Orden Takovskog krsta

Орден Кнежевине и Краљевине Србије

Orden Takovskog krsta je odlikovanje koje je dodeljivala Kneževina, a kasnije i Kraljevina Srbija. Reč je o prvom domaćem ordenu.[1]

Orden Takovskog krsta
Orden Takovskog krsta
Dodeljuje Knjažestvo Srbija Kraljevina Srbija
Kneževina Srbija
Kraljevina Srbija
TipTrakica civilnog ordena

Trakica vojnog ordena
Dodeljuje se zazasluge protiv neprijatelja
StatusUgašen 1903.
Ustanovljen12. jula 1878.
Važnosni red odlikovanja
Sledeće (više)najviši (do 1883. g.)
Orden Belog orla (od 1883. do 1898. g.)
Orden Miloša Velikog (od 1898. g.)
Sledeće (niže)Orden Svetog Save (od 1883. do 1903. g.)

Istorija uredi

Orden je dobio ime po Takovu, mestu gde je počeo Drugi srpski ustanak. Ovo odlikovanje se nalazi takovskom Muzeju Drugog srpskog ustanka u okviru zbirke koja se sastoji od mnoštva drugih ordena, medalja i spomenica iz raznih perioda koje posetioci mogu da pogledaju.[1] Na primer, od eksponata izloženi su Orden Takovskog krsta III reda, Orden Takovskog krsta IV reda (vlasništvo Nebojše Smiljanića iz Takova) i Spomen medalja 50-godišnjice Drugog srpskog ustanka (vlasništvo Mihaila Jovičića iz Gornjeg Milanovca).[1]

Povodom proslave 50 godina od oslobođenja Srbije od Turaka, knez Mihailo Obrenović je 1865. godine u znak sećanja na kneza Miloša i ustanike živim učesnicima borbe za oslobođenje dodelio zlatni spomen-krst.[1][2] Dati spomen-krst je imao izgled današnjeg Ordena Takovskog krsta, iako tada nije nosio današnje ime.

Knez Milan Obrenović je pri izbijanju Srpsko-turskog rata 1876. godine ustanovio odlikovanje za „zasluge protiv neprijatelja” koje je imalo izgled pomenutog spomen-krsta iz 1865. Dana 15. februara 1878. godine izvršena je reorganizacija ordena po stepenu. Pre reorganizacije ordena od strane kralja Milana koji uvodi pet stepena ordena po uzoru na francusku Legiju časti, Orden takovskog krsta je imao dva reda.[3] Prilikom konačnog uspostavljanja odlikovanja 12. jula 1878. imenovano je u Orden Takovskog krsta u dva stepena. Stepeni ordena su se sastojali od zlatnog i srebrnog krsta.

U hijerarhiji ordenja Srbije posle 1883. je bio na drugom mestu, posle 1889. na trećem i posle 1898. na četvrtom mestu.[4]

Ovaj orden je dobio značajan broj znamenitih ličnosti iz srpske i evropske istorije.[5]

