Metal

Металис

Metal (od grčkog μέταλλον métallon, "rudnik, kamenolom, metal"[1][2]) supstancija je koja se sastoji od atoma metalnih hemijskih elemenata.[3][4] Između atoma metala se formira karakteristična metalna veza.

Aluminijum

Većina metala su tvrde, sjajne, čvrste supstance kristalne strukture na sobnoj temperaturi. Mnogi od njih su rastegljivi, što znači da se mogu izvlačiti u duge cevi ili žice. Mnogi su, takođe i kovni, što znači da se mogu iskovati u tanke listove. Bakar, zlato i olovo su među najkovnijim metalima. Zlato je najkovnije od svih metala i može se istanjiti u listiće koji su debeli samo dva mikrona (dva milionita dela metra).

Metali se, uglavnom, lako oblikuju kada su zagrejani. Većina metala zagrevanjem na veoma visokim temperaturama prelazi u tečno stanje. Otopljen ili tečan metal se može sipati u kalupe ili modle. Kada se metal ohladi on očvršćava u obliku kalupa. Metali se mogu oblikovati u različite oblike uključujući i cevi. Čelični nosači se koriste kao konstrukcioni elementi. Čelik je legura gvožđa, ugljenika i drugih hemijskih elemenata.

Za metalne elemente uzimaju se hemijski elementi koji u čistom obliku pokazuju fizičke i hemijske osobine metala. Te osobine su:

Metali i njihove legure imaju odlične mehaničke osobine zbog čega se koriste za izgradnju mašina i alata, a takođe i kao i materijali u građevinarstvu.[5]

Podela uredi

Velika većina u periodnom sistemu su metali. Po mestu na kome se nalaze u periodnom sistemu dele se na:

Prema temperaturi topljenja dele se na: teško topljive(Cu, Ni, Fe, W, V, Mo) i lako topljive (Sn, Pb, Cd, Al, Mg, Zn).

Prema specifičnoj težini dele se na lake (gustina im je manja od 5 g/cm3) i teške (gustina im je veća od 5 g/cm3). Najlakši metal je litijum (ρ=0,53 g/cm3) on pliva po vodi, najteži metal je osmijum (ρ=22,6 g/cm3).

Struktura i vezivanje uredi

 
hcp i fcc blisko-pakovanje sfera

Atomi metalnih supstanci su obično uređeni u jednu od tri uobičajene kristalne strukture, naime telesno centriranu kubnu (bcc), stranično centriranu kubnu (fcc), i heksagonalnu blisko pakovanu (hcp). U bcc strukturi, svaki atom je smešten u centru kocke osam drugih atoma. U fcc i hcp, svaki atom je okružen sa dvanaest drugih, ali se slaganje slojeva razlikuje. Neki metali poprimaju različite strukture u zavisnosti od temperature.[6]

Atomi metala lako gube elektrone iz svoje spoljašnje ljuske, čime nastaje oblak elektrona koji se slobodno kreću unutar inače čvrstog aranžmana. Time se omogućava metalnim supstancama da lako prenose toplotu i elektricitet. Pošto dolazi do protoka elektrona, čvrsta osobine metala se proizvode elektrostatičkim interakcijama između svakog atoma i elektronskog oblaka. Taj tip veze se naziva metalnom vezom.[7]

Kategorije uredi

Plemeniti metali uredi

Plemeniti metali su metali koji imaju specifične osobine i retki su u prirodi. Najčešće se koriste za izradu nakita, a ranije su se koristili za izradu novca (zlatnici, srebrenjaci itd). U grupu plemenitih metala spadaju zlato, srebro, platina i paladijum, a koriste se najčešće kao legure. Pored toga što se koriste za izradu nakita, koriste se za specijalne vrste lemova i kontakata, a u novije vreme imaju veliku primenu u medicini.

 
Paladijum

Zemnoalkalni metali uredi

U IIa grupu periodnog sistema elemenata spadaju: berilijum, magnezijum, kalcijum, stroncijum, barijum i radijum, i jednim imenom se nazivaju zemnoalkalni metali. Poreklo zajedničkog imena ovih elemenata leži u činjenici da su najrasprostranjeniji među njima (kalcijum i magnezijum) značajni sastojci zemljine kore i da njihovi karbonati: krečnjak (CaCO3), dolomit (CaCO3•MgCO3), a u značajnoj meri i magnezit (MgCO3), predstavljaju osnovne stene od kojih je izgrađen reljef čitavih oblasti na Zemlji. Svi su laki metali, izuzev radijuma. Sivkasto su bele boje, metalnog sjaja, ali na vazduhu brzo potamne, usled oksidacije i presvlačenja tankim slojem oksida koji ih štiti od dalje oksidacije. Tvrdoća se razlikuje od elementa do elementa zbog toga što poseduju različite tipove kristalne rešetke, pa je tako berilijum prilično tvrd, a barijum mek kao olovo. Gustina se takođe razlikuje, ali su svi teži od vode.

