Korisnik:SmirnofLeary/Istorija srpskog vazduhoplovstva

Uvodni pasus - vrh (siže rada) uredi

Preteče vazduhoplovstva u Srbiji uredi

Mnogi istaknuti ljudi, naučnici, umetnici, sveštenici, tokom prohujalih vekova, pokušavali su da otkriju tajnu letenja. Jedan od njih je i slavni italijanski slikar, vajar i naučnik Leonardo da Vinči, koji je prvi naučno pristupio rešavanju problema letenja još u XV veku, o čemu svedoče mnogobrojni crteži i skice. Na žalost, pokretanje krila snagom ljudskih mišića nije bio pravi put.

U zabludu o mogućnosti letenja, snagom svojih mišića, uverio se krajem novembra 1841. godine i kovački kalfa Manojlo. On je pokušao u Beogradu, da sa visokog krova Đumrukane (Carinarnice) na obali reke Save, poleti spravom koja je predstavljala kombinaciju krila sličnih ptičijim i malog padobrana, predviđenog da ublaži pad pri sletanju. Manojlo je preleteo preko glava brojnih posmatrača, ali se ubrzo srušio u snežni nanos! Sneg i padobran spasli su mu život, kao i činjenica da "Srpskom Ikaru", prethodno, sveštenici nisu dozvolili da skoči sa znatno više Saborne crkve u Beogradu! [1].

I pre hrabrog kovačkog kalfe Manojla, prvog upamćenog preteče letača sa ovih prostora, mnogi Srbi su se upuštali u vratolomije. Crkveni pisac iz XIV veka zapisao je da su pojedinci, kao i u Vizantiji, pravili leteće mašine i skakali s visokih kula. Dok se pomenuti prvi zabeleženi pokušaj leta u Srbiji, mladića kovačkog kalfe Manojla, nepoznatog prezimena zbio krajem novembra 1841.

Razvoj vazduhoplovstva u svetu je počeo ranije, događajem iz 1783. godine, kada je su Braća Mongolfje prikazala u Francuskoj prve letove balona. Ovaj balon je bio napravljen od hartije u obliku sfere prečnika 16 metara, napunjene toplim vazduhom. Samo šest meseci kasnije, balonom je leteo Karlo Mazarević iz Boke Kotorske [2]. Tada se shvatilo da je balon, u slobodnom vazdušnom strujanju u atmosferi neupravljiv, što je dovelo i do prvih žrtava vazduhoplovnih udesa 1785. Ubrzano je rađeno na iznalaženju rešenja za upravljanje, te se došlo do konstrukcije novih letelica nazvanih diržabl (od francuske reči upravljiv). Prvi upravljivi dirižabl, dužine 44 metara sa motorom od 5 ks, poleteo je 24. septembra 1852. godine, a napravio ga je Francuz Anri Žifar, dok je pionir u konstrukciji ovakvih letelica bio pronalazač i naučnik, kapetan ruske vojske srpskog porekla Ognjeslav Kostović koji je 9. marta 1879. prikazao naučnicima u Petrogradu svoje projekte mahokrilca, helikoptera i upravljivog balona-diržabla koji je bio konstruisan ali nažalost nikad nije poleteo [3]. Koristeći sličnu ideju Grof Cepelin je osmislio letelicu 1890., a napravio i prvi put uspešno demonstrao njen let 2. juna 1900. godine.

Nikola Tesla je u svojim proračunima projektima i patentima znatnu pažnju posvetio idejnom i tehničkom rešenju za leteće sprave, kao i vazduhoplovstvu uopšte. Njegovi crteži iz 1886. su originalni dokumenti u kojima je izneo svoje ideje o vazduhoplovstvu. Uvidom u Teslino stvaralaštvo, može se videti da je bio opčinjen vazduhoplovstvom, a neke ideje i projekti će verovatno biti primenjeni u budućnosti [4].

Formiranje vazduhoplovne komande srpske vojske uredi

Ideje i praktični pokušaji da se vazduhoplovstvo afirmiše u Srbiji i uvede u naoružanje vojske zabeleženi su sredinom 19. veka. Prvi pisani domkument o vazduhoplovstvu u Srbiji jeste članak Matije Bana „Vazduhoplovie“, objavljen u „Srpskim novinama“ septembra 1844 [5]. U njemu je dat informativni i naučni prilaz vazduhoplovstvu u Srbiji u to vreme.

