Википедија

Кучина (риба)

Ukoliko ste tražili vrstu materijala, pogledajte članak kučina.

Kučina ili atlantska psina (Lamna nasus) je ajkula iz reda Lamniformes i porodice Lamnidae. Nastanjuje hladne i umereno tople morske vode Atlantskog okeana i južne hemisfere. U severnom delu Tihog okeana njegov ekvivalent je usko povezan sa vrstom morskog psa L. ditropis. Kučine obično dostižu dužinu od 2,5 m i težinu do 135 kilograma.[2] Ova vrsta u severnom delu Atlantskog okeana raste više od onih iz južne hemisfere i razlikuju se po boji i staništu. Gornji deo tela im je siv, a donji beo, imaju šiljatu njušku, uski rep, velika petokralna i leđna peraja, sitnu karlicu, drugo leđno peraje i kaudalno peraje u obliku polumeseca. Ono što kučine izdvaja od drugih primeraka svoje porodice su trouglasti zubi i bela mrlja na leđnoj osnovi prvog peraja. Uglavnom lovi košljoribe i glavonošce u celom vodenom stubu, uključujući i dno. Najčešće je blizu obala gde lovi, a povremeno i u otvorenom okeanu na dubinama do 1.360 m. Takođe, kučina sprovodi sezonske migrancije na veće udaljenosti, uglavnom između pliće i duboke vode. Kučina je vrlo brza i aktivna sa fiziološkim adaptacijama koje joj omogućavaju da održava telesnu temperaturu drugačiju od vode u kojoj se nalazi. Kada lovi dosta je pohlepna, a često usamljena. Ova ajkula je dosta živahna i razvija embrione koji se zadržavaju materici, ženke obično nose četiri mladunca svake godine.

Kučina
Lamna nasus
Naučna klasifikacija uredi
Domen: Eukaryota
Carstvo: Animalia
Tip: Chordata
Klasa: Chondrichthyes
Red: Lamniformes
Porodica: Lamnidae
Rod: Lamna
Vrsta:
L. nasus
Binomno ime
Lamna nasus
(Bonnaterre, 1788)
Potvrđena (tamno plavo) i nepotvrđena (svetlo plavo) staništa vrste.
  Potvrđena prisutnost
  Moguća prisutnost
Sinonimi

Lamna philippii Perez Canto, 1886
Lamna punctata Storer, 1839
Lamna whitleyi Phillipps, 1935
Oxyrhina daekayi Gill, 1861
Selanonius walkeri Fleming, 1828
Squalus cornubicus Gmelin, 1789
Squalus cornubiensis Pennant, 1812
Squalus monensis Shaw, 1804
Squalus nasus Bonnaterre, 1788
Squalus pennanti Walbaum, 1792
Squalus selanonus Leach, 1818

Samo nekoliko napada na ljude pripisano je kučini. Rekreativni ribolovci je često love i ističu da je njeno meso dosta ukusno, a peraje cenjeno, što je dovelo do duge istorije lova na ovu vrstu. Međutim, ova vrsta ne može izdržati visok ribolovni pritisak zbog niske reproduktivne sposobnosti. Direktni komercijalni ribolov doveo je do značajnog pada ove vrste u istočnom delu Atlantika pedesetih godina 20. veka kao i na zapadnom šezdesetih godina. Međunarodna unija za očuvanje prirode ocenila je da je ova vrsta ranjiva u čitavom svetu i ugrožena ili kritično ugrožena u različitim severnim delovima koje nastanjuje.

Taksonomija i evolucija uredi

Etimologija naziva ove vrste na engleskom jeziku porbeagle nije naročito jasna.[3] Druga reč označava pastira. Oksfordski rečnik engleskog jezika ističe da je reč bila pozajmljena iz korniškog jezika. Rečnik takođe istie da ne postoje dokazi o vezi sa francuskim jezikom. Prvi naučni opis za ovu vrstu napisao je francuski prirodnjak Piter Jozef u enciklopediji iz 1788. godine, a zanovao ga je na studiju velškog prironjaka Tomasa Petana iz 1769. godine.[4][5] Godine 1816. francuski prirodnjak Žorž Kivje klasifikovao je ovu vrstu u podrod Lamna koja je kasnije uzdignuta u rang punog roda.[3][6]

Nekoliko filogenetskih studija zasnovanih na morfologiji i DNK sekvencama, utvrdile su odnos između ove vrste i vrste L. ditropis. Fosilni ostaci ove vrste pronađeni su i datiraju iz perioda kasnog miocena u Belgiji i Holandiji, Španiji i Čileu.[7][4][8][9][10] Zubi roda Lamna pronađeni su i na formaciji La Meset na ostrvu Sejmor u Atlantskom okeanu.[11][12][13]

Rasprostranjenost i stanište uredi

Kučina ne nastanjuje tropske predele. Na severnom delu Atlantskog okeana ona nastanjuje vode od Grand Banka, Njufaundlanda, od Kanade, preko južnog Grenlanda do Skandinavije i Rusije. Južna granica ove ribe je od Nju Džerzija i Bermuda preko Azoija i Madeire do Maroka.[14][15][16] Takođe nastanjuje vode Sredozemnog mora, ali ne i Crnog mora.[17] Severoatlantske kičine obično plivaju samo ka jugu na područja kao što su Južna Karolina i Gvinejski zaliv, ali je poznato da ženke iz populacije severnog dela Atlantika odlaze u Sargaško more da bi odgajile mladunce.[12][14] U južnoj hemisferi kučina zauzima kontinentali pojas, odnosno u vodama Čilea, Brazila, Južne Afrike, Australije i Kvindislenda.[18][19] Kučine uglavnom nastanjuju proobalne vode, mada se mogu naći i na dubinama od 1360 m i u okeanskim kotlinama do primorskih voda, plićih od jednog metra.[14][14][20][21]

Populacije kučine na severnoj i južnoj hemisferi su poptuno odvojene, retko se mešaju, a poznat je samo jedan primerak koji je prešao Atlantski okean, odnosno 4260 km od Irske do Kanade.[13] Ova vrsta podeljena je po veličini i polu u severnom Atlantskom okeanu, a nešto manje po veličini u južnom delu Tihog okeana. Mužjaci su duplo brojniji od ženki u Španiji, ženke su 30% brojnije u vodama Škotske, a mlađi primerci preovlađuju u Bristolskom kanalu. Primećene su sezonske migracije ove vrste u obe hemisfere.

