Majska deklaracija
Majska deklaracija (hrv. Svibanjska deklaracija, sloven. Majniška deklaracija) bio je manifest političkih zahtjeva za ujedinjenjem teritorija naseljenih Južnim Slovenima u okviru Austrougarske monarhije, predstavljen Rajhsratu, zakonodavnom tijelu austrijskog dijela Dvojne monarhije, 30. maja 1917. godine. Autor deklaracije je bio Anton Korošec, lider Slovenačke narodne stranke. Dokument su pored Korošeca potpisala još trideset dva zastupnika Rajhsrata, koji su predstavljali južnoslovenske zemlje u Cislajtaniji — Slovenačke zemlje, Kraljevina Dalmacija, Markgrofovija Istra i Kondominijum Bosna i Hercegovina. Zastupnici koji su potpisali deklaraciju bili su poznati kao Jugoslovenski klub.
| Majska deklaracija | |
|---|---|
 Nacrt Majske deklaracije. | |
| Mesto | Beč Austrougarska |
| Autor(i) | Anton Korošec |
| Potpisnici | 33 člana Jugoslovenskog kluba u Rajhsratu |
| Vrsta medija | pisani dokument |
| Svrha | deklaracija (izjava) |
Majsku deklaraciju su uglavnom pozdravili hrvatski političari iz Kraljevine Hrvatske i Slavonije, ali je naišla na protivljenje ili ravnodušnost Muslimana i Srba. Deklaracija je takođe izvršila pritisak na Ministarski savjet Kraljevine Srbije, koji je u ciljevima deklaracije vidio prijetnju za ostvarenje svojih ciljeva u Prvom svjetskom ratu u smislu teritorijalnog proširenja. To je navelo srpsku vladu da prvenstveno da izradi Krfske deklaracije, u kojoj je Jugoslovenski odbor izložio principe stvaranja zajedničke države Južnih Slovena koji su tada živjeli u Austrougarskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Zagovaranje Majske deklaracije zabranile su austrougarske vlasti u maju 1918. godine.
Pozadina uredi
Cislajtanija: 1. Bohemija, 2. Bukovina, 3. Koruška, 4. Kranjska, 5. Dalmacija, 6. Galicija, 7. Primorska, 8. Donja Austrija, 9. Moravija, 10. Salcburg, 11. Šleska, 12. Štajerska, 13. Tirol, 14. Gornja Austrija i 15. Forarlberg;
Translajtanija: 16. Uža Ugarska i 17. Hrvatska—Slavonija;
Kondominijum: 18. Bosna i Hercegovina.
Tokom Prvog svjetskog rata, u dijelovima Austrougarske u kojima je živjelo južnoslovensko stanovništvo — Slovenci, Hrvati, Srbi i Muslimani — vršeni su pritisci u cilju podrške trijalističkoj reformi Dvojne monarhije[2] ili uspostavljanju zajedničke države Južnih Slovena. Stvaranje zajedničke države Južnih Slovena trebalo je sprovesti kroz ostvarenje jugoslovenskih ideja i ujedinjenja sa Kraljevinom Srbijom.[3]
Srbija je rat vidjela kao mogućnost za teritorijalno proširenje. Odbor zadužen za određivanje ratnih ciljeva izradio je program uspostavljanja jugoslovenske države pripajanjem južnoslovenskih dijelova habzburških zemalja — Hrvatske i Slavonije, Slovenačkih zemalja, Vojvodine, Bosne i Hercegovine i Dalmacije.[4] Niškom deklaracijom, koju je Narodna skupština Kraljevine Srbije usvojila 7. decembra 1914. na prijedlog vlade, najavljena je borba za oslobođenje „neslobodne braće”.[5] Ovaj cilj bio je u suprotnosti sa stavom Trojne antante, koja je podržavala opstanak Austrougarske kao protivteže uticaju Njemačkog carstva.[6]
Jugoslovenski odbor je osnovan 1915. kao ad hoc grupa bez zvaničnog kapaciteta.[7] Odbor, koji je djelimično finansirala srpska vlada, činili su intelektualci i političari iz Austrougarske koji su tvrdili da zastupaju interese Južnih Slovena.[8] Ante Trumbić je bio predsjednik Odbora,[9] ali je najistaknutiji član bio Frano Supilo, saosnivač vladajuće Hrvatsko-srpske koalicije (HSK) u Hrvatskoj i Slavoniji. Supilo se zalagao za federaciju koju čine Srbija (uključujući Vojvodinu), Hrvatska (obuhvata Hrvatsku i Slavoniju i Dalmaciju), Bosna i Hercegovina, Slovenija i Crna Gora. U isto vrijeme, Odbor je saznao da je Trojna antanta obećala Kraljevini Italiji teritoriju (dijelove Slovenačkih zemalja, Istre i Dalmacije) prema Londonskom sporazumu, a Italija bi zauzvrat stupila u savez sa Antantom.[10] Većina članova Odbora bila je iz Dalmacije, a Londonski sporazum su doživljavali kao prijetnju koja se može spriječiti samo uz pomoć Srbije.[11]
