Selim II
Ovaj članak sadrži spisak literature, srodne pisane izvore ili spoljašnje veze, ali njegovi izvori ostaju nejasni, jer nisu uneti u sam tekst. |
Ovaj članak možda zahteva čišćenje i/ili prerađivanje kako bi se zadovoljili standardi kvaliteta Vikipedije. Problem: Dodavanje vikiveza, prebacivanje u perfekat. |
Selim II (tur. II. Selim; 28. maj 1524 — 12. decembar 1574) poznat je kao Plavi ili Pijanica,[1] bio je turski sultan u periodu 1566. do svoje smrti 1574.
Selim II | |
---|---|
Lični podaci | |
Puno ime | Selim od Sulejmana |
Datum rođenja | 28. maj 1524. |
Mesto rođenja | Istanbul, Osmansko carstvo |
Datum smrti | 12. decembar 1574.50 god.) ( |
Mesto smrti | Istanbul, Osmansko carstvo |
Porodica | |
Supružnik | sultanija Nurbanu |
Potomstvo | Murat III |
Roditelji | Sulejman I Hurem |
Dinastija | Osmanska dinastija |
11. Sultan Osmanskog carstva | |
Period | 1566 — 1574. |
Prethodnik | Sulejman I |
Naslednik | Murat III |
Bio je sin Sulejmana Veličanstvenog i njegove žene sultanije Hurem. Selim je bio malo verovatan kandidat za presto sve dok njegov brat Mehmed nije umro od malih boginja, njegov polubrat Mustafa zadavljen na smrt po nalogu svog oca i njegov brat Bajazit je ubijen po nalogu svog oca nakon pobune protiv njega i Selima.
Tokom svoje vladavine, njegov veliki vezir Mehmed-paša Sokolović imao je značajnu kontrolu nad državnom upravom. Osvajanje Kipra i Tunisa bila su zapažena dostignuća tokom njegove vladavine, ali su se neuspesi dogodili u bici kod Lepanta i neuspešnom zauzimanju Astrahana kao deo rata sa Rusijom.
Detinjstvo i mladost
urediSelim je bio treće dete Sulejmana Veličanstvenog i sultanije Hurem. Od malih nogu mu se nije posvećivalo dovoljno pažnje jer je sva pažnja bila usmerena na dvojicu njegove starije braće, Mustafu i Mehmeda. Poznato je da je sa svojim mlađim bratom Bajazitom često ulazio u sukobe, kako u mladosti, tako i u srednjim godinama. Rođen je u palati Topkapi 1524. godine. Još od najranijih dana bio je sklon nestašlucima kako bi dobio bar malo pažnje od svojih roditelja.[traži se izvor]
Prinčevsko doba i dolazak na presto
urediSultan Sulejman je sandžak Manisu prvo ustupio svom prvorođenom sinu princu Mustafi, ali nakon što se njegov drugi sin princ Mehmed (prvi iz braka sa sultanijom Hurem) pokazao boljim naspram Mustafe, Sulejman je postavio njega u Manisu, a Mustafa je prebačen u Amasiju. Nakon smrti princa Mehmeda 1543. godine, Sulejman je naredne godine Manisu ustupio mladom princu Selimu kao znak poverenja. Princ Selim nije pokazao neke posebne sposobnosti na početku svog upravljanja sandžakom. Njegova braća su ga smatrala nekompetentnim u borbi za presto. Niko nije ni slutio da će on jednoga dana stupiti na osmanski presto.
Selim nije bio ni vojno aktivan, iako je bio dobar strelac i mačevalac. Otac ga je veoma retko vodio na pohode. Imao je traume sa ratišta, te je čak i bežao od pohoda i vojnih akcija. To je smetalo janičarima, koji ga uopšte nisu voleli. Kasnije, Sulejman je Selima poslao kao valiju u Konju. Tamo se 1545. ženi sultanijom Nurbanu, majku budućeg sultana Murata III.
Godine 1553. nakon smrti pogubljenog brata Mustafe i smrti brata Džihangira, Selim ostaje jedini pretendent na presto zajedno sa svojim bratom Bajazitom. U ovoj trci za presto, iako je Bajazit imao podršku svih, Selim je pobedio. On je bio poslušan i bez pogovora je izvršavao sve očeve naredbe za razliku od Bajazita sa kojim je uvek bilo natezanja.
