Srbi svi i svuda

Srbi svi i svuda je naziv studije dr Vuka Stefanovića Karadžića iz XIX vijeka, u kojoj je on iznio tada poznata znanja o porijeklu Srba, zemljama u kojima Srbi žive, vjeroispovijestima koje su kod Srba prisutne, kao i o srpskom jeziku. Vuk je studiju Srbi svi i svuda pisao još 1836. godine, da bude objavljena u njegovom delu Crna Gora i Crnogorci, ali ju je objavio tek 1849. godine u Beču, kao dio knjige Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona (Ovo je pisano još 1836. godine da se štampa pred Crnom Gorom i Bokom kotorskom, kao što će se vidjeti na mnogo mjesta, pa kad se dosad onako ne naštampa, evo ga sad samo ovako.).

dr Vuk Stefanović Karadžić

Vukov spis Srbi svi i svuda često je kasnije politički osporavan i ocjenjivan kao pristrasan i izrazito nacionalistički. Ipak, na osnovu ovog spisa mnogi kasniji lingvisti i etnolozi smatrali su da Srbi i Hrvati govore jednim jezikom, često nazivanim srpskohrvatski, dok su neki makedonski jezik smatrali južnim srpskim dijalektom. U to vrijeme, preci današnjih nacionalno deklarisanih Crnogoraca, kao i (sjevernih i zapadnih) Makedonaca se smatrala Srbima pravoslavne vjere, dok su se preci današnjih Bošnjaka smatrali Srbima muslimanske, a dobar dio Hrvata (Dubrovnik, Dalmacija, Hercegovina, Bosna, Slavonija, te Boka Kotorska) Srbima katoličke vjere.

Vuk na osnovu jezika određuje nacionalnu pripadnost i tako smatra da su Srbi svi koji govore srpskim jezikom, a srpskim jezikom on naziva sve štokavske govore, što su neki njegovi savremenici, ali i nasljednici, a posebno hrvatski filolozi, ocjenjivali kao pristrasnost i nacionalizam. Međutim, to nije bilo samo Vukovo mišljenje, već stav i mnogih drugih tadašnjih slavista poput Jozefa Dobrovskog, Pavla Šafarika, Jerneja Kopitara i drugih. Oni su smatrali da je čitavo štokavsko narječje srpski jezik, čakavsko narječje pravi hrvatski, a kajkavsko narječje dio slovenačkog jezika.

Vuk dalje navodi da Srba ima pravoslavaca, muslimana i rimokatolika, i pritom napominje da samo Srbi „grčkog zakona“ (pravoslavne vjeroispovijesti) sebe zovu Srbima ili „Srbljima“, a ostali ovoga imena neće da prime. On kaže da Srbi muslimani sebe smatraju pravim Turcima, iako ni od stotine jedan ne zna turski, a Srbi katolici sebe zovu raznim imenima (Bunjevci, Šokci, Krašovani), kakvim tuđim imenima (Hrvati, Ugri), imenima nekih drevnih naroda (Iliri, Latini) ili se zovu po mjestima gdje žive (Bosanci, Slavonci, Dalmatinci, Dubrovčani).

O Makedoncima Vuk kaže kako su mu dvojica iz Dibre na Cetinju govorila da u Makedoniji ima dosta ljudi koji govore srpski onako kako su ga i oni govorili, između srpskog i bugarskog, ali opet bliže srpskom nego bugarskom. Takođe su mu rekli i da u Makedoniji ima i mnogo drugih srpskih sela. U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (Jugoslaviji) smatralo se da je jezik Makedonaca dijalekat srpskog. Danas se slovensko stanovništvo Makedonije smatra posebnim narodom, Makedoncima, i njihov jezik se takođe smatra posebnim, makedonskim jezikom. U Bugarskoj se smatra da su Makedonci etnička grupa Bugara i da je njihov jezik dijalekat bugarskog.