Međunarodna podrška je tek 1917. počela postepeno da se udaljava od očuvanja Austrougarske. Iste godine, Ruska Imperija je tražila mirovni sporazum nakon Ruske revolucije, dok su Sjedinjene Američke Države, čiji je predsjednik Vudro Vilson zagovarao princip samoopredjeljenja, ušle u rat.[11] Bez obzira na to, u svom govoru u Četrnaest tačaka, Vilson je samo obećao autonomiju za narode Austrougarske. Očuvanje Dvojne monarhije nije napušteno do potpisivanja Brest-litovskog mira u martu 1918. godine. Tada su se saveznici uvjerili da se ne mogu oduprijeti komunističkoj revoluciji.[12]
Saopštenje i prijem uredi
Južnoslovenski zastupnici u Rajhsratu organizovali su Jugoslovenski klub po uzoru na slične skupine poljskih i čeških kolega. Zastupnici su predstavljali zemlje u sastavu Cislajtanije (Slovenačke zemlje, Dalmaciju, Istru i Bosnu i Hercegovinu). Jugoslovenskim klubom je predsjedavao lider Slovenačke narodne stranke (SNS) Anton Korošec. U klubu su dvadeset tri člana bili Slovenci, dvanaest Hrvata i dvoje Srba.[13] Trideset tri člana Jugoslovenskog kluba su 30. maja 1917. predstavila deklaraciju,[5] tražeći ujedinjenje habzburških zemalja naseljenih Slovencima, Hrvatima i Srbima u demokratsko, slobodno i nezavisno državno tijelo pod Habzburško-lorenskim domom.[13] Među potpisnicima bili su Korošec i druga dva istaknuta slovenačka politička lidera — guverner Vojvodstva Kranjskog Ivan Šusteršič i Janez Evangelist Krek.[14] Zahtjev je postavljen uz pozivanje na principe nacionalnog samoopredjeljenja i hrvatskog državnog prava.[13]
Majsku deklaraciju u Hrvatskoj i Slavoniji prva je pozdravila Starčevićeva stranka prava (SSP).[5] Lider SSP Ante Pavelić je pohvalio deklaraciju u Hrvatskom saboru nedjelju dana nakon njenog predstavljanja u Beču kao izraz demokratskog duha koji je u Evropi probudila prosvijećena Rusija.[13] Dok je javno prihvatao deklaraciju, Pavelić je bio potpuno svjestan da Beč neće načiniti ikakve ustupke.[15] Čista stranka prava na čelu sa Aleksandrom Horvatom, nije podržala deklaraciju, ali je izjavila da neće ometati napore onih koji je podržavaju. Lider Hrvatske pučke seljačke stranke Stjepan Radić ponudio je samo mlaku podršku. Posebno snažnu podršku deklaraciji pružio je zagrebački nadbiskup Antun Bauer.[5] HSK, kao vladajuća stranka u Hrvatskoj i Slavoniji, i njen saosnivač i lider Svetozar Pribićević, ignorisali su Majsku deklaraciju.[12]
Deklaraciji su se usprotivili muslimanski lideri, poput predsjednika Bosansko-hercegovačkog sabora Safvet-bega Bašagića. Caru je predstavljen protivprijedlog, po kojem bi se Bosna i Hercegovina pripojila Ugarskoj i dobila određeni stepen autonomije. Srbi u Bosni i Hercegovini su bili uzdržani, dok su se Srbi u Hrvatskoj i Slavoniji u velikoj mjeri protivili zahtjevima deklaracije. Deklaraciju su kritikovali i neki rimokatolici, poput Kreka, koji su preferirali jedinstvenu državu izvan habzburških posjeda.[2]
O Majskoj deklaraciji se raspravljalo godinu dana. U maju 1918. krčki biskup Anton Mahnič napisao je niz novinskih članaka u kojima ističe podršku ciljevima deklaracije. Mahnič je smatrao da je uspostavljanje zajedničkog južnoslovenskog političkog subjekta određene vrste neizbježno i prevashodno se bavio pitanjima „etničke i konfesionalne kohabitacije” u takvoj državi. Njegovi napori, kao i napori drugih zagovornika deklaracije, okončani su 12. maja 1918. kada su austrougarske vlasti zabranile dalje zagovaranje Majske deklaracije.[2]
Uticaj uredi
.jpg)
Majska deklaracija je imala značajan uticaj. Osim što je pitanje južnoslovenskog ujedinjenja izmješteno izvan hrvatskih okvira i pokazalo da slovenački politički akteri nisu nužno lojalni Dvojnoj monarhiji, deklaracija je uticala na razmišljanje srpskih vlasti i Jugoslovenskog odbora.[16] Deklaracija je takođe potvrdila položaj Srba u Hrvatskoj i Slavoniji kao političke grupe.[14]
