Википедија

Muhamed

арапски политички лидер и оснивач ислама

Muhamed[a] (arap. محمد); Meka, oko 570 — Medina, 8. jun 632),[1] bio je arapski vjerski, društveni i politički vođa i osnivač islama.[2] Prema islamskoj doktrini, bio je prorok, poslan da propovjeda i potvrđuje jednobožačka učenja Adama (Adem), Avrama (Ibrahim), Mojsija (Musa), Isusa (Isa) i drugih proroka.[3][2] Vjeruje se da je posljednji Božiji prorok u svima glavnim granama islama, mada se neke savremene konfesija ne slažu s tim vjerovanjem.[b] Muhamed je ujedinio Arabiju u jedinstvenu muslimansku državu, a Kuran, kao i njegova učenja i prakse, čine osnovu islamske vjere.

Muhamed
„Muhamed, Božiji prorok”; ispisano na vratima Prorokove džamije u Medini
Datum rođenjaoko 570
Mesto rođenjaMeka, Hidžaz, Arabija
Datum smrti8. jun 632.(632-06-08) (61/62 god.)
Mesto smrtiMedina, Hidžaz, Arabija
Religijaislam
Zanimanjetrgovac (do 610. godine)
islamski prorok
DecaKasim ibn Muhamed
Abdulah ibn Muhamed
Ibrahim ibn Muhamed
Zejneb bint Muhamed
Rukaja bint Muhamed
Umu Kulsum bint Muhamed
Fatima bint Muhamed
RoditeljiAbdulah ibn Abdul Mutalib (otac)
Amina (majka)

Rođen otprilike 570. (Godina slona) u arabijskom gradu Meki, Muhamed je postao siroče sa oko šest godina.[4] Brigu o njemu je vodio njegov djed s očeve strane Abdulmutalib, a nakon djedove smrti, brigu je nastavio stric Abutalib.[5] U kasnijim godinama, povremeno bi se osamio u planinskoj pećini Hira, gdje se nekoliko noći molio. Kada je imao 40 godina, Muhamed je saopštio da ga je u pećini posjetio Gavrilo (Džibril)[6][7] i da je primio prvo otkrovenje od Boga. Godine 613,[8] Muhamed je počeo javno da propovjeda ova otkrovenja,[9] proglašavajući da je „Bog Jedan”, da je potpuna „pokornost” (islam)[10] Bogu ispravan način života (din)[11] i da je prorok i poslanik Božiji, sličan ostalim prorocima u islamu.[12]

Muhamedovih sljedbenika je u početku bilo malo, a iskusio je neprijateljstvo mnogobožaca iz Meke. Kako bi izbjegao stalni progon, neke od svojih sljedbenika poslao je u Abisiniju 615, prije nego što su se njegovi sljedbenici i on prešli iz Meke u Medinu (tada poznata kao Jatrib) 622. godine. Ovaj događaj, hidžra, označava početak islamskog kalendara, poznatog i kao hidžretski kalendar. U Medini, Muhamed ujedinjuje plemena pod Medinskim ustavom. Decembra 629, poslije 8 godina isprekidanih borbi sa mekanskim plemenima, Muhamed okuplja vojsku od 10.000 muslimanskih konvertita i kreće na Meku. Osvajanje je uglavnom prošlo sporazumno i Muhamed je grad zauzeo s malo prolivene krvi. Razboljeo se i preminuo 632. godine, nekoliko mjeseci nakon povratka sa Oproštajnog hodočašća. Do njegove smrti, veći dio Arabije prešao je na islam.[13]

Otkrovenja (poznata kao ajeti — doslovno „Znak [Božiji]”) koje je Muhamed primao sve do smrti čine stihove Kurana, a muslimani ih smatraju doslovnom „Božijom riječju” na kojoj se temelji vjera. Pored Kurana, Muhamedova učenja i prakse (sune), pronađene u hadisima i sirama, takođe se podržavaju i koriste kao izvori islamskog prava (šerijat).

Djetinjstvo i mladost

Abu el Kasim Muhamed ibn Abdulah ibn Abdulmutalib ibn Hašim[14] rođen je u Meki,[15] oko 570.[16][7] godine i vjeruje se da je dan njegovog rođenja u mjesecu Rabi el alav.[17] Pripadao je klanu Banu Hašim, dijelu plemena Kurejš, koji je bio jedan od istaknutijih porodica u Meki, iako se čini manje prosperitetnom tokom ranog Muhamedovog života.[18][19] Tradicija smješta godinu Muhamedovog rođenja kao odgovarajuću sa Godinom slona, koja je nazvana po neuspješnom pokušaju himjarskog kralja Abraha da uništi Meku te godine od strane, čija je vojska bila dopunjena slonovima.[20][21][22] Pojedini naučnici iz 20. vijeka predložili su različite godine rođenja, poput 568. ili 569.[5]

 
Minijatura iz Džami el tavarih Rašida el Dina Hamadanija oko 1315, koja ilustruje priču o Muhamedovoj ulozi u ponovnom postavljanju Crnog kamena 605. godine (period Ilkanata)

Muhamedov otac, Abdulah, preminuo je šest mjeseci prije sinovog rođenja.[23] Prema islamskoj tradiciji, ubrzo nakon rođenja poslan je da živi sa beduinskom porodicom u pustinji, jer se pustinjski život smatrao zdravijim za novorođenčad; neki zapadni naučnici odbacuju istorijsku mogućnost ove tradicije.[24] Muhamed je ostao sa hraniteljkom Halimom i njenim mužem do svoje druge godine. Zbog bolesti Amina, Muhamedova majka, umire i on sa šest godina postaje siroče.[25][24] Naredne dvije godine, do punih osam godina, Muhamed je bio pod starateljstvom djeda sa očeve strane Abdulmutaliba, sve do djedove smrti. Od tada je brigu o njemu vidio njegov stric Abutalib, novi vođa klana Banu Hašim.[5] Prema islamskom istoričaru Vilijamu Montgomeriju Votu, staratelji su tokom 6. vijeka generalno zanemarivali brigu o slabijim pripadnicima plemena u Meki, „Muhamedovi staratelji su vidjeli da nije umro od gladi, ali bilo im je teško da učine više za njega, tim prije što se čini da je u to vrijeme bogatstvo klana Hašima propadalo”.[26]

U pubertetu, Muhamed je pratio svog strica na sirijskim trgovinskim putovanjima kako bi se tekao iskustvo u komercijalnoj trgovini.[26] Prema islamskoj tradiciji, kada je Muhamed imao devet ili dvanaest godina dok je pratio karavan iz Meke u Siriju, upoznao je hrišćanskog monaha ili pustinjaka po imenu Bahira, za kojeg se kaže da je predvidio Muhamedovu izabranost kao Božjeg proroka.[27]

O Muhamedovoj kasnijoj mladosti se malo zna, jer su dostupne informacije u odlomcima, što otežava izdvajanje istorije od legende.[26] Poznato je da je postao trgovac i da se „bavio trgovinom između Indijskog okeana i Sredozemnog mora”.[28] Zbog svog uspravnog karaktera stekao je nadimke „el Amin” (arap. الامين — „vjeran, pouzdan”) i „el Sadik” (arap. ٱلصَّادِقُ — „istinoljubiv”), a bio je tražen i kao nepristrasan arbitar.[29] Njegova reputacija bila je uzrok Hatidžine prosidbu 595. godine, koja je bila uspješna poslovna žena. Muhamed je pristao na brak, koji je po svemu sudeći bio srećan.[28]

Nekoliko godina kasnije, prema pričama koje je prikupio istoričar Ibn Ishak, Muhamed je učestvovao u poznatoj priči o postavljanju Crnog kamena u zid Kabe 605. godine. Crni kamen, sveti kamen, uklonjen je tokom renoviranja Kabe. Mekanske vođe se nisu mogle složiti koji klan treba vratiti Crni kamen na njegovo mjesto. Odlučili su zamole sljedećeg čovjeka koji prođe kroz kapiju da donese tu odluku; taj čovjek bio je tridesetpetogodišnji Muhamed. Ovaj događaj dogodio se pet godina prije prvog Gavrilovog otkrovenja Muhamedu. Zatražio je platno i položio Crni kamen na sredinu. Uglove platna su držale vođe klanova i zajedno nosili Crni kamen na odgovarajuću tačku, a zatim je Muhamed položio kamen, zadovoljavajući čast svih.[30][31]

Počeci Kurana

Čitaj, u ime tvojega Gospoda koji je sve stvorio, — Koji je čovjeka stvorio od usirene krvi. — Čitaj, jer je tvoj Gospod najplemenitiji. — On je naučio (čovjeka) da se služi perom (kalemom): — On je čovjeka naučio onom što čovjek ne znadijaše.