O samom nazivu Srbi Vuk kaže da on ne potiče od naziva države Srbija, kako bi neki pomislili, već naziv Srbija potiče od naziva naroda Srbi, jer Srbi ne žive samo u Srbiji. On se takođe poziva na velike slaviste svoga vremena Dobrovskog i Pavla Šafarika, kada kaže da je naziv Srbi čak stariji od naziva Sloveni i da su se nekad svi Sloveni zvali Srbima.

Većina Srba muslimana danas sebe smatra posebnim narodom, Bošnjacima, a većinu nekadašnjih Srba katolika danas smatraju delom hrvatskog naroda. Od kraja XIX i sve do 90-tih godina XX vijeka u serbokroatistici se smatralo da Hrvati i Srbi govore jednim jezikom, koji je često nazivan "srpskohrvatski", ali i "hrvatskosrpski", "srpski ili hrvatski", "hrvatski ili srpski jezik", a kolokvijalno – "naški", "naš jezik". Krajem XX vijeka, sljedeći politički razvoj događaja, počelo se govoriti o posebnom srpskom (pa i „srpskim jezicima“ – u srbistici) i posebnom "hrvatskom jeziku" (službeni naziv jezika hrvatske nacije). Ubrzo je inaugurisan i pojam "bošnjački jezik", kao službeni naziv jezika bošnjačkog naroda.

Nakon Drugog svjetskog rata, pojam Crnogorci, koji je do tada označavao regionalnu odrednicu, kao stanovništvo Crne Gore, počeo je označavati poseban južnoslovenski narod. Zato se početkom XXI vijeka, takođe politički, po ugledu na Hrvate i Bošnjake, pojavio i termin "crnogorski jezik", i on odvojen od "srpskohrvatskog" (preimenovani Vukov srpski jezik). Najzad, u današnjoj Srbiji se, takođe politički, zvanično izdvojio i "bunjevački govor" ili „bunjevački jezik“ (zasad u školstvu, medijima i sl.).

Zemlje u kojima žive Srbi u Vukovo doba

Vuk u svojoj studiji navodi kao proveren podatak da Srbi žive u ondašnjoj „Srbiji (između Drine i Timoka, i između Dunava i Stare planine), u Metohiji (od Kosova preko Stare planine, gdje je Dušanova stolica Prizren, srpska patrijaršija Peć, i manastir Dečani), u Bosni, u Hercegovini, u Zeti, u Crnoj Gori, u Banatu, u Bačkoj, u Srijemu, u desnom Podunavlju od više Osijeka do Sentandreje, u Slavoniji, u Hrvatskoj (i Turskoj i Austrijskoj krajini), u Dalmaciji, i u svemu Adrijatičkom primorju gotovo od Trsta do Bojane“. Tu se, tek ovlaš, spominje da Srba ima i u Arnautskoj (Albaniji) i u Makedoniji.

Broj ondašnjih Srba i vjeroispovijesti

Vuk je u ono doba procenio da Srba ima oko pet miliona. On navodi da Srba ima pravoslavaca, muslimana i rimokatolika, i pritom napominje da samo Srbi „grčkog zakona“ (pravoslavne vjeroispovijesti) sebe zovu Srbima ili „Srbljima“, a ostali ovoga imena neće da prime:

