Šimun Milinović (Opanci kod Lovreća, Austrijsko carstvo 24. februar 1835Stari Bar, Knjaževina Crna Gora, 24. mart 1910) je bio hrvatski biskup i franjevac, nadbiskup barski i primas Srbije.

Šimun Milinović
Lični podaci
Datum rođenja(1835-02-24)24. februar 1835.
Mesto rođenjaOpanci (Lovreć), Austrijsko carstvo
Datum smrti24. mart 1910.(1910-03-24) (75 god.)
Mesto smrtiStari Bar, Knjaževina Crna Gora
PrethodnikKarlo Poten
NaslednikNikola Dobrečić

Rođen je u selu Lovreću u austrijskoj pokrajini Kraljevini Dalmaciji. Rukopoložen je za svještenika 11. aprila 1859. 1862. odlazi u Beč gdje studira istoriju, zemljopis i slavistiku. Nakon studija vraća se u Sinj 1865, gdje predaje u gimnaziji.

1886. papa Papa Lav XIII imenuje ga za barskog nadbiskupa. 1902. dobija potvrdu naslova primasa Srbije. Na nadbiskupskom mjestu ostaje do svoje smrti 1910.[1].

Porijeklo i nacionalna pripadnost uredi

Šimun Milinović se deklarisao kao Hrvat, u sklopu politika rimokatoličke crkve i Beča, da se svi katolici srpskog jezika deklarišu kao Hrvati. Ipak, u opisu svog rodnog Lovreća i narodnih običaja toga kraja, spominje samo srpske istorijske ličnosti u svijesti tadašnjih ljudi na tom prostoru. Tako on piše [2] :

U puku je rieč, da se ondje na Lovreću Kraljević Marko rodio a u mjestu kraljevi dvori... (pp. 123) Kačić uprav govori, da se je otac Marka Kraljevića ovdje rodio, od koljena Mrnjavčeva. Od istoga koljena Mrnjavčeva kaže ga i Mavro Orbini, tako i piesme narodne. To bi se daklen i kralj Vukašin, Uglješa i Gojko bili morali roditi ovdje. Neću napominjati njihov život, jer je poznat, no hoću da cieli sviet znade, što ovdašnji narod govori o iztočaju porodice Mrnjavićah.

Dalje Milinović navodi da se tada još porodica Mrnjavčeva sačuvala na Lovreću, da ih ima više od trideset porodica koji se zovu Mrnjavci [3]. Opisuje ih kao ponosite, silne. Među njima i bližnjim mjestima, drži se za istinito, da je Kraljević od njihova roda. To svako govori i kada se svađaju s drugim Mrnjavčanima napominju čijeg su roda i traže da im se poklone. Od ostalih običaja i vjerovanja navodi vjerovanje u vještice (koje maloj djeci vade srce, peku ga i jedu, pp. 29., 78., 79.) vile (koje žive u jami i konju zapletu grivu, 24. i 29. str.), bacanje jabuke preko kuće pri svadbama (pp. 27.), gađanje jabuke kopljem ili strijelom da bi se pridobila mlada, junaštvom (pp. 103), badnjake (koje prelivaju vinom) i gusle (pp. 28., 80., 139.) uz koje su pjeval sijedi staric o Milošu Obiliću, Kraljeviću Marku... (pp. 76).

