Википедија

Stjepan Gradić

Stjepan Gradić (ital. Stefano Gradi, Dubrovnik, 6. mart 1613 — Rim, 2. maj 1683) bio je diplomata, filozof, matematičar, fizičar, pesnik, isusovac i prevodilac iz Dubrovačke republike.[1]

Stjepan Gradić
Stjepan Gradić
Lični podaci
Datum rođenja(1613-03-06)6. mart 1613.
Mesto rođenjaDubrovnik, Dubrovačka republika
Datum smrti5. februar 1683.(1683-02-05) (69 god.)
Mesto smrtiRim, Papska država
Naučni rad
Poljefilozofija, nauka, diplomatija, pesništvo

Rođen je u vlastelinskoj porodici Gradić. Objavio je veliki broj dela iz filozofije, matematike i fizike i bio je vrstan pesnik. Kao diplomata u Rimu, veoma je doprineo Dubrovačkoj republici. Bio je vrstan pozvanalac Južnih Slovena i zalagao se za njihovo oslobođenje od Osmanskog carstva. Smatrao da će Rusija biti velika sila i kao takva imati veliku ulogu u tome.[2][3] Njegovom zaslugom su obnovljene i izgrađene mnoge građevine i fontane u Dubrovniku, posebno posle velikog zemljotresa u Dubrovniku iz 1667. godine, zbog čega je u Dubrovniku prozvan Ocem domovine (Pater patriae).[4]

Biografija uredi

Stjepan "Stijepo" Gradić je rođen 6. marta 1613. godine u Dubrovniku u vlastelinskoj porodici oca senatora i humaniste Mihe Junija Gradića i majke Marije (rođeno, Beneša). Njegovi roditelji su, pored njega, imali i tri sina, blizance Petra (umro 1615. godine kad i njihova majka) i Pavla, Junija i kći Franku. Zbog majčine smrti o njima se brinuo otac sa svojom sestrom Uršom Palmotić koja je imala i dvojicu sinova, Junija (koji je inače bio veliki dubrovački barokni pesnik i pisac) i Džora Palmotića koji su se doselili kod Mihe nakon smrti njihovog oca.

 
Grb porodice Gradić

Prema tradiciji porodice i pričama, njihov rodonačelnik je bio neki Vuk Grada (Vucho Gradiense), vojni zapovednik kule nad Dubrovnikom kod Prijeke, koju je podigao dukljanski kralj Bodin zarad nadzora nad Dubrovnikom. Dubrovčani su, iz straha da ne budu napadnuti, uspeli da pridobiju tog Vuka da im preda kulu, a zauzvrat su ga primili u dubrovačko plemstvo, pa je on na svoj grb stavio stepenište ("grado"). Tako je nastalo Stijepino prezime Gradić, a na mestu kule je podignuta Crkva Sv. Nikole u Dubrovniku.[5] Vuk je bio iz Vladimira kod Ulcinja, i bio je u srodstvu sa bosanskim Berislavićima.[6] Druga teorija govori da je Vuk bio vojvoda bosanskog kralja Stefana.[7]

U kući njegovog oca su često dolazili veoma učeni ljudi toga vremena poput poznatog matematičara Marina Getaldića i velikog pesnika Ivana Džive Gundulića,[2] te se zaključuje da se život u, inače dosta obrazovanoj porodici i okruženju se veoma pozitivno odrazio na Stjepana Gradića. On je nakon školovanja u Dubrovniku, na poziv svoga ujaka Petra Beneše, visokog službenika Rimske kurije, došao u Rim gde se do 1634. godine školovao na Isusovačkom univerzitetu Collegium Romanum. Studirao je crkveno i građansko pravo na univerzitetu u Fermu, u periodu od 1634. do 1636. godine i Bolonji od 1636. do 1638. gde je postigao doktorate. Posle toga se vratio u Rim, gde je četiri godine pohađao teologiju.[8] U Rimu je bio diplomatski predstavnik pri Svetoj Stolici kao i posrednik između Dubrovačke republike i Družbe Isusove. Uspeo je da pomogne da se osnuje Isusovački kolegijum u Dubrovniku, odnosno Collegium Ragusinum.[9]