U zapadnom delu Atlantika većina jedinki ove vrste provodi proleće na velikim dubinama kontinentalnog pasa Nove Škotske, a migrira na sever, na udaljenosti od 500 do 1.000 km kako bi proveli leto u plitkim vodama Njufaundlanda.[16][19] U decembru zrele ženke migriraju na jug do 2.000 km u Sargaško more, zadržavajući se na dubini od 600 m tokom dana i 200 m tokom noći.

Smatra se da kučine u istočnom delu Atlantskog okeana proleće i leto provode u plitkim kontinentalnim vodama i plivaju prema severu kako bi zimovale u dubljim obalnim vodama.[13][17][22] Kučine mogu da pređu preko 2300 km, a kada jednom stignu do svog odredišta oni ostaju u relativno lokalnom području.[13][16][19] U južnom delu Tihog okeana, kučine se kreću severno u subtropske vode zimi i u proleće, a leti se povlače na jug.[13]

Opis uredi

 
Kučina uhvaćena na parangal.

Kučina je veoma snažna ajkula vretenastog oblika. Ima dugu njušku koja se sužava na kraju, a preko nje se nalaze visoko kalficirane hrskavice. Oči ove vrste su velike i crne bez membrana. Male nosnice u obliku latiničnog slova S nalaze se ispred i ispod nivoa očiju. Usta su velika i dosta zakrivljena, sa umereno izbočenim čeljustima.[23]

Severnoatlantske kučine imaju od 28 do 29 gornjih zuba i 26 do 27 donjih zuba, dok ista vrsta sa južne hemisfere ima 30 do 31 zub na gornjoj vilici i 27 do 29 zuba na donjoj vilici. Svaki zub je dosta zaobljen i gotovo ravan na središnjem delu. Ova vrsta ima pet pari škržnih proreza koji su dugački i prethodne im prstenasta peraja. Peraja kučine su dugačka i uska. Prvo dorzalno peraje je veliko i visoko sa zaobljenim vrhom, a potiče iz osnove pektokralnog peraja.[14] Karlična peraja su mnogo manja od prvog leđnog peraja.[14] Drugo leđno peraje i analno peraje su manja i stoje ravnopravno jedno uz drugo na uskim podlogama koje omogućavaju okretanje sa jedne strane na drugu. Kaudalna peraja su velika i oblika polu meseca.[14]

Koža kučine je meka i prekrivena sitnim dermalnin ljuskama koje daju baršunastu teksturu.[3][23] Obojenost dorzalnog rkiva je tamno sive boje, koja se proteže do osnove grudnih peraja.[14][17][15] Donja strana kučine je bela, a odrasli primerci ove vrste često imaju mrlje po trbuhu. Zadnji deo leđnog peraja je svetlosiv ili beo. Kučina može dostići dužinu od 3,7 m, mada je tipična dužina 2,5 m.[13] Ženke kučine su krupnije od muškaraca u severnom delu Atlantskog okana. Kučine na južnoj hemisferi su dućine 2 i 2,1 m, a većina njih nisu teži od 135 kilograma, dok je rekord primerak od 230 kilograma koji je uhvaćen 1993. godine u Škotskoj.[14][18]

Biologija i ekologija uredi

Kučina je brza i energična, a vreme provodi podjednako sama i u grupama. Njeno uspravno telo, uska kdaudalna peraja i rep oblika polumeseca prilagođavaju se efikasnom odžavanju brzine, a sve to takođe poseduju i tune i nekoliko drugih riba. Kučina i losos su najkrupniji članovi svojih porodica u odnosu na dužinu i kilažu i pri tome imaju najčvršći stil plivanja; oni osciliraju repove držeži svoje tela kruta što daje propulzivnu snagu sa visokom energentskom efikasnošću uz cenu manebrabilnosti. Velika površina škrga omogućuje kučini da joj više kisonika dospe do tkiva.[18][18][24] Takođe, ova vrsta ima aerobne mišiće duž svake strane tela, koje može da stegne pojedinačno i nezavisno, što joj daje još veću snagu.

 
Stara ilustracija ajkula pod starim nazivom Lamna cornubica, obe komercijalno važne vrste.

