Gornji Orahovac (Trebinje)
Gornji Orovac je naseljeno mjesto u gradu Trebinje, Republika Srpska, BiH. Prema popisu stanovništva iz 2013, u naselju je živjelo svega 20 stanovnika.
Gornji Orahovac | |
|---|---|
 | |
| Administrativni podaci | |
| Država | Bosna i Hercegovina |
| Entitet | Republika Srpska |
| Grad | Trebinje |
| Stanovništvo | |
| — 2013. |  20 |
| Geografske karakteristike | |
| Koordinate | 42° 40′ 43″ S; 18° 28′ 46″ I / 42.67865° S; 18.47957° I |
| Vremenska zona | UTC+1 (CET), ljeti UTC+2 (CEST) |
| Aps. visina | 640 m |
| Površina | 3,5 km2 |
  Gornji Orovac Gornji Orovac na karti Bosne i Hercegovine | |
| Ostali podaci | |
| Poštanski broj | 89208 |
| Pozivni broj | 059 |
Geografija uredi
Orovac je selo na krajnjem jugoistoku Hercegovine. Administrativno pripada opštini Trebinje, mjesnom uredu Lastva. U stvari, to je malo kraško polje dinarskog masiva, veličine oko 3,5 km², nadmorske visine prosječno 640 metara.
Atar sela razlikuje se po veličini i kvalitetu od atara susjednih sela, znatno je veći, a pripadaju mu i katuni u Bijeloj gori, podgorini Orjena. Ovo svjedoči da je stočarstvo bilo osnovna privredna grana Orovca kroz vjekove.
Sjeverozapadna granica orovačkog atara je na Kokotovića gradini i susjednim brdima iznad Trebišnjice na sredini njenog toka od Lastve prema Trebinju, a jugoistočno na Begovim koritima, gdje je i granica sa Crnom Gorom. To je prostor dužine oko 20 km i širine oko 3,5 km. Prema Lastvi granicu čine brda: Kučma, Oro (780 m), Štrmac, Pandurica i dalje prema jugoistoku, Đevojačka greda, Đaklo, Rudina, Visoke glavice i Begova korita. Granica prema Zupcima ide planinama i brdima od Troglava do Kokotovića gradine. U geografskom smislu to je sjeverna podgorina Orjena, dio kompaktnog krša sa kraškom morfologijom pa je mikrotoponimija bogata, no uglavnom jednolična.
Ime uredi
Selo ima dva imena: Orovac i Orahovac od kojih je druga forma zvanična (za stanovnike to je isključivo Orovac). Sadašnje ime selo je dobilo vjerovatno poslije turskih osvajanja Hercegovine.
Donjim Orovcem, najplodnijim dijelom sela, i Lastvom dominira brdo Oro (780 m) (Genitiv: Orla, Lokativ: na Orlu), pa treba pretpostaviti da je selo dobilo ime upravo po imenu ovog brda. Niti pedološki sastav tla, niti biljne kulture ne govore u prilog eventualnoj pretpostavci da je ime dobijeno prema nazivu biljke orah (Juglans reg'ia, up. D. Simonović, Botanički rečnik, 251). To znači da je u ovom imenu izvršena kontaminacija, tj. „kombinacija" leksema orao i orah, pri čemu se dobilo orahovac, i poslije gubljenja h: — Oraovac, odnosno Orovac, u skladu sa sažimanjem vokalske grupe -ao- u o.
Istorija uredi
Selo i šira okolina bili su naseljeni još u neolitu, o čemu svjedoče ostaci materijalne kulture: kameni noževi, keramika i dr. Osobito je interesantan lokalitet Pandurica (egzonim),sa keramikom, izgleda, iz više istorijskih epoha. Na žalost, lokalitet još nije istraživan. Na život ljudi ovdje pretežno su uticali pašnjaci i vode. U Donjem Orovcu ima nekoliko izvora na sloju krečnjaka i dolomita, koji su stalni, ali slabije izdašnosti; na sjevernim padinama brda izvire više potoka, a u blizini je Trebišnjica, sa pritokama Sušicom i Jazinom. Okolna brda i pašnjaci u Bijeloj gori pružali su mogućnost za stočarstvo, što je sve do u novije vrijeme bilo osnova za egzistenciju stanovništva ovoga kraja.
U srednjem vijeku selo je pripadalo maloj župi Vrm (docniji Korjenići), ispod Klobuka, a ova oblasti Travunija. Brda južno od Orovca činila su prirodnu granicu između župa Vrm i Vrsanj (Zupci). Pažljiv istraživač našao bi da ta granica u etničkom smislu nije ni do danas sasvim zatrta. Korjenići se nalaze ispod nekada tvrdog Klobuka, oko korita Trebišnjice, Sušice i Jazine. To su doline rijeka, sa blagom submediteranskom klimom, pogodne za zemljoradnju, i s dobrim komunikacijama prema Trebinju. Prilikom turskih, i svih drugih osvajanja ove doline su bile veoma privlačne. Takav geografski položaj u prošlosti je uticao na intenzivna kretanja lokalnog stanovništva. Neki su bježali pred osvajačima, drugi dolazili u vrijeme opadanja turske moći (kandijski rat), pa tu ostajali, ili ponovo bježali. Ovo je, naravno, uticalo na kasnije uobličavanje sadašnje etničke slike Orovca.