— Kuran 96:1–5

Muhamed je počeo da se moli sam u pećini Hira na planini Džabal el Nur kod Meke, nekoliko nedjelja svake godine.[32] Prema islamskoj tradiciji, tokom jedne od posjeta pećini 610. ukazao mu se anđeo Gavrilo, koji je naredio Muhamedu da izgovara stihove koji će biti uključeni u Kuran.[33] Postoji konsenzus da su prve otkrivene riječi Kurana bile prvi ajet 96 sure (Kuran 96:1).[34] Muhamed je bio duboko uznemiren kada je primio prva otkrovenja. Po povratku kući, Muhameda su tješili i smirivali Hatidža i njen rođak Varaka ibn Navfal, hrišćanski sveštenik.[35] Takođe se plašio da će drugi odbaciti njegove tvrdnje kao sumanute.[36] Prema šiitskoj tradiciji, Muhamed nije bio iznenađen niti uplašen Gavrilovom pojavom; nego je anđela dočekao, kao da ga je očekivao.[37] Poslije prvog otkrovenje uslijedila je trogodišnja pauza (period poznat kao fatra) tokom kojeg se Muhamed osjećao depresivno, ali se i dalje prepuštao molitvama i duhovnim praksama.[34] Kada su otkrovenja nastavila, smirio se i naređeno mu je da započne propovjedanje: „Tvoj Gospod nije te zaboravio, nije te omrznuo” (Kuran 93:3).[38][39]

 
Pećina Hira u planini Džabal el Nura gdje je, prema muslimanskom vjerovanju, Muhamed primio prva otkrovenja
 
Muhamed prima prvo otkrovenje od Gavrila, u Džami el tavarihu Rašida el Din Tabiba (1307)

Sahih el Buhari pripovjedao o Muhamedu, opisujući njegova otkrovenja kao „ponekad je (otkrivena) poput zvonjave zvona”.[40] Aiša je izvjestila „vidjela sam kako se Poslanik božanski nadahnuo u vrlo hladnom danu i primjetila sam kako mu se znoj spušta sa čela (kako se nadahnuće završilo)”. Prema Adolfu T. Velču, ovi opisi mogu se smatrati izvornim, jer je malo vjerovatno su ih iskovali kasniji muslimani.[18] Muhamed je bio uvjeren da može razlikovati vlastite misli od ovih poruka.[41] Prema Kuranu, jedna od glavnih Muhamedovih uloga bila je upozori nevjernike na njihovu eshatološku kaznu (Kuran 38:70, Kuran 6:19). Kuran se povremeno nije izričito pozivao na Sudnji dan, ali su pružani primjeri iz istorije izumrlih zajednica i upozorava Muhamedove savremenike na slične nedaće (Kuran 41:13–16).[42] Muhamed nije samo upozorio one koji su odbacili Božije otkrovenje, nego je izricao i dobre vijesti oni su odbacili zlo, slušajući božanske riječi i služeći Bogu.[43] Muhamedova misija je takođe uključivala propovijedanje jednoboštva: Kuran zapovijeda Muhamedu da objavljuje i hvali ime svog Gospodara i nalaže mu da ne obožava idole ili povezuje druga božanstva s Bogom.[42]

Ključne teme ranih stihova Kurana uključivala su odgovornost čovjeka prema svom tvorcu; vaskrsenje mrtvih, Božiji konačni sud praćen živopisnim opisima mučenja u paklu i užitaka u raju i Božijih znakova u svim vidovima života. Vjerske dužnosti koje su se u to vrijeme zahtijevale od vjernika bile su malobrojne: vjera u Boga, traženje oproštaja grijeha, česte molitve, pomaganje drugima, posebno onima kojima je potrebno, odbacivanje varanja i ljubavi prema bogatstvu (smatra se značajnim u komercijalnom životu Meke), biti častan i ne počiniti žensko čedomorstvo.[44]

Hidžra

Glavni članak: Hidžra

Hidžra je preseljenje Muhameda i njegovih sljedbenika iz Meke u Medinu 622. godine. U junu 622, upozoren je na zavjeru da se izvrši atentat na njega, Muhamed se tajno izvukao iz Meke i preselio svoje sljedbenike u Medinu,[45] 450 kilometara sjeverno od Meke.[46]

Prelazak u Medinu

Glavni članak: Muhamed u Medini

Izaslanstvo, sastavljena od predstavnika dvanaest važnih klanova Medine, pozvalo je Muhameda da bude glavni arbitar za cijelu zajednicu; zbog svog statusa neutralnog tuđina.[47][48] U Jatribu su se vodile borbe: spor je prije svega uključivao arapske i jevrejske stanovnike i procijenjeno je da je trajao stotinak godine prije 620. godine.[48] Ponavljanja klanja i neslaganja oko tvrdnji koje su iz toga proizašle, posebno nakon bitke kod Buata u kojoj su bili uključeni svi klanovi, učinilo im je očiglednim da plemenski koncept krvne osvete i oko za oko više nisu izvodljivi, ukoliko ne postoji čovjek koji je ovlašćen da presuđuje u spornim slučajevima.[48] Izaslanstvo iz Medine obavezalo se da će prihvatiti Muhameda u svoju zajednicu i fizički ga zaštititi kao jednog od sebe.[18]

Muhamed je naredio svojim sljedbenicima da se presele u Medinu, sve dok gotovo svi njegovi sljedbenici nisu napustili Meku. Uzbunjeni zbog odlaska, prema tradiciji, Mekanci su planirali atentat na Muhameda. Uz Alijinu pomoć, Muhamed je prevario Mekance koji su ga posmatrali i tajno se izvukao iz grada sa Ebu Bekrom.[49] Do 622. Muhamed se preselio u Medinu, veliku poljoprivrednu oazu. Oni koji su se preselili u Medinu sa Muhamedom postali su poznati kao muhadžiri (arap. المهاجرون — „izbjeglica, iseljenik”).[18]

Uspostavljanje novog subjekta

Glavni članak: Medinski ustav

Među prvim stvarima koje je Muhamed učinio da ublaži dugogodišnje nevolje među plemenima Medine bila je izrada dokumenta poznatog kao Medinski ustav, „uspostavljajući neku vrstu saveza ili federacije” među osam medinskih plemena i muslimanskih iseljenika iz Meke; time je precizirao prava i dužnosti svih građana i odnos različitih zajednica u Medini (uključujući odnos muslimanske zajednica prema drugim zajednicama, naročito Jevrejima i drugim „Narodima Knjige”).[47][48] Zajednica definisana u Medinskom ustavu, uma (arap. أمة‎ — „zajednica”), imala je religiozni vid, takođe oblikovan praktičnim razmatranjima i u velikoj mjeri očuvao pravne oblike starih arapskih plemena.[18]

Prva grupa obraćenika na islam u Medini bili su klanovi bez velikih vođa; ove klanove su potčinili neprijateljske vođe spolja.[50] Uslijedilo je opšte prihvatanje islama od strane mnogobožačkog stanovništva Medine, uz neke izuzetke. Prema Ibn Ishaku, na ovo je uticao prelazak u islam Sada ibn Muada, istaknutog medinskog vođe.[51] Medinci koji su prešli u islam i pomogli muslimanskih iseljenicima da nađu utočište postali su poznati kao ansari (arap. الأنصار‎ — „pomagači”).[18] Tada je Muhamed uspostavio bratstvo među muhadžira i ansara i proglasio Aliju svojim rođenim bratom.[52]