Bajazit je kasnije podigao pobunu protiv brata Selima, ali je njihov otac podržao Selima. Bitka između dvojice braće, poznatija kao bitka kod Konje, desila se 1559. godine. Pobednik ove bitke bio je Selim. Bajazit, međutim, beži u Persiju i tamo postaje zarobljenik šaha Tahmaspa. Sulejman i Selim su vodili pregovore sa šahom oko toga ko će preuzeti princa Bajazita i njegove sinove. Selim je nudio mnogo više od oca, te mu je šah ustupio Bajazita. Bajazit je sa četvoricom sinova, u Kazvinu, odmah po preuzimanju pogubljen od strane Selima. Tako je Selim ostao jedini pretendent na presto.
Vladavina
urediNakon smrti svog oca Sulejmana I 1566. godine, Selim postaje jedanaesti sultan Osmanskog carstva. Pošto je Sulejman umro na ratištu, od Selima je zahtevano da požuri i nasledi oca što je pre moguće. Selim II je ustoličen u Beogradu 1566. godine. Bio je prvi sultan koji nije aktivno učestvovao u vojnim pohodima, kao i prvi sultan koji je svu vlast prepustio svojim vezirima. Vodio je sarajski život, baveći se poezijom i drugim stvarima. Dobar deo vlasti bio je u rukama Mehmed-paše Sokolovića[2]. Selimu je najbliži prijatelj sa kojim je provodio dosta vremena pričajući je bio njegov rođak Ahmed-beg, sin Selimove pra-tetke sultanije Fatme.
Selim II je potpisao mir sa habzburškim carem Maksimilijanom II 1568. Maksimilijan II prihvatio je da plaća Selimu danak u iznosu od 30 000 dukata, kao i da prizna njegov autoritet u Moldaviji i Vlaškoj.
U njegovo vreme bilo je značajnih vojnih sukoba. Jedan od tih sukoba bio je protiv Rusije. Turci su imali plan da ujedine Volgu i Don kanalom. U leto 1569. godine mnogo janičarskih garnizona zajedno sa pešadijom otišlo je u pohod na Astrakan. Njihovi rudari su počeli da kopaju kanale, dok je flota opsedala Azov. Astrahanski garnizon je odbio osvajače, a ruska konjica od 15 000 vojnika pobedila je Tatare i majstore koji su ratovali na strani Osmanlija. Osmanska flota bila je uništena u oluji. Godine 1570. ambasadori Ivana IV Groznog su u Istanbulu sklopili mir. Pohodi po Hejazu i Jemenu bili su, takođe, veoma uspešni.
Selim II je 1570. godine naredio da se osvoji Kipar zbog toga što su pirati pod zaštitom Venecije širili kugu po zemljama osmanskih vazala i onemogućavali muslimanima da odlaze na hadžiluk u Meku i Medinu, te je Selim bio prinuđen da povede pohod protiv njih. To osvajanje dovešće do prvog značajnog poraza Osmanlija. Iste godine, Španija i Venecija ujedinjuju se protiv Turaka i do nogu ih pobeđuju u bici kod Lepantoa 1571. Time je Mediteran oslobođen turskog privatnog vlasništva. Iako je izgubio bitku kod Lepantoa, Osmanlije su već 1572. godine povratile kontrolu nad Tunisom. Za nepunih šest meseci Osmanlije, što je rekord u istoriji Osmanske imperije, obnavljaju flotu i već 1573. godine vraćaju kontrolu nad Mediteranom.
U njegovo vreme njegova sestra Mihrimah vladala je kao Valide jer je njihova majka Rokselana umrla pre nego što je Selim došao na presto. Bila je najmoćnija žena u carstvu i često je pozajmljivala novac Selimu za potrebe vojske. Tako je bilo zato što je Selim trošio svoje ogromno lično bogatstvo na projekte u oblasti arhitekture vezane za religiju.[2]
Ljubav prema veri i dobročinstva
urediNjegovo zalaganje za islam išlo je mnogo van granica Carigrada. Sultan Selim II je nastavio putem svojih roditelja i bavio se situacijom u Meki. Njegov rad je dao velikoj džamiji izgled osmanskog stila koji je primetan i danas. Takođe, modernizovao je vodovod u Meki, koji je bio zastareo.
Bio je vladar koji je u potpunosti vladao po religijskim pravilima, poznat po svojoj ljubavi prema streljaštvu, politici, arhitekturi i građevinskim projektima. Zahvaljujući njemu njegova vera ima današnji izgled.
Jedan od njegovih najvećih poduhvata bila je izgradnja Sueckog kanala. Portugalska imperija držala je sve puteve u indijskom okeanu pod kontrolom. Muslimani koji bi iz drugih delova Azije išli na hodočašća u Meku i Medinu ometali bi Portugalci. Iz tih razloga Selim počinje gradnju Sueckog kanala kako bi omogućio dolazak što više Muslimana tamo, smatrajući da oni ne bi trebalo da žive u tako lošim uslovima i pod upravom ,,nevernika." Na tom projektu radili su najveći osmanski stručnjaci. No, ovaj projekat nije završen za njegovog života.