Kučine su jedne od retkih riba koje pokazuju svoje ponašanje u igri. Ova vrsta je viđena kako se međusobno juri i igra se sa bilo čim što pluta na vodi, grizu prirodne i veštačke predmete, uključujući balone koje koriste ribolovci.[18][24][25] Velika bela ajkula i kit ubica hrane se kučinom. Poznati paraziti ove vrste uključuju Dinobothrium septaria,[26][27] Hepatoxylon trichiuri,[28] Dinemoura producta,[29][30] Laminifera doello-juradoi i Pandarus floridanus.[14][31][32] Prirodna godišnja smrtnost za ovu vrstu je mala, procenjuje se na 10% za mlade jedinke i 15% za odrasle jedinke mužjaka, dok je kod odraslih ženki 20% u severnom delu Atlantskog okeana.[14][13]

Kučina je aktivni predator koja jede uglavnom male i ribe srednje veličine, kao što su sardine, haringe, Merlucciidae, Channichthyidae, Zeidae, Lumpsucker, kostelj, butor, pljosnatice i mekušce kao što su rakovi, a hrani se i bodljokošcima. U stomaku kučine nađeno je sitnog kamenje, peraja i fragmenti smeća.[19][20] U zapadnom delu Atlantskog okeana kučine se uglavnom hrana pelagičnim ribama i lignjama, a u jesen manjim morskim psima, pa se čini da je kučina oportunistički predator bez snažne prehrambene specifičnosti.[3][18][22] Tokom proleća i leta u Keltskom moru i u vodama Nove Škotske, ova vrsta se skulja kako bi se hranila manjim ribama.[19][22] U potrazi sa hranom ova vrsta nekoliko puta pliva od dna do površine i oslanja se na svoj njuh. Mladi primerci dužine do jednog metra uglavnom se hrane krilovima i mnogočekinjastim crvima.[28]

Vreme reproduktivnog ciklusa kučine je slično na obe hemisfere.[33][34] Ovo sugeriše da na njihovu reprodukciju ne utiču značajno temperatura ili dužina dana, možda zahvaljujući endotermičkog fiziologiji. Parenje se odvoja uglavnom između septembra i novembra, mada primećena su i ženke sa svežim ožiljcima od parenja i u januaru van Šetlandskih ostrva.[33] [35] Mužjak ujeda ženke za grudno peraje i bokove dok se udvara.[35] Najveća mesta za parenja su kod Njufaundlanda i u zalivu Mejn. Odrasle ženke imaju jedan fukcionalan jajnik sa desne strane i dve funkcionalne materice. Veruje se da se razmnožavaju svake godine. Ženka rađa obično četiri mladunaca koji dele jednu matericu, a u rektim prilikama može ih roditi pet ili šest. Period gestracije traje od 8 do 9 meseci.[14][33][35][33][13][35]

Kao i ostale iz njene porodice, kučina je vrlo živahna. Tokom prve polovine trudnoće, ženka ovulira veliki broj sićuđnih jajašca uglavnom upakopanih u kapsule od 7,5 cm.[16] Nastali začetak održava se preko vrećice žumanca i izlazi iz jajne kapsule. U to vreme embrion ima dobro razvijene spoljne škrge i crevo spiralne zaklopke.[35] Kada zametak bude dugačak od 4,2 do 9,2 cm on poseže za spoljnim škrgama, ali još ne može da se prehrnai jer nedostaju sredstva za otvaranje jajnih kapsula.[35][33] Na 20 do 21 cm, zametak izgleda ružičasto jer mu nedostaje pigment, osim u očima, a područja glave i šrkga su bočno proširena i želatiozna. Na dužini od 34 do 38 cm embrion dobija očnjake i od tada se oslanja uglavnom na žumance, mada se može hraniti i preostalim jajima kada pukne kapsula.[36][37] Nakon toga, svoje zalihe prebacuje iz stomaka u jetru.[35][33] Tek rođena kučina je dužine do 58 do 67 cm i ne prelazi 5 kilograma. Desetinu težine čini jetra, mada nekad žumance ostane u stomaku i on se preko toga hrani sve dok ne nauči da lovi. Ukupna stopa rasta emrbiona iznosi 7 do 8 cm mesečno. Rođenje se događa u periodu od aprila do septembra, a vrhunac je u aprilu i maju za severnatlantske vrste kučine, a jun i jul za kučine koje nastanjuju vode južne hemisfere.[38]

U zapadnom delu Atlantskog okeana rađanje se odvija u Sargaškom moru, na dubinama od oko 500 m.[32][28] Oba pola rastu sličnim brzinama do počeka sazrevanja, pri čemu ženke sazrevaju kasnije i krupnije su od mužjaka. U prve četiri godine života, godišnja stopa rasta ove vrste je 16 do 20 cm i slična je na obe hemisfere. Nako toga, kučine Tihog okeana počinju da rastu sporije od onih iz Atlantskog okeana.[35][38][39]

U severnom delu Atlantskog okeana mužjaci sazrevaju kada budu dužine od 1,6 do 1,8 m i starosti od 6 do 11 godina, a ženke kada budu 2, do 2,2 m i starosti od 12 do 18 godina.[40] U jugozapadnom delu Tihog okeana mužjaci sazrevaju kada budu dužine od 1,4 do 1,5 m i starosti od 8 do 11 godina, a ženke na dužini od 1,7 do 1,8 i starosti od 15 do 18 godina.[33][40][41] Veruje se da je maksimalni životni vek ove vrste od 30 do 40 godina na Atlantskom okeanu, ali da bi mogao biti čak do 65 godina u južnom delu Tihog okeana.[32][38]

Kontakt sa ljudima uredi

Kučina je vrlo retko napala ili ugrzila plivače ili čamce. Međunarodni spisak o napadima morskih pasa do 2009. godine ovoj vrsti pripisuje tri napada, jednog izazavnog i nijednog smrtnost slučaja. Tokom dvehiljadedesetih godina snimljen su odrasle kučine kako prate ronioce koji su radili na naftnim platformama.[42]

Veruje se da ova vrsta nije predatorski nastrojena prema ljudima, kao i da su dosta radoznale. Dana 14. maja 2018. godine kučina je ugrizla ribara u Velikoj Britaniji dok se vraćao iz ribolova.[14] Ova vrsta ajkule izuzetno je cenjena kod sportskih ribolovaca u Irskoj, Velikoj Britaniji i u Sjedinjenim Američkim Državama. Međunarodno udruženje za ribu i divljač vodi evidenciju o stanju kučine u svetu.[14][18][18]

Kučina je cenjena zbog ukusno mesa i peraja i dosta se lovila. Njeno meso se prodaje sveže, smrznuto ili osušeno i soljeno i svrstava se u najvrednije meso morskih pasa. Tokom 1997. i 1998. godine veleprodajana cena mesa ove ribe bile je od 5 do 7 evra za kilograma. Najviše je tražena u Evropi, a takođe Sjedinjene Američke Države i Japan uvoze ovu vrstu.[43] Peraje je najtražnije u istočnoj Aziji radi pravljenja supe.