Trojna antanta je tražila načine da postigne separatni mir sa Austrougarskom i time je odvoji od Njemačke, stavljajući srpsku vladu — prognanu na grčko ostrvo Krf — pred problem. Bila je suočena sa znatnim rizikom trijalističkog rješenja za južnoslovenske zemlje u sastavu Austrougarske u slučaju sklapanja separatnog mira, čime bi bila poništena svaka mogućnost za ispunjenje proglašenih srpskih ratnih ciljeva.[17]
Pod pritiskom je bio i Jugoslovenski odbor. Tvrdio je da govori u ime Južnih Slovena u Austrougarskoj, ali je otvoreno gledao na svoje interese. Izazov koji je Majska deklaracija predstavljala Jugoslovenskom odboru i srpskoj vladi, lišavajući ih inicijative u postupku južnoslovenskog ujedinjenja, navela je obje strane da prioritetno razmotre izradu programa ujedinjenja južnoslovenskih zemalja u Austrougarskoj i izvan nje. Održali su niz sastanaka na Krfu od 15. juna do 20. jula, pokušavajući da postignu konsenzus uprkos krajnje različitim pogledima na sistem vlasti u predloženoj zajedničkoj državi. Nije postignut dogovor o tom pitanju, pa je rezultujuća Krfska deklaracija zataškala stvar, ostavljajući Ustavotvornoj skupštini da odluči neodređenom kvalifikovanom većinom.[18]
U Zagrebu je od 2. do 3. marta 1918. održana konferencija na kojoj su, između ostalih, učestvovali predstavnici SSP-a, SNS-a, Narodne napredne stranke i disidenti HSK-a. Na sastanku je donijeta Zagrebačka rezolucija o političkom ujedinjenju Južnih Slovena.[19] Kako se centralna vlast Austrougarske postepeno raspadala 1918, osnivani su pokrajinski narodni odbori (uključujući i jedan za Sloveniju koji je osnovao Jugoslovenski klub) da bi popunili vakuum vlasti, uvodeći paralelnu upravu do jula. Do oktobra je u Zagrebu osnovano Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba kao defakto vlada južnoslovenskih zemalja u Austrougarskoj.[20]
Vidi još uredi
Reference uredi
- ^ Headlam 1911, str. 2–39.
- ^ a b v Ramet 2006, str. 40–41.
- ^ Pavlowitch 2003, str. 27–28.
- ^ Pavlowitch 2003, str. 29.
- ^ a b v g Ramet 2006, str. 40.
- ^ Pavlowitch 2003, str. 33–35.
- ^ Ramet 2006, str. 43.
- ^ Ramet 2006, str. 41.
- ^ Glenny 2012, str. 368.
- ^ Ramet 2006, str. 41–42.
- ^ a b Pavlowitch 2003, str. 31.
- ^ a b Banac 1984, str. 126.
- ^ a b v g Pavlowitch 2003, str. 32.
- ^ a b Banac 1984, str. 125.
- ^ Banac 1984, str. 125–126.
- ^ Pavlowitch 2003, str. 32–33.
- ^ Pavlowitch 2003, str. 33.
- ^ Pavlowitch 2003, str. 33–34.
- ^ Matijević 2008, str. 53–54.
- ^ Pavlowitch 2003, str. 35–36.
Literatura uredi
- Banac, Ivo (1984). The National Question in Yugoslavia: Origins, History, Politics (na jeziku: engleski). Cornell University Press. ISBN 978-0-8014-1675-0. Pristupljeno 24. 6. 2022.
- Glenny, Misha (2012). The Balkans: Nationalism, War, and the Great Powers, 1804-2012 (na jeziku: engleski). House of Anansi Press. ISBN 978-1-77089-273-6. Pristupljeno 24. 6. 2022.
- Headlam, James Wycliffe (1911). „Austria-Hungary”. Ur.: Chisholm, Hugh. Encyclopædia Britannica (на језику: енглески). 3 (11 изд.). Cambridge University Press. стр. 2—39.
- Matijević, Zlatko (2008). „The National Council of Slovenes, Croats and Serbs in Zagreb (1918/1919)”. Review of Croatian History (на језику: енглески). IV (1): 51—84. ISSN 1845-4380. Приступљено 24. 6. 2022.
- Pavlowitch, Kosta St. (2003). „The First World War and Unification of Yugoslavia”. Ур.: Djokić, Dejan. Yugoslavism: Histories of a Failed Idea, 1918-1992 (на језику: енглески). Hurst. стр. 27—41. ISBN 978-1-85065-663-0. Приступљено 24. 6. 2022.
- Ramet, Sabrina P. (2006). The Three Yugoslavias: State-building and Legitimation, 1918-2005 (на језику: енглески). Indiana University Press. ISBN 978-0-253-34656-8. Приступљено 21. 6. 2022.