Hrvatstvo Šimuna Milinovića uredi

Hrvatstvo Milinovićevo se bazira na nacionalnom romantizmu, bez jakih istorijskih izvora. Nije srbofobnog karaktera, iako srpsko ime u korist hrvatskog često ignoriše. Od Cetine ka Krki mu je Hrvatska, dok ne navodi koji narod živi južno od Cetine (pp. 213.). Njegovo hrvatstvo se ogleda (pored odbijanja da srpske ličnosti i običaje u Dalmaciji i nazove srpskim imenom), u borbi za glagoljicu i narodni duh, a protiv politika krstaša, Mlečana, Nijemaca, Italijana, Turaka... koji su kroz istoriju radili na zatiranju narodnog duha. Navodi da se u Imotskom kraju čisto hrvatski govori (pp. 26.), slavni naš hrvatski jezik (pp. 36.). Sličnih tvrdnji, nepotrkepljenih istorijskim izvorima, u svojim tekstovima ima mnogo. Ne zna se gdje su grobovi hrvatskih vladara (pp. 212.). Smatrao je da je hrvatski narod došao sa Karpata do Jadranskog mora (pp. 65.). Stojan Janković i don Ivan Filipović Grčić su mu, za boj, skupljali hrvatske sokolove (junake, pp. 138.). u nedostatku istorijskih izvora, često koristi pridjev mogući: moguća "dalmatinska Hrvatska" (pp. 143.), mogući hrvatski kraljevi (mogući vladar Trpimir, pp. 219)... Okolina Zadra mu je nazivana Hrvatska, ali taj naziv nestade po dolasku Francuza i izmijeni se nazivima Vlasi i Morlaci (pp. 143.). Pripadnice hrvatskog naroda spominje kao Hrvatkinje (pp. 165.). Hrvati su mu ostali vjerni papi i onda kada se latinsko sveštenstvo u Dalmaciji odvojilo od pape i Carigradu se priključilo, pod uticajem romejskog cara Vasilija (Vasilije I Makedonac) (pp. 168.). Vicko Zmajević je u Zadru podigao katoličku bogosloviju i nije je nazvao hrvatskim imenom (niti spominje Hrvate u Zadru i Dalmaciji, iako zna za Hrvate). Milinović za tu bogosloviju lažno tvrdi da se zvala, što je tobože i pisalo na spomen ploči: Sjemenište hrvatsko Zmjevića (pp. 171.), a izvorno je nazivana ilirskim imenom. Potom navodi podatak da je nekome smetalo hrvatsko ime i da je ono uklonjeno, a ne radi se o hrvatskom no ilirskom imenu. Spominje Hrvate istočne vjere, da su k rimskoj vjeri pristupili preko ove bogoslovije (pp. 171.), iako tada nema govora o pravoslavnim Hrvatima no samo pravoslavnim Srbima, kako Zmajevići pravoslavne i nazivaju. U toj bogosloviji se učilo na grčkom, latinskom, italijanskom, francuskom i njemačkom jeziku, a na hrvatskom ne jer to vodi k rascizmu, srbizmu, grecizmu i krivovjerstvu (pp. 172.). Sjemenište je tako, vremenom italijanizirano. Vuk Stefanović Karadžić se putujući Dalmacijom i Hercegovinom čudio stećcima i imenovao ih je starosrpskim spomenicima. Milinović konstatuje: "Nu da vidimo, bili oni mogli biti i hrvatski." (pp. 183). Na njima, od teksta, spominje bosansku azbuku (pp. 184).