 
Kučina koja nastanjuje vode južne hemisfere.

Takođe koristi se koža iove vrste, a od nje se pravi i jetreno ulje i riblje brašno.[44][45] Međunarodna trgovina sa ovom vrstom nije poznata jer se veliki broj trgovina ne prijavi, a mnogi proizvodi se sastoje od mešavine različitih vrsta. Ova ajkula se najlkaše lovi parangalima, ali se takođe lovi i visećim i vučnim mrežama i pokretnim trakama.[43]

Intezivni ribolov na ovru vrstu počeo je tridesetih godina 20. veka kada su Norveška i Danska u manjoj meri počele da šalju svoje brodve u sevetnoistočno deo Atlantskog okeana. Norveški godišnji ulov postao je sa 279 tona 1926. godine na 3884 tona 1933. godine, a vrhunac je bio na oko 6000 tona 1947. godine, nakon pauze od nekoliko godina zbog Drugo svetskog rata. Nekoliko godina nakon toga ulov Norveške je stalno opadao, na 1200 do 1900 tona od 1953. do 1960. godine, 10 do 40 tona osamdesetih i devedesetih godina. Francuska i Španija počele su da love kučine u severnoistočnom delu Atlantika sedamdesetih godina. Francuski ribolovci uglavno pecaju u Keltskom moru, a ima li su pad sa 1000 tona sedamdesetih godina na 300 do 400 tona krajem devedesetih godina.[14][46] Ulov španskih ribolovaca je bio dosta promenjiv, kretao se do preko 4000 tona godišnje. Od 2011. godine ribolov na ovu vrstu je nezakonit u vodama Evropske unije, a plovilima registrovanim u EU takođe je zabranjen ribolov na ove vrste u međunarodnim vodama.[43][47] Godine 2012. slično ograničenje stupilo je na snagu i u Norveškoj.[48]

Kada se smanjio broj primeraka ove vrste u severoistočnom delu Atlantskog okeana, tokom šezdesetih godina 20. veka norveška ribarska flota započela je ribolov na vovu vrstu u vodama Nove Engleske i Njufaundlanda.[49] Nekoliko godina kasnije pridružili su im se ribari sa Farskih ostrva. Norveški godišnji ulov porastao je sa 1900 tina 1961. godine na preko 9000 tina 1965. godine. Ulov je većim delom izvezen u Italiju, gde je kučina izuzetno popularna. Ipak tokom 1970. godine, godišnji ulov norveške flote je opao ispod 1000 tina godišnje, a ulov ribara sa Farskih ostrva je takoše opao.[17] Pošto je populacija desektovana, većina ribara je počela da lovi druge ribe. Vrsta se vremenom oporavila, do 30% pre eksplatacije.[17] Kanada je 1995. godine osnovala Eksluzivnu ekonomsku zonu i postala vodeća u lovu na ovu vrst u regionu. Između 1994. i 1998. godine kanadska ribarska flota lovila je od 1000 do 2000 tona godišnje, što je do 2000. godine smanjilo populaciju kučine za 17% od pre eksplotacije.[18][50]

Stroge mere i zabrane lova na ovu vrstu uvedene su 2000. godine, a predviđa se da će se vrsta opraviti tek za nekoliko decenija zbog niske produktivnosti. Na južnoj hemisferi komercijalni ribolov na ovu vrstu nije evidentiran. Veliki broj primeraka ove vrste ulovi se slučajno, tokom lova na tune i sabljarke.[51] Brodovi koji ovde idu u ribolov su iz Japana, Urugvaja, Argentine, Južne Afrike i Novog Zelanda.[52] Ulov kučine bio je na vrhuncu 1984. godine.[43]

Međunarodna unija za zaštitu prirode ocenila je da je kučina globalno ranjiva i ugrožena u zapadnom delu Atlantskog okeana, uključujući i Baltik, kao i u istočnom delu Atlantika i Sredozemnom moru. Kučina je navedena u Aneksu 1 Konvencije UN-a o pomorskom pravu i Aneksu 1 o očuvanju migracionih vrsta (poznat i kao Bonska konvencija). Lov na ovu vrstu zabranjen je u Kanadi, Sjedinjenim Američkim Državama, Brazilu, Australiji iEvropskoj uniji. Iako je Odbor za životnje UN-a o međunarodno trgovini ugroženim vrstama preporučio dodatne akcije očuvanja kučinje, CIPES je odbacio taj predlog 2008. i 2010. godine.[50][53][54][55] U martu 2013. godine, kučina je navedena u Dodatku CITES-a ka što omogućava veću regulaciju njom u međunarodnoj trgovini.[56][57]

U martu 2015. godine, Nacionalna služba za morsko ribarstvo naložila je da se sakupe informacije o ovoj vrsti prema Zakonu o ugroženim vrstama.[58] U junu 2018. godine Novozelandsko odeljenje za zaštitu klalifikovalo je ovu vrstu kao neugroženu sa faktorom opasnosti od ugroženosti, prema novozelandskom sistemu klasifikacije pretnji.[59][43]