Jubilarna proslava 50-godišnjice Takovskog ustanka uredi

Topos Takovskog krsta uredi

Prvi orden Kneževine Srbije, Orden takovskog krsta, je imenovan po i crpeo svoj simbolizam iz toposa (metafore) Takovskog krsta slobode i, kako ističe istoričar umetnosti Miroslav Timotijević, bio samo jedan od primera primene složenijeg i šireg značenja ovog simbola.[6] Sam topos Takovskog krsta slobode je, uz topos Takovskog junaka, Takovskog sunca slobode, Takovskog barjaka i Takovskog svetog drveta, kao niz opštih simboličnih elemenata kojima je dato konkretno značenje činio Takovski memorijski topos — memorijski topos uveden u zvaničnu reprezentativnu kulturu Kneževine Srbije sa ciljem očuvanja sećanja na Sabor u Takovu na Cveti 1813. godine, ali i instumentalizaciju u okviru aktuelnih potreba. Kako ističe Timotijević, svaki od ovih simbola je imao svoje opšte prethodno značenje, zasnovano na simboličnom poimanju heroja, sunca, zastave, svetog drveta i časnog krsta, ali su oni, u okviru takovskog memorijskog toposa, dobili novo i specifično značenje koje nije nestajalo prilikom njihove samostalne upotrebe.[7] Kult Takovskog ustanka je, kako ističe istoričar umetnosti Nenad Makuljević, osim afirmacije od strane državne vlasti ujedno imao i dinastički karakter i služio za propagandu dinastije Obrenović. Dok je druga srpska vladajuća dinastija, Karađorđevići, bila okrenuta Prvom srpskom ustanku, Karađorđu i njegovim saborcima, kult Takovskog ustanka je, kao segment dinastičke prošlosti Obrenovića prikazivan kao presudni događaj nacije, i služio kao deo propagande ove nacionalne dinastije.[8]

Kako ističe Timotijević, izvorni istoriografski topos, formulisan u delima Vuka Stefanovića Karadžića i Leopolda Rankea, ne pominje učešće sveštenika u događajima ispred takovske crkve, niti ritual blagosiljanja barjaka i ustanika. Ovaj istraživač ističe da se ovaj motiv pojavljuje u potonjim mitskim memorijskim toposima, gde se saboru u Takovu daje sve naglašenije sakralizovano tumačenje. Prateći pisane i viuzalne izvore, navodi da kako je vreme odmicalo, ovakvo viđenje je poprimalo sve veći značaj. Porastom značaja motiva se razrađuje i njegova simbolična ritualna struktura, a takovskog sveštenika Janka Vitomirovića zamnjeuje hadži Melentije Pavlović, arhimandrit manastira Vraćevšnice, kasniji beogradski mitropolit.[6]

Prema ovom, potonjem predanju, odluka o podizanju ustanka je doneta u noći u oči narodnog zbora u Takovu, na Cveti 1815. godine, u manastiru Vraćevšnici. Prema predanju iguman manastira Melentije Pavlović je u manastiru odslužio noćnu liturgiju, te pričestio Miloša Obrenovića i ustanike. Odatle su u zoru otišli kroz planinu u Takovo gde ih je narod čekao pred crkvom i stoletnim grmom, gde je objavljeno podizanje ustanka.[9][10][6] Prema Timotijeviću, struktura predanja pokazuje da je ono nastalo u krilu crkve, najverovatnije u manastiru Vraćevšnica, gde je i zabeleženo.[6]

Melentije Pavlović, Georgije Bakalović, ulje na platnu, 1839. godina;[11]
Crtež portreta Melentija Pavlovića iz Vraćevšnice koji je načinio Feliks Kanic dok je tamo boravio 1860. godine i potom objavio u svojoj knjizi „Königreich Serbien I”.[12][13]

