Википедија

Unijati u Dalmaciji

Unijati u Dalmaciji, ili Grkokatolici u Dalmaciji, vjerska su zajednica, koja je postojala u 19. i 20. vijeku, uglavnom u naseljima Kričke, Baljci i Vrlika. Pojavili su se 1832. godine, a nestali u Drugom svjetskom ratu, vrativši se u pravoslavnu vjeru, a manjim dijelom prelaskom u rimokatolike.

Unijatska crkva u Kričkama oko 1910. godine

To su bili Srbi pravoslavci, koji su sklopili uniju sa Rimokatoličkom crkvom i priznali vrhovnu vlast Pape, čime su izašli iz okvira Srpske pravoslavne crkve. Zadržali su pravoslavne crkvene običaje, kao što je krštavanje s tri prsta, slavljenje slave, služenje liturgije na kvasnom hljebu, pričešće pod oba vida, nošenje brade i sklapanje braka kod sveštenstva, ikonostas u crkvi i izostanak klupa za sjedenje.

Unijaćenje je sprovođeno uz potporu države, tada Austrijskog carstva, a car je lično finansirao izgradnju vjerskih objekata. Srbi i Srpska pravoslavna crkva su to doživljavali kao nasilan pokušaj pokatoličenja i zatiranja pravoslavnog stanovništva Dalmacije, a Hrvati i Rimokatolička crkva kao miroljubivo sklapanje zajedništva dvije vjere.

Raniji pokušaji unijaćenja uredi

Glavni članak: Katolička propaganda u srpskim zemljama

Prvi pokušaji unijaćenja pravoslavnih Srba u Dalmaciji, događali su se za vrijeme vladavine Mletačke republike. U vrijeme Kandijskog rata, 1648. godine, veliki broj Srba pravoslavaca, predvođenih episkopom Epifanijem Stefanovićem i kaluđerima manastira Krke, prebjegao je sa osmanske na mletačku teritoriju. Epifanije Stefanović je 1. novembra 1648. u Viru sklopio uniju, uz prisustvo kapucina Vartolomeja iz Verone. Stefanović je ubrzo zatim umro, a kaluđeri su se okrenuli protiv unije, tako da je ona propala.[1]

Mletačka republika je nakon Karlovačkog (1699) i Požarevačkog mira (1718) zavladala čitavom Dalmacijom. Sve pravoslavne Srbe na tom području je u crkvenom pogledu potčinila mletačkom filadelfijskom arhiepiskopu. Tada je to bio Meletije Tipaldi, koji je zvanično prihvatio uniju 1690. godine. Za pokušaj unijaćenja pravoslavnih Srba u Dalmaciji, poslužio mu je Nikodim Busović, paroh iz Šibenika, kojeg je 24. juna 1693. postavio za episkopa dalmatinskog. Prema katoličkim izvorima, Nikodim Busović je još 4. septembra 1692. u Veneciji ispovjedio katoličku vjeru. Iako je njegovo hirotonisanje od strane Tipaldija izazvalo negodovanje krčkih kaluđera i patrijarha Arsenija III, patrijarh ga je ipak potvrdio za episkopa 1695. godine. Nakon toga, Nikodim Busović napušta uniju i okreće se patrijarhu.[1][2]

Nakon prelaska Dalmacije u posjed Austrijskog carstva, nastavljaju se napori u postizanju unije. Austrijsko carstvo je već dugo imalo iskustva sa unijatima na svojoj teritoriji. Pokušaj unijaćenja u Dalmaciji, bez uspjeha, odigrao se 1819. godine, za vrijeme dalmatinskog episkopa Venedikta Kraljevića. Kraljević je u jesen 1818. otputovao u Beč, gdje je boravio na poziv austrijskog cara Franca I. Tamo su ga ubijedili da sklopi uniju sa Rimokatoličkom crkvom, pa nakon njegovog povratka sljedeće godine, stižu četiri unijatska učitelja iz Galicije (Rusini). Srpski narod se pobunio protiv toga i podnio žalbu mitropolitu karlovačkom Stefanu Stratimiroviću, a ovaj austrijskom caru. Pošto je sve to bilo uzalud, na Duhove 11. marta 1821. godine, zavjerenici su pucali na Kraljevićeve kočije. Tom prilikom je umjesto Kraljevića, koji se nije nalazio u kočijama, poginuo unijatski učitelj kanonik Stupnicki, a kasnije je od zadobijenih rana preminuo i gradski zapovjednik. Kraljević je nakon ovog događaja pobjegao u Zadar, pa u Italiju, odakle se više nikada nije vratio.[2]