U severnom delu Atlantskog okeana ribolov je nezakonit u vodama Evropske unije od 2011. godine. Od 1985. pa do zabrane Farska ostrva i Norveška dozvolile su godišnji ulov od 200 i 125 tona. Iako su ove kvote bile niže od utvrđenih 1982. godine one su i dalje konstantno veće od godišnjeg ulova drugih riba u regionu i nisu imale efekat.[48] Any porbeagle caught in EU or Norwegian waters by accident must be released.[47][60] Vrsta je uvršćena na crvenu listu Norveške i u njihovim nacionalnim vodama zaštićena je od 2012. godine. Svaka kučina koja se slučajno ulovi u Norveškoj ili Evropskoj uniji mora biti puštena.[54][61] U Sredozemnom moru ova vrsta je na ivici izumiranja, njen opseg je smanjen za vode oko Italije.[54] Godine 1997. vrsta je uvrštena u Prilog treće Berneke konvencije o očuvanju divljine i prirodnih staništa. Evropska unija zabranjuje plovilima EU ribolov, držanje, pretovar ili iskrcavanje morskih pasa od januara 2011. godine.[62][47] U vodama Kanade ribolov na ovu vrstu je regulisan Planom upravljanja ribarstvom pelagičnih morskih pasa iz 1995. godine, kojim je utvrđena godišnja kvota od 1500 tona lova na ovu vrstu, a postavljena ograničenja za rekreativni ribolov.[63][50][51]