Metafora o hadži Melentiju Pavloviću kao oličenju sveštenika-ustanika uobličava se, navodi Timotijević, već na početku prve vladavine dinastije Obrenović, a istovremeno dobija i vizuelnu predstavu. Inače, stereotip o svešteniku-ratniku na koji se ovaj naslanjao se uobličavao prethodno u Karlovačkoj mitropoliji tokom prvih decenija 18. veka, te postaje opšte mesto u ideološkoj reprezentaciji slike ustaničkih sveštenika Kneževine Srbije. Uticajan primer su predstave Prote Mateje Nenadovića. Dve vizuelne predstave, portreta, arhimandrita Pavlovića su bila pohranjena u Vraćevšnici, ali su oba stradala u požaru i njihovo postojanje je zabeleženo posredno.[14] Autor prvog portreta je slikar Georgije Lacković, koji je 1817. godine prešao iz Zemuna u Srbiju i iste godine naslikao portret. Požarom delo je uništeno, ali je ostalo poznato po kopiji koju je načinio Georgije Bakalović 1839. godine. Na portretu, inače jednom od prvih poznatih portreta u oslobođenoj Srbiji,[15][16] Pavlović je prikazan kao arhimandrit, a prema svedočenju Joakima Vujića objavljenom u njegovoj knjizi „Putešestvije po Serbiji”, na poleđini slike se nalazio natpis: „Meletije Pavlović, arhimandrit vraćevščanski, narodoljubac, trudni sputnik, duhovnik, savetnik, hrabri vojnik, neumoran u radu, koji pretrpe radi opšteg blagostanja naroda srpskog; slikan je u 41. godini starosti, 1817. godine maja 20. -Gergije Lacković, živopisac”.[17][14][16] Spomenuta Bakalovićeva kopija ovog dela je već u 19. veku dospela u Narodni muzej u Beogradu,[15][13] a danas je izložena u stalnoj postavci Istorijskog muzeja Srbije posvećenoj Prvom i Drugom srpskom ustanku u Konaku kneza Miloša na Topčideru.[13] Drugi portret Pavlovića, čije vreme nastanka nije poznato, je poznat po crtežu Feliksa Kanica dok je on boravio u Vraćevšnici 1860. godine, a objavljenog u njogovoj knjizi „Königreich Serbien I”.[12][18][13] Kanicov crtež prikazuje Pavlovića kako u uzdignutim rukama drži krst i sablju. Kako ističe Timotijević, ovakva predstava se u osnovi kosila sa crkvenim odredbama tog vremena koje su zabranjivale sveštenstvu oba reda da nosi oružije. Ovaj istraživač navodi da je pojava ovako formulisanog portreta odraz sveštenikovog borbenog verskog patriotizma iz vremena Ustanka, svesno propagiranog već u Vujićevom „Putešestviju po Serbiji”. U poznijim izvorima, Timotijević navodi, je opis Josifa Veselića par decenija nakon Vujića, koji opisujući znamenitosti manastira Vraćevšnice navodi i arhimandritove memorabilije, posebno ističući oružije: sablju, pušku i kesu za barut. Posle Veselića, Faliks Kanic u prvom izdanju svoje knjige o Srbiji navodi da je Pavlović krstom i mačem blagosiljao ustanike u Takovu. Prema mišljenju Timotijevića, Kanic je ovo predanje čuo u Vraćevšnici, od monaha, među kojima je ono i odnegovano. Predanje je potom postalo opšteprihvaćeno i bilo povod za slično prikazivanje arhimandritovog lika na litografiji Takovskog ustanka Vincenca Kaclera, a potpom i na slici „Takovski ustanak” Paje Jovanovića. Kako ističe istraživač, uvođenje hadži Melentija Pavlovića u prvi plan ove patriotske ikone, odmah pored glavnog heroja - Miloša Obrenovića, ukazuje na ritual blagosiljanja ustanika i zastave, ali i na opšteprihvaćeno povezivanje institucija crkve i države u većini patriotskih religija.[19]

Poput Miloša Obrenovića, istrijska ličnost kao hadži Melentije Pavlović u zvaničnoj reprezentativnoj kulturi Kneževine i potonje Kraljevine Srbije postaje figura na koju se projektuju važni ideološki sadržaji. Još dok je aktivno učestvovao u ustaničkim borbama o njemu je, za života, formiran kult patriotskog sveštenika sa krstom u jednoj i oružjem u drugoj ruci, o čemu svedoče i spomenuti portreti. Nakon završetka Ustanka, Pavlović je pripadao elitnom krugu ljudi oko kneza Miloša Obrenovića, a 1831. godine postaje prvi Srbin na čelu Beogradske mitropolije nakon dugog niza grčkih fanariotskih jerarha. Dosledno ovome, postao je otelotvorenje početka srpske verske obnove i svojim patriotskim delovanjem zaslužuje da stane uz bok kneza Miloša Obrenovića.[20]

 
Takovski krst Melentija Pavlovića;[21] [2021. godina];

