Žarko Karišik
Datum rođenja1943.
Mesto rođenjaGlavatičevo

Žarko Karišik je rođen u avgustu 1943. godine u Glavatičevu kod Konjica, kao neželjeno dijete, što je razumljivo s obzirom da je bio šesto u porodici tokom teških godina Drugog svjetskog rata. Zbog toga niko od porodice, niti familije, nije znao datum njegovog rođenja. Znali su samo da je rođen između Ilindana, 2. avgust i Preobraženja, 19. avgust. Kada je kasnije naišao pop kroz selo i krstio ga, on je u crkvene knjige upisao 1. septembar kao datum Žarkovog rođenja, a to je preuzeto i u matičnim knjigama.

Alfred Adler je rekao da Bog onome kome hoće iskazati svoju milost, on mu već u koljevku stavi neku prepreku. Za Žarka je ta prepreka bila što je rođen kao neželjeno dijete, a kasnije odrastao kao nevoljeno. Zbog toga je od rođenja bio predodređen za bolest koja se zove neurotičnost. U osmoj godini doživio je nesreću u kojoj je ostao bez jednog oka i od tada bio je fizički obilježen. Zbog toga je postao meta dječacima za ispoljavanje agresivnosti i djevojčicama za ignorisanje i sprdnju.

Kada je završio osmogodišnju školu u prvoj generaciji u rodnom selu, porodica nije imala sredstava da finansira njegov boravak u gradu radi školovanja. Želio je pohađati učiteljsku školu, ali je poslat kod brata u Banat da uči zanat. Brat mu je bio radnik i živio je na salašu. Nakon tri mjeseca, neviđenih muka, posebno zbog prevoza konjskim kolima po blatnjavom putu od salaša do sela u kome je učio zanat i neprihvatanja da mu kao životni poziv bude mašinbravarsko zanimanje, pobjegao je nazad u selo. Očekivao je upis naredne godine u školu, ali za to opet nije bilo mogućnosti i odlučio je, sa svega šesnaest godina, zaposliti se u Konjicu kao građevinski radnik, jer mu je to bila jedina mogućnost za bijeg sa sela.

Dvije godine kasnije upisao se u ekonomsku školu (večernje odjeljenje uz rad) i pohađao je sa onima od kojih je većina imala i petnaestak ili i više godina od njega, pa je govorio da nije čudno što je bio najbolji đak. Kad je bio u trećem razredu napisao je dramu, čije postavljanje na scenu, uz učenike iz redovnih odjeljenja je i režirao. Predstava je naišla na oduševljen prijem kod publike. Tada se o Žarku govorilo kao o neviđenom čudu. Želio je studirati književnost i/ili filozofiju, ali za te studije (zbog protežiranja kćeri jednog političara) nije dobio stipendiju, pa mu je za utjehu ponuđena stipendija za studij ekonomije. Upisao se na Ekonomski fakultet u Sarajevu. Postigavši odličan uspjeh u prvoj godini na jesen upisuje vanredno i političke nauke. Tri godine studirao je paralelno na oba fakulteta uz odličan uspjeh. [1]

Politička aktivnost tokom studija уреди

Na godišnjoj skupštini Saveza studenata BiH 6. maja 1968. godine, briljantnim govorom, izazvao je do tada neviđen „skandal“, probudivši kolege iz ideologijskog sna: da je ondašnji sistem idealan, ukazujući na njegove već vidljive deformitete. Tako je stvorio iskru koja će rezultirati „buktinjom“ (junskim studentskim demonstracijama '68. u Sarajevu), kojom bješe osvjetljen glavni grad „tamnog vilajeta“, BiH. Bio je u demonstracijama jedan od vođa, zbog toga isključen iz SKJ i ukinuta mu je stipendija. Nikad kasnije nije bio član nijedne organizacije, osim planinarske. Naredne godine izdržavao se radom preko studentskog servisa. Vlast mu je nudila da se javno odreknem svojih ideja i da će živiti kao bubreg u loju. Odbio je. Objavljuje tekst u omladinskom mjesečniku Lica u kome najavljuje stropoštavanje ondašnjeg sistema u ambis. Zbog tog teksta smijenjena je redakcija tog lista. Objavljivao je i u studentskom listu Naši dani u kome je bio i član redakcije do zabrane jednog aprilskog broja 1969. godine. Tad je redakcija raspuštena. Potom ga je UDBA stavila pod prismotru. Za tu službu ga je pored nekoliko ostalih kolega špijunirao i Vojislav Šešelj, tada prozelitni titoista. (Dokaz o ovoj činjenici objavljen je u knjizi Čuvari Jugoslavije – Suradnici Udbe u BiH, 2003. g. Faksimil Vojinog kartona u SDB iz 1979. može se pogledati na Žarkovom blogu: www.durmitara.blogspot.com u tekstu Povodom izbora novog pape Franje I).