Početak oružanog sukoba

Nakon prelaska, Mekanci su zaplijenili imovinu iseljenika u Medinu.[53] Kasnije će izbiti rat između Mekanaca i muslimana. Muhamed je izgovorio stihove Kurana prema kojim je muslimanima dozvoljavao da se bore protiv Mekanaca (Kuran 22:39–40).[54] Prema tradicionalnom prikazu, dana 11. februara 624, dok se molio u Mesdžidu el Kiblatajnu u Medini, Muhamed je od Boga dobio otkrovenje da bi tokom molitve trebao da se okrene prema Meki, a ne prema Jerusalimu. Muhamed se prilagodio novom smjeru, a njegovi sljedbenici koji su se moliti s njim, slijedili su njegov primjer, započinjući tradiciju okretanja ka Meki tokom molitve.[55]

U martu 624, Muhamed je predvodio oko trista ratnika u prepadu na trgovački karavan iz Meke. Muslimani su postavili zasjedu u Badru.[56] Svjestan plana, mekanski karavan je izbjegao muslimane. Mekanske snage poslate da zaštite karavan, nastavile su da se sukobljavaju sa muslimanima i nakon što su dobile vijest da je karavan na sigurnom. Počela je bitka kod Badra.[57] Iako su bili brojčano nadjačani u odnosi 3:1, muslimani su odnijeli pobjedu, imali su četrnaest mrtvih, dok su Mekanci imali 45 mrtvih. Uspjeli su da ubiju mnoge mekanske vođe, uključujući i Abu Džahla.[58] Zarobili su sedamnaest Mekanaca, od kojih su mnogi otkupljeni.[59] Muhamed i njegovi sljedbenici pobjedu su vidjeli kao potvrdu njihove vjere,[18] a Muhamed je pobjedu pripisao pomoći nevidljive vojske anđela. Stihovi Kurana iz ovog perioda, za razliku od mekanskih stihova, bavili su se praktičnim problemima vlasti i pitanjima poput raspodjele plijena.[60]

Pobjeda je osnažila Muhamedov položaj u Medini i rasturio ranije sumnje među njegovim sljedbenicima.[61] Zbog toga je protivljenje Muhamedu postalo tiše. Mnogobošci koji još nisu prešli u islam, bili su ogorčeni zbog napretka islama. Dva mnogobošca, Asma bint Marvan iz plemena Avs Manat i Abu Afak iz plemena Arm b. Auf sastavili su stihove kojima podsmijevaju i vrijeđaju muslimane.[62] Ubili su ih ljudi koji su pripadali njihovim ili srodnim klanovima, a Muhamed nije odobrio ubistva.[62] Međutim, pojedini ovaj izvještaj smatraju lažnim.[63] Većina pripadnika tih plemena prešla je u islam i ostalo je malo mnogobožaca.[64]

Muhamed je iz Medine protjerao Banu Kajnuka, jedno od tri glavna jevrejska plemena,[18] ali neki istoričari tvrde da se protjerivanje dogodilo poslije Muhamedove smrti.[65] Prema El Vakidiju, nakon što se Abdulah ibn Ubaj založio za njih, Muhamed se uzdržao od pogubljenja i naredio da se protjeraju iz Medine.[66] Nakon bitke kod Badra, Muhamed je takođe sklopio saveze uzajamne pomoći s brojnim beduinskim plemenima kako bi zaštitio svoju zajednicu od napada iz sjevernog dijela Hidžaza.[18]

Sukobi sa Mekom

Glavni članak: Bitka na Uhudu
 
„Prorok Muhamed i muslimanska vojska u bici na Uhudu”, iz Sijeri Nebi mamelučko-turkijskog izdanja iz 1595. godine

Mekanci su bili željni osvete zbog poraza. Da bi održali ekonomski napredak, Mekanci su trebali povratiti svoj ugled, koji je bio unižen u Badru.[67] U narednim mjesecima, Mekanci su postavljali zasjede u Medini dok je Muhamed vodio ekspedicije protiv plemena povezanih s Mekom i slao pljačkaše na mekanske karavane.[68] Abu Sufjan ibn Harb je okupio vojsku od 3000 ljudi i krenuo u napad na Medinu.[69]

Dan kasnije izviđači su upozorili Muhameda o prisustvu i brojnosti mekanske vojske. Sljedećeg jutra, na muslimanskoj ratnoj konferenciji nastao je spor oko toga kako najbolji odbiti napad Mekanaca. Muhamed i mnoge starije ličnosti predlagali su da bi bilo sigurnije ratovati u Medini i iskoristiti teško utvrđena uporište. Mlađi muslimani su tvrdili da Mekanci uništavaju usjeve, a da bi skupljanje u uporištima uništilo muslimanski ugled. Muhamed se na kraju složio s mlađim muslimanima i pripremio muslimanske snage za borbu. Muhamed je izveo svoje snage na planinu Uhudu (mjesto mekanskog logora) i učestvovao u Uhudskoj bici 23. marta 625. godine.[70][71] Iako je muslimanska vojska imala prednost u ranim susretima, nedisciplina strateški postavljenih strijelaca dovela je do muslimanskog poraza; ubijeno je 75 muslimana, uključujući Hamzu, Muhamedovog strica koji je postao jedan od najpoznatijih mučenika u muslimanskoj tradiciji. Mekanci nisu gonili muslimane; umjesto toga, marširali su nazad do Meke proglašavajući pobjedu. Proglas je najvjerovatnije nastao zato što se mislilo da je Muhamed ranjen i smatrao se mrtvim. Kada su otkrili da je Muhamed živ, Mekanci se nisu vratili zbog lažnih informacija o novim snagama koje su mu pritekle u pomoć. Napad nije ispuni svoj puni cilj, a to je uništenje muslimana.[72] Muslimani su sahranili mrtve i vratili se te večeri u Medinu. Gomilala su se pitanja o razlogu poraza; Muhamed je izrekao stihove Kurana (Kuran 3:152) ukazujući da je pora dvojak: djelimično kazna za neposlušnost, a dijelom test za postojanost.[73]

Abu Sufjan usmjerio svoj napor ka novom napadu na Medinu. Stekao je podršku od nomadskih plemena sjeverno i istočno od Medine; koristeći propagandu o Muhamedovoj slabosti, obećanjima plijena, sjećanjima na ugled Kurejša i putem podmićivanja.[74] Muhamedova nova politika bila je sprječavanja saveza protiv njega. Kad god bi se stvorili savezi protiv Medine, slao je ekspedicije da ih razbiju.[74] Muhamed je čuo za ljude koji su se okupljali sa neprijateljskim namjerama prema Medini i reagovao je veoma oštro.[75] Jedan primjer je ubistvo Kaba ibn el Ašrafa, poglavice jevrejskog plemena Banu Nadir. El Ašraf je otišao u Meku i pisao pjesme koje su izazivale tugu, bijes i želju Mekanaca za osvetom nakon bitke kod Badra.[76][77] Oko godinu dana kasnije, Muhamed je protjerao pleme Banu Nadir iz Medine,[78] prisiljavajući ih na iseljavanje u Siriju; dozvolio im je da uzmu neke posjede, jer nije bio u stanju da pokori Banu Nadir u njihovim uporištima. Ostatak njihove imovine potražio je Muhamed u ime Boga, jer nije stečena prolivanjem krvi. Muhamed je iznenadio različita arapska plemena, pojedinačno, ogromnom snagom, navodeći da se njegovi neprijatelji ujedinjuju kako bi ga uništili. Muhamedovi pokušaji da spriječi konfederaciju protiv njega bili su neuspješni, iako je uspio da poveća sopstvene snage i zaustavi mnoge potencijalna plemena da se pridruže njegovim neprijateljima.[79]

Opsada Medine

Glavni članak: Opsada Medine
 
Masdžid el Kiblatajn, mjesto gdje je Muhamed odredio Kiblu ili pravac molitve.

