Bokelji
Bokeljima (ili arhaično Bokezi od it. Bocchesi - "stanovnici, žitelji Boke") se smatraju stanovnici Boke Kotorske (gradovi Kotor, Tivat, Risan i Herceg Novi, a u istorijskom smislu i Budva) koja se nalazi u jugozapadnom delu današnje Crne Gore. Većina ih je pravoslavne veroispovesti, dok postoji i jedan broj katolika. Bokelji su dominantno srpskog porekla i srpskog nacionalnog osećaja i identiteta.
Bokelji imaju i svoju narodnu nošnju i svi, bez obzira na versko opredeljenje, slave krsnu slavu, karakterističan srpski pravoslavni običaj. Po istraživanju akademika Slavka Mijuškovića, kod Bokelja katoličke vere postojala je svest o crnogorskom poreklu, slavili su i dalje krsne slave i poštovali običaje.[1].
Istorija uredi
Prostor Boke kotorske su u 7. veku naselila srpska plemena,[2] a čitava oblast je tokom najvećeg dela srednjeg veka bila u sastavu srpskih država.[3] U to vreme, Boka Kotorska nije postojala kao posebna administrativna celina. Njene granice su povučene tek nakon potonjih mletačko-turskih ratova u 17. i 18. veku. Od tog vremena ustalio se i geopolitički pojam Boke Kotorske, a njeni stanovnici su prozvani Bokeljima. Kao takvi, razlikovali su sebe od susednih Hercegovaca na jednoj i Crnogoraca na drugoj strani.
Petar I Petrović Njegoš nije Bokelje smatrao Crnogorcima, nego Primorcima, a da ta dva dela srpskog naroda razdvaja po regionalnoj pripadnosti dokazuju i njegove poslanice i pisma. Neki Bokelji su se žalili austrijskom caru protiv Crnogoraca[4] :
Razumio sam da su neki Bokelji pred imperatorom veliku žalbu prinosili protivu Cernogoracah... koji su najviši smutljivci i zlodjei među ova dva naroda...
Kada su neki Crnogorci sa nekim Primorcima razbijali crkve i kuće po Boki 1806. godine[5] , Petar I je napisao:
Ja znam da je bilo i Primoracah koji su nagovarali Crnogorce da tako čine.
Ovaj odeljak bi trebalo proširiti. Možete pomoći dodavanjem sadržaja. |
Običaji i narodna nošnja uredi
Ovaj odeljak bi trebalo proširiti. Možete pomoći dodavanjem sadržaja. |
Poznati Bokelji uredi
Ovom odeljku potrebni su dodatni izvori zbog proverljivosti. |
- Stjepan Mitrov Ljubiša (pisac i nacionalni radnik)
- Visarion Ljubiša (arhimandrit cetinjskog manastira i episkop Zahumsko-raške eparhije, mitropolit crnogorski)
- Dionisije Miković (sveštenik, publicista, književnik, etnograf i nacionalni radnik)
- Borko Paštrović (artiljerijski major i četnički vojvoda)
- Sv. Stevan Štiljanović (poslednji knez paštrovski, dobrotvor i svetitelj)
- Stefan Paštrović (štampar i baštinik vjere)
- Rade Andrović (legendarni paštrovski junak iz druge polovine XVIII. vijeka)
- Andrija Zmajević (književnik, barsko-dukljanski nadbiskup i primas kraljevstva Srbije)
- Ivo Vizin (poznati pomorac iz Prčanja)
- Matija Zmajević[6] (Ruski admiral)
- Mato Mrša[7] (pomorski kapetan i učitelj pomorstva)
- Niko Luković
- Antun Dobrović
- Rudolf Sardelić
- Josip Đelčić
- Ilija Sindik
- Marko Car
- Anton Staničić
- Mirko Komnenović (Patriota, Narodni poslanik, Gradonačelnik Herceg-Novog, Ministar)
- Ozana-Katarina (Jovana) Kosić
- Leopold (Bogdan) Mandić[8] (svetac i ispovednik)
- Lazo Markov Kostić
- Tomo Đurov Milinović
- Petar Želalić
- Jovan Mirković
- Stevan Vukotić (prvi Srbin, Crnogorac i južni Sloven koji je oplovio svijet)
- Petar Zambelić[9]
- Petar Ivelić (Grof, General ruske vojske)
- Vaso Brajović (Dobrovoljac u ratovima za oslobođenje Grčke)
- Stjepan Zanović[10]
- Saša Balić (Crnogorski fudbaler sa internacionalnom karijerom)
- Andrija Paltašić
- Nikola Đurković (Narodni heroj Jugoslavije)
- Nikola Malović
- Goran Komar
Reference i napomene uredi
- ^ Jovović, Ivan (2013). MATICA, proljeće 2013, DVOOLTARSKE CRKVE NA CRNOGORSKOM PRIMORJU (PDF). Matica crnogorska. str. 69.