Reference uredi

  1. ^ Rigby, C.L.; Barreto, R.; Carlson, J.; Fernando, D.; Fordham, S.; Francis, M.P.; Herman, K.; Jabado, R.W.; Liu, K.M.; Marshall, A.; Pacoureau, N.; Romanov, E.; Sherley, R.B. & Winker, H. (2019). „Lamna nasus”. IUCN Red List of Threatened Species. Version 2020.1. International Union for Conservation of Nature. Pristupljeno 25. 5. 2020.  (jezik: engleski) Status ugroženosti
  2. ^ Peirce, R. (2008). Sharks in British Seas. Shark Cornwall. p. 102. ISBN 978-0-9558694-0-2.
  3. ^ a b v g Roman, B. Biological Profiles: Porbeagle Arhivirano na sajtu Wayback Machine (2. фебруар 2013). Florida Museum of Natural History Ichthyology Department. Retrieved on November 12, 2009.
  4. ^ а б Long, D.J. (March 6, 1992). "Sharks from the La Meseta Formation (Eocene), Seymour Island, Antarctic Peninsula". Journal of Vertebrate Paleontology 12 (1): pp. 11–32.
  5. ^ Purdy, R.W. and M.P. Francis (December 12, 2007). "Ontogenetic development of teeth in Lamna nasus (Bonnaterre, 1758) (Chondrichthyes: Lamnidae) and its implications for the study of fossil shark teeth". Journal of Vertebrate Paleontology 27 (4): 798–810.
  6. ^ Bonnaterre, J.P. (1788). Tableau encyclopédique et methodique des trois règnes de la nature. Paris: Panckoucke. pp. 1–100.
  7. ^ Mollen, F.H. (2010). "A partial rostrum of the porbeagle shark Lamna nasus (Lamniformes, Lamnidae) from the Miocene of the North Sea Basin and the taxonomic importance of rostral morphology in extinct sharks". Geological Belgica 13 (1–2): 61–76.
  8. ^ Bourdon, J. (October 10, 2007). Lamna Cuvier 1817. The Life and Times of Long Dead Sharks. Retrieved on February 5, 2010.
  9. ^ Compagno, L.J.V. (1990). "Relationships of the megamouth shark, Megachasma pelagios (Lamniformes: Megachasmidae), with comments on its feeding habits". NOAA Technical Report NMFS-90. pp. 357–379.
  10. ^ Naylor, G.J.P., A.P. Martin, E.G. Mattison and W.M. Brown (1997). "Interrelationships of lamniform sharks: testing phylogenetic hypotheses with sequence data" in Kocher, T.D. and C.A. Stepien (eds). Molecular Systematics of Fishes. Academic Press. pp. 199–218. ISBN 0-12-417540-6.
  11. ^ Martin, A.P. (1996). "Systematics of the Lamnidae and the origination time of Carcharodon carcharias inferred from the comparative analysis of mitochondrial DNA sequences" in Klimley, A.P. and D.G. Ainley (eds). Great White Sharks: The Biology of Carcharodon carcharias. Academic Press. pp. 49–53. ISBN 0-12-415031-4.
  12. ^ a b Musick, J.A., M.M. Harbin and L.J.V. Compagno (2004). "Historical Zoogeography of the Selachii" in Carrier, J.C., J.A. Musick and M.R. Heithaus (eds). Biology of Sharks and Their Relatives. CRC Press. pp. 33–78. ISBN 0-8493-1514-X.
  13. ^ a b v g d đ e ž Francis, M.P., L.J. Natanson and S.E. Campana (2008). "The Biology and Ecology of the Porbeagle Shark, Lamna nasus" in Camhi, M.D., E.K. Pikitch and E.A. Babcock (eds.) Sharks of the Open Ocean: Biology, Fisheries and Conservation. Blackwell Publishing. pp. 105–113.
  14. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m Compagno, L.J.V. (2002). Sharks of the World: An Annotated and Illustrated Catalogue of Shark Species Known to Date (Volume 2). Rome: Food and Agriculture Organization of the United Nations. str. 121—125. ISBN 92-5-104543-7. .
  15. ^ a b Fishbase species-Lamna;nasus
  16. ^ a b v g Campana, S.E., W. Joyce, and M. Fowler (2010). "Subtropical pupping ground for a cold-water shark". Canadian Journal of Fisheries and Aquatic Sciences 67: 769–773.
  17. ^ a b v g d Campana, S.E., W. Joyce, L. Marks, L.J. Natanson, N.E. Kohler, C.F Jensen, J.J. Mello, H.L. Pratt (Jr) and S. Myklevoll (2002). "Population dynamics of the porbeagle in the Northwest Atlantic Ocean" Arhivirano 2010-05-27 na sajtu Wayback Machine. North American Journal of Fisheries Management 22: 106–121.
  18. ^ a b v g d đ e ž z Martin, R.A. Biology of the Porbeagle. ReefQuest Centre for Shark Research. Retrieved on November 12, 2009.
  19. ^ a b v g d Pade, N.G., N. Queiroza, N.E. Humphries, M.J. Witt, C.S. Jones, L.R. Noble and D.W. Sims (March 1, 2009). "First results from satellite-linked archival tagging of porbeagle shark, Lamna nasus: Area fidelity, wider-scale movements and plasticity in diel depth changes" Arhivirano 2011-07-21 na sajtu Wayback Machine. Journal of Experimental Marine Biology and Ecology 370 (1–2): 64–74.
  20. ^ а б Campana, S.E. and W.N. Joyce (2004). "Temperature and depth associations of porbeagle shark (Lamna nasus) in the northwest Atlantic". Fisheries Oceanography 13 (1): 52–64.
  21. ^ Roberts, Clive; Stewart, A. L.; Struthers, Carl D.; Barker, Jeremy; Kortet, Salme; Freeborn, Michelle (2015). The fishes of New Zealand. 2. Wellington, New Zealand: Te Papa Press. стр. 73. ISBN 9780994104168. OCLC 908128805. 
  22. ^ а б в Joyce, W.N., S.E. Campana, L.J. Natanson, N.E. Kohler, H.L. Pratt (Jr) and C.F. Jensen (2002). "Analysis of stomach contents of the porbeagle shark (Lamna nasus Bonnaterre) in the northwest Atlantic". ICES Journal of Marine Science 59: 1263–1269.
  23. ^ а б Last, P.R. and J.D. Stevens (2009). Sharks and Rays of Australia (second ed). Harvard University Press. pp. 179–180. ISBN 0-674-03411-2.
  24. ^ a b Claybourne, A. (2004). 1000 Facts on Sharks. Miles Kelly Publishing. p. 87 ISBN 1-84236-470-7.
  25. ^ Housby, T.R.L. (1976). Shark Hunter. St. Martin's Press. p. 13 ISBN 0-312-71645-1.
  26. ^ Rocka, A. (2003). "Cestodes of the Antarctic fishes" Arhivirano na sajtu Wayback Machine (9. avgust 2017). Polish Polar Research 24 (3–4): 261–276.
  27. ^ Waterman, P.B. and F.Y.T. Sin (1991). "Occurrence of the marine tapeworms, Hepatoxylon trichiuri and Hepatoxylon megacephalum, in fishes from Kaikoura, New Zealand". New Zealand Natural Sciences 18: 71–73.
  28. ^ a b v Henderson, A.C., K. Flannery and J. Dunne (2003). "Biological observations on shark species taken in commercial fisheries to the west of Ireland" Arhivirano 2011-06-15 na sajtu Wayback Machine. Biology and Environment: Proceedings of the Royal Irish Academy 103B (1): 1–7.
  29. ^ Carli, A. and C. Bruzzone (September 1973). "Liste de Copépodes parasites (Nouveaux genres, nouvelles espèces, nouvelles variétés) décrits par Alexandre Brian". Crustaceana 25 (2): 129–132.
  30. ^ Cressey, R.F. (1967). "Revision of the Family Pandaridae (Copepoda: Caligola)". Proceedings of the United States National Museum 121 (3570): 9–45.