Za razliku od Zubaca, koji su sa pretežno starinačkim stanovništvom, i Lastve, sa brojnim muslimanskim stanovništvom, Orovac je enklava, koja se od susjeda razlikuje u mnogo čemu: i po govoru, i po običajima, i po folkloru. U etničkom smislu selo je mješavina doseljenika iz Boke kotorske, Crne Gore i starinaca iz ovog kraja, sa prožimanjem uticaja iz Lastve i Zubaca. No, i pored toga, Orovac se, iako granično selo i kraj sa navedenim miješanjima, bar u nijansama formirao kao mikroetnička cjelina, kojoj je po nekim osobinama najbliže stanovništvo Grahova (u susjednoj Crnoj Gori), sa kojim na bjelogorskim katunima ima fizičku granicu, vrlo prohodnu kroz sve istorijske periode.
Privreda se u prošlosti ovdje razvijala u skladu sa prirodnim uslovima. Selo je bilo naseljeno uglavnom stočarima, o čemu svjedoče, između ostalog, i imena nekih lokaliteta: Vlaški do, Vlaška kosa. Stanovnici sela su Srbi, pravoslavne vjere. Selo ima crkvu, sa grobljem, posvećenu sv. Jovanu Krstitelju, kojega slavi većina porodica u selu. Crkva je iz novijeg vremena, a podignuta je na mjestu starije crkve. Oko nje, pored novog groblja, razbacano je nekoliko dobro očuvanih stećaka. Prema P. Šobajiću, nekad ih je bilo oko 20, s uobičajenim ukrasima, ali su u međuvremenu neki vjerovatno polomljeni.
Spomenik stradalim u Prvom svjetskom ratu uredi
Tačno na raskrsnici na Orovcu, odakle su putevi kretali ka životu i ka smrti, sa mjesta odakle su prije tačno 100 godina 60 članova porodice Grubač, po 47 Begenišića i Deretića, 35 Šakotića, 22 Đajića, 16 Mrdića, devet Trklja, šest Kovačevića, pet Mićunovića krenuli na put bez povratka nikao je 2014. godine spomenik — krajputaš koji su podigli njihovi potomci, a projektovao ga je trebinjski arhitekta Vuko Roganović.[1]
Administrativna podjela uredi
Orovac se po administrativnoj podjeli sela dijeli na Donji Orovac i Gornji Orovac. Po u narodu uobičajenoj podjeli, Orovac se sastoji iz sedamnaest zaseoka, s tim što će za zaseoke biti naznačeno kojem dijelu sela (Donjem ili Gornjem) pripadaju:
a) Gornji Orovac, zaseoci:
- Pandurica
- Šumata Glavica
- Podjametina
- Vranjića njiva
- Krivodo
- Trnovi do
- Vlaški do
- Podljut
- Ždrijelo
- Smokvice
- Barice
- Potok
b) Donji Orovac, zaseoci:
- Meteriz
- Lanište
- Staroselje
- Nugo
- Potkape
Spisak zaseoka ima uslovnu vrijednost. Neki su zaseoci sa kućama bez žitelja, kao na pr. Ždrijelo i Vlaški do, a neki sa kućom ili dvije, no sve se kuće održavaju i imanja djelimično obrađuju.
Stanovništvo uredi
| Demografija[2] | ||
|---|---|---|
| Godina | Stanovnika | |
| 1991. | 69 | |
| 2013. | 20 | |
Ovaj odeljak bi trebalo proširiti. Možete pomoći dodavanjem sadržaja. |
Prezimena uredi
Prezimena u Orovcu su dvojakog postanka. Neka u sebi nose patronimijsko porijeklo: Đajići, Mićunovići, Mrdići, Šakotići i uslovno Grubači. Za formiranje prezimena patronimijskog tipa kod Grubača postoji odstupalje od uobičajenog pravila. Naime, to bi trebalo da bude prezime od ličnog imena Grubač bez sufiksa. Ovo ime spominje se u srednjem vijeku u Župi Dračevici i Popovu polju.
Prezimena Begenišići, Deretići i Trklje drugačije su formirana. Inicijalni nosioci nekih od ovih prezimena isticali su se osobinama ili radnjama: Begenišići od begenisati (svidjeti se), Deretići od derati (prema legendi).