Srpstvo u Dalmaciji u opisu Šimuna Milinovića uredi

U tekstu O Sinju u Dalmaciji s okolišnim starinami (1863) spominje riječ Prota za katoličkog svještenika iz Bergama koji je gradio crkvu u Sinju. Riječ prota, protojerej je grčko-pravoslavng porijekla i ukazuje da su mu preci bili pravoslavci koji su pokatoličeni. Dalje navodi (pp. 32.) da se u Sinju nalaze potomci čuvenoga Vuka Brankovića, muža Mare, koja bijaše ćerka Jure Grebljanovića a sestra nesretne Milice, žene sultana Bajazita. Vukov i Marin sin Jure uze prezime Despotović. Njegov stariji sin Jure, protjeran od Muhameda II, dođe iz Srbije u Bosnu. Njegov neki potomak dođe u Dalmaciju u Sinj, kome je vlada mletačka dala da zapovjeda nad četom protiv Turaka, s kojom junački protjera Turke iz sinjske i imotske okoline, i ote im mnoga mjesta po Heregovini. Za to djelo dadoše mu mnoge zemlje po Dalmaciji, posebno u Sinju, i postade knezom. Da pokažu Despotovići, kako su odani Mlečanima, promjeniše opet svoje prezime u italijansko Caralipeo... Knez Pavao i sin mu jedini su potomci čuvenog plemena Brankovića. Zadrani su, također, romanizovali svoja prezimena: Kozičići - Begne, Budinići - Budineo, Burilovići - Borelli, Zoranići - Albis... (pp. 154.). Koristio je riječ hiljadu, a ne tisuću (pp. 37., 45., 51., 67., 112., 185., 231., 232.), koludrice (pp. 161., 162., 196., 243.) za monahinje, što je od grčke riječi kaluđerice, ali i redovnici: zadarski bogataš Milan god. 1443. sagradi im na otoku Galovcu samostan za ove "hrvatske redovnike" (pp. 166.). Spominje kod Solina lokalitet Manastirine (pp. 207.) [4][5], manastir (pp. 112.), ali i samostan: Uz samostane zapadnoga bilo jih je jošter i iztočno-slavjenskoga obreda...osobito IX. vieka pod velikim županom Sadaslanom, kad je većinom Dalmacija uz carigradskog patrijarha prionula bila (pp. 159.). Spominje orla krstaša (pp. 57., koji se nalazi i na grbu Ivana Tomka Mrnavića), riječ krst (pp. 67., 85.), a ne križ, za krst sveti i slobodu zlatnu (pp. 67.), kleto Kosovo (pp. 67., 73.), Kosovo bojno (pp. 75.), pobratimstvo (pp. 69., 79., 91., 103., 236.), četovanje, hajdukovanje (pp. 103.). Mariju Magdalinu spominje kao Mandalinu (pp. 215.), a ne kao Magdalenu. Mjesto Marina nosi ime po crkvi svete Marine (pp. 216.), a ne sv. Margarite. Ta crkva je nekada bila uz obalu u dnu zaliva. Termin polatiniti se mu je sinonim za odnaroditi se, polatiniše i otuđiše (pp. 58.), popovi se polatinili (pp. 89., 92.), oholi latinaši (pp. 98.). Navodi narodne pjesme kao dokaz da ranije nije bilo vjerske mržnje: narodne pjesme rimokatolika i pravoslavnih... Dok su bili hrvatski svećenici jednako se hvale i uznose u pjesmah: Miloš Obilić, Hrelja Bošnjanin, Smiljani Ilija... Janković Stojan... (pp. 174.). Spominjući stećke, Milinović navodi da su najljepši na Lovreću i na Mramoru, a ima ih i kod ruševina Prilip grada (pp. 180.). Prilip je u vezi sa nazivom Prilep (koji se ranije u narodnim pjesmama Srba u Makedoniji zvao Prilip), jer se i za ovaj kraj vezuje tradicija u kojoj se spominje Kraljević Marko, kao i u makedonskom Prilepu. Po predanju, car Dušan je bio u ovom kraju i neke Mrnjavčeviće preveo na državnu službu na prostor današnje Makedonije u Prilep (pp. 180., 233.). Split su naselili mnogi ljudi iz Bosne pa se jedna od najglavnijih ulica zove Bosanska ulica (pp. 232.) [6][7]. Srbi su koristili oblu glagoljicu, a kasnije prevladava ćirilica (pp. 284.).