Tokom svog školovanja, bavio se i matematikom. Imao je sreće da za to vreme u Bolonji sluša predavanja Bonaventure Kavaljerija, poznatog matematičara tog vremena i prijatelja velikog italijanskog naučnika Galilea Galileja. Kao matematičar, napisao je mnoga dela poput "De loco Galilaei quo punctum lineae aequale pronuntiat, Dissertationes physico-mathematicae quatuor" (napisano 1661. godine) i "De situ stellae polaris, Dissertationes physico-mathematicae quatuor" i "Problem upravljanja broda kormilom" i time postigao međunarodni ugled.[10][11]

Stjepan Gradić postaje 1658. godine savetnik Kongregacije za cenzuru knjiga, a 1661. godine je imenovan od strane Pape za drugog kustosa Vatikanske biblioteke, a od 1682. godine je on njen glavni upravnik. Dok je bio u Rimu, bavio se i diplomatijom, te je bio jedan od dvojice Papinih diplomata i izabranika za vođenje službenih pregovora zarad okončanja sukoba između Papske države i Francuske 1662. godine. Kod Pape je bio i stručnjak za Južne Slovene i Osmansku imperiju,[5] gde je često u dobrom svetlu prikazivao svoju pravoslavnu braću (Slovine, kako su i Dubrovčani nazivali sebe) i pozivao na njihovo oslobađanje i intervenciju zapada protiv Osmanlija, a i uvideo je značaj Rusije kao buduće velike sile.[2]

Stjepan Gradić je umro u Rimu, 2. maja 1683. godine. Pokopan je, po sopstvenoj želji, u crkvi sv. Jeronima.

Nauka i filozofija uredi

Stjepan Gradić je bio polihistor koji je ostavio trag u nauci, filozofiji i teologiji. Glavne oblasti koje je proučavao bile su matematika, fizika, astronomija i filozofija, mada se zbog diplomatije bavio i istorijom.

Kao što je rečeno, Gradić je bio matematičar koji je postigao međunarodni ugled zahvaljujući gorespomenutim i drugim radovima koje je objavio. U matematici se uglavnom bavio problemima iz geometrije i algebre.[10] Bavio se i kritikom nedeljivosti i, u skladu sa matematikom njegovog vremena i pod uticajem Njutna i Lajbnica, davao je i obrađivao ideje koje su vodile ka diferencijalnom i integralnom računu, odnosno matematičkoj analizi. Osim toga, bavio se i Galilejevim paradoksom vezanim za osobine beskonačnih skupova, ali je taj njegov rad ostao slabo primećen.[12]

Slično kao i za matematiku, Gradić je objavio i neke radove iz fizike. Oblast rada mu je bila klasična mehanika, ali se bavio primenom fizike na brodogradnju i pomorstvo, o čemu svedoči njegovo delo "Problem upravljanja broda kormilom" koje je već spomenuto gore. U svom delu "De causa naturali motus accelerati & aequalibus ejus in descensu corporum gravium ad aequalia momenta temporum incrementis" koje je deo njegove disertacije iz fizike i matematike ("Dissertationes physico-mathematicae quatuor"), bavio se ubrzanjem i impulsom pod uticajem gravitacije.[10] Proučavao je i zakonitosti promene položaja zvezda na nebu, čija bi se saznanja primenila na olakšano kretanje brodova i bolju navigaciju.[10]

Povodom filozofije, treba napomenuti da je pisao dela vezana za aristotelovu logiku, prirodnu filozofiju, metafiziku i teologiju vezanu za Hrišćanstvo. Neka od dela koja je objavio su "Peripateticae philosophiae pronunciata disputationibus" i "Disputatio de opinione probabili cum P. Honorato Fabri" koje predstavlja Gradićevu filozofsku raspravu sa francuskim jezuitskim filozofom i teologom Honorijem Fabrijom.[13]

Diplomatija uredi

 
Stjepan Gradić, portret

Kako je službovao u Vatikanu, Stjepan Gradić je bio od velike pomoći Dubrovačkoj republici. Kao primer, može se navesti to da je on pomogao organizovanju i sastanku poklisara Dubrovačke republike Jakete Palmotića sa papom Inoćentijem XI nakon velikog zemljotresa u Dubrovniku iz 1667. godine, kada je Dubrovnik zapao u probleme sa Kara Mustafa pašom koji je pokušavao da iznudi novac Dubrovniku i pretio da će zauzeti sam grad.[2] To je bio veliki problem i pretnja po sam opstanak Dubrovačke republike, pa je njena vlada započela veliku diplomatsku aktivnost po Evropi, a Gradićeva pomoć pri brzom organizovanju sastanka je bila od velikog značaja. Osim toga, kao diplomata on je često pisao vladi u Dubrovniku i objašnjavao stav Rimske kurije povodom tog pitanja, a koja je smatrala da spor sa pašom treba što više odugovlačiti, jer su Osmanlije previše zauzete problemima sa Rusijom, pa će zbog toga Osmanlije popustiti.[2]