Uz pomoć prognanog plemena Banu Nadir, Abu Sufjanom okupio je vojne snage do 10.000 ljudi. Muhamed je pripremio snage od oko 3.000 ljudi i usvojio oblik odbrane nepoznat u tadašnjoj Arabiji; muslimani su iskopali rov gdje god je Medina bila otvorena za napad konjice. Za ideju je zadužen Persijanac koji je prešao u islam, Salman Persijanac. Opsada Medine započela je 31. marta 627. i trajala je dvije nedjelje.[80] Snage Abu Sufjana nisu bile spremne za utvrđenja, a nakon neefikasne opsade, koalaicija je odlučila da se vrati kući.[81] Kuran govori o bici u suri „Saveznici” (Kuran 33:9–27).[82] Tokom bitke, jevrejsko pleme Banu Kurajza, koja se nalazilo južno od Medine, započelo je pregovore sa mekanskim snagama da izazove pobunu protiv Muhameda. Iako su se mekanske snage kolebale prijedlozima da će Muhamed sigurno biti savladan, željeli su uvjerenje u slučaju da ga konfederacije ne uspije pobjediti. Poslije dugotrajnih pregovora nije postignut dogovor, dijelom i zbog pokušaja sabotaže Muhamedovih izviđača.[83] Nakon povlačenja koalicije, muslimani su optuživali pleme Banu Kurajza za izdaju i njihova uporišta su držali 25 dana pod opsadom. Banu Kurajza se na kraju predalo; prema Ibn Ishaku, svim muškarcima, osim nekoliko preobraćenih u islam, odrubljene su glave, dok su žene i djeca predate u ropstvo.[84] Valid N. Arafat i Barakat Ahmed osporili su tačnost Ishakove priče.[85] Arafat vjeruje da su jevrejski izvori Ibn Ishaka, govorili više od 100 godina poslije događaja, povezali ovaj izvještaj sa sjećanjima na ranije masakre u jevrejskoj istoriji; primjećuje da je Ibn Ishak svog savremenika Malaka ibn Enasa smatrao nepouzdanim istoričarom, a kasnijeg Ibn Hadžara prenosiocem „čudnih priča”.[86] Ahmed tvrdi da su samo neki od pripadnika plemena ubijeni, dok su neki borci prosto porobljeni.[87] Vot smatra da Arafatovi argumenti „nisu potpuno uvjerljivi”, dok Mejr Jakov Kister je protivriječio argumentima Arafata i Ahmeda.[88]

U opsadi Medine, Mekanci su uložili raspoloživu snagu kako bi uništili muslimansku zajednicu. Neuspjeh je rezultirao značajnim gubitkom ugleda; njihova trgovina sa Sirijom je prekinuta.[89] Nakon opsade, Muhamed je izvršio dvije ekspedicije na sjever, obje su se završile bez borbe.[18] Po povratku sa jednog od ovih putovanja (ili nekoliko godina ranije prema drugim ranim izvještajima), podignuta je optužba za preljubu protiv Aiše, Muhamedove supruge. Aiša je oslobođenja optužbi kada je Muhamed objavio da je dobio otkrovenje koje potvrđuje Aišinu nevinost i usmjeravanje da su optužbe za preljubu biti podržana od strane četiri svjedoka (sura „Svjetlost”, Kuran 24:1–64).[90]

Sporazum na Hudejbiji

Glavni članak: Sporazum na Hudejbiji

U Tvoj ime Bože!
Ovo su uslovi sporazuma između Muhammeda, sin Abdulahov, i Suhejla, sina Amrova. Saglasni su da se breme rata odloži na deset godina, a za to vrijeme ljudi će biti sigurni i neće jedni nad drugima nasilje činiti, pod uslovom da svaki onaj koji dođe kod Kurejšije Muhameda, bez dozvole svoga staratelja, Muhamed će im ga isporučiti; ali svaki onaj koji je sa Muhamedom, a pređe Kurejšijama, neće biti vraćen. Izvrdavanja ni prevare neće biti. Ko god želi stupiti u sporazum ili savez sa Muhamedom, slobodan je to učiniti; a onaj koji želi da stupi u sporazum ili savez sa Kurejšijama, takođe je slobodan to učiniti. Ti, Muhamede, ove ćeš godine otići od nas i nećeš, protiv naše volje, ući u Meku dok smo mi u njoj. Ali, u narednoj godini, mi ćemo izaći iz Meke, a ti ćeš u nju ući sa svojim sljedbenicima i ostati tri dana, i nećeš nositi oružje, osim onoga koje nose putnici, sa sabljama u koricama.

—Izjava iz sporazuma na Hudejbiji[91][92]

Iako je Muhamed izgovarao stihove Kurana kojima je zapovijedao hadž (Kuran 2:196–210), muslimani ga nisu izvršili zbog neprijateljstva sa Kurejšijama. U mjesecu šaval 628, Muhamed je naredio svojim sljedbenicima da pribave kurbane (arap. قربانى‎ — „žrtvovanje”) i da se pripreme na umru (arap. عُمرَة‎ — „posjeta”) u Meku, rekavši da mu je Bog obećao ispunjenje ovog cilja u viziji dok je brijao glavu nakon završetka hadža.[93] Kada su čuli da ima se približava 1400 muslimana, Kurejšije su poslale 200 konjanika da ih zaustave. Muhamed ih je izbjegao krenuvši težim putem, omogućavajući svojim sljedbenicima da stignu do do El Hudejbe nadomak Meke.[94] Prema Votu, iako se odluka o Muhamedovom hodočašću zasnivala na njegovom snu, on je takođe demonstrirao Mekancima mnobošcima da islam ne ugrožava ugled svetilišta, da je islam arapske religija.[94]

 
Kaba u Meki dugo je imala glavnu ekonomsku i religijsku ulogu za to područje. Sedamnaest mjeseci nakon Muhamedovog dolaska u Medinu, ona je postala muslimanska kibla, tj. pravac za molitvu (salat). Kaba je obnavljana nekoliko puta; sadašnja građevina, sagrađena 1629, predstavlja rekonstrukciju ranije građevina koja datira iz 683. godine.[95]

Pregovori su započeli sa izaslanicima koji su putovali u i iz Meke. Dok su se oni nastavljali, širile su se glasine da su Kurejšije ubile jednog od muslimanskih pregovara, Osmana ibn Afana. Muhamed je pozvao hodočasnike da daju zalog da neće bježati (ili se držati Muhameda, bez obzira na odluku koju je donio) ako stanje preraste u rat s Mekom. Ovaj zalog postao je poznat kao „Zalog vijernosti” ili „Zalog pod drvetom”. Vijest o Osmanovoj sigurnosti, omogućile su nastavak pregovora, a na kraju je potpisan sporazum između muslimana i Kurejšija.[96][94] Glavne tačke sporazuma bile su: prekid neprijateljstava, odlaganje Muhamedovog hodočašća za sljedeću godinu i dogovor o povratku svih Mekanaca koji su se iselili u Medinu bez dozvole svog staratelja.[94]

Mnogi muslimani nisu bili zadovoljni sporazumom. Međutim, sura Kurana „Pobjeda” (Kuran 48:1–29) uvjerava ih da se ekspedicija mora smatrati pobjedničkom.[97] Kasnije su Muhamedovi sljedbenici shvatili korist koja je nastala sporazumom. Te koristi uključivale su zahtjev Mekanaca da Muhameda prepoznaju kao ravnopravnog, prestanak vojne djelatnosti koja omogućava Medini da stekne snagu i divljenje Mekanaca na koje su rituali hodočasnika ostavljali snažan utisak.[98]

Nakon potpisivanja sporazuma, Muhamed je okupio ekspediciju protiv jevrejske oaze Hajbar, poznata kao bitka kod Hajbara. Razlog je vjerovatno bio smještaj plemena Banu Nadir koji su podsticali na neprijateljstva protiv Muhameda ili zbog povratka ugleda zbog onoga što se činilo kao nesagledivi rezultat sporazuma na Hudejbiji.[69][99] Prema islamskoj tradiciji, Muhamed je takođe poslao pisma mnogim vladarima tražeći od njih da pređu u islam (naveden je različit datum u više izvora).[100] Poslao je glasnike (sa pismima) caru Vizantije (Istočnog rimskog carstva) Irakliju, caru Persije Hozroju II, poglavaru Jemena i mnogim drugim.[98] U godinama nakon potpisivanja sporazuma, Muhamed je svoje snage usmjerio protiv Arapa na transjordanskom vizantijskom tlu u bici kod Mutaha.[101]

Posljednje godine

Osvajanje Meke

Glavni članci: Osvajanje Meke i Muhamed poslije osvajanja Meke
 
Prikaz Muhameda (sa pokrivenim licem) kako napreduje ka Meki, iz Sijeri Nebi mamelučko-turkijskog izdanja iz 1595. Takođe su prikazani anđeli Gavrilo, Mihajlo, Rafael (Israfil) i Azrail.