Radna aktivnost nakon studija уреди

Po diplomiranju zaposlio se, po preporuci jednog njegovog profesora u preduzeće Energoinvest Sarajevo, u Birou za organizaciju, gdje je bio u toku projekat reorganizacije preduzeća uz pomoć stručnjaka jedne čuvene konsultantske firme iz Njujorka. Shvatio je da među tim stručnjacima ima agenata CIA, po njihovom ponašanju a i odnosu prema njemu i prijedlozima koje su mu, kao prijateljski, davali, pa je zbog toga tražio način da napusti odlično plaćeno radno mjesto koje je imao. Prijavljuje se na raspisani konkurs Ekonomskog fakulteta Sarajevo za asistenta. U periodu od dvadeset godina pokretano je više postupaka od strane vlasti radi njegovog udaljavanja s fakulteta. I posljednji, trinaesti 1989, iako najbolje pripremljen, bio je neuspješan. Da takav bude, velika zasluga pripada profesoru Esadu Ćimiću, ranije protjeranom sa Filozofskog fakulteta Sarajevo.

Žarko piše u jednoj od knjiga da je progon slobodnomislećih profesora na Sarajevskom univerzitetu otpočeo otkazom radnog odnosa Meši Selimoviću 1953. na Filozofskom fakultetu, a okončan neuspjelim pokušajem njegovog udaljavanja s fakulteta 1989. godine.

Zbog toga što je doktorat pisao na do tada neviđen način i u njemu se narugivao ondašnjim stanjem u našoj ekonomskoj nauci, a uz to naveo da je efikasnost samoupravnog privrednog sistema lažna, a ne realna jer je Jugoslavija od Titovog raskida sa Staljinom do kraja šezdesetih godina od Amerike dobila 43 milijarde dolara bespovratne pomoći – podatak koji je slučajno saznao tokom jednog studijskog boravka u inostranstvu – na predaju doktorata morao je čekati povoljnije društvene okolnosti a to je potrajalo šest godina. I pored toga na odbranu doktorata čekao je dvije godine. Odbranio ga je na matičnom fakultetu, a u komisiji nije bilo nijednog profesora sa Ekonomskog fakulteta Sarajevo, već najugledniji profesori u struci s drugih univerziteta, s beogradskog dva.

Život u izbjeglištvu i ponovno pisanje nestalog rukopisa životnog djela уреди

Na početku rata u BiH, aprila 1992. godine, Žarko se zatekao u svojoj vikendici na Vučijoj Luci iznad Sarajeva, bez ijednog ličnog dokumenta kod sebe i zato se nije usuđivao poći u Srajevo bez dokumenata. Svakojako se dovijao da se ni na koji način ne očeše o vlast ili ona o njega. Odbio je ponudu za mjesto ministra finansija u vladi Republike Srpske. Olakšavajuća okolnost mu je bila što nije bio vojni obaveznik. Radio je kod komšija najprostije poslove da bi se prehranio.