Atomi ovih elemenata sadrže po dva s-elektrona u najvišem energetskom nivou te su, prema tome, u svojim jedinjenjima pozitivno dvovalentni. Zbog prisustva dva elektrona u perifernoj sferi elektronskog omotača imaju jako izražen pozitivni metalni karakter, iako imaju relativno slabije izražene metalne osobine u odnosu na alkalne metale (zbog manjeg poluprečnika atoma i samim tim jače izražene sile privlačenja između jezgra i elektrona usled čega se oni teže otpuštaju), a pored toga zemnoalkalni metali treba da otpuste i veći broj valentnih elektrona da bi stekli konfiguraciju plemenitog gasa.

Hemijski su vrlo reaktivni, pa se stoga ne javljaju u prirodi u elementarnom stanju već isključivo u obliku svojih jedinjenja, a među njima najrasprostranjeniji su kalcijum i barijum. Kao i u drugim grupama periodnog sistema, idući odozgo nadole, od berilijuma ka radijumu, sa rastućim rednim brojem povećava se metalni karakter i aktivnost elemenata što je uslovljeno povećanjem prečnika atoma i smanjenjem potencijala jonizacije elemenata. Za sada nije objašnjeno zašto, ali se zna da je energija jonizacije kod radijuma veća nego što se očekivalo. Zbog negativnog redoks potencijala dobra su redukciona sredstva.

Zemnoalkalni metali se, inače, odlikuju veoma malim energijama jonizacije, pa stoga imaju i mali koeficijent elektronegativnosti koji opada sa porastom atomskih brojeva. Ovi elementi se lako rastvaraju u kiselinama, a berilijum se rastvara i u alkalnim hidroksidima, jer je amfoteran.

Zagrejani na vazduhu burno sagorevaju dajući okside, koji su bazični, izuzev berilijuma čiji je oksid amfoteran. Zemnoalkalni metali dejstvuju i na vodu (izuzev berilijuma) i prelaze u odgovarajuće hidrokside, koji predstavljaju jake baze i veoma su slabo rastvorljivi u vodi. Inače ovi elementi reaguju i sa azotom, sa ugljenikom, sa halogenim elementima itd. Različita svojstva berilijuma posledica su toga što ima manji atomski i jonski poluprečnik, a i činjenica je da se kod s i p- elemenata javlja dijagonalni efekat.

 
Magnezijum
 
Berilijum

Alkalni metali uredi

Grupi alkalnih metala pripadaju: litijum (Li), natrijum (Na), kalijum (K), rubidijum (Rb), cezijum (Cs) i francijum (Fr). Zajednička oznaka za elektronsku konfiguraciju ovih elemenata je nS1. Vrednost oksidacionog broja u jedinjenjima jonske prirode je +1; grade jednovalentne bezbojne katjone.

Alkalni metali su dobili ime po imenu kalijuma (arap. al kali - pepeo biljaka).

U elementarnom stanju atomi alkalnih metala povezani slabom metalnom vezom grade metalnu kristalnu rešetku. Zbog angažovanja samo jednog elektrona veza je slaba, stoga imaju nisku temperaturu ključanja i malu gustinu (plivaju na vodi). Male su tvrdoće tako da se mogu seći nožem. Porastom atomskog broja u grupi rastu i jonski radijusi i gustina, dok temperature topljenja i ključanja opadaju. Srebrnastobele su boje, dobri su provodnici toplote i elektriciteta. Prvi član grupe, litijum, ima unekoliko drugačija svojstva od ostatka grupe. Tako je po nekim osobinama sličniji magnezijumu nego natrijumu. Veoma male dimenzije atoma litijuma i još manje njegovog jona uzrokuju veće jačine metalne veze u kristalnoj rešetki u odnosu na ostale alkalne metale. Zbog toga je litijum znatno tvrđi od njih, a ima i višu temperaturu topljenja i ključanja. Alkalni metali boje plamen karakterističnim bojama. Litijum boji plamen svetlo crveno, natrijum žuto, a kalijum svetlo ljubičasto.