Sporazum na Hudejbiji bio je na snazi već dvije godine. Pleme Banu Kuzaji imalo je dobro odnose sa Muhamedom, dok su se njihovi neprijatelji, pleme Banu Bakr, udružili sa Mekancima. Klan Bakr izvršio je noćni napad na Kuzajije, ubivši nekoliko njih.[102] Mekanci su pomagali Banu Bakr oružjem, a prema nekim izvorima, nekoliko Mekanaca je učestvovali u borbama.[103] Poslije ovog događaja, Muhamed je poslao poruku Meki sa tri uslova, tražeći da prihvate jedan od njih. Uslovi su bili: ili će Mekanci platiti krvavi novac za ubijene u plemenu Kuzaji ili će se odreći plemena Bakr ili bi trebalo proglasiti sporazum na Hudejbiji nevažećim.[104]

Mekanci su odgovorili da prihvataju posljednji uslov.[104] Uskoro su shvatili svoju grešku i poslali su Abu Sufjana da obnovi sporazum na Hudejbiji, što je Muhamed odbio.

Muhamed je počeo da priprema pohod.[105] Muhamed je 630. krenuo na Meku sa 10.000 muslimanskih obraćenika. Uz minimalne žrtve, Muhamed je preuzeo kontrolu nad Mekom.[106] Proglasio je amnestiju za prošla krivična djela, osim za deset muškaraca i žena koji su „krivi za ubistvo ili druga krivična djela ili su podstakli rat i narušili mir”.[107] Neki od njih su kasnije pomilovani.[108] Većina Mekanaca prešla je u islam i Muhamed je uništio sve statue arapskih božanstava u i oko Kabe.[109] Prema izvještajima koje su prikupili Ibn Ishak i El Azraki, Muhamed je lično poštedio slike ili freske Marije i Isusa, ali druge tradicije sugerišu da su sve slike obrisane.[110] Kuran govori o osvajanju Meke (Kuran 110:1–3).[82]

Osvajanje Arabije

Glavni članci: Bitka kod Hunejna i Bitka kod Tabuka
 
Osvajanja Muhameda (zelene linije) i Pravednih kalifa (crne linije).

Nakon osvajanja Meke, Muhamed je uzbunila vojna prijetnja konfederalnih plemena Havazin, koji su okupljali vojsku dvostruko veću od Muhamedove. Havazini su bili stari neprijatelji Mekanaca. Njima se pridružilo i pleme Banu Takif (nastanjeni u gradu Taif) koje je prihvatilo antimekansku politiku uslijed pada ugleda Mekanaca.[111] Muhamed je pobjedio plemena Havazin i Takif u bici kod Hunejna.[18]

Iste godine, Muhamed je organizovao napad na sjevernu Arabiju zbog njihovog prethodnog poraza u bici kod Mutaha i izvještaja o neprijateljskom odnosu prema muslimanima. S velikom mukom okupio je 30.000 ljudi; od kojih se polovina vratila drugog dana sa Abadulahom ibn Ubajem, bezbrižni prema osuđujućim stihovima koje im je Muhamed upućivao. Iako Muhamed nije učestvovao u borbama kod Torbuka, prihvatio je odanost pojedinih mjesnih poglavara regije.[18][112]

Takođe je naredio uništavanje svih preostalih mnogobožačkih idola u istočnoj Arabiji. Posljednji grad koji se držao protiv muslimana u zapadnoj Arabiji, bio je Taif. Muhamed je odbio prihvatiti predaju grada, sve dok se nisu složili da pređu u islam i dozvolili ljudima da unište statutu njihove boginje Alate.[113][114][115]

Godinu dana poslije bitke kod Tabuka, pleme Banu Takif je poslalo izaslanike da se predaju Muhamedu i prime islam. Mnogi beduini su se potčinili Muhamedu kako bi se zaštitili od njegovih napada i okoristili ratnim plijenom.[18] Međutim, beduini su bili strani sistemu islama i željeli su da zadrže nezavisnost: naime svoj kodeks vrlina i tradicije predaka. Muhamed je zahtijevao vojni i politički sporazum prema kojem se „priznaje suverenost Medine, da se uzdrže od napada na muslimane i njihove saveznike i da plate zekat, muslimanska vjerska dažbina”.[116]

Oproštajno hodočašće

Glavni članak: Oproštajno hodočašće

Smrt i grobnica

Nekoliko mjeseci poslije posljednjeg hodočašća, Muhamed se razbolio i nekoliko dana patio od groznice, bolova u glavi i slabosti. Preminuo je 8. juna 632. u Medini, u 62. ili 63. godini u kući svoje supruge Aiše.[117] Glavom naslonjen na Aišino krilo, zamolio ju je da odloži njegova posljednja svetovna dobra (sedam novčića), a zatim rekao svoje posljednje riječi O Allah, to Ar-Rafiq Al-A'la.[118][119][120]

Prema Enciklopediji islama, može se pretpostaviti da je Muhamedovu smrt uzrokovala medinska groznica pogoršana fizičkim i mentalnim umorom.[121] Akademici Rešit Hajlamaz i Fatih Hapči smatraju da se riječi O Allah, to Ar-Rafiq Al-A'la odnose na Boga.[122]

Muhamed je sahranjen u Aišinoj kući, gdje je i preminuo.[123] Tokom vladavine El Valida I, Prorokova džamija je proširena i na Muhamedova grobnica.[124] Zelenu kupolu iznad grobnice sagradio je mamelučki sultan Kalavan u 13. vijeku, iako je zelena boja dodana u 16. vijeku, za vrijeme vladavine osmanskog sultana Sulejmana Veličanstvenog.[125] Među grobnicama, pored Muhamedove, nalaze se grobovi njegovih saputnika (ashabi), prva dva muslimanska kalifa (Ebu Bekr i Omar), kao i jedna prazna za koju muslimani vjeruju da čeka Isusa.[126][127][128]

Kada je Saud ibn Abdulaziz zauzeo Medinu 1805, sa Muhamedove grobnice skinuti su ukrasi od zlata i dragulja.[129] Pristalice vahabizma, Saudovi sljedbenici, uništili su gotovo svaku grobnicu sa kupolom u Medini kako bi se spriječilo njihovo obožavanje,[129] a Muhamedova grobnica je za dlaku izbjegla uništenje.[130] Slični događaji odvili su se 1925, kada su saudijske milicije zauzele, i ovaj put uspjele da zadrže, Medinu.[131][132][133] U vahabitskom viđenju islama, sahranjivanje se vrši u neobilježene grobove.[130] Iako se Saudijski ne osvrću na tu praksu, mnogo hodočasnici i dalje sprovode zijaru (arap. زيارة‎ — „posjeta”) grobnici.[134][135]

 
Prorokova džamija u Medini, sa Zelenom kupolom u sredini koja je izgrađena iznad Muhamedove grobnice.

