Rudolf Rudi Petovar (Zagreb, 22. april 1916Beograd, 2004) bio je učesnik Narodnooslobodilačke borbe i general-pukovnik JNA.

rudi petrovar
Rudi Petrovar
Lični podaci
Datum rođenja(1916-04-09)9. april 1916.
Mesto rođenjaZagreb,  Austrougarska
Datum smrti2004.(2004-Nedostaje neophodni parametar 1, mesec!-00) (87/88 god.)
Mesto smrtiBeograd, Srbija Srbija,  Srbija i Crna Gora
Profesijavojno lice
Delovanje
Član KPJ odavgusta 1941.
Učešće u ratovimaAprilski rat
Narodnooslobodilačka borba
SlužbaJugoslovenska vojska
NOV i PO Jugoslavije
Jugoslovenska narodna armija
19361971.
Čingeneral-pukovnik

Odlikovanja
Orden ratne zastave Orden zasluga za narod sa zlatnim vencem Partizanska spomenica 1941.

Biografija uredi

Rođen je 9. aprila 1916. godine u Zagrebu. Njegova porodica potiče iz Ptuja u Sloveniji. Otac Vjekoslav poginuo je kao austrougarski vojnik na frontu, svega nekoliko meseci po njegovom rođenju. Nakon pogibije oca, sa majkom Anom se preselio u Maribor, gde se ona udala za Lavoslava Grušovnika. Godine 1923. porodica se preselila u Trebinje, gde je Rudi završio osnovnu školu.

Od 1931. do 1936. pohađao je Vojnu akademiju u Beogradu, nakon čega je dobio čin poručnika Jugoslovenske vojske. Službovao je u Mostaru i Mariboru. Februara 1941. primljen je na Višu vojnu akademiju u Beogradu, ali je njegovo dalje školovanje prekinuo početak Drugog svetskog rata u Jugoslaviji. U toku Aprilskog rata nalazio se na Skadarskom frontu, a nakon kapitulacije Jugoslovenske vojske uspeo je da izbegne zarobljavanje i vrati se u Trebinje, gde se skrivao do avgusta 1941. godine.[1]

Krajem avgusta, pokušao je da ilegalno ode u Sloveniju, ali je bio uhapšen od strane okupacionih vlasti i potom prinudno mobilisan u Domobranstvo NDH. Uz pomoć prijatelja, tuzlanskog slikara Ismeta Mujezinovića, uspostavio je vezu sa Narodnooslobodilačkim pokretom (NOP) i oktobra 1941. se sa svojim vodom priključio partizanima u istočnoj Bosni. Svojim vojničkim iskustvom, znatno je doprineo usavršavanju partizanskog načina ratovanja u istočnoj Bosni i njihovom suprotstavljanju nemačkim, ustaškim i četničkim jedinicama.[1][2][3]

Kada je u avgusta 1942. u Šekovićima formirana Šesta istočnobosanska udarna brigada postavljen je za načelnika Štaba brigade. Tada je primljen u članstvo Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). Potom je bio načelnik Štaba Petnaeste majevičke udarne brigade. Novembra 1943. postavljen je za načelnika Štaba 27. istočnobosanske divizije, a novembra 1944. za načelnika štaba Trećeg udarnog korpusa, sa kojim je učestvovao u oslobođenju Sarajeva 6. aprila 1945. godine.[1][2][3]

Nakon rata, u činu general-majora nastavio je službu u Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA). Bio je najpre načelnik Štaba zagrebačke vojne oblasti, a nakon prekomande u Beograd 1952. obavljao je različite dužnosti u Saveznom sekretarijatu za narodnu odbranu. Višu vojnu akademiju JNA završio je 1953. godine. Od 1967. do 1971. obavljao je dužnost pomoćnika Saveznog sekretara za narodnu odbranu generala armije Nikole Ljubičića. U čin general-pukovnika unapređen je u decembru 1968. godine.[1][2][3]

U drugoj polovini 1960-ih, u svojstvu pomoćnika saveznog sekretara za narodnu odbranu za pozadinu, pokrenuo je strukturnu reformu Jugoslovenske narodne armije, a posebno vojne industrije. Sa timom stručnjaka radio je na racionalizaciji i efikasnosti poslovanja vojnih ustanova i zalagao se za smanjenje vojnog budžeta. Zbog reformi koje je pokrenuo, došao je u sukob sa generalom Ljubičićem, nakon čega je u proleće 1971. otišao u penziju.[1]

Objavio je monografiju Šesta istočno-bosanska proleterska brigada (1953). Za drugo i prošireno izdanje, koje je pripremio i objavio zajedno sa Savom Trikićem 1982. godine, dobio je Četvrtojulsku nagradu.[1]

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih jugoslovenskih odlikovanja, među kojima su Orden ratne zastave, Orden zasluga za narod sa zlatnom zvezdom i dr. Godine 1971. odlikovan je francuskim ordenom Legije časti u rangu oficira.[1][2]

Reference uredi

Literatura uredi