Prema hemijskom ponašanju alkalni metali čine grupu međusobno najsličnijih elemenata u periodnom sistemu elemenata. Energija jonizacije opada porastom atomskog broja. Vrednosti za prvu jonizacionu energiju su veoma niske (niže od ostalih elemenata). Alkalni metali imaju najniže vrednosti za koeficijente elektronegativnosti u odnosu na sve elemente u periodnom sistemu. Iz toga proizilazi njihov pozitivan oksidacioni broj bez obzira sa kojim elementom gradili jedinjenje. Na osnovu redoks-potencijala može se zaključiti da su to najreaktivniji metali i najjača redukciona sredstva.

U prirodi se alkalni metali nalaze samo u vidu jedinjenja, najčešće u sastavu silikata i alumosilikata. Dok su natrijumova i kalijumova jedinjenja veoma rasprostranjena, jedinjenja ostalih alkalnih metala se javljaju u malim količinama. Natrijumova jedinjenja su toliko rasprostranjena da je teško naći uzorak supstance bez tragova natrijuma (dokaz za to je natrijumova žuta boja u plamenu). Najviše natrijuma ima u alumosilikatima, kamenoj soli, čilskoj šalitri i kriolitu. Kalijuma u zemljinoj kori ima manje nego natrijuma. Najviše ga ima u obliku silikata iz kojih ga biljke ne mogu koristiti iako je veoma značajan za njih. Silikati se ne mogu koristiti ni kao ruda za dobijanje kalijuma. Litijum se javlja u nekim silikatima i fosfatima, dok se rubidijum i cezijum uz ostale alkalne metale u alumosilikatima i prirodnim ležištima kalijumovih jedinjenja.

 
Litijum

Osobine uredi

Hemijska svojstva metala uredi

Metali imaju izraženu sklonost da formiraju katjone putem gubitka elektrona.[7] Oni reaguju s kiseonikom iz vazduha i formiraju okside tokom različitih vremenskih perioda (gvožđe rđa tokom godina, dok kalijum sagoriva za nekoliko sekundi). Primeri:

4 Na + O2 → 2 Na2O (natrijum oksid)
2 Ca + O2 → 2 CaO (kalcijum oksid)
4 Al + 3 O2 → 2 Al2O3 (aluminijum oksid).

Prelazni metali (kao što su gvožđe, bakar, cink, i nikal) se sporije oksiduju zato što oni formiraju pasivizirajući sloj oksida koji štiti unutrašnjost. Drugi, poput paladijuma, platine i zlata, uopšte ne reaguju sa atmosferom. Neki metali formiraju zaštitni sloj od oksida na svojoj površini kroz koji ne mogu da prođu molekuli kiseonika i stoga zadržavaju svoj sjajni izgled i dobru provodnost tokom više dekada (primeri takvih metala su aluminijum, magnezijum, neki čelici, i titanijum). Oksidi metala su generalno bazni, za razliku od nemetalnih oksida, koji su kiseli. Izuzeci su uglavnom oksidi sa veoma visokim oksidacionim stanjima kao što su CrO3, Mn2O7, i OsO4, koji imaju striktno kisele reakcije.

Bojenje, anodizacija ili pozlaćivanje metala su dobri načini sprečavanja njihove korozije. Međutim, reaktivniji metal u elektrohemijskoj seriji se mora izabrati za pokrovni sloj, posebno kad su moguća oštećenja pokrovnog sloja. Voda i dva metala formiraju elektrohemijsku ćeliju, i ako je pokrovni sloj manje reaktivan od zaštićenog metala, premaz zapravo promoviše koroziju.

Fizička svojstva metala uredi

Karakteristična fizička svojstva metala mogu se odrediti pomoću teorije metalne veze, koja pretpostavlja postojanje "elektronskog gasa" u kristalnim rešetkama metala. Zastupljenost elektrona koji su slabije vezani za atom i, usled toga lako pokretni u kristalnoj rešetki, daje svim metalima dobro poznata svojstva, kao što su:

Temperatura topljenja kao merilo jačine metalne veze uredi

Temperature topljenja nalaze se u relativno širokom rasponu, od -38,9 °C (za živu) do 3410 °C (za volfram). Pri topljenju, dovedena toplotna energija troši se na razdvajanje atoma metala koji postaju pokretljivi. Što je jača veza između atoma u metalu to je više energije potrebno da se oni razdvoje i viša je temperatura topljenja. Mada na vrednost temperature topljenja metala utiču i drugi činioci, na primer kristalna struktura, najveći uticaj nesumnjivo ima jačina metalne veze u kristalnoj rešetki svakog pojedinog metala.