Prema Rusiji, kao i Jaketa Palmotić, Gradić je imao veliko interesovanje zbog njenog sukoba sa Osmanskim carstvom i značaja za Dubrovčane. U to vreme Rusija je po zapadnoj Evropi često smatrana za daleku, zaostalu i više-azijsku nego evropsku zemlju na koju se ne treba obazirati.[3] Ipak, Gradić je imao suprotno mišljenje od toga. Gradić je bio jedan od retkih zapadnih diplomata koji je uvideo da će Rusija igrati veoma bitnu ulogu u budućnosti na međunarodnom nivou.[3] Odnos evropskih naroda, a posebno slovenskih sa Osmanlijama, je smatrao ključnim problemom Evrope. Izuzetno se posvetio radu na tom pitanju i bio je jedan najboljih poznavalaca te oblasti u Vatikanu o čemu svedoči to da su pape Aleksandar VII i Inoćentije XI često tražili njegovo mišljenje povodom međunarodne politike, a posebno oko stvari vezanih za slovenske narode pod Osmanlijama. Kako je smatrao da je Osmansko carstvo bilo na vrhu svoje moći, a posmatrajući ponašanje vezira i paša koji su sve češće gledali da izvuku korist više za sebe nego za carstvo, predvideo je da će Osmansko carstvo polako početi da se urušava i da će problem vezan za narode pod njima biti mnogo značajniji.[3] Dalje, smatrao da je kraljevina Francuska pod Lujem XIV bila najjača evropska sila koja je mogla lako da porazi Osmanlije i da ih izbaci iz Evrope, ali da to nije činila zbog straha da ne bi time sebe oslabila, a ojačala Sveto rimsko carstvo pod vođstvom Austrije. Na osnovu toga, Gradić je smatrao da je za izbacivanje Osmanskog carstva iz Evrope potrebno organizovati veliki savez katoličkih zemalja, po potrebi i bez Francuske, i da u to Rusija kao najveća pravoslavna zemlja takođe mora biti uključena, s obzirom na broj pravoslavnih naroda pod Osmanlijama, a i zato što je Rusija za to pokazala najveće interesovanje i što je svoju snagu više puta dokazala u sukobu sa Osmanskim carstvom.[3] Takođe, treba primetiti i da u periodu sukoba Poljske i Osmanlija za vreme poljskog kralja i velikog vojvode od Litvanije Jana III Sobjeskog, Gradić rimokatoličkoj Poljskoj nije davao nikakav značaj, dok je sve vreme potencirao Rusiju i to pre Rusko-turskog rata (1676—1681) kada su Rusi u mnogim bitkama potukli Osmanlije i pokazali svoju vojnu moć.[3][5] Zato je Gradić radio na zbližavanju pravoslavaca i katolika i imao blagonaklon pogled prema pravoslavnim Južnim Slovenima pod Osmanlijama.[3]