Zvanični akt vrhovne komande o formiranju snaga ratnog vazduhoplovstva u srpskoj vojsci prvi put se spominje 15. avgusta 1893 (2. avgusta po starom kalendaru). Ovaj akt je predviđeno da se u okviru svake divizije armije Kraljevine Srbije formira po jedan balonski puk. Usledio je po naređenju kralja Srbije Aleksandra I Obrenovića i ugrađen je u dokument „Izmene i dopune uredbe o formaciji celokupne vojske“ koji je obajvljen u „Službenom vojnom listu“.

Prvi školovani pilot balona i nabavka vazduhoplova uredi

 
Kosta Miletić.

Na početku 20. veka u Srbiji se o vazduhoplovstvu uglavnom pisalo u štampi i govorilo u teorijskim raspravama. Tada je u srpskoj vojsci, pored mnogih konzervativnih pojedinaca, bilo i takvih oficira koji su shvatali značaj tehničkog i tehnološkog razvoja za vojsku i predviđali uvođenje vazduhoplova u naoružanje. Jedan od tada najobrazovanijih srpskih oficira, pukovnik Miloš Vasić u svojstvu ministra vojnog, predviđajući formiranje vazduhoplovnih jedinica doneo je 1900. godine odluku da se pristupi školovanju vazduhoplovnih stručnjaka. Konkretni koraci za uvođenje vazduhoplovstva u srpsku vojsku preduzeti su 1901. godine, upućivanjem kapetana Koste Miletića na školovanje u Rusiju [2].

Vazduhoplovna škola u Petrovgradu spremala je tehničke vazduhoplovne oficire za izradu-konstrukciju balona i aparata, i pilote za vezane i slobodne balone. Pored toga osposobljavala je stručnjake za dresuru i negovanje golubova pismonoša i organizovanje stanica golubije pošte, koje su tada bile u sastavu vazduhoplovstva. Na manevrima Ruske vojske septembra 1902. Miletić je leteći sa ruskim oficiom Orlovom, upravljao slobodnim balonom i tom prilikom postigao rekord sa visinom od 1 100 metara i doletom od 180 kilometara.

Po završetku vazduhoplovne škole u Petrovgradu, Kosta Miletić se vratio u Srbiju. Vredno je radio na primeni stečenih znanja i vrlo brzo je sačinio elaborat za formiranje balonskih jedinica i stanica golubije pošte sa svim potrebnim proračunima. Od 1. januara 1904. do 1. maja 1905. godine Kosta Miletić je bio ordonanas Kralja Petra Prvog Karađorđevića i imao prilike da se često sreće i razgovara sa tadašnjim Ministrom vojnim generalom Radomirom Putnikom kojeg je uspeo da zainteresuje za vojno vazduhoplovstvo. Nakon toga 1908. godine osnovao je prvu srpsku stanicu golubije pošte u Medoševcu kod Niša. Kosta Miletić je bio angažovan na pripremama za kupovinu prvih balona za srpsku vojsku 1909. godine i na formiranju balonskog odeljenja. Lično je učestvovao u kopovini balona kod nemačke fabrike August Redinger iz Augzburga. Tada su kupljeni jedan vezani zmaj-balon “Draken” i dva sferna balona, od kojih je jedan nazvan „Srbija“, a drugi „Bosna i Hercegovina“. Prilikom prijema balona 19. aprila 1909. godine kapetan Kosta Miletić je leteo na balonu „Srbija“ sa srpskom zastavom. To je bio prvi let jednog srpskog vazduhoplova sa srpskim pilotom i srpskim obeležjima[6][7].

Prvi letovi avionima uredi

Kretanje aerostata (letelica lakših od vazduha) je zavisilo od pravca i snage vetra, što je ograničavalo njegovu upotrebu i bezbednost. U jeku velike trke, leteti što duže, što više, što brže, sa većim teretom, bezbedno za ljude koji lete i one na zemlji tragalo se za letećim spravama težim od vazduha. Produbljivana su bazna znanja iz aerodinamike i konstrukcije letelica. A, formirao se i pravac kojim treba ići u cilju ostvarenja kontrolisanog leta, s pogonom i ljudskom posadom. U ovome je značajan doprinos nemca Otoa Lilijentala (nem. Otto Lilienthal), koji je uspešno leteo na jedrilici 1891., a kasnije i Braće Rajt (engl. Wright brothers) koja su izgradili svoj prvi motorni avion Flajer I (engl. Flyer I) i s njim su poleteli 17. decembra 1903. godine. To je bio početak ere aviona, koji postepeno, a u Prvom svetskom ratu i potpuno potiskuju balone i dirižable.