Pojava prvih unijata uredi

Unijaćenje je konačno uspjelo 1832. godine u Petrovom polju (Drniška krajina). Dešavanja u tom pravcu su krenula godinu dana ranije. Naime, Petar Krička, paroh iz Kričaka i Marko Busović, paroh iz Baljaka, imali su nedozvoljene veze sa lokalnim mještankama. Petar Krička je nakon smrti svoje supruge, držao u kući jednu ženu, koja je bila trudna s njim. Glavar sela i njegov prvi doglavnik su februara 1831. optužili u drniškom sudu svog paroha za nemarnost u izvršenju dužnosti i nemoral. Takođe, ugledni Srbin iz Drniša, Jakov Mijović, stalno se žalio crkvenim vlastima. Drniški sud je tužbu sproveo zadarskom poglavarstvu, a ovo se obratilo episkopu Josifu Rajačiću, te nakon dokazivanja istinitosti optužbi, pozvalo episkopa da Kričku ukloni iz sela i premjesti na drugu parohiju. Episkop je ipak izabrao blažu varijantu, naredivši Krički da ukloni iz kuće onu ženu ili će snositi posljedice. U isto vrijeme u drniški sud je stigla i tužba protiv Marka Busovića. On je bio propali trgovac iz Šibenika, koji se zamonašio u manastiru Krki, a kasnije dobio parohiju u selu Baljci. I njemu je Rajačić zaprijetio da će ga lišiti parohije, ako iz kuće ne ukloni ženu podozrivog vladanja sa kojom je živio. Krička i Busović su ignorisali ove naredbe, pa ih je episkop 3 mjeseca kasnije pozvao u Šibenik, da ih opomene još jednom. Pošto ni to nije uspjelo, izdaje dekret 28. jula 1831, kojim se obustavlja njihovo sveštenosluženje i primanje prihoda, sve dok se ne pokore naredbi. Ova odluka je naročito razljutila Kričku, koji je u prvoj polovini avgusta pošao u Zadar da tuži episkopa guverneru i da prikaže svoju nevinost. Guverner saopšti episkopu, da je voljan priznati privremeno obustavljanje sveštenosluženja Kričke, ali da on ipak mora i dalje primati parohijske prihode, dok konačnu presudu ο njemu ne izreče mješovita komisija, koja se treba sastaviti u Drnišu, uz učešće jednog episkopskog delegata. Prilikom kanonske posjete Drnišu, Rajačić opet pozove na razgovor Kričku, zahtijevajući od njega dužnu poslušnost. Ovaj se pokaže veoma drskim pred episkopom, upućujući čak i prijetnje, ako ne opozove svoju naredbu. Da ne bi došlo do većeg zla, episkop ipak pristane da mješovita komisija opet ispita stvar. Komisija je na kraju potvrdila da su optužbe protiv Kričke i Busovića istinite.[2][3]