Smrt
urediSelim II preminuo je 1574. Neki izvori spominju da je pao u hamamu i na licu mesta preminuo, dok drugi govore da je pao na putu da izvede hutbu u džamiji koja je nosila njegovo ime. Nasledio ga je njegov najstariji sin Murat, poznatiji kao Murat III.[traži se izvor]
Porodica
uredi- Žene
Šehzade Selim se držao pravila da sa svakom konkubinom ima po jednog sina. To su bile:
- sultanija Nurbanu
- Vasfije-sultanija, majka sultanije Ajše[3]
- sultanija Abdulhajat
- konkubina; umrla 19. aprils 1577
- majka šehzade Sulejmana; izvršila samoubistvo nakon ubistva njenog sina
- Sinovi
Pored Murata , imao je još šest sinova :
- šehzade Abdulah
- šehzade Ali
- šehzade Alemšah
- šehzade Džihangir
- šehzade Sulejman
- šehzade Mustafa
- Kćeri
Zna se takođe da je Selim imao za života šest kćeri :
- kći (1541, Konija – pre 1587, Van) - najstarije Selimovo dete na nepoznatom konkubinom. Kako je poznato da se jedna Selimova kći udala nakon 1553. godine, a pre 1560. godine za Kose Husrev-pašu (umro 1587), namesnika Dijarbekira i Vana, to mora biti njegova najstarija kći. Umrla je tokom braka sa Husrev-pašom.
- Šah-sultanija (1543 – 3. novembar 1577)
- Gevherhan-sultanija (1544 – 1624)
- Ismihan-sultanija (1545 – 8. avgust 1585)
- Ajše-sultanija (1548 – 1580)
- Fatma-sultanija (1559 – 24. jun 1590)
Porodično stablo
uredi8. Bajazit II | ||||||||||||||||
4. Selim I | ||||||||||||||||
9. Gulbahar Hatun | ||||||||||||||||
2. Sulejman I | ||||||||||||||||
5. Sultanija Ajše Hafsa | ||||||||||||||||
1. Selim II | ||||||||||||||||
3. Sultanija Hurem | ||||||||||||||||
Reference
uredi- ^ Somel, Selçuk Akşin (2003). Historical dictionary of the Ottoman Empire. Ancient civilizations and historical eras. Lanham (Md.) London: Scarecrow Press. ISBN 978-0-8108-4332-5.
- ^ a b https://repozitorij.ffzg.unizg.hr/islandora/object/ffzg%3A321/datastream/PDF/view. Nedostaje ili je prazan parametar
|title=
(pomoć) - ^ Tuğlacı, Pars (1985). Türkiyeʼde kadın, Cilt 3. Cem Yayınevi. str. 202.
Literatura
uredi- Jelačić, Aleksej (1929). Istorija Rusije. Beograd: Srpska književna zadruga.
- Ćorović, Vladimir (1941). Istorija srpskog naroda. Projekat Rastko.
- Miljukov, Pavel (1939). Istorija Rusije. Beograd: Narodna kultura.
- Luka, Zrnić (1927). Istorija novoga veka. Beograd: Državna štamparija Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca.
- Fotić, Aleksandar (1994). „The Official Explanations for the Confiscation and Sale of Monasteries (Churches) and their Estates at the Time of Selim II”. Turcica: Revue d'études turques. 26: 34—54.
- Fotić, Aleksandar (1994). „Lʹ Eglise chrétienne dans lʹEmpire ottoman: Le monastére Chilandar à lʹépoque de Sélim II”. Dialogue: Revue trimestrielle d'arts et de sciences. 12 (3): 53—64.
- Fotić, Aleksandar (1995). „Otkup imanja svetogorskih manastira u vreme Selima II”. Kazivanja o Svetoj Gori. Beograd: Prosveta. str. 171—186.
- Fotić, Aleksandar (1996). „Konfiskacija i prodaja manastira (crkava) u doba Selima II (problem crkvenih vakufa)” (PDF). Balkanika. 27: 45—77. Arhivirano iz originala (PDF) 06. 12. 2021. g. Pristupljeno 06. 12. 2021.
- Fotić, Aleksandar (1997). „Sveta Gora u doba Selima II”. Hilandarski zbornik. 9: 143—162.
- Tuğlacı, Pars (1985). Türkiyeʼde kadın, Cilt 3. Cem Yayınevi. str. 202.
Spoljašnje veze
uredi