 
Sarićev avion

Među Srbima koji pripadaju pionirima vazduhoplovstva je dr Vladimir Aleksić iz Pančeva koji je 17. oktobra 1909 izveo probni let dvokrilnom jedrilicom startovanom pomoću zategnutog gumenog užeta. Letelica je izrađena po njegovim nacrtina na jesen 1909. godine, pa iako je let bio neuspešan (od oko desetak metara), Aleksić se smatra prvim Srbinom koji je poleteo na aeroplanu svoje konstrukcije. Nedugo kasnije 25. novembra 1909. izvršen je prvi let s motornim avionom na području Jugoslavije. Ovaj let je izveo Slovenac Edvard Rusjan, s avionom sopstvene konstrukcije opremljen sa motorom Anzani sa 25 konjskih snaga. Prvi javni let je izveo Ivan Sarić 16. oktobra 1910. s hipodroma u Subotici, kome je prisustvovalo oko sedam hiljada građana Subotice. Leteći na visini od 30 metara obišao je čitavo konjičko trkalište. Javne letove je takođe izveo i Rusjan sredinom decembra 1910., s avionom konstrukcije Mihajla Merćepa, Srbina iz Hercegovine. Dolazak Slovenca Edvarda Rusjana u Beograd izazvao je posebno interesovanje. Svoje drugo javno letenje izveo je 9. januara 1911. kada je nažalost poginuo pred očima Beograđana; oborio ga je udar Košave kod Nebojšine kule na Kalemegdanu.

Prvi školovani srpski piloti aviona uredi

 
Mihajlo Petrović.

Prošlo je devet godina od školovanja Koste Miletića do novog konkursa za školovanje vazduhoplovaca. Prvi konkurs za pitomca aviatičara bio je 19. maja 1911. godine, na izričito insistiranje Kralja Petra I Karađorđevića. Trebalo je da se na školovanje za pilota aviona pošalje u Francusku jedan niži oficir. Odabran je poručnik Đorđe Blagojević, ali iz nepoznatih razloga on nije upućen na školovanje. Odluka o školovanju pitomaca za „avijatičarstvo“ realizovana je tek kada je aprila 1912. Ministar vojni dobio kredit od 30 000 dinara za „avijatiku“ kako su tada nazivali vazduhoplovstvo. [8] Srpska vojska je 1912. godine poslala grupu oficira Kraljevine Srbije u inostranstvo na školovanje, odnosno na program pilotske obuke u Francuskoj. Među njima je bio narednik Mihajlo Petrović. Posle uspešno položenih ispita kao i medicinskih pregleda, Mihajlo je poslat u jednoj od prvih grupa. U Francuskoj je krajem maja raspoređen u „Farmanovupilotsku školu ko­ja se na­la­zi­la u gra­di­ću Etamp kod Pari­za, da bi već posle dvadeset dana obuke prvi u grupi izvršio svoj prvi samostalni let. Posle uspešnog završetka obuke 22 i 23. juna 1912. uspešno polaže završne ispite (mesec dana pre ostalih iz grupe). Mi­haj­lo Pe­tro­vić je pr­vi srpski školo­va­ni pi­lot avi­o­na. Nje­go­va pi­lot­ska di­plo­ma FAI (Me­đu­na­rod­ne va­zdu­ho­plov­ne fe­de­ra­ci­je) no­si broj 979 od ju­na 1912. go­di­ne, a kod nas broj je­dan.

Formiranje vazduhoplovne komande uredi

 
Rondel srpskog ratnog vazduhoplovstva iz 1912.

Aktom ministra vojnog vojvode Radomira Putnika, 24. septembra 1912. ustanovljena je komanda vazduhoplovstva u Nišu. Ovim je Srbija postala jedna od prvih 15 država u svetu koje su imale vojnu avijacijiju u to vreme i među prvih pet koje su je upotrebljavale u ratnim dejstvima. Vazduhoplovna komanda Vojske Srbije je nastala kada je podrška avijacije jedinicama na terenu bila pitanje prestiža u svim vojnim komandama u svetu. Pravi razlog zašto je Srbija požurila da formira jedinice avijacije, jeste rast tenzija između Kraljevine Srbije i Austro-Ugarske. Takođe, nametalo se pitanje oslobođenja balkanskih zemalja od Turske na teritoriji Evrope. Srbija je bila ne samo svesna svih ovih problema, već je takođe bila prisiljena da opremi Vojsku Srbije avionima i balonima (naravno uz velika materijalna odricanja).