- ^ Moravcsik 1967.
- ^ Janković 2007.
- ^ Petrović Njegoš, Petar I (2015). Sveti Petar Cetinjski, Između molitve i kletve, sabrana djela, Petar Prvi Simenonu Orloviću, str. 360., pismo br. 314. od 4.6.1818. Cetinje: Svetigora.
- ^ Petrović Njegoš, Petar I (2015). Sveti Petar Cetinjski, Između molitve i kletve, sabrana djela, Petar Prvi Jovanu Radonjiću, str. 239., pismo br. 81. od 9.3.1806. Cetinje: Svetigora.
- ^ „Slobodna Dalmacija”. Arhiv.slobodnadalmacija.hr. 14. 4. 2004. Pristupljeno 26. 10. 2013.
- ^ Mato Mrsa
- ^ „Sv. Leopold Bogdan Mandić”. Arhivirano iz originala 29. 10. 2013. g. Pristupljeno 27. 10. 2013.
- ^ „biografije : Petar Zambeljic”. moljac.hr. Arhivirano iz originala 29. 10. 2013. g. Pristupljeno 1. 11. 2013.
- ^ „digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja”. Montenegrina. Pristupljeno 26. 10. 2013.
Literatura uredi
- Janković, Đorđe (2007). Srpsko Pomorje od 7. do 10. stoleća (PDF). Beograd: Srpsko arheološko društvo.
- Kostić, Lazo M. (1961). O srpskom karakteru Boke Kotorske. Cirih.
- Mikavica, Dejan; Vasin, Goran; Ninković, Nenad (2013). Istorija Srba u Crnoj Gori 1496-1918. Novi Sad: Prometej.
- Mikavica, Dejan; Vasin, Goran; Ninković, Nenad (2017). Srbi u Crnoj Gori 1496-1918. Nikšić: Institut za srpsku kulturu.
- Moravcsik, Gyula, ur. (1967) [1949]. Constantine Porphyrogenitus: De Administrando Imperio (2. izd.). Washington: Dumbarton Oaks Center for Byzantine Studies.
- Ferjančić, Božidar (1959). „Konstantin VII Porfirogenit”. Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. 2. Beograd: Vizantološki institut. str. 1—98.
- Milović, Jevto M. (1956). Zbornik dokumenata iz istorije Crne Gore (1685-1782). Cetinje: Istoriski institut.
Spoljašnje veze uredi
- Simo Matavulj: Boka i Bokelji
- Boka i kotorski okrug, zapis Pavla Apolonoviča Rovinjskog
- Vuk Karadžić: Boka kotorska
- Nešto o Serbljima na moru
- Petar II. Petrović Njegoš: Glas Kamenštaka
- Fondacija za kulturu i tradiciju Boke „Projekat Rastko-Boka“ Herceg-Novi
- Srpski glas Boke Arhivirano na sajtu Wayback Machine (11. februar 2021)
- Milan Vuksanović-Puović, Istina o Srbima katolicima iz Boke
- Vaso J. Ivošević, Prvi književni časopis među Bokeljima