Pavlović je preminuo u Beogradu 8. juna 1833. godine, a tri godine docnije njegovi zemni ostaci su preneti sa groblja u staru Sabornu crkvu gde je sahranjen. U vreme rušenja stare Saborne crkve, njegovi ostaci su preneti u manastir Vraćevšnicu 27. marta 1837. godine. Prenos je organizovala kneginja Ljubica, a sahranjen je u grobnicu izgrađenu o trošku kneza Miloša. Oko hadži Melentijevog groba je ubrzo uobličena svojevrsna nacionalna memorija.[22] U riznici manastira su čuvane njegove brojne memorabilije, a među njima krst kojim je, po predanju, blagosiljao takovske ustanike i takovski barjak. Ovaj krst je i danas izložen u stalnoj postavci manastirske riznice i nosi naziv „Takovski krst”. Prema opisu istraživača Ane Bolović, sačuvani krst predstavlja gornji deo ručnog krsta kome nedostaje stopa; moguće je reč o stavroteci. Krst je urađen u duborezu okovanom u pozlaćeni srebrni okov. Bolović navodi da duborezni deo krsta sadrži predstavu Raspeća Hristovog u svom centralnom delu. Sa obe strane krsta nalazi se po 18 inkrustriranih poludragih kamenčića. Krakovi krsta su se završavali ukrasom u obliku cveta sa kamenom u sredini. Ostala su samo dva. Drška ima dva modusa. Dimenzije krsta u sadašnjem stanju su: visina 16, širina 9, debljina 2,5 centimetara.[23][22][21]

Prateći izvore, Timotijević navodi da u opisu arhimandritovih memorabilija koji je sačinio Josif Veselić 1862. godine, a objavio u svojoj knjizi o srpskim manastirima 1867, dok navodi postojanje skupocene arhijerejske odežde koju je 1833. godine za Pavlovića naručila knjeginja Ljubica, ne pominje gore opisani krst kao ni prisustvo Pavlovića na saboru u Takovu. U sledećem izvoru, članku naslovljenom „Manastiri u Srbiji” objavljenom 1867. godine u „Glasniku Srpskog učenog društva” Milan Đ. Milićević prvi put spominje ovu relikviju, navodeći: „Mnoge stvari njegove nalaze se i sada ovde. Među njima je i krst, koji je nosio kad je na Ljubiću u doboš udarao a tako i puška i palaske njegove. Sam pak obod od doboša hrani se u narodnom muzeju u Beogradu.” Prema Timotijevićevom mišljenju, pošto se takovski krst hadži Melentija ne spominje u popisu pokretnih i nepokretnih stvari manastira nastalom 1874/5. godine, predanje je uobličeno u poslednjoj četvrtini 19. veka. Kako ističe ovaj istraživač, predanje o hadži Melentijevom takovskom krstu u narednom periodu postaje sve popularnije i vremenom izrasta u važnu srpsku patriotsku relikviju.[24]

 
Arhejerejski portret Melentija Pavlovića sa dobošem u rukama; Portret se nalazi u patrijarhovim prostorijama u zgradi Patrijaršije u Beogradu;[26] Prikazana slika je preprodukcija koju je 1996. godine objavio episkop šumadijski Sava u knjizi „Srpski jerarsi od devetog do dvadesetog veka”.[26][27]

