Stefan Kumanudi
Prof. dr Stefan Kumanudi (ili Stefanos Kumanudis) (grč. Στέφανος Κουμανούδης;Jedrene, 22. decembar 1818 - Atina, 31. maj 1899) bio je grčki arheolog. Bio je profesor i dekan na Univerzitetu u Atini i generalni sekretar Atinskog arheološkog društva (1859—1894).
| Stefan Kumanudi | |
|---|---|
 Stefan Kumanudi u pozniim godinama | |
| Lični podaci | |
| Datum rođenja | 1818. |
| Mesto rođenja | Jedrene, Osmansko carstvo |
| Datum smrti | 31. maj 1899. (87 god.) |
| Mesto smrti | Atina, Kraljevina Grčka |
| Obrazovanje | Humboltov univerzitet u Berlinu i Sorbona |
| Naučni rad | |
| Polje | arheologija, filologija |
Biografija uredi
Rođen je u Jedrenima u bogatoj trgovačkoj porodici.[1][2][3] Na početku Grčkoga rata za nezavisnost (1821-1830) zbog turskog progona njegova porodica je izbjegla u Beograd. U Beogradu je pohađao osnovnu školu i naučio je srpski, a školovanje je nastavio sa nekoliko grčkih učitelja.[4] Iz Beograda se 1832. preselio u Silistru, grad u sjeveroistočnoj Bugarskoj, koji se od 1829. do 1836. nalazio pod ruskom kontrolom. Ovde je proveo veći dio svog djetinjstvaOvde je proveo veći dio svog djetinjstva.[3][5] Gradonačelnik Silistre bio je Kumanudisov rođak. U tom gradu mali Kumanudis je naučio i ruski jezik.
Otac ga je 1835. vratio u Beograd, a onda ga je poslao u Minhen, gdje je Kumanudis dvije godine učio njemački i latinski jezik. Upisao se na filozofski fakultet u Minhenu. Tu su mu profesori bili njemački helenista i filolog Fridrih Vilhelm Tirš i njemački filozof Fridrih fon Šeling. U Minhenu je studirao do 1839, a onda je godinu dana studirao u Lajpcigu. Od 1840. do 1842. studirao je u Berlinu na Humboltovom univerzitetu u Berlinu. U Berlinu mu je predavao Fridrih Avgust Bek, filolog, osnivač novije epigrafije i blisko povezan sa Grčkom i Atinskim arheološkim društvom. Poslije Njemačke Kumanudis se preselio u Pariz, gde je od 1842. do 1843. učio filologiju na Sorboni i Koležu de Frans.[5][6] Kumanudijeve kolege studenti bili su Eftimios Kastorhis, Iraklis Micopulos, Lisandros Kavtancoglou i Emanuel Kokinos, koji su takođe postali istaknuti nastavnici i arheolozi.[5] Nakon studija putovao je po Rimu i Italiji upoznavajući se sa istorijskim spomenicima.
U Beograd se vratio 1843. Svoju prvu knjigu izdao je 1845. o bratovom trošku. U Beogradu je prevodio filozofska djela sa njemačkog i francuskog, a počeo je i da piše poeziju. U Atinu je stigao 1845. i tražio je da predaje na univerzitetu, ali je odbijen jer sa sobom nije ponio nijednu diplomu, koja bi dokazivala da je završio fakultete u Njemačkoj i Francuskoj. Postao je predavač 1845. godine, a 1846. je postavljen za profesora latinske filologije na Atinskom univerzitetu. Godine 1854. biran je za dekana Filozofskog fakulteta Univerziteta u Atini, a u kasnijim godinama još 3 puta (1855-1856, 1866-1867, 1877-1888, 1884-1885).[7] Nakon 40 godina aktivnog pedagoškog rada penzionisan je u avgustu 1886. Predmeti koje je predavao uglavnom su se ticali istorije pisma Starog Rima, života Rimljana i tumačenja latinskih pjesnika i pisaca. Bio je i učitelj budućeg grčkog kralja Đorđa I i njegove žene Olge.[8]
Bio je član Atinskog arheološkog društva. Izabran je 1853. za sekretara Atinskog arheološkog društva. Kada je zamrla aktivnost društva tražio je i dobio 1858. od ministarstva sredstva za obnovu društva pod istim imenom. On je 1859. izabran za generalnog sekretara Atinskog arheološkog društva i na tom položaju ostao je do 1894. Knjigu Atinski nadgrobni natpisi napisao je 1871. Otpočeo je prva sistematska arheološka iskopavanja u Atini i udario temelje Arheološkog muzeja u Atini, jednog od najvažnijih institucija te vrste u svijetu.