Svako bratstvo ima predanje o svom porijeklu i rodbinskim vezama sa bratstvom od koga potiče. Sekundarna prezimena uglavnom su, sa manjim izuzecima, patronimijskog porijekla. Poznata su u prezimenima sa više domaćinstava. Počinju obično od pradjeda ili nekog daljeg pretka, zavisno od veličine porodice. Sekundarnim prezimenima određuje se stepen srodstva između grupa porodica istog prezimena, što ima praktičnu vrijednost prilikom porodičnih obreda: krštenja, vjenčanja, pogrebnih obreda i sl. Inače, sekundarna prezimena malo su poznata van primarnog prezimena, a potpuno zanemarljiva van sela. Zato u ovom radu izjednačavam prezime i porodicu, odnosno prezime je porodično ime određenog broja domaćinstava (kuća).
Sadašnja prezimena u Orovcu formirala su se i ustalila najvjerovatnije od XVI do polovine XVIII vijeka. Prema predanju, najstariji su Mićunovići, a prema pisanim dokumentima najranije se spominju Šakotići.
Za Đajiće bi se prema nekim dokumentima reklo da su starinci u selu. Na žalbi korjenićke raje iz XVIII vijeka nalaze se i imena Jovana, Đura i Vidaka Đajića.
J. Erdeljanović navodi da je u XVI vijeku u Orahovcu živjela jedna porodica Mijanovića doseljena iz Zete. Jedan od četvorice braće Mijanovića učestvovao je u morejskom ratu i istakao zastavu na osvojenu hercegnovsku tvrđavu 1687. godine. Prema Erdeljanoviću, Mijanovićima je na Orovcu bilo „tijesno" (?), te su se odselili u Ljubomir.
U morejskom ratu hrišćanska vojska zauzela je Klobuke 1691. g. i Turke iz okoline satjerala u trebinjsku tvrđavu, pa su najvjerovatnije u tom periodu preci većine današljih Orovčana zaposjeli prazan prostor i tu ostali.
U daljem tekstu dajemo današnja prezimena s osnovnim podacima o porijeklu porodica.
1. Begenišići, 15 domaćinstava, sa sekundarnim prezimenima: Andrići, Mitrovići i Simovići. Po predanju, doseljeni su sa Zubaca i imaju zajedničke pretke sa Ćurićima. Slava Đurđevdan, mala slava Srđevdan.
2. Vujičići, jedna porodica doseljena sa Grahova sa sekundarnim prezimenom Kelete. Slave Petkovdan, a prislužuju Nikoljdan.
3. Grubači, 27 domaćinstava sa sekundarnim prezimenima: Belovići, Brnjili, Radovići, Simovići i Nikolići. Sva sekundarna prezimena kod Grubača formirana su na način kako sam ranije naveo, izuzevši Brnjile.
Predak sedam porodica Brnjila doselio se iz Konavala, nosio je minđušu na jednom uvu (brnjicu). Grubači su se po predanju doselili iz Cuca. U krvnom su srodstvu sa Perovićima, Krivokapićima, Sredanovićima i Babićima na Klobuku. Predak Brnjila, prema predanju, potiče od Krivokapića iz Cuca. On je navodno bio sluga kod Petra I na Cetinju, pa je u svađi ubio druga i pobjegao u Konavle. Kad su Grubači iz Orovca došli u Konavle da kupuju piće za slavu, on je zamolio svoje rođake da ga izbave iz ropstva i povedu sa sobom, što su oni i učinili. Prema ovome predanju svi Grubači imaju zajedničke pretke, samo su se Brnjili kasnije uklopili u porodicu. Grubači slave Jovanjdan, a prislužuju Nikoljdan (proljetni).
4. Deretići, 15 porodica, sekundarna prezimena: Vukašinovići, Mitrovići, Perovići, Radovići i Šćepanovići. Prema predanju, potiču od Aćima Šarca, kovača iz Risna. Od istog su pretka Kovači na Petrovićima (Crna Gora) i Derići u Sutorini. Slava Jovanjdan, mala slava Velika Gospojina.
5. Đajići, 8 porodica sa sekundarnim prezimenima Budži i Mrakovići, nijedno od njih nije patronimskog porijekla. Prema izvorima, izgleda da su starinačko domaćinstvo u ovom kraju. Slave Svetu Mratu, a prislužuju Veliku Gospojinu.
6. Mićunovići, jedna porodica, po predanju najstarija porodica u selu. Slava Jovanjdan, mala slava Mala Gospojina.
7. Mrdići, 3 porodice, prema nekim podacima starinci su u donjoj Hercegovini. Imaju zajedničke pretke sa Koraćima i Marićima. Slave Mitrovdan.
8. Trklje, jedna porodica, porijeklom od Bileće. Slave Aranđelovdan.
9. Šakotići, 11 porodica, sekundarna prezimena: Lakovići, Obrenovići i Radovići. Prema predrnju, potiču od Tomanovića sa Čeva, po drugoj verziji — doseljeni su iz okoline Bileće. Slava Jovanjdan, mala slava Mala Gospojina.
Krsna slava Orovca je Ivanjdan.