  31. ^ Martin, R.A. Body Shape and Swimming Style. ReefQuest Centre for Shark Research. Retrieved on November 12, 2009.
  32. ^ а б в Carlson, J.K., K.J. Goldman and C.G. Lowe (2004). "Metabolism, Energetic Demand, and Endothermy" in Carrier, J.C., J.A. Musick and M.R. Heithaus. Biology of Sharks and Their Relatives. CRC Press. pp. 203–224. ISBN 0-8493-1514-X.
  33. ^ a b v g d đ e Jensen, C.F., L.J. Natanson, H.L. Pratt (Jr), N.E. Kohler and S.E. Campana (2002). "The reproductive biology of the porbeagle shark (Lamna nasus) in the western North Atlantic Ocean. Fishery Bulletin 100: 727–738.
  34. ^ Marshall, I. (March 31, 2009). "Porbeagle sharks in Atlantic Canada" Arhivirano na sajtu Wayback Machine (18. januar 2010). NovaNewsnow.com Retrieved on February 5, 2010.
  35. ^ a b v g d đ e ž Francis, M.P. and J.D. Stevens (2000). "Reproduction, embryonic development, and growth of the porbeagle shark, Lamna nasus, in the southwest Pacific Ocean". Fishery Bulletin 98: 41–63.
  36. ^ Block, B.A. and F.G. Carey (1985). "Warm brain and eye temperatures in sharks". Journal of Comparative Physiology B 156: 229–236.
  37. ^ Carey, F.G. and J.M. Teal (January 1969). "Mako and porbeagle: Warm-bodied sharks". Comparative Biochemistry and Physiology 28 (1): 199–204.
  38. ^ a b v Francis, M.P., Campana, S. E., and Jones, C. M. (2007). "Age under-estimation in New Zealand porbeagle sharks (Lamna nasus): is there an upper limit to ages that can be determined from shark vertebrae?". Marine and Freshwater Research 58: 10–23.
  39. ^ Francis, M.P. and C. Duffy (2005). "Length at maturity in three pelagic sharks (Lamna nasus, Isurus oxyrinchus, and Prionace glauca) from New Zealand". Fishery Bulletin 103: 489–500.
  40. ^ a b Campana, S.E., L.J. Natanson and S. Myklevoll (2002). "Bomb dating and age determination of large pelagic sharks". Canadian Journal of Fisheries and Aquatic Sciences 59: 450–455.
  41. ^ Natanson, L.J., J.J. Mello and S.E. Campana (2002). "Validated age and growth of the porbeagle shark (Lamna nasus) in the western North Atlantic Ocean" Arhivirano 2011-01-13 na sajtu Wayback Machine. Fishery Bulletin 100: 266–278.
  42. ^ ISAF Statistics on Attacking Species of Shark. International Shark Attack File, Florida Museum of Natural History, University of Florida. Retrieved on February 5, 2010.
  43. ^ a b v g d Stevens, J., S.L. Fowler, A. Soldo, M. McCord, J. Baum, E. Acuña, A. Domingo and M. Francis (2006). „Lamna nasus”. Crveni spisak ugroženih vrsta IUCN. IUCN. 2006. Pristupljeno 12. 11. 2009. 
  44. ^ Porbeagle Lamna nasus Arhivirano na sajtu Wayback Machine (23. jul 2013). Species Survival Network. Retrieved on February 5, 2010.
  45. ^ Fowler, S., C. Raymakers and U. Grimm (2004). "Trade in and conservation of two shark species, porbeagle (Lamna nasus) and spiny dogfish (Squalus acanthias)" Arhivirano na sajtu Wayback Machine (16. jun 2013). BfN-Skripten 118: 1–58.
  46. ^ Stevens, J., S.L. Fowler, A. Soldo, M. McCord, J. Baum, E. Acuña, A. Domingo and M. Francis (2006). „Lamna nasus (Northeast Atlantic subpopulation)”. Crveni spisak ugroženih vrsta IUCN. IUCN. 2006. Pristupljeno 12. 11. 2009. 
  47. ^ a b v „Council Regulation (EU) No 57/2011 of 18 January 2011 fixing for 2011 the fishing opportunities for certain fish stocks and groups of fish stocks, applicable in EU waters and, for EU vessels, in certain non-EU waters”. EUR-Lex: Access to European Union law. Publications Office of the European Union. 27. 1. 2011. 
  48. ^ a b „Lamna nasus (Bonnaterre, 1788)”. Norsk rødliste for arter. Arhivirano iz originala 22. 05. 2018. g. Pristupljeno 5. 7. 2017. 
  49. ^ "porbeagle". Oxford English Dictionary Arhivirano na sajtu Wayback Machine (25. jun 2006) (subscription required). Oxford University Press, draft revision June 2008. Retrieved February 25, 2010.
  50. ^ a b v Stevens, J., S.L. Fowler, A. Soldo, M. McCord, J. Baum, E. Acuña, A. Domingo and M. Francis (2006). „Lamna nasus (Northwest Atlantic subpopulation)”. Crveni spisak ugroženih vrsta IUCN. IUCN. 2006. Pristupljeno 12. 11. 2009. 
  51. ^ a b Gibson, A.J.F. and S.E. Campana (2005). Status and recovery potential of porbeagle shark in the Northwest Atlantic. CSAS Research Document 2005/53. pp. 1–179.
  52. ^ Cassoff, R.M., S.E. Campana and S. Myklevoll (January 2007). "Changes in baseline growth and maturation parameters of Northwest Atlantic porbeagle, Lamna nasus, following heavy exploitation". Canadian Journal of Fisheries and Aquatic Sciences 64 (1): 19–29.
  53. ^ HELCOM (2013). „HELCOM Red List of Baltic Sea species in danger of becoming extinct” (PDF). Baltic Sea Environmental Proceedings (140): 72. Arhivirano iz originala (PDF) 7. 10. 2014. g. 
  54. ^ a b v Stevens, J., S.L. Fowler, A. Soldo, M. McCord, J. Baum, E. Acuña, A. Domingo and M. Francis (2006). „Lamna nasus (Mediterranean subpopulation)”. Crveni spisak ugroženih vrsta IUCN. IUCN. 2006. Pristupljeno 12. 11. 2009. 
  55. ^ „Porbeagle shark may be listed as endangered - Tracking Sharks”. Tracking Sharks. 31. 3. 2015. Arhivirano iz originala 4. 3. 2016. g. Pristupljeno 25. 4. 2016. 
  56. ^ Camhi, M. (ed.) (1998). Sharks and Their Relatives: Ecology and Conservation. IUCN. p. 7 ISBN 2-8317-0460-X.
  57. ^ Sharks and Manta Rays Receive Protection Under CITES. March 14, 2013. NOAA Fisheries. Retrieved on July 27, 2013.
  58. ^ Carel, F.G., J.G. Casey, H.L. Pratt, D. Urquhart and J.E. McCosker (1985). "Temperature, heat production, and heat exchange in lamnid sharks". Memoirs of the Southern California Academy of Sciences 9: 92–108.
  59. ^ Duffy, Clinton A. J.; Francis, Malcolm; Dunn, M. R.; Finucci, Brit; Ford, Richard; Hitchmough, Rod; Rolfe, Jeremy (2018). Conservation status of New Zealand chondrichthyans (chimaeras, sharks and rays), 2016 (PDF). Wellington, New Zealand: Department of Conservation. str. 10. ISBN 9781988514628. OCLC 1042901090. 
  60. ^ „Håbrann, Nordsjøens hvileløse jeger”. Havforskingsinstituttet. 18. 8. 2014. Arhivirano iz originala 22. 05. 2018. g. Pristupljeno 5. 7. 2017. 
  61. ^ Ferretti, F., R.A. Myers, F. Serena and H.K. Lotze (2008). "Loss of Large Predatory Sharks from the Mediterranean Sea" Arhivirano na sajtu Wayback Machine (21. april 2012). Conservation Biology 22 (4): 952–964.
  62. ^ „Fishermen warned as 'critically endangered' Porbeagle sharks landed”. The Packet. Newsquest Media Group Limited. 20. 9. 2014. 
  63. ^ Species of Concern: Porbeagle. November 1, 2007. NMFS Office of Protected Resources. Retrieved on February 5, 2010.