Pismom od 21. januara 1832, novi guverner Dalmacije, Venceslav Lilijenberg, obavještava episkopa Rajačića da su Petar Krička, paroh Kričaka i Marko Busović, paroh Baljaka, čvrsto odlučili da pređu u rimokatoličku vjeru, te da je takva njihova odluka pod zaštitom zakona monarhije. Krička i Busović su otišli u Split, kod biskupa Miočića i sklopili uniju sa Rimokatoličkom crkvom. Odbili su predati ključeve crkve novim sveštenicima, koji su postavljeni na njihovo mjesto. Nekoliko svojih parohijana su poveli u Drniš, da pred sudom izjave kako žele da im ostanu stari parosi i da žale što ih progoni episkop Rajačić. Svojim potpisom su ovi ljudi postali prvi sljedbenici nove grkokatoličke vjere. Rajačić se u nekoliko svojih pisama guverneru Lilijenbergu, žalio što je vlada stala u zaštitu Kričke i Busovića, te ukazivao na to kako njih dvojica novcem i prijetnjama navode narod na uniju. Guverner je odgovarao da svako ima pravo na prelazak u novu vjeru i da se nikakve nezakonitosti ne dešavaju. Takođe je upozoravao Rajačića da opomene sveštenike koji govore protiv unije, da ne bi bili kažnjeni. Nakon što je 8. marta 1832. utvrđeno da postoji već 46 unijata (21 u kričanskoj, 21 u baljačkoj i 4 u drniškoj parohiji), vlast je naredila da se te osobe izbrišu iz pravoslavnih parohijskih knjiga, što je Rajačić odbijao, dok se ne utvrdi da li su samovoljno pristale na to. Stalno su pristizali spiskovi sa novim preobraćenicima. Lilijenberg je 26. novembra naredio da se odmah preduzme sve što treba, kako bi se izgradile unijatske crkve u Kričkama i Baljcima, a da će troškove za gradnju podmiriti država. Godine 1833. je u Kričkama bilo 95, u Baljcima 35, Drnišu 14, Kanjanima 10 unijata. Oni su razvrstani u 2 parohije (kričanska i baljačka), a pravoslavni parosi su morali odmah izdati matrikularne izvode ovih osoba, kako bi se mogli upisati u anagrafe novih unijatskih parohija. Unijaćenje se 1834. proširilo i na Vrliku. Tu je paroh bio Pahomije Busović, koji se sukobio sa lokalnim sveštenikom, napustio parohiju i došao u Drniš, gdje je primio uniju.[2][3]

Petra Kričku je 1. marta 1834. ubio momak koji je služio u njegovoj kući, Jovan Kašić Kerić iz Žitnića, takođe unijat. Do sukoba je došlo pošto mu Krička nije obezbijedio posao stražara kod financa u Drnišu, koji je bio obećao. Nakon žestoke svađe je momak otjeran iz popove kuće. Uvrijeđen, zaprijetio je Krički da će se osvetiti, što je i uradio. Sačekao ga je u zasjedi, dok je ovaj išao iz Kričaka u Drniš na misu i smrtno ga ranio. Krička je ipak uspio dojahati do Drniša, gdje je i preminuo, u kući Jovana Vežića. Dok su ga nosili kroz Drniš, pokazao je na kuću Jakova Mijovića i rekao: „Oni su krivi za moju nesreću”. Vlasti su ubrzo uhapsile Jakova Mijovića i njegovog nećaka Petra Mijovića, te dvojicu pravoslavnih sveštenika iz Kosova polja, Makarija Vukadinovića i Spiridona Simića. Optuženi su za saučesništvo u ubistvu, ali su poslije duge istrage, zbog nedostatka dokaza pušteni iz zatvora, nakon nekoliko godina. Ubica je pobjegao na tursku teritoriju i nikad nije uhvaćen. Slijedila su česta hapšenja pravoslavnih sveštenika. Tako su 1834, na Veliku Gospojinu, crkvenu slavu u Drnišu, uhapšeni sveštenici Antonije Radulović, Nikola Plavša, Simeon Ilić, Grigorije Radulović i Marko Krička, jer su govorili protiv unije. Iste godine je opet uhapšen Grigorije Radulović (paroh Kričaka), kao i Nikifor Kovačević (paroh Vrlike), zbog toga što su odbijali da pošalju matrikularne izvode pounijaćenih. U strahu su takođe živjeli grkokatolički sveštenici i istaknuti unijati, naročito nakon stizanja pretećeg pisma u kojem je, uz crni krst, pisalo na italijanskom: „Vama unijatima i vašem zastupniku namjesniku Lilijenbergu”.[2][3]

Primjeri unijaćenja uredi

Pravoslavni Srbi su prelazili u uniju, pod različitim obećanjima vlasti. Onima koji se upišu u „carsku vjeru”, davano je žito na poklon u vrijeme gladnih godina. Zapošljavani su u državnim poslovima, kao rudari, poljari, radnici na izgradnji puteva itd. Čak se išlo dotle, da je obećavano povlačenje optužbi za razna krivična djela.