Zanimljivosti uredi

Makarska (do 1832, pp. 111.) i Imotski (u Imotskom do 1840, pp. 33., 110.) kao i Zadar (u Zadru do 1820, pp. 109.) su također imali vitešku igru alku, kao Sinj, ali je ta igra u tim mjestima iščezla. Talijanomanija dalmatinska je pokušala i Sinj da odnarodi (pp. 139.). Omladinu Sinja su samo franjevci školovali na latinskom i italijanskom, a djevojke su slane u Split gdje su u koludričkom samostanu također odgajane samo na italijanskom jeziku. Tako se, samo u jednoj generaciji Sinj romanizovao. Narod je pobacao narodne nošnje... ali Sinj je opet narodni postao (pp. 196.). Juraj Dobrila, kojeg je Milinović poznavao je rekao da ne želi da ga potomstvo kune jer se uticalo da bogoslovija postane rasadnik talijanštine (pp. 199.). Dobrilu su posprdno nazivali biskupom Slovena (vescovo dei Schiavoni, pp. 200.). U Makarskoj je narod saborovao ispod 3 brijesta (pp. 111.), kao i knjaz Nikola na Cetinju. U odnosu na mnoge strance okupatore nema riječi hvale: pomamna Njemačka,... varalica Grčka... snažnih i bijesnih dušmana (pp. 65.). Njemcima je više do germanizacije Slovena nego do širenja vjere (pp. 68.), Italijani žele lažnim dokazima slovensku liturgiju ubiti (pp. 69.), siloviti Turci (pp. 163.), mletačka lukavština i zloba (pp. 69., 163., 164.) i zavist prema hrvatskom napretku uništavaju krunidbeni grad Biograd (pp. 82.) i sve odnose u Mletke. Pohlepni Niemci, lukavi Bizantinci, varalice Mletčani, lupeži Normani, grabežljivi Saraceni, divlji Magjari, krvoločni Mongoli, biesni Turci (pp. 189.). Francuzi 1805. u Dalmaciji mrze narodne običaje i zabranjuju simbolično biranje kralja (pp. 106.). Za odnarođavanje su mu krivi učenici koje se vratiše sa stranih sveučilišta. Napojeni tuđinskim duhom mrze sve što nije italijansko i velikograđansko (pp. 112.). Kijev mu je majka svih ruskih tvrđava (pp. 66.), a Carigrad mu je u doba Ćirila i Metodija na po slavenski bio, i nakon malo na priestolju carske slavenske krvi imavao (pp. 239.). Tada je i Panonija bila slovenska (pp. 44.), a car Mihailo III je Konstantinu (Ćirilu) rekao: Vi ste Solunjani, a svi Solunjani čisto salvenski govore (pp. 246.). 1880. g. Milinović piše da učenjaci ne mogu dokazati da li su Iliri Sloveni i citira Nestora koji piše da su Sloveni došli iz Ilirika (pp. 247.). Neretljani su se obratili popularnom caru rodom Slavenu Vasilju I moleći ga da bi im svešenike poslao (pp. 269.). Za političke spletke koritsi riječ hitrolija (pp. 167.): bizantska hitrolija (pp. 69.), sve hitrolije ulagala da Zadar potalinači (pp. 144.). U Crveno jezero kod Imotskog, Turci su bacali hiljade nevoljnih kršćana, a pećine tog jezera su staništa pčela, golubova i zlih vila (pp. 125.) koje su po narodnom vjerovanju tu odnosile ugrabljenu djecu (pp. 126.). Za naziv jezika se u izvorima obično koristi slovensko (1177, pp. 145., 157., 158.) i ilirsko (1694, pp. 154.) ime. Milinović je sklon papu lažno predstavljati kao branioca glagoljice: pape prijatelji glagoljice (pp. 169.), nenarodni biskupi i otuđeno svećenstvo razpršivali su i uništavali svete odluke rimskih papa (pp. 175.), iako je poznato da su Splitski crkveni sabori i kasnija politika rimokatoličke crkve svuda suzbijali glagoljicu i ćirilicu, a tolerisali su je samo dok ne pounijate pravoslavne.

Reference uredi

  1. ^ Milinović, Šimun (2004). Hrvatske uspomene iz Dalmacije. Zagreb: Školska knjiga. 
  2. ^ Milinović, Šimun (2004). Hrvatske uspomene iz Dalmacije, Kratko opisanje Lovreća u Dalmaciji s narodnimi običaji (1859), pp. 24. Zagreb: Školska knjiga. 
  3. ^ Gugl mape, Sela: Opanci, Lovreć, Mrnjavci. 
  4. ^ Gugl mape, Lokalitet kod Splita - Solina, Manastirine. 
  5. ^ Manastirine. 
  6. ^ Gugl mape, Split, Bosanska ulica. 
  7. ^ Gugl mape, Split, Bosanska ulica. 

Spoljašnje veze uredi