 
Katedrala u Dubrovniku

Gradićeva diplomatska aktivnost se ogleda i u obnovi grada nakon razornog zemljotresa u Dubrovniku 1667. godine. Kako Dubrovačka republika nije raspolagala velikim brojem zidara i arhitekata, dok je u Rimu bilo dosta graditelja i zidara, Gradić je projekat za izgradnju nove katedrale u Dubrovniku poverio jednom rimskom graditelju Andreju Bufaliniju (ital. Andrea Buffalini) koji je bio poreklom iz italijanskog grada Urbino i član poznate Akademije Sv. Luke iz Rima.[14] Pošto Bufolini nikada nije bio u Dubrovniku, on je ceo projekat uradio na osnovu Gradićevih instrukcija.[14] Osim njega, Gradić je doveo i druge graditelje, a jedan od najznačajnijih je bio Paulo Andreanoti (ital. Paola Andreotti) koji je dao odluku da se Katedrala u Dubrovniku podigne na novim temeljima.[15] Kada je katedrala završena 1713. godine, u znak zahvalnosti je dubrovački Senat postavio Gradiću spomen ploču što je u to vreme bila velika čast, ali i velika retkost da dubrovačke vlasti tako nešto učine[16]. Osim katedrale, i pre zemljotresa, Gradića je Dubrovačka republika slala da nađe projektante za popravku vodovoda. Gradić je 1643. sklopio ugovor sa italijanskim zidarom Mateom Goronejom (ital. Matteo Gorroneо) za relativno malu platu. Ipak, kako je 1667. godine zemljotres razorio grad, Gradić je uspeo da pozove još zidara i da organizuje obnovu vodovoda i Velike Onofrijeve česme koja je tada dobila današnji oblik.[17] Zbog svojih zasluga pri obnovi grada, prozvan je Ocem domovine (Pater patriae).[4]

Književni rad uredi

Gradićev književni rad bio je obiman i ostavio je mnogo pisanih dela, uglavnom drama, satira i pesama, a treba napomenuti da je kao diplomata bio i izvrstan govornik.[18] Bio je poliglota koji čitao dela na latinskom, grčkom, italijanskom, španskom, portugalskom i francuskom jeziku, a bio je poznavalac i ruskog jezika jezika.[18]

U duhu humanizma, autor je i velikog broja pesama, uglavnom na latinskom jeziku. Neke od njih su napisane i zarad diplomatije. Kao primer, može se navesti "Stephani Gradii patricii Ragusini de laudibus serenissimae reipublicae Venetae et cladibus patriae suae carmen", napisana nakon zemljotresa u Dubrovniku 1667. godine i objavljena u Veneciji.[19] Cilj pesme je bio da se podstakne tamošnja vlast da pokaže samilost i pomogne razorenom Dubrovniku, što je bilo teško s obzirom da su Mletačka republika i Dubrovačka republika bili veliki suparnici. U njoj je hvalio Mletačku republiku i opisao patnje i razaranje koje je grad zbog zemljotresa doživeo.[19] Iako se radilo o duboko potresnoj i jednoj od Gradićevih najuspelijih pesama, ipak, Mleci se nisu odazvali molbi za pomoć. U pesmi stoji:[20]:

Zaklinjemo vas pepelom predaka i kostima roditelja, nadom u buduće potomstvo i slavom unučadi, Bogom i svim višnjima i svime što je igdje smrtnička srca smatraju svetim - koliko možete i koliko je velika vaša moć - nemojte dopustiti da i dalje ostanu gomile ružnih ruševina, nakazne brazgotinje i znakovi žalosti koje smo podnijeli i kojima pogođeni i srušeni ležimo na tlu, i osušite dugotrajne suze nas nesretnika.

— Stephani Gradii patricii Ragusini de laudibus serenissimae reipublicae Venetae et cladibus patriae suae carmen, 19. vek

Ipak, veći deo Gradićevih pesama je ostao neobjavljen i deo njih se čuva u prepisima u Arhivu Male Braće u Dubrovniku.[19]

Stjepan Gradić je dao i obiman predgovor "Kristinijadi" Junija Palmotića koja je posthumno objavljena u Rimu 1670. godine dok je bio kustos Vatikanske biblioteke, a zahvaljujući tom predgovoru, danas se raspolaže mnogim biografskim podacima tog velikog dubrovačkog pesnika.[21]

Osim književnog stvaralaštva, bio je i prevodilac, pa je pomogao hrvatskom istoričaru Ivanu Lučiću, sa kojim je inače sarađivao pred krajem života, pri prevođenju nekih tekstova sa grčkog jezika, a povodom Lučićevog dela "De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex" ("O kraljevini Dalmacije i Hrvatske") štampanom u šest tomova u Veneciji 1673. godine.[18] U tom delu je dat pregled istorije Hrvatske i istorije Dalmacije i za Dalmaciju istaknute razlike između slovenskog i romanskog stanovništva.