Ustanovljena vazduhoplovna komanda je bila sačinjena od: Aeroplanskog odeljenja (eskadre), balonskog odeljenja, vodonične centrale i golubije pošte, a u svom sastavu je imala: 12 vojnih aviona, balonski tim i bazu. Za prvog komandanta komande postavljen je major Kosta Miletić.

Srbija je kupila prva dva balona i jedan vezani zmaj-balon, 1909. naručene od firme „August Ridinger“ iz Augsburga, istog grada iz kojeg je skoro 30 godina kasnije Kraljevina Jugoslavije kupila Meseršmit Bf 109 E-3, 1937.

U vreme slanja prvih šest vojnih pilota na obuku u Francusku rešeno je da se pored nabavljenih balona komanda opremi i avinima. Od srpskih avijatičara koji su bili na školovanju u Fransuckoj, formirana je komisija u čijem su sastavu buli: poručnici Miloš Ilić i Jovan Jugović i potporučnik Živojin Stanković sa zadatkom da u inostranstvu kupe nekoliko aviona. Toj komisiji je misnitarski savet Kraljevine Srbije, 11. oktobra 1912. stavio na raspolaganje kredit od 500 000 dinara.

Prva dva srpska aviona bila su iz ratnog plena. Septembra 1912, zaplenjena su dva turska aviona: R.E.P Tip K koji su relativno malo korišćeni. Na jednom od njih je krajem 1912. leteo unajmljeni ruski pilot Agofanov. Iz Rusije su nabavljena dva aviona tipa Duks biplan kojima su leteli piloti Agofanov i Brije. Komisija je u Francuskoj kupila još osam aviona: tri dovkrilca Anri Farman 20 (franc. Farman HF.20) sa motorom „Gnom“ od 80 konjskih snaga; jedan jednokrilac tipa Blerio XI sa motorom „Gnom“ od 50 konjskih snaga; dva dvoseda Blerio XI-2 (franc. Blériot XI) sa motorom „Gnom“ od 70 konjskih snaga i dva aviona tipa „Deperdisen“ (franc. Deperdussin) sa motorom „Gnom“ od 80 konjskih snaga. Uporedo sa nabavkom aviona i opreme, pristupilo se i pripremama za izgradnju aerodroma i drugih objekata vazduhoplovne infrastrukture [8]. Krajem 1912. godine, tokom opsade grada Skadra, srpsko vazduhoplovstvo je imalo svoje vatreno krštenje.

 
Avion „Blerio XI“ jednosed, kakav je imala srpska avijacija krajem 1912. godine.
Tip aviona broj posada namena poreklo
R.E.P Tip K 2 2 izviđač Turska
Duks 2 1 izviđač Rusija
Anri Farman 20 3 2 izviđač Francuska
Blerio XI 1 1 izviđač Francuska
Blerio XI-2 2 2 izviđač Francuska
Deperdisen 2 2 izviđač Francuska


Srpsko vojno vazduhoplovstvo u Balkanskim ratovima uredi

Prvi balkanski rat je izbio oktobra 1912. Srbija, Crna Gora, Grčka i Bugarska su vodile oslobodilački rat protiv Otomanskog carstva. Srpska vojska je napredovala na jugu kroz Kosovo u Makedoniju, a onda se okrenula prema zapadu, prema jadranskoj obali, preko centralne Albanije. Istovremeno, crnogorska vojska je napredovala ka Albaniji sa severa i opsedala je istorijski utvrđeni grad Skadar.

U februaru 1913., Vrhovna komanda srpske vojske je formirala poseban Primorski armijski korpus sa ciljem da se pomogne crnogorskoj vojsci, u borbama oko Skadra. Vazdušna podrška za ovu formaciju je novoosnovani "Pri­mor­ski aero­plan­ski od­red", koji je ujedno i prva borbena jedinica srpskog vazduhoplovstva, sa 3 aviona i 4 pilota pod komandom majora Koste Miletića.

Prva borbena iskustva srpska avijacija je imala u martu 1913. u borbama vođenim oko Skadra. Na prvom borbenom letu 7. marta 1913, narednik-pilot Mihailo Petrović je poginuo i time postao prva žrtva srpskog vojnog vazduhoplovstva, druga u svetu, dok se za prvu žrtvu vojnog vazduhoplovstva u svetu smatra bugarski pilot Topradzijev koji je poginuo 1912. na letu iz izviđačke misije nad Jedrenima, Turska.

Srpsko vojno vazduhoplovstvo u Prvom svetskom ratu uredi

 
Rondel srpskog ratnog vazduhoplovstva iz 1915.