U mjestu se počinje sve glasnije govoriti da je Alijin špijun i da ga treba likvidirati. Vojna policija ga privodi na saslušanje. Pretvarao se da je izgubio zdrav razum i uspjeva mu da za radnu obavezu dobije da timari i izjahuje policijske konje. Tome je bio vrlo vičan jer je imao svog konja, koji je ostao zarobljen u Hercegovini. Rad s konjima doživljavao je kao nagradu u odnosu na sankciju koju je mogao dobiti zbog toga što je bio neoprezan, nakon jednog susreta u maju 1992. s Radovanom Karadžićem, svojim jaranom iz revolucionarne '68., pa govorio da Radovan više nije normalan i da će Srbi izgubiti rat, jer Radovan nema jasan i ostvariv ratni cilj.

U jesen 1992. godine saznaje da mu je stan opustošen i biblioteka razgrabljena. Žali knjige, ali najviše neobjavljene rukopise, a među njima posebno onaj koji je smatrao životnim djelom i namijenio mu da on bude objavljen nakon njegove smrti.

Odboljeva gubitak i nema nikakvu ideju šta da čini. Tuga koja ga je tada ophrvala bila mu je od koristi da uvjerljivije glumi da je poludio. Međutim, pronicljiviji su shvatali da glumi ludilo i jedno veče od svog bivšeg studenta dobio je informaciju da koliko sutra ujutro nekud bježi. Student, koji je radio na uređajima za vezu kod vojske rekao mu je da je slučajno prisluškivao razgovor na koji način da Žarko bude likvidiran, a da to bude predstavljeno kao nesretan slučaj. Sutra ujutro prije zore, preko brda, od ranije poznatih mu staza, prelazi do ceste kojom je moguće bježati u Crnu Goru. Teškom mukom, uspio je treći dan doći do Žabljaka i smjestiti se u vodenicu na Mlinskom potoku, koju je prije rata popravio za boravak ljeti u njoj. Ona je imala sobicu u potkrovlju. U Turističkom centru Žabljak ponude mu da bude učitelj joge za goste. Potpiše ugovor o angažmanu ali ne prihvati ponuđeni mu smještaj u hotelu, već zatraži za svoje boraviše smještaj u staroj zgradi mrestilišta za ribe na obali Crnog jezera. Kao već od ranije dokazanom ljubitelju Durmitora, uprava Nacionalnog parka „Durmitor“, u dogovoru s Turističkim centrom, stavi mu zgradu na korištenje koja je imala sobice u potkrovlju, a preko dvadeset godina je bila prazna. U zgradi nije bilo ni struje ni vode, ali je bila bolje rješenje za boravak od vodenice.

Zbog sankcija žabljački hoteli su i u ljetnjoj i u zimskoj sezoni bili uglavnom prazni, zato od Žarkovog učiteljevanja za turiste nije bilo ništa. Da bi opravdao boravak u mrestilištu Žarko je na zgradu postavio tablu škola joge. Neki rijetki turisti su mu se obraćali za psihološku pomoć. Šest godina Žarko je proveo u zgradi mrestilišta. Nadahnjivan božanstvenim prirodnim ljepotama, bez obzira na muke oko preživljavanja, odlučuje 1995. godine ponovo pisati životno djelo, na kome je u predratnom periodu radio dvanest godina. U ponovnoj verziji ono je obima 125 autorskih tabaka. Štampao ga na veresiju kao autorsko izdanje 1999. godine pod naslovom „Naša joga i prosvjetljenje – teorija i metodologija duhovnotjelesnog samousavršavanja”. U znak zahvalnosti prirodnim ljepotama Durmitora, koje su ga nadahnjivale dok je ponovo pisao knjigu, uzeo je za sebe duhovno ime Durmitara, koje je „skovao“ od imena Durmitor i Tara.

On u knjizi prezentuje metodologiju kojom je moguće, kako piše, uz predan duhovni rad na sebi postići samospoznaju pa i prosvjetljenje. Za to vrhunsko postignuće čovjekovog života, veli, njemu je trebalo samopregornog rada, uz ostale životne aktivnosti, oko dvije decenije, za koje vrijeme je slagao mozaik od kockica koje je nalazio proučavajući svjetsku duhovnu baštinu, filozofiju, dubinsku psihologiju i praktikujući hatha jogu.