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Milisavac, Živan, ur. (1984). Jugoslovenski književni leksikon (2. izd.). Novi Sad: Matica srpska. str. 222. 
  2. ^ a b v g d "Veliki vek Dubrovnika", dr Radovan Samardžić, Beograd, 1962.
  3. ^ a b v g d đ e "Stjepan Gradić prema Rusiji Križanićeva doba", Stjepan Krasić, Zbornik OPZ 14 20
  4. ^ a b "Po dragome kraju, Ulicama moga grada", Sukno, Đ., Dubrovački horizonti godina XVIII, br. 26. / ur. Josip Lučić, ISSN 0418-7925. Zagreb : Društvo Dubrovčana i prijatelja dubrovačke starine u Zagrebu, 1986, str. 139.
  5. ^ a b v "Stjepan Gradić: Život i djelo", Stjepan Krasić, Zagreb, 1987.
  6. ^ „GRADIĆ”. HRVATSKI BIOGRAFSKI LEKSIKON. 
  7. ^ HRVATSKA ENCIKLOPEDIJA. „Gradić”. 
  8. ^ Hrvatski biografski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža
  9. ^ "Neostvareni projekt isusovačke crkve i kolegija (1659) u Dubrovniku", izvorni naučni rad, Tanja Trška Miklošić, Filozofski fakultet u Zagrebu, Odsjek za povijest umjetnosti
  10. ^ a b v g "Stjepan Gradić kao matematičar, fizičar i astronom", Žarko Dadić, Zagreb, 1989.
  11. ^ Žarko Dadić: Stjepan Gradić i problem upravljanja broda kormilom, Atom vodi igru, Zagreb 1973, str. 227-233.
  12. ^ "STJEPAN GRADIĆ ON GALILEO’S PARADOX OF THE BOWL", original paper, Ivica Matrinović, Dubrovnik Annals I (1997): 31-69
  13. ^ "Stjepan Gradić", Institut za filozofiju, Digitalna Baština
  14. ^ a b "Vladimir Marković, Arhitektura u Hrvatskoj, Hrvatska i Europa, Barok i prosvjetiteljstvo (XVII-XVIII. stoljeće)", Ivan Golub, Zagreb, 2003.
  15. ^ "Barokna katedrala od izgradnje nakon potresa 1667. godine do danas, Katedrala Gospe Velike u Dubrovniku", Katarina Horvat-Levaj, Dubrovnik-Zagreb, 2014.
  16. ^ "Barokna arhitektura", Katarina Horvat-Levaj, Zagreb, 2015.
  17. ^ "Velika Onofrijeva fontana u Dubrovniku, povijesnoumjetnička i konzervatorska studija", Krasanka Majer Jurišić, Edita Šurina, Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske, svezak 16, 2016.
  18. ^ a b v "Stjepan Gradić: Život i djelo", Stjepan Krasić, Zagreb, 1987.
  19. ^ a b v "Stjepan Gradić, otac domovine", poglavlje "Latinsko pjesništvo Stjepana Gradića", Stepanić Gorana, Dubrovnik, 2013.
  20. ^ "Poetika katastrofe - pjesnici o velikoj trešnji 1667. godine u Dubrovniku i okolici" Slavica Stojan, Anali Dubrovnik 53/1 (2015): 113-148
  21. ^ "Kristijada Junija Palmotića", Fedora Ferluga-Petronio, Sveučilište u Udinama, Hvar City Theatre Days, Vol.20. No.1 April 1994, str. 28-38.

Literatura uredi

  • "Veliki vek Dubrovnika", dr Radovan Samardžić, Beograd, 1962.
  • "Neostvareni projekt isusovačke crkve i kolegija (1659) u Dubrovniku", izvorni naučni rad, Tanja Trška Miklošić, Filofski fakultet u Zagrebu, Odsjek za povijest umjetnosti
  • "Stjepan Gradić: Život i djelo", Stjepan Krasić, Zagreb, 1987.
  • "Stjepan Gradić kao matematičar, fizičar i astronom", Žarko Dadić, Zagreb, 1989.
  • "Stjepan Gradić i problem upravljanja broda kormilom", Žarko Dadić, Zagreb, 1973.
  • "Poetika katastrofe - pjesnici o velikoj trešnji 1667. godine u Dubrovniku i okolici" Slavica Stojan, Anali Dubrovnik 53/1 (2015): 113-148
  • "Stjepan Gradić, otac domovine", poglavlje "Latinsko pjesništvo Stjepana Gradića", Stepanić Gorana, Dubrovnik, 2013.

Spoljašnje veze uredi

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Стјепан_Градић&oldid=27450071”