisao ju je 1910. godine u Bengalu, a 1912. je objavljena i u Londonu, na engleskom jeziku. Sadrži 103 pesme u prozi. Ova zbirka pesama objavljena je na srpskom jeziku više puta. Prvo izdanje na srpskom jeziku, koje je preveo Pavao Vuk Pavlović, objavljeno je 1914. godine,[12] a prema prevodu iz 1960. zbirka je objavljena i na Brajevom pismu.[13]
  • Zbirka pesama „Gradinar“ je njegova najpoznatija zbirka pesama koju je objavio 1913. godine.[14] Srpski prevod objavljen je već 1923. Zbirku pesama je preveo David Pijade,[a] a objavila izdavačka kuća „Vreme”.[15]
  • Roman „Brodolom“, njegov najpoznatiji roman, srpskim čitaocima dostupan je od 1940. godine, kada je preveden na hrvatski jezik, dok se prvo srpsko izdanje pojavilo 1955. godine.[16]

Društveni uticaj uredi

Rabindranat Tagor uticao je na oblikovanje bengalske književnosti i muzike, kao i indijske umetnosti krajem 19. i početkom 20. veka. Modernizovao je bengalsku umetnost tako što se odupirao jezičkim ograničenjima.[3] Mnoge svoje pesme Tagor je sam komponovao i one se u Indiji i danas pevaju kao narodne pesme.[5] Napisao je reči i muziku indijske nacionalne himne (Đana Gana Mana). Takođe je autor reči i melodije pesme koja je danas himna Bangladeša (Amar šonar Bangla).[17][18][19]

Tagor u Srbiji uredi

Rabindranat Tagor posetio je Beograd 14. novembra 1926. godine. Doputovao je vozom iz Zagreba i tom prilikom na Beogradskoj železničkoj stanici, prema pisanju „Politike”, dočekao ga je veliki broj Beograđana. Pesnik se na stanici kratko obratio okupljenim ljudima, dobio buket cveća i zahvalio se na toplom dočeku. Tagor je u Beogradu tada održao dva predavanja na kojima se „skupio ceo grad”, imao je ručak sa „Pen klubom” u hotelu Srpski kralj,[b] a dobio je na poklon i narodnu nošnju sa Kosova. U listu „Vreme” izašao je intervju koji je sa njim vodio Stanislav Vinaver, a u „Politici” karikatura Tagora u razgovoru sa Nikolom Pašićem, dugogodišnjim premijerom.[11]

Jula 2021. u beogradskom parku Ušće, u blizini Brankovog mosta, otkriven je spomenik ovom čuvenom indijskom književniku.[20]

Napomene uredi

  1. ^ Najstariji brat Moše Pijade.
  2. ^ Hotel Srpski kralj bio je jedan od najelitnijih hotela u Beogradu. Nalazio se na uglu Pariske i Uzun Mirkove ulice. Otvoren je 1. aprila 1920. godine, a do temelja srušen u nemačkom bombardovanju 6. aprila 1941. godine.

Reference uredi

  1. ^ „Rabindranath Tagore - Facts”. NobelPrize. 
  2. ^ "Tagore, Sir Rabindranath", in Webster's Biographical Dictionary (1943), Springfield, MA: G. & C. Merriam.
  3. ^ a b v g „Rabindranat Tagor (Rabindranath Tagore)”. Biografija.org. 19. 12. 2018. Pristupljeno 9. 10. 2023. 
  4. ^ Preveo: Maoduš, Marko. „Rabindranath Tagore”. novasvest.com. Pristupljeno 13. 10. 2023.  (Originalni tekst: Rabindranath Tagore: One of the School of Wisdom’s Most Notable Teachers)
  5. ^ a b v „Gradinar”. lektire.rs. Pristupljeno 11. 10. 2023. 
  6. ^ „Santiniketan”. unesco - World Heritage Convention. Pristupljeno 9. 10. 2023. 
  7. ^ „Tagore, not Dylan: The first lyricist to win the Nobel Prize for literature was actually Indian”. 
  8. ^ „Anita Desai and Andrew Robinson — The Modern Resonance of Rabindranath Tagore”. On Being. Arhivirano iz originala 11. 03. 2016. g. Pristupljeno 19. 3. 2016. 
  9. ^ Sen 1997.
  10. ^ „Work of Rabindranath Tagore celebrated in London”. BBC News. Pristupljeno 15. 7. 2015. 
  11. ^ a b Maričić, Slobodan (7. 5. 2021). „Rabindranat Tagor, spomenik u Beogradu: Kako je Indijac 1926. izazvao pometnju u Beogradu”. BBC News na srpskom. Pristupljeno 9. 10. 2023. 
  12. ^ Pajin 2006, str. 69
  13. ^ „Gitandžali [Brajevo pismo] : pjesme darovnice”. COBISS. Narodna biblioteka Srbije. Pristupljeno 11. 10. 2023. 
  14. ^ „Gradinar”. Delfi knjižare. Pristupljeno 9. 10. 2023. 
  15. ^ „Gradinar”. COBISS. Narodna biblioteka Srbije. Pristupljeno 9. 10. 2023. 
  16. ^ „Pretraga pojma „Rabindranat Tagore, Brodolom. COBISS. Narodna biblioteka Srbije. Pristupljeno 9. 10. 2023. 
  17. ^ de & Wriggins 1988, str. 368
  18. ^ „Man of the series: Nobel laureate Tagore”. The Times of India. Times News Network. 3. 4. 2011. 
  19. ^ „How Tagore inspired Sri Lanka's national anthem”. IBN Live. 8. 5. 2012. Arhivirano iz originala 10. 05. 2012. g. Pristupljeno 20. 10. 2017. 
  20. ^ „Indijski pesnik Rabindranat Tagor dobio spomenik u parku Ušće”. Danas. 13. 7. 2021. Pristupljeno 9. 10. 2023. 

Literatura uredi

Literatura uredi

  • Pajin, Dušan (2006). „Pogovor”. Gradinar. Beograd: Draganić. ISBN 86-441-0462-4. 

Spoljašnje veze uredi