Nasleđe i podele

Dve najznačajnije depikcije Muhameda
 
Timuridska reprezentacija Muhameda; iz Miradžname (pers. [Miʿrāǧ-Nāme] معراج نامه — ’knjiga voznesenja’; Herat, 1463), u kolekciji Nacionalne biblioteke Francuske u Parizu
 
Osmanska kopija (17. vek) Edinburškog kodeksa, ilkanatskog rukopisa iz severozapadnog Irana ili severnog Iraka iz ranog 14. veka; Muhamedova ilustracija autora Abu Rajhana el Birunija, Preostali znaci prošlih vekova (arap. [al-Âthâr al-bâqiyah] الآثار الباقيةة)

Kada je Muhamed umro, dok su njegov nećak i zet Ali ibn Abu Talib i njegov ujak el Abas pobožno čuvali beživotno telo proroka, drugi sledbenici su se okupili da izaberu naslednika ili halifa (od khalafa — „slediti”). U zoru, posle dugog savetovanja, skupština je odlučila da prvi naslednik prorokov bude Ebu Bekr, njegov tast i pratilac na hidžri do Medine, izabran lično od Muhameda da vodi zajedničke molitve. Tokom dve godine svoga halifata, Ebu Bekr je učvrstio muslimansku dominaciju u Arabiji, pomirio buntovna beduinska plemena i ratovao protiv vizantijske Sirije. Ebu Bekrov naslednik i drugi halif bio je Omer (634—644), koji je osvojio Siriju i deo Egipta i Mesopotamije. Posle Omerove smrti, počele su velike šizme. Sledbenici Alija, prorokovog nećaka i muža prorokove kćerke Fatime, očekivali su od njega da postane novi halif, ali aristokrata Osman (644—656) iz porodice mekijanskih Umajada, bivših prorokovih neprijatelja, je izabran umesto njega. U skladu sa ideologijom revafid (oni koji ne priznaju/prvi halifi), članovi Ši`a Ali (ili „Alijeve stranke”), izjavili su da nasledstvo mora da bude ustanovljeno na osnovu bližih srodničkih relacija: halif mora da bude ne samo iz plemena Kurejš, već takođe iz familije Hašemita i zakonski rođen u braku Fatime, prorokove kćerke, sa Ali ibn Abi Talibom, što je trebalo da znači dinastiju Alid.

Godine 656, naše ere, Umajada Osmana je ubila grupa Alijevih sledbenika. Alija nije poricao njihovu akciju. Izabrani halif (četvrti u suni-nizu), Alija, morao je da se suoči sa bogatim i moćnim umajadskim guvernerom Sirije, Muavijom, i njegovim pronicljivim generalom Amr ibn el Asom, osvajačem Egipta. Kada su Alijeve trupe konačno preuzele vođstvo u bici kod Sifina na Eufratu, Amr ibn el As je zakačio stranice iz Kurana na koplja svojih vojnika i Alijeva vojska je prestala da se bori. Amr ibn el As zatražio je posredovanje između Alija i Muavije, i ovog drugog je zastupao tako uspešno da su Alijevi predstavnici prihvatili Muavijin zahtev za halifatom. Došlo je do nove komplikacije, koja je međusobno podelila Alijeve pristalice, slabeći time još više Alijev položaj. Velika grupa iz Alijeve vojske, karidžiti ili „šizmatici” (od karidža — otići, izaći), nije prihvatila arbitražu ljudskih bića, jer „nema drugog suda do Božjeg”. Umesto da se bori protiv Muavije, Ali se okrenuo protiv karidžita, i tako je postao njihov smrtni neprijatelj. Godine 661. karidžiti su ga ubili. Nakon toga, halif Muavija je osnovao dinastiju Umajada iz Damaska (661—750).

Zabrana depikcije u islamu

Muhamedova porodica

Supruge

Glavni članak: Žene proroka Muhameda

Muhamed je imao 13 supruga, a one su:

  • Hatidže bint Huvejlid
  • Sevda bint Zama
  • Ajša bint Ebu-Bekr
  • Hafsa bint Omer
  • Hind bint Ebi-Umeje
  • Zejneb bint Džahš
  • Džuvejrija bint Haris
  • Remla bint Ebu-Sufjan
  • Rejhana bint Zajd
  • Safija bint Hujej
  • Mejmuna bint Haris
  • Marija Kibtija

Sinovi

Muhamed je imao tri sina, ali svi su oni umrli u ranom detinjstvu:

  • Kasim ibn Muhamed
  • Abdulah ibn Muhamed
  • Ibrahim ibn Muhamed

Ćerke

Muhamed je sa Hatidžom imao četiri ćerke:

  • Rukaja bint Muhamed
  • Umu Kulsum bint Muhamed
  • Zejneb bint Muhamed
  • Fatima bint Muhamed

Vidi još

Napomene

  1. ^ Puno ime: Abu el Kasim Muhamed ibn Abdulah ibn Abdulmutalib ibn Hašim (arap. أَبُو ٱلْقَاسِم مُحَمَّد ٱبْن عَبْد ٱللَّٰه ٱبْن عَبْد ٱلْمُطَّلِب ٱبْن هَاشِم‎ — „Otac Kasima Muhamed sin Abdulaha sin Abdulmutaliba sin Hašima”. Na njega se odnose i mnoge titule, kao što su Poslanik Alahov, Prorok Muhamed, Alahov apostol, Posljednji prorok islama i mnogi drugi.
  2. ^ Ahmedijska muslimanska zajednica smatra Muhameda „pečatom proroka” i posljednjim prorokom koji nosi zakone, ali ne i posljednjim prorokom. Pogledajte: Postoje i manje sekte koje vjeruju da Muhamed nije posljednji prorok:

Reference

  1. ^ Goldman 1995, str. 63; Shoemaker 2011, str. 248.
  2. ^ a b Welch, Alford T.; Moussalli, Ahmad S.; Newby, Gordon D. (2009). „Muḥammad”. Ur.: John L. Esposito. The Oxford Encyclopedia of the Islamic World. Oxford: Oxford University Press. 
  3. ^ Esposito 2002, str. 4–5; Peters 2003, str. 9 harv greška: više ciljeva (2×): CITEREFPeters2003 (help); Esposito 1998, str. 9, 12.
  4. ^ „Early Years”. Al-Islam.org (na jeziku: engleski). 18. 10. 2012. Pristupljeno 30. 1. 2021. 
  5. ^ a b v Watt 1974, str. 7.
  6. ^ Hamidullah 1969; Burnaby 1901, str. 465; Encyclopedia of World History 1998, str. 452.
  7. ^ a b Conrad, Lawrence I. (jun 1987). „Abraha and Muhammad: some observations apropos of chronology and literary topoi in the early Arabic historical tradition”. Bulletin of the School of Oriental and African Studies. 50 (2): 225—240. S2CID 162350288. doi:10.1017/S0041977X00049016. Pristupljeno 30. 1. 2021. 
  8. ^ Howarth, Stephen (1982). The Knights Templar (na jeziku: engleski). Atheneum. str. 199. ISBN 978-0-689-11185-3. Pristupljeno 30. 1. 2021. 
  9. ^ A'zami 2003, str. 26–27.
  10. ^ John L. Esposito (ur.). „Islam: An Overview”. The Oxford Dictionary of Islam. Oxford: Oxford University Press. 
  11. ^ Anis Ahmad. „Dīn”. Ur.: John L. Esposito. The Oxford Encyclopedia of the Islamic World. Oxford: Oxford University Press. 
  12. ^ Peters 2003, str. 9 harv greška: više ciljeva (2×): CITEREFPeters2003 (help); Esposito 1998, str. 12; Esposito 1999, str. 25; Esposito 2002, str. 4–5; Buhl & Welch 1993, str. 360–376.
  13. ^ Martin 2004; Holt 1977, str. 57; Lapidus 2002, str. 31–32.
  14. ^ „Muhammad | Biography, History, & Facts”. Encyclopedia Britannica (na jeziku: engleski). 13. 10. 2023. Pristupljeno 31. 1. 2021. 
  15. ^ Rodinson, Maxime (2002). Muhammad: Prophet of Islam (na jeziku: engleski). I.B. Tauris. str. 38. ISBN 978-1-86064-827-4. Pristupljeno 31. 1. 2021. 
  16. ^ Hamidullah 1969; Burnaby 1901, str. 465.
  17. ^ Esposito 2003, str. 198.
  18. ^ a b v g d đ e ž z i j k l Buhl & Welch, str. 360–376.
  19. ^ See also Kuran 43:31 cited in EoI; Muhammad
  20. ^ Cathey, John (2014). „The Year of the Elephant” (na jeziku: engleski). doi:10.6084/m9.figshare.1186833.v1. 
  21. ^ Johnson, Scott Fitzgerald (2015). The Oxford Handbook of Late Antiquity (na jeziku: engleski). Oxford University Press. str. 287. ISBN 978-0-19-027753-6. Pristupljeno 31. 1. 2021. 
  22. ^ Peters, Francis E. (1994). Muhammad and the Origins of Islam (na jeziku: engleski). SUNY Press. str. 88. ISBN 978-0-7914-1875-8. Pristupljeno 31. 1. 2021. 
  23. ^ Meri, Josef W. (2006). Medieval Islamic Civilization: An Encyclopedia (na jeziku: engleski). Psychology Press. str. 525. ISBN 978-0-415-96690-0. Pristupljeno 31. 1. 2021. 
  24. ^ a b Watt, "Halimah bint Abi Dhuayb Arhivirano 3 februar 2014 na sajtu Wayback Machine", Encyclopaedia of Islam.
  25. ^ Watt, Amina, Encyclopaedia of Islam
  26. ^ a b v Watt 1974, str. 8.
  27. ^ Armand Abel, Bahira, Encyclopaedia of Islam
  28. ^ a b Berkshire Encyclopedia of World History 2003, str. 1025.
  29. ^ Encyclopedia of World History 1998, str. 452; Buhl & Welch 1993, str. 360–376; Esposito 1998, str. 6.
  30. ^ A'zami 2003, str. 24.
  31. ^ Topkapı Sarayı Müzesi. Hırka-i Saadet Dairesi; Aydın, Hilmi; Uğurluel, Talha; Doğru, Ahmet (2004). The Sacred Trusts: Pavilion of the Sacred Relics, Topkapı Palace Museum, Istanbul (na jeziku: engleski). Tughra Books. ISBN 978-1-932099-72-0. Pristupljeno 31. 1. 2021. 
  32. ^ Bogle 1998, str. 6; Haaren & Poland 1904, str. 83.
  33. ^ Brown 2003, str. 72–73.
  34. ^ a b Wensinck, A.J.; Rippen, A. (2002). „Waḥy”. Encyclopaedia of Islam. 11 (2nd izd.). Brill Academic Publishers. str. 54. ISBN 978-90-04-12756-2. 
  35. ^ Esposito 2010, str. 8.
  36. ^ Esposito 1998, str. 4–5.
  37. ^ Bogle 1998, str. 7; Rodinson 2002, str. 71 harv greška: više ciljeva (3×): CITEREFRodinson2002 (help).
  38. ^ Brown 2003, str. 73–74.
  39. ^ Uri Rubin, Muhammad, Encyclopedia of the Quran
  40. ^ „Translation of Sahih Bukhari”. CMJE. Pristupljeno 31. 1. 2021. 
  41. ^ Watt 1977, str. 31.
  42. ^ a b Uri Rubin, Muhammad, Encyclopedia of the Qur'an
  43. ^ Daniel C. Peterson, Good News, Encyclopedia of the Quran
  44. ^ Buhl & Welch 1993, str. 360–376.
  45. ^ A'zami 2003, str. 30–31.
  46. ^ A'zami 2003, str. 29.
  47. ^ a b Esposito 1998, str. 17.
  48. ^ a b v g Montgomery Watt, W. (1977). „Muhammad”. The Cambridge History of Islam: Volume Undefined: The Central Islamic Lands from Pre-Islamic Times to the First World War. The Cambridge History of Islam. Cambridge University Press: 39. ISBN 9781139055024. doi:10.1017/CHOL9780521219464.004. Pristupljeno 31. 1. 2021. 
  49. ^ Momen 1985, str. 5.
  50. ^ Watt 1956, str. 175.
  51. ^ Watt 1956, str. 177.
  52. ^ „Ali ibn Abitalib”. Encyclopedia Iranica. Arhivirano iz originala 12. 8. 2007. g. Pristupljeno 25. 10. 2007. 
  53. ^ Rahman 1979, str. 21.
  54. ^ Kelsay 1993, str. 21.
  55. ^ Watt 1974, str. 112–14.
  56. ^ Rodinson 2002, str. 164. sfn greška: više ciljeva (3×): CITEREFRodinson2002 (help)
  57. ^ Montgomery Watt, W. (1977). „Muhammad”. The Cambridge History of Islam: Volume Undefined: The Central Islamic Lands from Pre-Islamic Times to the First World War. The Cambridge History of Islam. Cambridge University Press: 45. ISBN 9781139055024. doi:10.1017/CHOL9780521219464.004. Pristupljeno 31. 1. 2021. 
  58. ^ Glubb 2002, str. 179–86.
  59. ^ Lewis 2002, str. 41; Watt 1961, str. 123; Rodinson 2002, str. 168–69 harv greška: više ciljeva (3×): CITEREFRodinson2002 (help).
  60. ^ Lewis 2002, str. 44.
  61. ^ Rodgers, Russ (2012). „1”. The Generalship of Muhammad: Battles and Campaigns of the Prophet of Allah (na jeziku: engleski). University Press of Florida. ISBN 978-0-8130-3766-0. Pristupljeno 1. 2. 2021. 
  62. ^ a b Watt 1956, str. 178.
  63. ^ Ali, Maulana Muhammad (2015). Muhammad the Prophet (na jeziku: engleski). Ahmadiyya Anjuman Ishaat Islam Lahore USA. str. 199—200. ISBN 978-1-934271-15-5. Pristupljeno 1. 2. 2021. 
  64. ^ Watt 1956, str. 179.
  65. ^ Zeitlin, Irving M. (2007). The Historical Muhammad (na jeziku: engleski). Polity. str. 148. ISBN 978-0-7456-3998-7. Pristupljeno 1. 2. 2021. 
  66. ^ Wāqidī, Muḥammad ibn ʻUmar (2011). The Life of Muḥammad: Al-Wāqidī's Kitāb Al-maghāzī (na jeziku: engleski). Routledge. str. 79. ISBN 978-0-415-57434-1. Pristupljeno 1. 2. 2021. 
  67. ^ Watt 1961, str. 132.
  68. ^ Watt 1961, str. 134.
  69. ^ a b Lewis 1960, str. 45.
  70. ^ C.F. Robinson, Uhud, Encyclopedia of Islam
  71. ^ Watt & 1964 137.
  72. ^ Watt 1974, str. 137; Cook 2007, str. 24.