U pomenutijem ovdje mjestima biće najmanje oko pet miliona duša naroda, koji govore jednijem jezikom, ali se po zakonu (religiji) dijele na troje: može se od prilike uzeti da ih oko tri miliona ima zakona Grčkoga, i to: jedan milion u cijeloj Srbiji (s Metohijom), jedan milion u Austrijskijem državama (u Banatu, u Bačkoj, u Srijemu, u desnom podunavlju, u Slavoniji, Hrvatskoj, Dalmaciji i Boci), a jedan milion u Bosni, Hercegovini, Zeti i Crnoj gori; od ostala dva miliona može biti da bi se moglo uzeti da su dvije trećine zakona Turskoga (u Bosni, Hercegovini i nahiji Barskoj). Samo prva tri miliona zovu se Srbi ili Srblji, a ostali ovoga imena neće da prime, nego oni zakona Turskoga misle da su pravi Turci, i tako se zovu, premda ni od stotine jedan ne zna turski; a oni zakona Rimskoga sami sebe ili zovu po mjestima u kojima žive n. p. Slavonci, Bosanci (ili Bošnjaci), Dalmatinci, Dubrovčani i td., ili, kao što osobito čine književnici, starinskijem ili Bog zna čiji imenom, Iliri ili Ilirci; oni pak prvi zovu ih u Bačkoj Bunjevcima, u Srijemu, u Slavoniji i u Hrvatskoj Šokcima, a oko Dubrovnika i po Boci Latinima... A u prijateljskom razgovoru oni zakona Grčkoga zovu ove zakona Rimskoga Kršćanima, a oni njih Hrišćanima. Kad čovjek pomisli, n. p. da Madžara ima i Rimskoga i Kalvinskoga zakona, pa se svi zovu Madžari; ili: da Nijemaca ima i Rimskoga i Lutoranskoga i Kalvinskoga zakona, pa se opet svi zovu Nijemci, mora se čuditi kako se barem ovi Srbi zakona Rimskoga neće Srbi da zovu. Arnauti su u ovoj stvari za nas još bliži i priličniji primjer nego i Madžari i Nijemci; njih (Arnauta) ima i Rimskoga (a može biti gdješto i Grčkoga) zakona, pa se svi zovu Arnauti, i da rečemo da se između sebe malo mrze, ali prema drugijem narodima žive kao i braća, kao da su svi jednoga zakona, i jedan bi od njih Turskoga zakona ubio deset pravijeh Turaka za jednoga Arnautina makar koga Hrišćanskog zakona, kao što bi i Arnautin Rimskoga zakona ubio deset Talijanaca za jednoga Arnautina Turskoga zakona.

Ja ću ogledati eda bi li se mogli naći uzroci, za što je kod nas mimo ostale narode (a osobito mimo Arnaute) mogla u ovome događaju postati ovaka mrzost, da narod i na ime svoje omrzne.

Vuk o Makedoncima

O ondašnjem stanovništvu današnje Severne Makedonije Vuk tek uzgredno navodi kako su mu dvojica iz Dibre na Cetinju govorila da u Makedoniji ima dosta ljudi koji govore srpski onako kako su ga i oni govorili, između srpskog i bugarskog, ali opet bliže srpskom nego bugarskom. Takođe su mu rekli i da u Makedoniji ima i mnogo drugih "srpskih" sela. Danas većinsko južnoslovensko stanovništvo Severne Makedonije sebe smatra posebnim narodom, Makedoncima, i svoj jezik takođe smatraju posebnim, makedonskim jezikom. U Vukovo vrijeme bilo je ovako:

Ja sam se na Cetinju (u Crnoj gori) razgovarao s dvojicom ljudi iz Dibre, koji su mi kazivali da onamo ima mnogo „Srpskijeh“ sela, po kojima se govori Srpski onako kao i oni što su govorili, tj. između Srpskoga i Bugarskoga, ali opet bliže k Srpskome nego k pravome Bugarskome.

Vuk se o jeziku u ondašnjoj Makedoniji izrazio na svoj način, a jedno od savremenih lingvističkih tumačenja glasi: “Srpsko-slovenski govori Makedonije takođe preživljavaju krupne tipološke promjene, s izvjesnim obrisima nove glotogeneze koji bi govorili o mogućnosti formiranja novog, makedonskog jezika (danas su ti govori više prelazni od staroga srpskog prema novom bugarskom jeziku nego što predstavljaju već formiran novi južnoslovenski jezik)”.