Datumi: Portal:Vazduhoplovstvo/datumi

  • 1915. - Prvi vazdušni transport bolesnika obavljen u jednom ratu, izvršen je 1915. na relaciji Skoplje - Prizren.
  • 22. oktobar 1921. - Osnovan je "Srpski aeroklub" u Beogradu, već sledeće godine prerastao je u Aeroklub SHS, a kasnije u Kraljevski aeroklub "Naša krila"

Prvi svetski rat počeo je austro-ugarskom objavom rata Srbiji na vidovdan 28. juna 1914. Ratno vazduhoplovstvo vojske Srbije je nažalost dočekalo rat u istom stanju u kakvom je bilo na završetku balkanskih ratova uz stečeno iskustvo pilota. Početkom Prvog svetskog rata učestvovali su u borbama i uspevali su da daju dragocene informacije o broju, kretanju i položaju neprijateljskih vojnika. Oni su doprineli srpskim pobedama 1914 na planini Cer, Kolubari i Drini. Početkom 1915, avioni naoružani mitraljezima i bombama, vođeni srpskim pilotima su uspeli da odbiju napade neprijatelja, napadajući njihove avione koji su bili u letu iznad teritorije Srbije, a uz to su vršili bombardovanje važnih ciljeva u pozadini.

Srbija je formirala jednu od prvih zaista moćnih jedinice protivvazdušne odbrane u Evropi. Zbog velike navale nemačkih i austro-ugarskih napada avionima. Srpska protivavionska odbrana i jedinice upozoravanja za dejstva iz vazduha su zvanično formirane 8. juna 1915. Prvi avion oboren od strane jedinica na terenu u Prvom svetskom ratu se dogodilo na teritoriji Srbije. Tokom nemačkog vazdušnog napada na grad Kragujevac 30. septembra 1915, artiljerija protivvazdušna odbrane Radivoj "Rake" Lutovac - iz puka "Tanaska Rajića", opalio je svoji prvi hitac iz modifikovanog topa iz rata sa turcima, oboren je Farman avion sa dva člana posade. Bez ikakve sofisticirane tehnike, nišanio je kroz nišan ugrađen na topu. Ovaj dan je i praznik srpske protivvazdušne odbrane. Međutim, potpuna kontrola srpskog neba je ostvarena aprila 1915, kada stigla u pomoć jedna dobro opremljena i naoružana francuskka jediica, kao pomoć od savezničkih snaga srpskom vazduhoplovstvu. Do početka "Mekenzen" ofanzive u oktobru 1915, francuski i srpski piloti su uspeli da uspostave dominaciju u vazduhu i da prate kretanja neprijatelja preko reke Drine, Save i Dunava. Oni su takođe konstantno bombardovali ometali saobraćajaj i organizovanje neprijatelja.

 
Srpski avion „Oluj“ opremljen naoružanjem 1915. godine

Tokom 1914-1915, proizvedeni su prvi srpski avioni. Proizvodnja se vršila uglavnom od strane zanatlija u raznim fabrikama nameštaja. Ovi rani srpski avioni korišćeni su za obuku, jer nisu imali adekvatan pogon. Iako je izgradnja bila srpska, motori su bili francuski. Konstrukcija je dobila ime "Pingvin", ili pingvin klase. Samo nekoliko primeraka je napravljeno. Iako skromna, ova konstrukcija je inspirasala stvaranje srpske avio industrije nakon Prvog svetskog rata.

U toku austro-ugarske ofanzive i povlačenja srpske vojske, francuski i srpski piloti su uspeli da dobuju informacije o kretanjima i namerama neprijatelja. Ova informacije su bile veoma korisne za komandu srpske vojske, koja se povlačila pod stalnim i jakim pritiskom neprijatelja, koje je takođe pomogala bugarska vojska. Plan za povlačenje je bio takav da se vojnici zajedno sa civilima povuku preko Albanije i Crna Gore, sve do Jadranskog mora. U toku povlačenja, francuski i srpski piloti su prvi izvršili transport povređenih vojnika avionima. Francusko-srpski piloti su, takođe, organizuje održavanje veza sa jedinicama koje su se povlačile kroz albanske obale do Drača i Vlorё.

Evakuacija ranjenih srpskih vojnika od strane aviona Vojske Srbije i francuskog vazduhoplovstva (armija de l'Air) predstavlja prvi vazdušni transport povređenih vojnika u istoriji.