Dalmatinski episkop Pantelejmon Živković je poslao pismo austrijskom namjesniku (guverneru) u Dalmaciji, Venceslavu Lilijenbergu, 15. februara 1835. godine[3] u kojem daje primjere prevođenja Srba u Grkokatoličku crkvu. Neki od primjera su sljedeći:

  • Marta 1834. godine, drniški načelnik Anton Plenković je predložio parohu u Kričkama, Grigoriju Raduloviću da pređe u unijate i da će biti pomilovan od cara i guvernera uz zaradu od 400 fiorina.
  • 18. decembra 1834, Petar Sirovica iz Žitnića je doveden u zatvor zbog manjeg prekršaja. Ponuđeno mu je da postane unijat i da će biti oslobođen tamnice. Nakon pristanka je pušten, ali nije htio da potpiše za uniju. Nakon toga mu je serdar Pini nudio mjesto seoskog glavara i određenu svotu novca.
  • Marko Milaković i Filip Milaković iz Moseća su imali spor oko jedne ograde sa katolikom Markom Elezom. Istaknuti unijat Jovan Vežić, obećao je da će srediti da spor bude u njihovu korist ako pređu u uniju, što su ova dvojica i uradili.
  • Todor Milaković, slijepi starac iz Moseća je zaželio da se ispovijedi, ali mu je Jovan Vežić doveo grkokatoličkog popa Bubanovića. Nakon toga, paroh Radulović dobija pismeni poziv da ovog starca izbriše iz svojih parohijskih knjiga. Da bi se lično uvjerio u to, paroh Radulović ode kod starca, koji kaže da nije nikad htio da se pounijati i mislio je da se ispovjedio pravoslavnom popu.
  • Danilo Lukavac iz Tepljuha se vratio kući iz tamnice u Zadru. Pozvan je da plati neku taksu od 30 forinti. Jovan Vežić mu reče da pređe u njegovu vjeru i da će biti oslobođen takse, što ovaj i uradi. Pritom mu je dao 20 krajcera i platio vrč vina.
  • 4. oktobra 1834. godine, Petar Perišić iz Kričaka je kupio vola na sajmu u Vrlici. Sutradan mu dođe jedna osoba i reče da je vo ukraden. Uz pomoć svjedoka, Perišić je dokazao svoje pravo na vola i zadržao ga. Nekoliko dana kasnije se sreo sa serdarom Pinijem kod unijatske crkve u Kričkama i ovaj mu je rekao da mora preći u uniju ili će mu vo biti oduzet.
  • Početkom 1834. godine, Đuro Popac Gardelin iz Kričaka je smijenjen sa pozicije poljara u selu. Seoski glavar, katolik Nikola Ćamin, reče mu da će ga opet predložiti za poljara i sutradan odoše kod drniškog načelnika Plenkovića. Ćamin uđe u načelnikovu sobu sam i poslije izađe i kaže Popcu da ga načelnik ne može potvrditi za poljara ako se ne pounijati.
  • Kad se dijelilo žito siromašnima zbog nerodne godine, odbijena su bila neka lica iz Drniša i Velušića, iako su imali svjedodžbe siromaštva izdate od pravoslavnog paroha. Kad je Krste Kričkić iz Kričaka u januaru 1834. zamolio seoskog glavara Nikolu Ćamina da mu izda svjedodžbu siromaštva, ovaj mu je rekao da će to uraditi kada se potpiše kod unijatskog popa. Kričkić na to nije pristao i dobio je svjedodžbu od pravoslavnog paroha Radulovića. Međutim, kad je s tim došao kod pretora, ovaj mu je rekao da za njega nema žita i u isti ga čas dodijelio dvojici koji su se pounijatili.[3]

Simo Matavulj je napisao poznatu pripovijetku Pilipenda, inspirisan događajima vezanim za unijaćenje. Njena radnja se odvija u selu K. u Petrovom polju, što se očigledno odnosi na Kričke.