Jezik Srba

Vukovo filološko stanovište o jeziku Srba suštinski je podudarno sa stanovištem današnje naučne srbistike, o čemu je sažeto saopšteno u „Slovu o srpskom jeziku“ (1998). Tamo se između ostalog kaže:

ISTORIJAT.„Sve do druge polovine XIX veka u slavistici je važio opšti stav da Srbi i Hrvati imaju posebne jezike. Taj stav, između ostalih, zastupali su Dobrovski, Kopitar, Šafarik, Miklošić a najpreciznije ga je formulisao Vuk Stefanović Karadžić. On je tvrdio da je srpski jezik štokavski, a da čakavski i kajkavski nisu srpski. Vuk je smatrao da srpski jezik obuhvata čitavo štokavsko narečje i po jezičkom kriterijumu dokazao je da su svi štokavci Srbi i da su svi Srbi [tada bili] štokavci. To što i Srbi, kao i drugi narodi, pripadaju raznim veroispovestima, te ima Srba pravoslavaca, rimokatolika i muslimana (ili, kako je Vuk govorio, Srbalja grčkoga, rimskoga i turskoga zakona), ne utiče na etničku i jezičku sliku toga naroda“.

„Posle Vukove smrti nametnut je stav da Srbima i Hrvatima nije zajednički samo književni jezik već da im je zajednički i narodni jezik. Tako je nastalo stanovište da se zajednički narodni jezik Srba i Hrvata sastoji od tri narečja: štokavskog, čakavskog i kajkavskog. Vatroslav Jagić, koji je stupio na scenu u godini Vukove smrti (1864), tvrdio je da su Hrvati i Srbi, u stvari, jedan narod sa dva imena (Hrvato-Srbi) i da je prirodno da njihov zajednički narodni i književni jezik ima dvočlani naziv: hrvatski ili srpski jezik“.

„Nauka druge polovine XIX i početka XX veka smatrala je da je štokavsko narečje srpsko, a čakavsko hrvatsko, dok je kajkavsko „hrvatsko“ samo po imenu (August Leskin, Đura Daničić). Vatroslav Jagić je, sprovodeći rimokatolički filološki program, u tom „jednom narodu“ isticao drukčije razlike. One po njemu nisu u jeziku nego u veri: Srbi su pravoslavni a Hrvati rimokatolici. To znači da se u jezičko zajedništvo od samog početka išlo sračunato – da se dotle razdvojeno srpsko i hrvatsko prvo pomeša a da se posle podeli, ali ne na osnovu jezika nego na osnovu vere“.

„Sa etničkim granicama srpskoga naroda podudaraju se jezičke granice srpskog jezika (štokavskog narečja). Taj se jezik nazivao ne samo srpski nego i slovinski, slaveno-srpski, ilirski, dalmatinski, dubrovački, bosanski, slavonski, hrvatski, naš jezik itd“.

„U XIX veku je postojao neznatan broj Hrvata koji je, u susedstvu sa Srbima i pod njihovim uticajem, govorio i srpski (štokavski). To nije ništa neobično: uvek ima delova jednog naroda koji govore jezikom drugog naroda. Sve do sedamdesetih godina XIX veka bilo je više Hrvata koji su govorili nemački ili italijanski nego onih koji su govorili štokavski (srpski), pa ipak nemački i italijanski jezik nisu nazvani hrvatsko-nemačkim i hrvatsko-italijanskim“.

„Hrvati se nisu zadovoljili samo time što su preuzeli srpski književni jezik, nego su, odmah posle Vukove smrti, činom bez presedana u istoriji bilo kog drugog jezika – srpskom nazivu u imenu jezika dodali i hrvatsko ime. Tako je od srpskog jezika u Hrvatskoj postao hrvatski ili srpski jezik, pa srpskohrvatski ili hrvatskosrpski, da bi raspadom socijalističke Jugoslavije Hrvati potpuno iz naziva izbacili odrednicu srpski – i srpski jezik ijekavskog izgovora, koji su preuzeli u XIX veku, jednostavno preimenovali u „hrvatski književni jezik“.

„U Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji Srbima muslimanske veroispovesti priznat je status „naroda“, pa su i oni odmah po razbijanju Jugoslavije srpskom jeziku, koji se dotada zvao srpskohrvatski, promenili naziv u „bosanski jezik“. Tako je srpski jezik, preko prelaznih termina hrvatski ili srpski i srpskohrvatski ili hrvatskosrpski, na kraju XX veka dobio tri nezavisna naziva: srpski, hrvatski i bosanski jezik. U dva od tri naziva izgubljena je terminološka veza sa srpskim jezikom, pa to služi, navodno, kao vrhovni dokaz za proglašenje tih jezika posebnim jezicima“.