Iako je Srbija okupirana krajem 1915, od strane nemačke, austro-ugarske i bugarske vojske, srpska vlada i oružane snage su odble da potpišu kapitulaciju, odnosno predaju. Cela srpska vojska se povukla preko Albanije u Grčku, gde je zajedno sa francuskim i britanskim snagama formirala Solunski front.

Francuski piloti su napustili oblast Skadra u decembru 1915. Kada je uništen poslednji avion, i kada su srpski piloti zajedno sa Vojskom Srbije prešli na ostrvo Krf. U periodu od Prvog svetskog rata, srpski piloti su uspeli da ukažu na značaj vojnog vazduhoplovstva svim ministrima i tražili su da se obezbede sredstva za obnovu i modernizaciju vazduhoplovstva. Francuski pukovi su poboljšali svoje mišljenje o vazduhoplovstvu, jer je ono predstavljalo pouzdanu podršku u svim fazama borbe. U drugom delu Prvog svetskog rata na Solunskom frontu, vazduhoplovstvo igra veliku ulogu, opremljeno je i opremljeno sa modernim oružjem i popunjeno modernim avionima.

Kako je ratna industrija rasla vrlo brzo, srpsko vazduhoplovstvo je dobilo jedan moderan avion. Nakon ponovnog organizovanja na Krfu, srpski Avijacijski puk je premešten u Mikru, nedaleko od Soluna. Sva dostupna materijalna sredstva srpske vojske vezana za avijaciju, obučeni piloti i sposobno osoblje je određeno za pet francuskih pukova. Ti pukovi su dodati Srbiji od savezničkih snaga po odeluci na konferenciji u Parizu. Srpska komanda je želeo da ima određeni stepen nezavisnosti nad svojim vazduhoplovnim snagama i obezbedila je nezavisnost nad komandom srpskog puka stacioniranog u Mikri. Postojala je jaka volja za stvaranje nezavisnog srpskog Avijacijskog puka. Ovih pet srpsko-francuskih pukova su formirali "Avijaciju Srbije", koja je radila kao sastavni deo sa kopnenenim trupama, kao podrška trupama na zemlji. Druge savezničke snage poput britanskih, italijanskih i grčkih snaga koji su zapravo imali svoje jedinice avijacije, takođe su pomogale formiranje. U određenim fazama Prvog svetskog rata, Centralne sile su uspele da uspostave dominaciju u vazduhu, ali na kraju Prvog svetskog rata (posebno u vreme izbijanja Solunskog fronta), savezničke snage su shvatile vrednost podrške iz vazduha, i vrednost srpski-francuske jedinice, zajedno sa savezničkim vazdušnim snagama, uspeli su da pobede neprijatelja na svim poljima. 1918 godine u leto, ostvarena je apsolutna kontrola neba nad ovom delu fronta. Uzastopna jaka borba srpske vojske koja je napravila proboj u dolini reke Vardar, i naterala na kapitulaciju Bugarske. Kada je srpska vojska nakon samo 45 dana uspela da razbije neprijateljsku liniju i da je pomeri za 600 kilometara, Austro-Ugarska je poražena. Nemačka vojska je bila veoma iscrpljena i izgubila svog najačeg saveznika. Oni su bili primorani da potpišu primirje. Na Solunskom frontu Srpska avijacija je imala 3.000 borbenih letova, učestvovao u svim glavnim operacijama i dočekala kraj Prvog svetskog rata sa jedinicama koje su brojale 60 modernih aviona. Osoblje ovih jedinica činili su 70 pilota, 40 izviđača pilota, i ostalih vazduhoplovnih stručnjaka. Ovo je osoblje je izašlo iz rata sa ogromnim iskustvom.

Avijacija na Solunskom frontu uredi

Mirnodopski razvoj uredi

[9]

Nastanak i razvoj vazduhoplovstva Kraljevine Jugoslavije uredi

 
Rondel Jugoslovenskog Kraljevskog Ratnog Vazduhoplovstva (JKRV).

Jugoslovensko ratno vazduhoplovstvo u Drugom svetskom ratu uredi

Šesti lovački puk u aprilskom ratu 1941. uredi

[10]

Vazduhoplovstvo narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije uredi

[11]

Period posle Drugog svetskog rata uredi

Ratno vazduhoplovstvo i protivvazdušna odbrana Jugoslovije 1945—1991 uredi

Osvajanje mlazne avijacije uredi

[12]

T-33 Šuting Star i F-84G Tanderdžet uredi

F-86 Sejbr 1958. godine uredi

MiG-21 u vazduhoplovstvu 1962. godine uredi

Uvođenje MiG-29 u naoružanje u jesen 1986. godine uredi

Devedesete uredi

Vazduhoplovstvo u odbrani otadžbine 1999. godine uredi

Sa eng. vikipedije uredi

Članak en:Military history of Serbia - prevođenje i povezivanje teksta

Serbian Air Force History - Uvodni deo (opšte) uredi

Ideja o formiranju vazduhoplovnih snaga u srpskoj vojsci prvi put se spominje u aktu vrhovne komande iz 2. avgusta 1893. Ovaj akt je predviđeno da se u okviru svake divizije armije Kraljevine Srbije formira po jedan balonski puk.