Gradnja vjerskih objekata uredi

 
 
Kričke
 
Baljci
 
Vrlika
Grkokatoličke župe u Dalmaciji na karti Šibeničko-kninske županije

U januaru 1835. su osvećene dvije velike unijatske crkve u Kričkama i Baljcima. To su bili najveći sakralni objekti u unutrašnjosti Dalmacije. Građene su državnim novcem, po identičnim nacrtima arhitekte Valentina Presanija, u klasicističkom stilu.[4] Crkva u Kričkama je dobila naziv Pokrov Presvete Bogorodice, a ona u Baljcima Uspenje Gospodovo. U narodu su poznate kao „Roge”, zbog dva velika zvonika, nalik rogovima. Potrošeno je 50.000 forinti za njihovu izgradnju, što je tada bila najveća investicija države u ovom dijelu Dalmacije. Temelji crkava su položeni još krajem 1832. godine. U februaru 1833. dolazi do zaustavljanja radova, ali su oni ubrzano nastavljeni nakon ubistva popa Kričke marta 1834. Unijatska crkva u Kričkama je osvećena 19. januara 1835, uz prisustvo grofa Lilijenberga i unijatskog biskupa iz Križevaca, Gavrila Smičiklasa. Tom prilikom je organizovano veliko slavlje i parada.[3] Sljedeći dan je osvećena i crkva u Baljcima. U Vrlici je za služenje unijatima postojala samo kapela, od koje je 1844. godine nastala crkva Svete Trojice.[2] Ona je bila manja od prve dvije i imala je jedan zvonik.

Crkvena organizacija uredi

Sjedište Grkokatoličke crkve u Dalmaciji je bilo u Kričkama. Službu u dalmatinskim unijatskim crkvama su vršili sveštenici iz Križevaca i Žumberka, gdje je Grkokatolička crkva bila mnogo ranije organizovana i imala veliki broj vjernika. Križevci su bili sjedište grkokatoličke biskupije, a župe u Dalmaciji su činile podarhiđakonat. Godine 1875. je župa Kričke obuhvatala 13, župa Baljci 3, a župa Vrlika 8 sela.[5]

U kričanskoj unijatskoj crkvi je prvi služio Vasilije Bubanović, pošto je Petar Krička ubijen prije izgradnje crkve. Prvi baljački unijatski paroh (župnik) je bio Marko Busović. Iz Vrlike je Pahomije Busović, začetnik unijatstva u tom mjestu, pobjegao nakon ubistva Kričke, pa je za unijatskog paroha postavljen Dulikravić, koji je imao i svog kapelana Ljubatovića.[2]

Tada još nije postojala crkva u Vrlici, već samo kapela. Unijatski sveštenici su bili visoko obrazovani ljudi, značajni u društvenom i političkom životu. Posebno se isticao kričanski župnik Nikola Hranilović, koji je bio jedan od pokretača izbornih djelatnosti u Drnišu, prilikom prvih izbora za Dalmatinski sabor 1861. godine. Njega je zamijenio Miloš Nikolić, osnivač prve škole u selu. Poslije njega je župnik u Kričkama bio Vjekoslav Laboš. U Baljcima su krajem 19. vijeka župnici bili Aron Crvenković i Hadži Nikodim Jovanović.[3] Takođe, u to vrijeme, župnik Vrlike je bio Ilija Malić.[6]

Grkokatolički biskupi iz Križevaca su ponekad obilazili svoje župe u Dalmaciji, a često su i slali inspekcije da izvide stanje. Godine 1895. je svečano dočekan u Drnišu križevački biskup Julije Drohobecki, koji je posjetio grkokatoličke župe.[3]