Više temperature topljenja zemnoalkalnih metala od temperature topljenja alkalnih metala objašnjava se teorijom elektronskog gasa. Prema toj teoriji u metalnim rešetkama zemnoalkalnih metala postoje dva puta pozitivno naelektrisani joni, pa je elektrostatičko privlačenje između jona metala i elektrona iz "elektronskog gasa" veće nego kod alkalnih metala čiji su joni jednovalentni.

Kod prelaznih elemenata (metala), na primer Fe, Ni, W, u građenju metalne veze učestvuju i d-elektroni iz nepopunjenog d-podnivoa, čime raste kovalentni karakter veze, i konsekventno rastu i njihove temperature topljenja.[8]

Električna i toplotna provodljivost uredi

Pošto valentni elektroni u metalu mogu slobodno da se kreću između pozitivno naelektrisanih jona, lako se premeštaju pod dejstvom električnog polja tj.električnu struju čini struja elektrona koji teku kroz metal pod uticajem razlike potencijala uspostavljene na krajevima metalnog provodnika pomoću spoljašnjeg izvora struje. Takav tip elektronskog provođenja koji se ostvaruje usled kretanja elektrona, naziva se elektronsko ili metalno provođenje struje. Metalni provodnici se ne menjaju pri provođenju struje, za razliku od jonskih provodnika (elektrolita), koji se menjaju usled hemijske reakcije (oksido-redukcije) na elektrodama. Metalni provodnici mogu da provode struju beskonačno dugo. Dok se pri sniženju temperature električna provodljivost jonskih provodnika smanjuje, provodljivost metalnih provodnika raste. Provođenje toplote u čvrstim supstancama zasniva se na prenošenju energije usled dodira čestica (atoma, molekula ili jona), koje jače osciluju u toplijem delu supstance sa česticama hladnijeg dela, pri čemu se povećavaju amplitude, vibracije atomskih jezgara i temperatura supstance raste. Najbolji provodnici električne struje među metalima su Ag, Au, Al, Cu.

Mehanička svojstva uredi

Pošto se elektroni u metalu nalaze u stalnom kretanju i ne zauzimaju fiksne položaje oko pojedinih atoma, atomi u metalu relativno lako menjaju svoje položaje pod dejstvom spoljašnje sile, a da pri tom ne dolazi do raskidanja veza između njih. Prilikom mehaničke deformacije metala, pokretljivi elektroni prilagođavaju se promenjenom položaju atoma u metalu, čime ostavruju i dalje metalnu vezu. Zbog toga se metali lako obrađuju kovanjem, valjanjem i drugim mehaničkim postupcima obrade. Većina kovalentnih i jonskih jedinjenja ne može se deformisati na takav način. Ako se na takva jedinjenja deluje mehaničkom silom radi promene njihovog oblika, nastaje razaranje kristalne strukture.

Sjaj uredi

Metalni sjaj se pripisuje interakciji svetlosti sa elektronima u metalu. Kad svetlost obasja površinu metala, elektroni apsorbuju energiju fotona svetlosti i prelaze sa nižeg energetskog nivoa na viši nivo. Elektron se, međutim, ne zadržava dugo u višem energetskom nivou, već reemiuje foton iste energije i vraća se na polazni energetski nivo. Zbog te reemisije svetlosti, metalne površine izgledaju kao da imaju jaku refleksiju i svojstven im je karakterističan sjaj.