IZDVAJANjA „KNjIŽEVNIH JEZIKA“ NA KONFESIONALNOJ OSNOVI.„U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je bila stvorena 1918. godine, smatrano je da srpskohrvatskim jezikom govore samo dva naroda: Srbi i Hrvati (po drugoj koncepciji, jedan dvoimeni narod: Srbo-Hrvati). U novoj (Titovoj) Jugoslaviji zastupano je gledište da srpskohrvatskim jezikom govore tri naroda: Srbi, Hrvati i Crnogorci (a od 1967. i četvrti „narod“: Muslimani). Verska pripadnost ne može da bude jezička diferencijalna crta, a upravo je verska pripadnost iskorišćena za razbijanje jedinstvenog (višekonfesionalnog) srpskog naroda na veštačke versko-teritorijalne zajednice“.

„Teza o tome da narodi stiču identitet po veri a ne po jeziku, koja je suprotna Vukovoj tezi, nije prihvaćena nigde u Evropi. Pošto se ona nametala više od jednog veka (a u Titovoj Jugoslaviji i sredstvima države), urodila je plodom: rimokatolički deo populacije koja govori štokavskim narečjem kroatiziran je i državnom idejom vezan za etničke Hrvate, to jest čakavce, i za kajkavce, a muslimanski deo populacije proglašen je za poseban narod. Tako se desilo da se na verskoj osnovi populacija jednog jezika podeli na tri „naroda“.

Program izdvajanja „književnih jezika“ na konfesionalnoj osnovi odražen je i u Dejtonskom sporazumu (1995), koji ima četiri ravnopravna teksta, od kojih je jedan na engleskom a tri na srpskom jeziku, s tim što se srpskim jezikom u tom dokumentu smatra samo ekavska ćirilička varijanta dok se dve ijekavske latiničke varijante srpskog književnog jezika u njemu nazivaju „hrvatskim“ odnosno „bosanskim“ jezikom“.

JEZIK SRBA NA POČETKU XXI VIJEKA. U naučnoj srbistici je odavno poznato, a lingvista Miloš Kovačević to nerijetko naglašava, da je Vuk „ne samo smatrao nego i dokazao, što je prihvatila i sva ‘učena Evropa’, da su svi Srbi štokavci, ali istovremeno i da su svi štokavci (tada bili) Srbi. To znači da je štokavsko narječje svojom cjelinom srpsko, pa je i književni jezik koji je na osnovu tog narječja Vuk kodifikovao takođe etnički samo srpski“. Nadalje, Kovačević pojašnjava:„Ni u Vukovo doba kao ni danas svi Srbi Srbima nisu htjeli da se zovu. U gotovo dvjestogodišnjem hodu srpskog jezika (od Vuka do danas) dijelovi štokavske jezičke zajednice proglasili su se posebnim narodima. Dva dijela na osnovu vjerskih kriterijuma: Hrvati i Muslimani, s tim da ovi posljednji sebi sada nadjenuše ime Bošnjaci. Treći dio, iako vjerski podudaran sa Srbima – ugledajući se na Hrvate i muslimane – takođe se proglasi posebnim narodom – Crnogorcima. I što je najinteresantnije, svi srpskom Vukov(sk)om jeziku ukinuše srpsko ime, i preimenovaše ga u tzv. hrvatski, bosanski/bošnjački i crnogorski jezik“.

„Izborom termina Bošnjaci u značenju etnonima (imena naroda) i termina bosanski u značenju glotonima (imena jezika) muslimani su direktno iskazali težnju ka unitarnoj BiH, u kojoj bi vladali samo oni i njihov jezik (…) Postdejtonska Bosna i Hercegovina tako bi trebalo da bude Kalajev(sk)a država Bosanaca kao izmišljenog naroda, koji kao službeni ima samo bosanski kao (lingvistički) izmišljeni jezik. Dakle, država, izmišljenog naroda i izmišljenog jezika!“