Kretanje broja unijata uredi

Godinu dana nakon pojave unijatstva u Dalmaciji, odnosno 1833, u Kričkama je bilo 95, u Baljcima 35, Drnišu 14, Kanjanima 10 unijata. U julu 1837. godine zvanično je bilo 459 unijata, u vrličkoj parohiji 124, u kričanskoj 263 i u baljačkoj 72.[2] Na području Dalmacije je 1846. bilo ukupno 878 unijata, od čega 648 u Drniškoj krajini, 148 u Vrlici, 33 u Kninu, 2 u Makarskoj i 1 u Zadru. Godine 1841. je austrijski car Ferdinand I donio odluku o zabrani prozelitizma u Monarhiji, a 1849. su donesene naredbe o dozvoli prelaska iz jedne vjere u drugu samo punoljetnim osobama, po određenim pravilima i odluka o izjednačavanju pravoslavne crkve sa ostalim crkvama u državi. Vjerovatno je zbog toga broj grkokatolika u Dalmaciji 1857. godine smanjen na samo 459 ljudi.[3] Godine 1875. je prema grkokatoličkim izvorima bilo 684 unijata. Župa u Kričkama je obuhvatala 320, Baljcima 278, a u Vrlici 86 vjernika. Pravoslavna crkva je vršila ispitivanje 1889. i utvrdila da u ove tri župe ima samo 101 unijat, u Kričkama 58, Baljcima 19 i Vrlici 24.[5] Na državnom popisu 1900. godine, u Drniškoj krajini je bilo 95 unijata, od čega 35 u Baljcima, 33 u Drnišu, 19 u Kričkama, 4 u Sedramiću i 4 u Siveriću.[7] Prema grkokatoličkim izvorima, 1939. godine je u župi Kričke bilo 134, župi Baljci 110, a u župi Vrlika 15 unijata.[8]

Opadanje i nestanak unijata uredi

 
Janko Heraković, posljednji grkokatolički sveštenik u Dalmaciji

Najviše unijata je bilo 1830-ih godina, na samom početku unijaćenja. Nakon toga više nije bilo slučajeva prelaska u unijate, već samo vraćanja na pravoslavlje, tako da su se oni postepeno osipali. Završetkom Prvog svjetskog rata (1918) i stvaranjem Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, Grkokatolička crkva više nije imala podršku države, koju je uživala ranije. Vraćanje grkokatoličkih porodica na pravoslavlje je nastavljeno. Dugo nije bilo grkokatoličkog sveštenika u dalmatinskim župama. Iz Križevaca su povremeno stizale inspekcije da izvide stanje. Godine 1924. nakon odluke da se za unijatskog župnika u Kričkama postavi Josip Ribačuk, dolazi do otpora lokalnih pravoslavaca, koji su namjeravali pretvoriti unijatsku župnu kuću u školu. Glavar sela, pravoslavac Đuro Ćakić, nije dozvolio da radnici, koje je pozvao Ribačuk, oprave unijatsku župnu kuću. Veliki župan Ivo Perović je naredio da se ispita koliko ima unijata u selu. Potvrđeno je samo troje, pa je naređeno da se župna kuća preuredi u školu 1. oktobra 1924.[3] Prema katoličkim izvorima, unijati su bili izloženi pritisku i zastrašivanjem od strane žandarma i objavili su izjavu nakon toga: „Mi niže potpisani izjavljujemo da nismo, niti namjeravamo preći u bilo kakvu drugu vjeru, nego javno ispovjedamo da smo grkokatolici — unijati i kao takvi ćemo ostati zauvijek”.[9] Nakon žalbe Križevačkog ordinijata Ministarstvu prosvjete, novi unijatski pop, Janko Heraković, dobio je ključeve župne kuće 24. novembra 1925. On je ujedno bio i administrator župa Baljci i Vrlika. Postao je biskupski vikar za grkokatolike u Dalmaciji.

