Žorž Klemanso
Žorž Benžamen Klemanso (franc. Georges Benjamin Clemenceau; Mujeron-an-Pared, Vende, 28. septembar 1841 — 24. novembar 1929) bio je francuski političar, predsednik vlade i ministar rata u sudbonosnim danima Prvog svetskog rata, jedan od velike četvorice na mirovnoj konferenciji u Versaju.
Žorž Klemanso | |
---|---|
![]() Žorž Klemanso | |
Lični podaci | |
Datum rođenja | 28. septembar 1841. |
Mesto rođenja | Mujeron-an-Pared, Francuska |
Datum smrti | 24. novembar 1929. (88 god.) |
Mesto smrti | Pariz, Francuska |
Univerzitet | Univerzitet Sorbona |
Politička karijera | |
Politička stranka | Radikalna stranka, Republican, Radical and Radical-Socialist Party |
Biografija Uredi
Bio je lekar, a u politiku je ušao godine 1870. godine kada je izabran za predsednika opštine Monmartr. Kao poslanik zauzimao se za nastavak francusko-pruskog rata i izjasnio se protiv Frankfurtskog mirovnog ugovora. U parlamentu je vodio leve radikale. Govorničkim umećem, sarkazmom i nepomirljivošću bio je opasan politički protivnik. Spretnim manevrima oborio je nekoliko vlada i s pravom je steko nadimke tigar i rušitelj ministarstava. Žestok antiklerikalac Klemanso je u vreme afere Drajfus odlučno tražio reviziju procesa, a u svom listu „L'Oror“ objavio je poznato Zolino pismo predsedniku republike — "J'accuse".
Godine 1906. ulazi u Vladu, postaje ministar unutrašnjih poslova, a zatim i premijer. Uveren da je obračun s Nemačkom neminovan, osuđuje popustljivost francuskih političara, nastoji da se zemlja što bolje pripremi za rat i zauzima se za uspostavljanje dobrih odnosa sa Velikom Britanijom. Od prvih dana rata godine 1914. svojim pisanjem jača borbeni moral fronta i pozadine, napada Vladu zbog neodlučnosti i traži od građana najveće žrtve kako bi se osigurala pobeda. Godine 1917. kada je stanje na frontu postalo kritično Poenkare mu poverava mandat za sastav Vlade. Kao premijer, i istovremeno ministar rata, Klemanso je bio uporan i dosledan, i pokazao je velike organizatorske, ali i diktatorske sposobnosti.
Nakon rata, na mirovnoj konferenciji u Versaju, nastojao je svim diplomatskim sredstvima da izbori što povoljniji položaj Francuske u novom odnosu snaga. Jednom je napisao: »Taj mirovni ugovor, kao i svi drugi, javlja se kao nastavak rata, i ne može biti ništa drugo.« Njegovi zahtevi bili su veliki: uz ostalo tražio je i levu obalu Rajne, što je naišlo na oštro protivljenje Sjedinjenih Država i Velike Britanije, koje su se uplašile Francuske prevlasti u Evropi. Poslednjih devet godina, od 1920. godine kada se povukao, Klemanso je proveo izvan političkog života.
Žorž Klemanso je od kralja Nikole odlikovan zlatnom medaljom Obilića za hrabrost.[1]
Reference Uredi
- ^ Šoć, Petar (1929). Crna Gora za proboj Solunskog fronta, str. 12. Beograd.