Neki Vukovi savremenici, a posebno njegove hrvatske kolege, su u spisu Srbi svi i svuda često vidjeli nacionalizam ili srbocentrizam. Na pisanje urednika zagrebačkog lista „Pozor“ Josipa Miškatovića 4. marta 1861. godine o Vukovom članku Srbi svi i svuda, Vuk je precizno odgovorio:

OČITOVANjE

U 51. broju Vašijeh novina od 4. o. m. vidio sam da je G. J. Miškatović krivo razumio moje riječi u „Kovčežiću“ – „Srbi svi i svuda“. On misli, da sam ja tijem riječima htio kazati, da su svuda sve sami Srbi; a to nije istina. One su riječi (Srbi svi i svuda) nadpis nad člankom, i ja sam njima htio pokazati, da će u ovome biti govor o Srbima svima, makar gdje stanovali, kao što bi se njemački kazalo: „Von den Serben uberhaupt“.

A i same moje riječi u onome članku javno dokazuju, da G. J. Miškatović krivo razumije i nepravo tumači pomenuti nadpis mojega članka, jer sam ja kazao, da su Srbi samo oni koji govore srpskijem jezikom bez razlike vjerozakona i mjesta stanovanja, a za Čakavce i Kekavce nijesam kazao da su Srbi.

Molim Vas Gospodine! da biste ovo nekoliko mojijeh riječi naštampali u Vašem „Pozoru“.

Naziv Srbi

O samom nazivu Srbi Vuk kaže da on ne potiče od naziva države Srbija, kako bi neki pomislili, već naziv Srbija potiče od naziva naroda Srbi, jer Srbi ne žive samo u Srbiji. On se takođe poziva na velike slaviste svoga vremena Dobrovskog i Šafarika, kada kaže da je naziv Srbi čak stariji od naziva Sloveni i da su se nekad svi Sloveni zvali Srbima:

Ko posla ovoga ne razumije, mogao bi reći da je i ime Srbi od današnje Srbije, kao npr. Slavonac od Slavonije, Hercegovac od Hercegovine, Crnogorac od Crne Gore itd.; ali koji štogod od slavenske istorije upravo poznaje onaj mora znati da su Srbi s tijem imenom u naše zemlje došli, i zemlja se od njih tako prozvala. Gdje je današnje Srbije južni kraj (Kosovo i Metohija) ondje je stare bila srijeda, a krajevi su joj dopirali od Dunava do Arhipelaga, i od Adrijatičkoga mora do u Maćedoniju. I ja mislim da je ovo ime Srbija postalo u novija vremena, pošto je srpsko carstvo propalo; jer ne znam bi li se gdje moglo naći da se koji od našijeh kraljeva ili careva zvao kralj ili car od Srbije, nego Srbljem. Dobrovski i Šafarik dokazali su da su se Srbi negda zvali svi slavenski narodi, i da je ime Srbi starije nego i Slaveni ili Sloveni.

Vidi još

• Srbi
• Vuk Stefanović Karadžić
• srpski jezik
• srpskohrvatski jezik
• Hrvati
• Bošnjaci
• Crnogorci
• Makedonci
• bošnjački jezik
• makedonski jezik
• crnogorski jezik

Literatura

• Stefanović-Karadžić, Vuk (1837). Montenegro und die Montenegriner: Ein Beitrag zur Kenntniss der europäischen Türkei und des serbischen Volkes. Stuttgart und Tübingen: Verlag der J. G. Cotta'schen Buchhandlung. 
• Stefanović-Karadžić, Vuk (1969). „Crna Gora i Crnogorci: Prilog poznavanju evropske Turske i srpskog naroda”. Etnografski spisi: O Crnoj Gori. Beograd: Prosveta. str. 265—354. 
• Vuk St. Karadžić, Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona
• Etnografski spisi, Beograd 1972, pp. 31-33
• Nova istorija srpskog naroda, Beograd: Naš Dom 2000. (Dušan Bataković, koautori: A. Fotić, M. St. Protić, N. Samardžić)

Spoljašnje veze

• Projekat Rastko: Vuk St. Karadžić, „Srbi svi i svuda“