Dvadeset godina kasnije, 1912. godine, grupa oficira Kraljevine Srbije je poslata u inostranstvo na školovanje, odnosno na program pilotske obuke u Francuskoj. U to vreme avioni su bili naručeni, dok je aktom ministra vojnog vojvode Radomira Putnika, 24. septembra 1912 ustanovljena komanda vazduhoplovstva u Nišu. Ovim je Srbija postala jedna od prvih 15 država u svetu koje su imale vojnu avijacijiju u to vreme. Godinu dana kasnije, tokom opsade grada Skadra, srpsko vazduhoplovstvo je imalo svoje vatreno krštenje.

Piloti su uskoro primeniti svoja iskustva stečena u balkanskim ratovima u borbama vođenim tokom Prvog svetskog rata, kada je Srbija bila dostojan protivnik jačim neprijateljskim snagama. Dana 17. septembra 1915, prema julijanskom kalendaru, odnosno 30. septembra prema gregorijanskom kalendaru, pripadnici srpske vojske su oborili prvi od mnogih neprijateljskih aviona iznad Kragujevca. Ovaj dan je, po aktu kralja Aleksandra prvog, proglašen danom „divizije protivvazdušne artiljerije“. Na liniji Solunskog fronta, uz podršku savezničkih snaga, srpske vazduhoplovne snage su bile reorganizovane. Ustanovljena je prvi zajednički srpsko-francuski puk, a do kraja 1916 su bili deo Nuport divizije, da bi početkom i sredinom 1918. odnovani Prvi i Drugi srpski lovački puk.

U periodu između dva svetska rata bio je obeležen značajan napredak vazdušnih snaga, obeležen popuavanjem pukova i modernzacijom tada sofisticiranim avionima, uz organizacijsko-formacijske promene u vazduhoplovstvu. Od 2. avgusta 1924, slavi se Sveti Ilija kao svetac zaštitnik srpskog vazduhoplovstva, Sveti Ilija gromovnik kao svetac zaštitnik i drugih vojske i pilota iz drugih delova Kraljevine Jugoslavije.

Tokom devetodnevnog Aprilskog rata 1941, 145 pilota je poginulo u vazdušnim borbama, a 576 pripadnika vazduhoplovstva je stradalo na terenu. U tom periodu izvedeno je 1416 borbenih, uz obaranje 60 neprijateljskih aviona. Posebno su se istakli piloti 5. i 6. lovačkog pokazanom izuzetnom hrabrošću, kao i piloti bombardera, koji su naneli značajne gubitke neprijateljskim vazdišnim bazama u Austriji, Mađarskoj i Bugarskoj.

Nakon Drugog svetskog rata, tada jugoslovensko vazduhoplovstvo je prošlo kroz nekoliko razvojnih faza, prva velika modernizacija vazduhoplovstva je izvršena od 1953. do 1959. Avioni proizvedeni u zemljama sa zapada se uvode čime počinje era mlazne avijacije. Tada je formiran prvi helikopterski puk 1954. koji je uključen u vazdušne snage. Početkom 1960-ih uvedeni su supersonični borbeni avioni uz intenzivan razvoj vazduhoplovne industrije Srbije u tom periodu. Veliki broj prototipova mlaznih aviona je izgrađeni, koji je služio kao osnova za razvoj obuke pilota na borbenim avionima, avioni kao što su "Galeb" G-2 i "Jastreb", Super Galeb G-4 i Orao. Sredinom 80 ih godina uveden je i tada najnapredniji borbeni aviona MiG-29.

Od svog osnivanja, vazduhoplovstvo i vazduhoplovna odbrana je obučila desetine hiljada pilota, imala više od 5000 aviona i četiri vrste sistema lansiranja rakete srednjeg dometa, velik broj sistema malog dometa i 15 vrsta radara.


Serbian Aviation in September 12th 1918 uredi

Serbian aviation was a part of rebuilt Serbian Army, a part of the allied Eastern Army (consisted of French, Great Britain, Greece and Italian soldiers). Supreme commander of the eastern Army was a French general named Franshe D'Epere. The Air Force commanders were French officers and squadrons were staffed with French and Serbian personnel.