Rukovodio je arheološkim iskopavanjima hrama olimpijskoga Zevsa, Asklepijevoga svetilišta, Eumenove stoje, Atalova stoa, Hadrijanova biblioteka, Rimske agore u Atini,groblja Dipilos-Keramikos,Dionisovo pozorište, Dipilon i drugim.[8] Bio je i član Francuskog instituta, Pruske akademije nauka i Getingenske akademije nauka.[9] Dopisni je član Srpskog učenog društva od 1881. Počasni je član Srpske kraljevske akademije od 1892.[10] Njegov rečnik grčkog (Συναγωγή νέων λέξεων υπό λογίων πλασθεισών από της Αλώσεως μέχρι των καθ’ ημάς χρόνων) proglašen je za delo kulturne baštine i preštampano 1980. u Atini. Njegov latinsko-grčki rečnik i danas je u širokoj upotrebi u Grčkoj.[11] Između ostaloga bavio se i prevođenjem srpskih narodnih pjesama na grčki jezik.
Umro je 31. maja 1899. po gregorijanskom kalendaru i sahranjen je sledećeg dana.[12]
Reference uredi
- ^ Koumanoudēs, Stephanos A., 1818-1899, FAST Linked Data
- ^ Καθολικόν πανόραμα των Αθηνών. Μορφωτικό Ιδρυμα Εθνικής Τραπέζης. 2005. str. 30. ISBN 9789602503119.
- ^ a b Matthaiou, Sophia (1999). Stephanos A. Koumanoudēs (1818-1899): schediasma viographias. Archaeological Society of Athens. str. 15. ISBN 9789607036933.
- ^ „Εν Αθήναις Αρχαιολογική Εταιρεία”. web.archive.org. 2017-04-04. Arhivirano iz originala 04. 04. 2017. g. Pristupljeno 2022-03-31.
- ^ a b v Argyropoulou, Roxani D. (18. 12. 2011). „Στέφανος Κουµανούδης: Τι πίστευε ένας διανοούµενος στη νεαρή Ελλάδα του 19ου αιώνα”. To Vima.
- ^ Ὁ Σολων· ἀρχαιον Ἑλληνικον δικαιον. Περιεχον τους σωζομενους Νομους των Ἀθηναιων και τους Ναυτικους των τε Ῥοδιων και Αὐτοκρατορων της Κωνσταντινουπολεως. Μεταφρασθεν και ἐκδοθεν ὑπο Ν. Π.. 1844. str. 315 — preko British Library.
- ^ „ΕΚΠΑ: Κοσμητεία Φιλοσοφικής Σχολής - Ιστορικά Στοιχεία”. www.deanphil.uoa.gr. Arhivirano iz originala 11. 09. 2016. g. Pristupljeno 2016-09-13.
- ^ a b „Κουμανούδης Στέφανος - Εθνολογικό Μουσείο Θράκης”. database.emthrace.org. Arhivirano iz originala 06. 05. 2016. g. Pristupljeno 2016-09-13.
- ^ Λεύκωμα της εκατονταετηρίδος της Εν Αθήναις Αρχαιολογικής Εταιρείας (PDF). Athens: Archaeological Society of Athens. 1937. str. 24—25 (part B).
- ^ „STEFAN KUMANUDI (ΣΤΕΦΑΝΟΣ ΚΟΥΜΑΝΟΥΔΗΣ)”. SANU. Pristupljeno 31. 3. 2022.
- ^ Σοφία Ματθαίου, Στέφανος Α. Κουμανούδης (1818-1899): Σχεδίασμα βιογραφίας. Αθήνα: Η εν Αθήναις αρχαιολογική εταιρία 1999.
- ^ Spandonis, N. (21. 5. 1899). „Στέφανος Κουμανούδης”. Empros. str. 1 — preko National Library Digital Archive.