Slikar Paja Jovanović u pripremi za izradu svoje kompozicije „Takovski ustanak” odlazi u Takovo, a potom u Vraćevšnicu, 1894. godine i to sa ciljem da vidi hadži Melentijev krst, koji je kasnije prikazao na slici. Timotijević navodi da se predanje o hadži Melentijevom krstu iz vraćevšničke riznice dalje vremenom usložnjava i dovodi u vezu i sa bitkom na Ljubiću. U časopisu „Srbobran” od 1900. godine je objavljen prilog o manastiru Vraćevšnici gde se navodi da je to zlatan krst koji je arhimandrit nosio „kad je na Ljubiću udarao o doboš protiv Turaka”. U zvaničnoj kulturi srpske prestonice je uobličeno sećanje na hadži Melentija kao ustaničkog sveštenika. Kao spomenuto, prema svedočenju Milana Đ. Milićevića, ispod arhimandritovog portreta u Narodnom muezju je bio postavljen i obod doboša kojim je on zamenio epitrahilj u poznatoj bitci na Ljubiću kod Čačka.[26] Doboš je inače sačuvan i danas se nalazi u Istorijskom muzeju Srbije.[26][28] Samu presudnu epizodu bitke na Ljubiću opisuje već Vuk Stefanović Karadžić, a Milićević u „Pomeniku znamenitih ljudi” navodi sledeće[26]:

U likovnoj umetnosti figura hadži Melentija sa dobošem u rukama je izražena kroz reprezentativni arhijerejski portret koji se danas čuva u patrijarhovim prostorijama u Patrijaršiji Srpske pravoslavne crkve u Beogradu.[26] Takođe postoji i skulptorska obrada ove figure, delo vajara Đorđa Jovanovića, nastala 1944. godine, a takođe se nalazi u Patrijaršiji u Beogradu.[26][29]

Metafora o takovskom krstu, kako ističe Timotijević, slično poput metafore o takovskom barjaku, u okrilju verskog patriotizma je dobila mnogo šire značenje, a vezano za ideju borbe za oslobođenje. Tako krilatica „Za krst časni i slobodu zlatnu”, koja tumači krst kao nepobedivo hrišćansko oružje, je bila moto ustaničkih borbi, a nakon završetka istih postaje česta u simboličnoj politici Kneževine i Kraljevine Srbije. Timotijević ističe kao jedan od primera nacionalizovanu patriotsku propoved na Srpske Cveti, gde je između ostalog rečeno: „Samo veliki i svetao duh našega junačkoga naroda — ta svesna i moralna moć njegova — sačuvala mu je narodnu i državnu misao, koja ga je i pokrenula da ‘za krst časni i slobodu zlatnu’ uđe u neravnu borbu protiv mraka i nazadka. Zaista u Istoriji Sveta redak, ako ne i izuzetan primer!” Ovaj istraživač idejne osnove tumačenja takovskog krsta kao nepobedivog hrišćanskog oružja locira u starom istorijskom obrascu uobličenom u ideologiji prvog hrišćanskog vladara, Konstantina Velikog, a onda direktno projektovanog na kneza Miloša Obrenovića kao Drugog tj. Novog Konstantina.[26] Najdoslednije ovo je formulisano u besedi beogradskog mitropolita Mihaila Jovanovića na Cveti 27. marta 1860. godine, na osvećenju prestoničke vojne crkve Vaznesenja Gospodnjeg, a objavljene u „Srbskim novinama”, u kojoj on gradi sliku o krstu kao nepobedivom hrišćanskom oružju Konstantina Velikog, da bi odmah zatim istaknuo primer Miloša Obrenovića kao Novog Konstantina[30]:

Prema Timotijeviću, u simboličnoj politici zvanične reprezentativne kulture Kneževine i Kraljevine Srbije za vreme vladavine dinastije Obrenovića, svaki od krstova kojim se blagosilja vojska i vojni barjaci podrazumevao je u osnovama simbolizam takovskog krsta slobode.[31] Kako ističe ovaj istoričar umetnosti:

 
„Za krst časni i slobodu zlatnu”, Orao, 1877. godina.[32][33]