Janko Heraković, rođen u Žumberku, poznatiji kao pop Janko, bio je zadnji unijatski sveštenik u Dalmaciji. Njegov brat Nikola je postavljen za prvog ustaškog načelnika u Drnišu, aprila 1941. godine, početkom Drugog svjetskog rata. U ratu su partizani 16. novembra 1942. godine, upali na posjed unijatske crkve u Kričkama tražeći popa Janka, opljačkali posjed i uništili sve ono nisu mogli odnijeti. Akciju je predvodio bivši grkokatolik koji se pred rat vratio pravoslavlju.[10] Pop Janko je pred sam napad pobjegao u Križevce, a po završetku rata je od komunističke vlasti osuđen na zatvorsku kaznu zbog saradnje sa ustašama, iako u narodu nije bio zapamćen po zlu.[3] Unijati u Dalmaciji su krajem 1942. ostali bez svog sveštenika. Kričke i Baljke su kontrolisali četnici. Unijatska kuća u Kričkama je postala četnički štab, a dolaskom partizana i komunističke vlasti krajem rata, sama crkva je služila kao skladište sijena, zbog čega je izgorjela nakon udara groma. Župna kuća je preuređena u školu. Grkokatolici iz samih Kričaka i Baljaka su se vratili na pravoslavlje, dok je jedan broj (iz okolnih naselja) prešao u rimokatoličanstvo. U Vrlici je posljednji unijat umro 1952. godine, pa je opština otkupila crkvu u prosvjetne svrhe.[11] Nakon zemljotresa 1970. godine, do temelja je srušena.[6]

Obnavljanje unijatstva uredi

 
Ruinirana Crkva Pokrova Presvete Bogorodice u Kričkama

Godine 2009. su počeli radovi na rekonstrukciji grkokatoličke crkve u Kričkama, čišćenjem terena oko nje. Radove finansira Križevačka biskupija, uz pomoć Ministarstva kulture Hrvatske. Križevački biskup Nikola Kekić je 17. oktobra služio Moleban ispred ruševina crkve u prisustvu hodočasnika iz Križevaca.[12] Grkokatolička crkva procijenjuje da u Dalmaciji danas ima oko 500 unijata, izvornih i doseljenih, koji će se ponovo imati gdje moliti.

 
Ruinirana crkva u Baljcima

[13] Međutim, prema zadnjem popisu iz 2001. godine, u sve četiri dalmatinske županije zajedno je registrovano 256 grkokatolika, uglavnom u većim gradovima.[14] Nijedan unijat nije popisan u Kričkama, Baljcima ili Vrlici.

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ a b Bogović 1993.
  2. ^ a b v g d đ e ž Milaš 1901.
  3. ^ a b v g d đ e ž z i j Rašković & Zorica 1994.
  4. ^ „Grkokatolički biskup prvi put u sto godina u župi Kričke: Hvala Dželaliji, hvala franjevcima”. Slobodna Dalmacija. Pristupljeno 15. 10. 2016. 
  5. ^ a b Milaš 1888, str. 81—82.
  6. ^ a b Duran, Marko, ur. (2009). „Vrličko kolo” (PDF). Vrličko kolo. Vrlika: Župni ured Gospe Ružarice. 1. Arhivirano iz originala (PDF) 03. 08. 2019. g. Pristupljeno 15. 10. 2016. 
  7. ^ Gemeindelexikon von Dalmatien: bearbeitet auf Grund der Ergebnisse der Volkszählung vom 31. Dezember 1900. Beč: K. K. Hof- und Staatsdruckerei. 1908. 
  8. ^ „Reportaža o hrvatskim grakokatolicima koji poručuju: Sjetite se i nas, braćo latinska”. Slobodna Dalmacija. Pristupljeno 15. 10. 2016. 
  9. ^ Kosor, Karlo. Drniška krajina između dva svjetska rata. 
  10. ^ Dnevnik Nikole Adžije. str. 131. Arhivirano iz originala 17. 01. 2011. g. Pristupljeno 21. 06. 2017. 
  11. ^ Stevan Roca, Vesnik 324/1962.
  12. ^ Informativna katolička agencija, Križevački biskup pohodio grkokatolike u Dalmaciji, Pristupljeno 27. 4. 2013.
  13. ^ Slobodna Dalmacija, Unijati će opet imati gdje moliti Arhivirano na sajtu Wayback Machine (10. jul 2008), Pristupljeno 27. 4. 2013.
  14. ^ STANOVNIŠTVO PREMA VJERI, PO GRADOVIMA/OPĆINAMA, POPIS 2001., Pristupljeno 27. 4. 2013.

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Унијати_у_Далмацији&oldid=27555959”