By the order dated January 17, 1918, the two Serbian squadrons were to be formed and staffed with Serbian personnel. In April 1918 Prva Srpska Eskadrila (First Serbian Squadron) became operational with 12 Dorand AR type I A2 and 3 Nieuport XXIV C1 from French-Serbian composite Squadron AR 521 and commanded by French officer (Serb national) lieutenant Mihajlo Marinković. During May and June, the French-Serbian composite Squadron AR 525 Druga Srpska Eskadrila (Second Serbian Squadron) became operational. Captain Branko Vukosavljević was the first Serbian squadron commander who was appointed to lead to Prva Srpska Eskadrila (First Serbian Squadron) in August 1918.

Below is an order of squadrons attached to Serbian Army for the September offensive.

Commander: Major Du Perier De Larsan Order of battle

Squadron Aircraft Type

Prvi vazduhoplovni odsek (subordinated to I Serbian Army) Druga Srpska Eskadrila [Former AR 99/399/ 525 Squadron] 12 Dorand AR type I A2, 7 Nieuport XXIV C1, 5 Breguet 14 A2

Drugi vazduhoplovni odsek (subordinated to II Serbian Army) Prva Srpska Eskadrila [Former AR 82/382/521 Squadron] 6 Dorand AR type I A2, 3 Nieuport XXIV C1, 3 Breguet 14 A2

523 Escadrille [Former 87/387 Sq] 5 Breguet 14 A2, 11 SPAD S VII C1

No 502 Squadron 4 Dorand AR type I A2, 3 Nieuport XXIV C1, 3 Breguet 14

No 503 Squadron 4 Dorand AR type I A2, 3 Nieuport XXIV C1, 1 Breguet 14

No 507 Squadron 11 SPAD

Airfields: Vertekop, Lembet, Jenidže Vardar

Technical depot: Vertekop [previously in Mikra]

Total of 81 airplanes.

Serbian Aviation after the WWI uredi

With the establishment of the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes (Kingdom of SHS), an Army Aviation Department was formed with Serbian and ex-Austro-Hungarian (Croatian and Slovenian) personnel. In 1923, a major initiative was launched to replace the WWI era aircraft still in service with more modern designs. Contracts were placed abroad and with newly established local factories. Later in 1923 the Aviation Department was renamed the Aviation Command and placed directly under the control of the Ministarstvo vojske i mornarice (Ministry of War and Marine). In 1930, the Aviation Command was renamed the Jugoslovensko Kraljevsko Ratno Vazduhoplovsto (JKRV) which translated is the Yugoslav Royal Air Force. The air arm was also known as the Vazduhoplovsto vojske kraljevine Jugoslavije (Air Force of the Army of the Kingdom of Yugoslavia) - VVKJ.

Vazduhoplovstvo Vojske Srbije uredi

Spoljašnje veze uredi

Reference uredi

  1. ^ Čedomir Janjić: Vek avijacije, Beočin 2003.
  2. ^ a b Vrednovanje vazduhoplovnih tradicija, str. 70, Novinsko-izdavačka ustanova „Vojska“, Beograd, 1994.
  3. ^ Članak o istoriji vazduhoplovstva na strani vreme.com
  4. ^ Branimir Jovanović: Tesla i svet vazduhoplovstva, Beograd, 1987.
  5. ^ Vrednovanje vazduhoplovnih tradicija, str. 70, Novinsko-izdavačka ustanova „Vojska“, Beograd, 1994.
  6. ^ Istorijat Srpskog Vazduhoplovstva na strani "Srpskih orlova".
  7. ^ Online arhiva časopisa Aeromagazin, br.5
  8. ^ a b Zlatomir Grujić:Avijacija Srbije i Jugoslavije: 1901—1994., Novinsko-izdavačka ustanova "Vojska", Beograd, 1997.
  9. ^ Miloslav Samardžić. „Srpska avio industrija”. Sloboda (na jeziku: srpski). Pristupljeno 11. maj 2009. 
  10. ^ Saša Oluić, Goran Antić, Bojan Dimitrijević:204. Lovački avijacijski puk, Novinsko-izdavački centar "Vojska", Beograd, 2005.
  11. ^ Komanda RV i PVO:Čuvari našeg neba, Beograd, 1977.
  12. ^ Bojan B. Dimitrijević:Jugoslovenski ratno vazduhoplovstvo: 1942—1992, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 2006.