Termoelektronska emisija elektrona uredi

Pri zagrevanju metala povećava se kinetička energija elektrona, tako da pri izvesnoj temperaturi neki od njih imaju dovoljno energije pa mogu da izađu iz metala. Ako ih još privlači i neki pozitivan potencijal izvan metala, pojavljuje se tok elektrona, odnosno jednosmerna električna struja. Takva pojava poznata je kao termoelektronska emisija elektrona.[9]

Legure uredi

Legura je smeša dva ili više elementa i kojoj je glavna komponenta metal. Većina čistih metala je bilo suviše mekana, krta ili hemijski reaktivna za praktičnu upotrebu. Kombinovanjem različitih odnosa metala u vidu legura ostvaruje se promena svojstava čistih metala i proizvode se željene karakteristike. Cilj izrade legura je uglavnom da se metali naprave manje krtim, tvrđim, otpornim na koroziju, ili da imaju poželjniju boju ili sjaj. Od svih metalnih legura u današnjoj upotrebi, legure gvožđa (čelik, nerđajući čelik, liveno gvožđe, alatni čelik, legirani čelik) sačinjavaju najveću proporciju u pogledu kvantiteta i komercijalne vrednosti. Gvožđe legirano sa različitim proporcijama ugljenika daje nisko, srednje i visoko ugljenične čelike, sa povećanjem sadržaja ugljenika se redukuju duktilnost i žilavost. Dodatkom silicijuma se formira liveno gvožđe, dok se dodatkom hroma, nikla i molibdena u ugljenične čelike (više od 10%) formiraju nerđajući čelici.

Druge značajne metalne legure se sastoje od aluminijuma, titanijuma, bakra i magnezijuma. Legure bakra su bile poznate od praistorije — bronza je dala bronzanom dobu njegovo ime — i imaju mnoštvo primena u današnje vreme, najvažnija od koji je u električnim provodnicima. Legure druga tri metala su razvijene znatno kasnije; usled njihove hemijske reaktivnosti za njihovu ekstrakciju su neophodni elektrolitički procesi. Legure aluminijuma, titana i magnezijuma su vredne zbog njihovih visokih odnosa jačine i težine; magnezijum isto tako može da pruži elektromagnetnu zaštitu.[10] Ti materijali su idealni za situacije gde je visok odnos jačine i težine važniji od cene, kao što su primene u avio i delu automobilske industrije.

Legure koje su specijalno dizajnirane za visoko zahtevne vidove primene, kao što su mlazni motori, mogu da sadrže više od deset elemenata.

Ekstrakcija metala uredi

Obični metali, kao što su gvožđe i olovo, prisutni su u velikim količinama u Zemljinoj kori. Obično se nalaze u stenama kao nečista hemijska jedinjenja koja se nazivaju rude. Rude se moraju prečistiti i hemijski obraditi da bi se dobio čist metal. Ovi procesi su poznati kao tehnike ekstrakcije, zato što se pomoću njih vade čisti metali iz nečistih metalnih jedinjenja. Kod većine procesa ekstrakcije, na početku se vrši separacija iskopane ili izvađene rude i na taj način se ruda razdvaja od kamenja koje ne sadrži željeni metal. Ovo se često vrši usitnjavanjem i pranjem rude.Jednom kada se ruda odvoji od nečistoća, hemijske reakcije je pretvaraju u čist metal. Gvožđe se, na primer, dobija zagrevanjem oksidne rude gvožđa sa koksom. Ovo pretvara oksid u čisti metal. Plemeniti metali, kao što su zlato i platina, su retki, zbog čega su i veoma vredni. Plemeniti metali se obično nalaze kao skoro čiste naslage.[11][12]

Recikliranje uredi

Potražnja za metalima je blisko povezana sa ekonomskim rastom. Tokom 20. veka, raznovrsnost metalnih primena je brzo rastao. U današnje vreme, razvoj velikih naroda, kao što su Kina i Indija, i napreci u tehnologijama, uslovljavaju sve veću potražnju. Rezultat toga je proširenje rudarskih aktivnosti, i sve više i više svetskih metalnih resursa je iznad zemlje u upotrebi, umesto u nekorištenim rezervama. Primer je zaliha bakra u upotrebi. Između 1932 i 1999, količina bakra u upotrebi u SAD je porasla sa 73 g na 238 g po osobi.[13]

Metali su po svojoj prirodi podesni za recikliranje, tako da se principu, mogu koristiti iznova i iznova, čime se minimizuju negativni uticaji na životnu sredinu i štedi energija. Na primer, 95% energije koja se koristi za proizvodnju aluminijum iz boksitne rude se sačuva korištenjem recikliranog materijala.[14] Nivoi reciklaže metala su generalno niski. Godine 2010, Međunarodni panel za resurse, čiji je domaćin bio Program za zaštitu životne sredine Ujedinjenih nacija (UNEP) objavio je izveštaje o metalnim rezervama koje postoje u društvima[15] i njihovim stopama reciklaže.[13] Autori izveštaja napominju da metalne rezerve u društvima mogu da služe kao ogromni rudnici iznad zemlje. Oni su upozorili da su stepeni recikliranja nekih retkih metala, koji se koriste u aplikacijama kao što su mobilni telefoni, baterijski paketi za hibridne automobile i gorivne ćelije, toliko niski da ukoliko se drastično ne uvećaju, ti kritični metali će postati nedostupni za upotrebu u modernoj tehnologiji.