Kao reprezentativan primer korišćenja simbolizma takovskog krsta slobode u novom društvenom i političkom kontekstu Timotijević navodi članak naslovljen „Objava srpskoga rata protiv Turske”, objavljen u novosadskom ilustrovanom časopisu „Orao” 1877. godine, u kome se prenosi svečana objava rata Srbije Osmanskom carstvu juna prethodne, 1876. godine u Beogradu, odlazak kneza Milana u Deligrad na front, te zvanični „Proglas o objavljivanju rata”. Članak se završava velikom ilustracijom, preko cele stranice, na kojoj je prikazan sveštenik koji u uzdignutim rukama drži sablju i krst, iza koga je stoji vojnik sa uzdignutom zastavom u levoj i isukanom sabljom u desnoj ruci. Sveštenik i vojnik stoje na uzvišenju iza kojeg je staro i prolistalo deblo, a oko njih su okupljeni srpski i crnogorski vojnici, koji isukanim oružjem pozdravljaju sveštenikovu besedu. Ispod crteža je ispisana krilatica „Za krst časni i slobodu zlatnu”.[34]

U analizi ovog crteža, ovaj istoričar umetnosti navodi da se njegova formalna struktura očigledno oslanjala na starije uzore odnegovane u popularnoj literaturi, prominentno u istorijskoj pripovetci „Pastir kralj ili Oslobođenje Srbije” Koste Barunčića.[35] No, u novim društvenim okolnostima, ovaj preuzeti stereotip je predstavljao polaznu osnovu za prikazivanje nove, aktuelne predtave, u kojoj je u prvi plan istaknut ustanik-sveštenik, dok je barjaktar u drugom planu, čime je metafora takovskog krsta slobode stavljena u prvi, a metafora takovskog barjaka u drugi plan. Kako ističe Timotijević, razlozi za ovakvu inverziju su upravo u novom političkom trenutku. Naime, rat protiv Osmanskog carstva su istovremeno objavile Srbija i Crna Gora. Isticanje takovskog barjaka u prvi plan je bilo nepogodno, jer bi se time naglasila srpska hegemonija u delikatnom političkom trenutku. Umesto toga isticanjem sveštenika-ustanika u prvi plan je istaknut zajednički pravoslavni supstrat, jer je borba za pravoslavnu veru ideološki objedinjavalo i Srbiju i Crnu Goru, odnosno politiku kneza Milana i knjaza Nikole.[35] Knez Milan u „Proglasu” na više mesta navodi da se u rat kreće u ime Boga, a završava ga rečima sveopšteg okupljanja oko pravoslavne vere[35]:

Sve navedeno je pogodovalo uobličavanju predstave na kojoj je glavni junak ustanik-sveštenik. Takođe, u likovnoj predstavi su uvaženi i Crnogorci, jer je barjaktar odeven u crnogorsko narodno odelo. U nastavku teksta, nakon ilustracije, je opisano objavljivanje rata na Cetinju dat govor kneza Nikole upućen Crnogorcima.[35][37]

Stepeni uredi

Orden Takovskog krsta je bio organizovan u pet stepena i dve kategorije – vojni i civilni.

Veliki krst 1. stepen Veliki oficir 2. stepen Komandir 3. stepen Oficir 4. stepen Kavalir 5. stepen
 
 
 
 
 
Orden Takovskog krsta sa mačevima
Veliki krst 1. stepen Veliki oficir 2. stepen Komandir 3. stepen Oficir 4. stepen Kavalir 5. stepen
 
 
 
 
 

Opis uredi

 
Orden Takovskog krsta. Eksponat iz istorijske zbirke Muzeja rudničko-takovskog kraja iz Gornjeg Milanovca

Znak ordena je osmokraki, belo emajlirani i zlatom uokviren malteški krst, na čijih se osam špiceva nalaze zlatne kugle. Između četiri kraka Malteškog krsta se vide zlatni kraci Andrejinog krsta.

Iznad dekoracije je zlatna kruna na kojoj je pričvršćen prsten za traku. Na okruglom srednjem štitu, okruženom lovorovim vencima, na crveno emajliranoj podlozi je zlatan isprepletani monogram kralja – M. O. (Milan Obrenović). Iznad monograma je kruna iznad koje je plavo emajlirani rajf u obliku trake, na kojem je na srpskom jeziku ispisan moto ordena – „Za veru, knjaza i otečestvo”.