Literatura uredi

  • IUCN crvena lista ugroženih vrsta, detaljniji podaci o vrsti (jezik: engleski)
  • Helfman, G.; Collette, B. B.; Facey, D. E.; Bowen, B. W. (2009). The Diversity of Fishes: Biology, Evolution, and Ecology (PDF) (2nd izd.). Wiley-Blackwell. ISBN 978-1-4051-2494-2. 
  • Wootton, Robert J.; Smith, Carl (2014). Reproductive Biology of Teleost Fishes. Wiley. ISBN 978-1-118-89139-1. 
  • Samuel AM (1918) The herring: its effect on the history of Britain J. Murray. Original from the University of Michigan.
  • Stephenson F (2007) Herring Fishermen: Images of an Eastern North Carolina Tradition The History Press. ISBN 9781596292697.
  • Waters B (1809) Letters upon the subject of the herring fishery: addressed to the secretary of the Honourable the Board for the Herring Fishery at Edinburgh, to which is added, a petition to the lords of the treasury on the same subject Original from Harvard University.
  • Flower, S.S. (1935) Further notes on the duration of life in animals. I. Fishes: as determined by otolith and scale-readings and direct observations on living individuals Proc. Zool. Soc. London 2:265-304.
  • Food and Agriculture Organization (1992). FAO yearbook 1990. Fishery statistics. Catches and landings FAO Fish. Ser. (38). FAO Stat. Ser. 70:(105):647 p.
  • Joensen, J.S. and Å. Vedel Tåning (1970) Marine and freshwater fishes. Zoology of the Faroes LXII - LXIII, 241 p. Reprinted from,
  • Jonsson, G. (1992). Islenskir fiskar. Fiolvi, Reykjavik, 568 pp.
  • Kinzer, J. (1983) Aquarium Kiel: Beschreibungen zur Biologie der ausgestellten Tierarten. Institut für Meereskunde an der Universität Kiel. pag. var.
  • Koli, L. (1990) Suomen kalat. [Fishes of Finland] Werner Söderström Osakeyhtiö. Helsinki. 357 p. (in Finnish).
  • Laffaille, P., E. Feunteun and J.C. Lefeuvre (2000) Composition of fish communities in a European macrotidal salt marsh (the Mont Saint-Michel Bay, France) Estuar. Coast. Shelf Sci. 51(4):429-438.
  • Landbrugs -og Fiskeriministeriet. (1995). Fiskeriårbogen 1996 Årbog for den danske fiskerflåde Fiskeriårbogens Forlag ved Iver C. Weilbach & Co A/S, Toldbodgade 35, Postbox 1560, DK-1253 København K, Denmark. p 333–338, 388, 389 (in Danish).
  • Linnaeus, C. (1758) Systema Naturae per Regna Tria Naturae secundum Classes, Ordinus, Genera, Species cum Characteribus, Differentiis Synonymis, Locis 10th ed., Vol. 1. Holmiae Salvii. 824 p.
  • Munroe, Thomas, A. / Collette, Bruce B., and Grace Klein-MacPhee, eds. 2002 Herrings: Family Clupeidae. Bigelow and Schroeder's Fishes of the Gulf of Maine, Third Edition. Smithsonian Institution Press. Washington, DC, USA. 111–160. ISBN 1-56098-951-3.
  • Muus, B., F. Salomonsen and C. Vibe (1990) Grønlands fauna (Fisk, Fugle, Pattedyr) Gyldendalske Boghandel, Nordisk Forlag A/S København, 464 p. (in Danish).
  • Muus, B.J. and J.G. Nielsen (1999) Sea fish. Scandinavian Fishing Year Book Hedehusene, Denmark. 340 p.
  • Muus, B.J. and P. Dahlström (1974) Collins guide to the sea fishes of Britain and North-Western Europe Collins, London, UK. 244 p.
  • Reid RN, Cargnelli LM, Griesbach SJ, Packer DB, Johnson DL, Zetlin CA, Morse WW and Berrien PL (1999) Atlantic Herring, Clupea harengus, Life History and Habitat Characteristics NOAA Technical Memorandum NMFS-NE-126, NOAA.
  • Robins, Richard C., Reeve M. Bailey, Carl E. Bond, James R. Brooker, Ernest A. Lachner, et al. 1991 Common and Scientific Names of Fishes from the United States and Canada, Fifth Edition. American Fisheries Society Special Publication, no. 20. American Fisheries Society. Bethesda, Maryland, USA. 183. ISBN 0-913235-70-9.

Spoljašnje veze uredi

 
Kučina na Vikimedijinoj ostavi.
 
Vikivrste imaju više informacija o članku Kučina (riba).
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Кучина_(риба)&oldid=26912497”