Metalurgija uredi

Metalurgija je nauka o metalima, njihovim osobinama i načinima njihovog izdvajanja iz prirodnih ruda. Metalurzi, takođe, istražuju kako se osobine metala mogu modifikovati mešanjem metala i proizvodnjom supstanci koje se nazivaju legure. Ključni deo metalurgije je proučavanje zamora metala koji postepeno slabi metalni predmet. Zamor metala može biti izazvan naprezanjem koji se ponavlja (guranje, vučenje i uvijanje) na metalnim delovima. Ako je metal previše izložen naprezanju, može doći do pojave sitnih površinskih pukotina. Nova naprezanja šire postojeće pukotine i stvaraju nove što ponekad može dovesti do lomova.Inženjeri uzimaju u obzir zamor metala kada projektuju avione, automobile, mostove i mašine. Mnogi od navedenih predmeta se moraju često proveravati da bi se otkrili rani znaci zamora metala. Detektori metala mogu da pronađu metalne predmete kao što su drevni novčići, zakopane ispod površine tla.

Reference uredi

  1. ^ μέταλλον Henry George Liddell, Robert Scott, A Greek-English Lexicon, on Perseus Digital Library
  2. ^ metal[mrtva veza], on Oxford Dictionaries
  3. ^ Housecroft, C. E.; Sharpe, A. G. (2008). Inorganic Chemistry (3. izd.). Prentice Hall. ISBN 978-0-13-175553-6. 
  4. ^ „8.2.1. Fizička svojstva metala - Sa epruveticom kroz čarobni svet hemije”. Arhivirano iz originala 08. 12. 2015. g. Pristupljeno 30. 11. 2015. 
  5. ^ Parkes, G.D. & Phil, D. (1973). Melorova moderna neorganska hemija. Beograd: Naučna knjiga. 
  6. ^ Holleman, A. F.; Wiberg, E. "Inorganic Chemistry" Academic Press: San Diego. 2001. ISBN 978-0-12-352651-9.
  7. ^ a b Mortimer, Charles E. (1975). Chemistry: A Conceptual Approach (3rd izd.). New York:: D. Van Nostrad Company. 
  8. ^ Metali- opšte odlike - Hemija
  9. ^ Prof. dr Miloš B. Rajković (2010). Opšta i neorganska hemija. Fotofutura. str. 595. ISBN 978-86-83691-41-8. 
  10. ^ Zhang, Zhi-hua; Pan, Fu-sheng; Chen, Xian-hua; Liu, Juan (15. 1. 2013). „Electromagnetic Shielding Properties of Magnesium and Magnesium Alloys”. Journal of Materials Engineering. 3 (1): 52—57. 
  11. ^ „Los Alamos National Laboratory – Sodium”. Pristupljeno 08. 06. 2007. 
  12. ^ „Los Alamos National Laboratory – Aluminum”. Pristupljeno 08. 06. 2007. 
  13. ^ a b The Recycling Rates of Metals: A Status Report Arhivirano 2016-01-01 na sajtu Wayback Machine 2010, International Resource Panel, United Nations Environment Programme
  14. ^ Tread lightly: Aluminium attack Carolyn Fry, Guardian.co.uk, 22 February 2008.
  15. ^ Metal Stocks in Society: Scientific Synthesis Arhivirano 2016-01-01 na sajtu Wayback Machine 2010, International Resource Panel, United Nations Environment Programme

Literatura uredi

  • Prof. dr Miloš B. Rajković (2010). Opšta i neorganska hemija. Fotofutura. str. 595. ISBN 978-86-83691-41-8. 
  • Mortimer, Charles E. (1975). Chemistry: A Conceptual Approach (3rd izd.). New York:: D. Van Nostrad Company. 
  • Kampel I., Janković I. (2003): "Velika enciklopedija nauke", ITP "Zmaj", Novi Sad

Spoljašnje veze uredi