Poleđina ordena je upotpunosti ravna i zlatna. Na srednjem štitu je zlatan srpski grb.

Kralj je bio Veliki majstor ordena, dok su kraljica kao i prestolonaslednik nosili Veliki krst.

Nakon zakona o ordenju iz 1883. godine Orden Takovskog krsta je samo dodeljivan za vojne zasluge.

Kada je 1903. godine dinastija Karađorđević smenila Obrenoviće, kralj Petar I Karađorđević ugasio je ovaj orden.

Opis trake uredi

Traka je crvena sa belom i plavom štraftom sa obe strane trake.

Veliki krstovi su nosili orden na lenti preko ramena, veliki oficiri i komandanti oko vrata, dok su vitezovi orden nosili na prsima. Dva najviša stepena ordena su pored orden-krsta nosili i orden-zvezdu na prsima.

Elementi ordena uredi

Povelja uredi

Galerija uredi

Reference uredi

  1. ^ a b v g Mandić, Irena. „Orden takovskog krsta”. Muzej rudničko-takovskog kraja. Pristupljeno 9. 6. 2021. 
  2. ^ Vladimir Krivošejev (1998) Od kog je topa izliven Takovski krst iz 1865. – prilog izučavanju artiljerije u Drugom srpskom ustanku, Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, br. 29/30, Beograd, Istorijski muzej Srbije.
  3. ^ Acović, Dragomir (2017). „Šest vekova odlikovanja među Srbima”. Politikin zabavnik. 3438: 27. 
  4. ^ Acović, Dragomir (2017). „Šest vekova odlikovanja među Srbima”. Politikin zabavnik. 3438: 28. 
  5. ^ Acović, Dragomir (2017). „Šest vekova odlikovanja među Srbima”. Politikin zabavnik. 3438: 29. 
  6. ^ a b v g Timotijević 2012, str. 347.
  7. ^ Timotijević 2012, str. 317–320.
  8. ^ Makuljević 2006, str. 85.
  9. ^ Bolović 2009, str. 39.
  10. ^ Bolović 2014, str. 310.
  11. ^ Timotijević 2012, str. 348.
  12. ^ a b Kanitz 1904, str. 322–323.
  13. ^ a b v g Timotijević 2012, str. 349.
  14. ^ a b Timotijević 2012, str. 347–349.
  15. ^ a b Bolović 2009, str. 47.
  16. ^ a b Bolović 2014, str. 313.
  17. ^ Bolović 2009, str. 47–48.
  18. ^ Kanic 1985, str. 330, 332.
  19. ^ Timotijević 2012, str. 349–350.
  20. ^ Timotijević 2012, str. 350–351.
  21. ^ a b Bolović 2014, str. 336–337.
  22. ^ a b Timotijević 2012, str. 351.
  23. ^ Bolović 2009, str. 66–67.
  24. ^ Timotijević 2012, str. 351–352.
  25. ^ Bolović 2014, str. 322–323.
  26. ^ a b v g d đ e ž z Timotijević 2012, str. 352.
  27. ^ Vuković 1996, str. 314.
  28. ^ Acović 2008, str. 296.
  29. ^ Jovanović 2005, str. 236.
  30. ^ Timotijević 2012, str. 352–353.
  31. ^ a b v Timotijević 2012, str. 353.
  32. ^ Orao : veliki ilustrovani kalendar [...] 1877, str. 13–14.
  33. ^ Timotijević 2012, str. 354.
  34. ^ Timotijević 2012, str. 353—355.
  35. ^ a b v g d Timotijević 2012, str. 355.
  36. ^ Orao : veliki ilustrovani kalendar [...] 1877, str. 12.
  37. ^ Orao : veliki ilustrovani kalendar [...] 1877, str. 15–18.

Literatura uredi

Knjige, poglavlja i katalozi uredi

Časopisi i zbornici uredi

Spoljašnje veze uredi