  73. ^ Watt 1981, str. 432; Watt 1964, str. 144.
  74. ^ a b Watt 1956, str. 30.
  75. ^ Watt 1956, str. 34.
  76. ^ Watt 1956, str. 18.
  77. ^ Rubin, Uri (1990). „The Assassination of Kaʿb b. al-Ashraf”. Oriens (na jeziku: engleski). 32: 65—71. ISSN 0078-6527. JSTOR 1580625. doi:10.2307/1580625. Pristupljeno 1. 2. 2021. 
  78. ^ Watt 1956, str. 220–21.
  79. ^ Watt 1956, str. 35.
  80. ^ Watt 1956, str. 36, 37.
  81. ^ Rodinson 2002, str. 209–11 harv greška: više ciljeva (3×): CITEREFRodinson2002 (help); Watt 1964, str. 169.
  82. ^ a b Uri Rubin, Quraysh, Encyclopaedia of the Qur'an
  83. ^ Watt 1964, str. 170–72.
  84. ^ Peterson 2007, str. 126; Ramadan 2007, str. 141.
  85. ^ Meri 2006, str. 754.
  86. ^ Arafat, W. N. (1976). „New Light on the Story of Banū Qurayẓa and the Jews of Medina”. Journal of the Royal Asiatic Society of Great Britain and Ireland. 108 (2): 100—107. ISSN 0035-869X. JSTOR 25203706. S2CID 162232301. doi:10.1017/S0035869X00133349. Pristupljeno 1. 2. 2021. 
  87. ^ Ahmad, str. 85–94; Nemoy, str. 325.
  88. ^ Kister, "The Massacre of the Banu Quraiza"
  89. ^ Watt 1956, str. 39.
  90. ^ Watt, Aisha, Encyclopedia of Islam
  91. ^ Learning Islam 8. Islamic Services Foundation. 2009. str. D14. ISBN 978-1-933301-12-9. 
  92. ^ Čengić, Haris (22. 10. 2006). „Kazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (XIV dio): Hudejbija”. www.mm.co.ba. Mladi muslimani. Pristupljeno 1. 2. 2021. 
  93. ^ Lings 1987, str. 249.
  94. ^ a b v g Watt, al- Hudaybiya or al-Hudaybiyya Encyclopedia of Islam
  95. ^ Peters, F. E. (2009). The Monotheists: Jews, Christians, and Muslims in Conflict and Competition, Volume I: The Peoples of God (na jeziku: engleski). Princeton University Press. str. 88. ISBN 978-1-4008-2570-7. Pristupljeno 1. 2. 2021. 
  96. ^ Lewis 2002, str. 42.
  97. ^ Lings 1987, str. 255.
  98. ^ a b Lings 1987, str. 260; Khan 1998, str. 250–251.
  99. ^ Vaglieri, Khaybar, Encyclopedia of Islam
  100. ^ Lings 1987, str. 260; Khan 1998, str. 250–251; Buhl & Welch 1993, str. 360–376.
  101. ^ F. Buhl, Muta, Encyclopedia of Islam
  102. ^ Khan 1998, str. 274; Lings 1987, str. 291.
  103. ^ Khan 1998, str. 274.
  104. ^ a b Khan 1998, str. 274–75.
  105. ^ Lings 1987, str. 292.
  106. ^ Watt 1956, str. 66.
  107. ^ „Chapter 48: The Conquest of Makkah”. Al-Islam.org (na jeziku: engleski). 27. 12. 2012. Pristupljeno 2. 2. 2021. 
  108. ^ Rodinson 2002, str. 261. sfn greška: više ciljeva (3×): CITEREFRodinson2002 (help)
  109. ^ Ballard, Penny & Jonas 2002, str. 163; Peters 2003, str. 240 harv greška: više ciljeva (2×): CITEREFPeters2003 (help).
  110. ^ Ishak, Muhammad Ibn (1967). The Life of Muhammad: A Translation of Ishaq̆'s'Sirat Rasul Allah'. (na jeziku: engleski). Oxford U.P. (Pakistan Branch). Pristupljeno 2. 2. 2021. „Quraysh had put pictures in the Ka'ba including two of Jesus son of Mary and Mary (on both of whom be peace!). ... The apostle ordered that the pictures should be erased except those of Jesus and Mary.” 
  111. ^ Watt 1974, str. 207.
  112. ^ M.A. al-Bakhit, Tabuk, Encyclopedia of Islam
  113. ^ Wāqidī, Muḥammad ibn ʻUmar (2011). The Life of Muḥammad: Al-Wāqidī's Kitāb Al-maghāzī (na jeziku: engleski). Routledge. str. 916–18. ISBN 978-0-415-57434-1. Pristupljeno 1. 2. 2021. 
  114. ^ Haykal, Muḥammad Ḥusayn (1994). The Life of Muhammad (na jeziku: engleski). The Other Press. ISBN 978-983-9154-17-7. Pristupljeno 2. 2. 2021. 
  115. ^ Hussain, Mufti Jaffer (2017). Biography of Imam Ali Ibn Abi Talib (na jeziku: engleski). CreateSpace Independent Publishing Platform. ISBN 978-1-5465-7112-4. Pristupljeno 2. 2. 2021. 
  116. ^ Lewis 1993, str. 43–44.
  117. ^ Lord, Lewi (7. 4. 2008). „The Last Prophet” (na jeziku: engleski). U.S. News & World Report. Pristupljeno 2. 2. 2021. 
  118. ^ Haylamaz, Reşit (2013). The Luminous Life of Our Prophet (na jeziku: engleski). Tughra Books. str. 355. ISBN 978-1-59784-681-3. Pristupljeno 2. 2. 2021. 
  119. ^ Gülen, Fethullah (2000). The Messenger of God Muhammad: An Analysis of the Prophet's Life (na jeziku: engleski). Tughra Books. str. 24. ISBN 978-1-932099-83-6. Pristupljeno 2. 2. 2021. 
  120. ^ عمر،, إبن كثير، إسماعيل بن (2003). المصباح المنير في تهذيب تفسير ابن كثير (na jeziku: arapski). Darussalam. str. 214. ISBN 978-9960-892-76-4. Pristupljeno 2. 2. 2021. 
  121. ^ Buhl & Welch, str. 374, Then Mumammad suddenly fell ill, presumably of the ordinary Medina fever (al-Farazdak, ix, 13); but this was dangerous to a man physically and mentally overwrought..
  122. ^ Haylamaz, Resit; Harpci, Fatih (2014). Sultan of Hearts: Prophet Muhammad (na jeziku: nemački). Tughra Books. str. 472. ISBN 978-1-59784-671-4. 
  123. ^ Buhl & Welch 1993, str. 360–376; Ahmed 1986, str. 665–91 (686); Peters 2003, str. 90 harv greška: više ciljeva (2×): CITEREFPeters2003 (help).
  124. ^ Ariffin, Syed Ahmad Iskandar Syed (2005). Architectural Conservation in Islam: Case Study of the Prophet's Mosque (na jeziku: engleski). Penerbit UTM. str. 88. ISBN 978-983-52-0373-2. Pristupljeno 2. 2. 2021. 
  125. ^ „Masjid al-Nabawi”. Archnet (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2. 2. 2021. 
  126. ^ Peters 2003, str. 90. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFPeters2003 (help)
  127. ^ "Isa", Encyclopedia of Islam
  128. ^ Al-Haqqani, Shaykh Adil (2002). The Path to Spiritual Excellence (na jeziku: engleski). ISCA. str. 65—66. ISBN 978-1-930409-18-7. Pristupljeno 2. 2. 2021. 
  129. ^ a b Weston 2008, str. 102–03.
  130. ^ a b Behrens-Abouseif, Doris; Vernoit, Stephen (2006). Islamic Art in the 19th Century: Tradition, Innovation, And Eclecticism (na jeziku: engleski). BRILL. str. 22. ISBN 978-90-04-14442-2. Pristupljeno 2. 2. 2021. 
  131. ^ Weston 2008, str. 136.
  132. ^ Cornell, Vincent J. (2007). Voices of Islam: Voices of the spirit (na jeziku: engleski). Greenwood Publishing Group. str. 84. ISBN 978-0-275-98734-3. Pristupljeno 2. 2. 2021. 
  133. ^ Ernst, Carl W. (2004). Following Muhammad: Rethinking Islam in the Contemporary World (na jeziku: engleski). Univ of North Carolina Press. str. 173—74. ISBN 978-0-8078-5577-5. Pristupljeno 2. 2. 2021. 
  134. ^ Bennett, Clinton (1998). In Search of Muhammad (na jeziku: engleski). A&C Black. str. 182—83. ISBN 978-0-8264-3576-7. Pristupljeno 2. 2. 2021. 
  135. ^ Clark, Malcolm (2011). Islam For Dummies (na jeziku: engleski). John Wiley & Sons. str. 165. ISBN 978-1-118-05396-6. Pristupljeno 2. 2. 2021. 

Literatura

Dodatna literatura

Spoljašnje veze

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Мухамед&oldid=27549278”