Književnica Ljubica Žikić, u knjizi „Slike raspuklog vremena”, povodom koje je dobila prvu nagradu u 2005. godini u BiH, u posveti mu je napisala: „Knjiga 'Naša joga i prosvjetljenje' uvek mi je bila nadahnuće kada sam pisala ove priče. Znanje koje sam crpila iz nje pomoglo mi je u ovom uspehu. Dragi Žarko, hvala Ti mnogo što si čovečanstvu podario ovu genijalnu knjigu, knjigu koja će se tek za 200 godina čitati i razumevati na pravi način“. (Faksimil posvete je na postu Povodom izbora novog pape Franje I, gdje je i karton iz SDB Vojislava Šešelja).

Vidjevši kako uprava NP „Durmitor”, institucije koja je osnovana da štiti Durmitor pustoši njegovo prirodno blago, koje je dio Svjetske prirodne baštine i pod zaštitom je UNESKA, on diže svoj glas za zaštitu Durmitora od devastiranja. U tu svrhu objavljuje 1998. godine knjigu „Moralna zora rudi nad Durmitorom”. Zbog nje mu je i suđeno. On je knjigom otpočeo borbu, slično onoj biblijskoj između Davida i Golijata, s haračlijama Durmitora, kako ih Žarko u knjizi naziva. Filip Vujanović javno pruža podršku haračlijama, a Milo Đukanović, pošto je knjiga jako odjeknula Crnom Gorom, naređuje da državna komisija utvrdi istinu o Žarkovoj tvrdnji da se na Durmitoru događa ekološki zločin vijeka u prestonici ekološke države Crne Gore. Komisiji je presjedavo prof. dr Radomir Lakušić. Komisija u tačci osam izvještaja konstatuje:

„8. Za Republiku Crnu Goru kao ekološku državu, za Durmitor kao prestonicu Ekološke Države Crne Gore, za Svjetsku prirodnu baštinu – NP "Durmitor", ono što se događa u strogo zaštićenom rezervatu Mlinski potok i njegovoj okolini, može se sažeti u dvije riječi – ekološka katastrofa /Crne Gore, Jugoslavije, Evrope i Svijeta/.”

Rezultat izvještaja je bio da je Đukanović naredio smjenu direktora četerdesetak dana ranije nego što bi on po zakonu morao biti penzionisan, a Žarko se uspio s Klanom boriti još jednu godinu. Štampa drugo prošireno izdanje knjige 1999. godine i zbog nepokornosti bio je silom izbačen iz izbjegličkog skrovišta u decembru 1999. i tako protjeran s Durmitora. Klan haračlija Durmitora je u tri navrata pokušao Žarka ubiti, ali im je on svaki put, kako piše, uspio izmaći “za dlaku”, zahvaljujući upozorenjima i podršci mještana iz okolnih žabljačkih sela. (Žabljačani su Žarku dali nadimak Joga i po nadimku on je jedino poznat na Žabljaku).

Kada je dr. sc. Čedomil Šilić, autor četiri od šest knjiga u ediciji Priroda Jugoslavije (drugim dvjema je autor Radomir Lakušić), pročitao treće izdanje knjige „Morala zora rudi nad Durmitorom”, a bilo je to nakon što je Žarko bio protjeran s Durmitora, Žarku je napisao pismo u kome, pored ostalog piše i ovo:

„Vi ste uložili sve svoje fizičke i umne sposobnosti u očuvanje našeg grandioznog Nacionalnog parka, ne za sebe, već za buduće generacije. Stoga je Vaša nesebična borba veličanstvena. Nastaviću idalje u superlativima. Ne mogu da se ne čudim mjestu i okolnostima pod kojima je ova knjiga nastala. Sve u svemu “čudo neviđeno”. Rekao bih da će o pravoj vrijednosti Vaše knjige moći govoriti tek buduće generacije.”

Saopštenje da je Jung “Isus”, mesija, kojeg se očekivalo da se pojavi 2000. g. уреди

Zapadnjacima najpoznatiji među velikim prosvjetljenicima, koji su prosvjetljenje postigli sistematičnom obukom i praksom su: Isus i Buda. Žarko je imao namjeru da o svom prosvjetljenju ne progovori nikada, već da posthumno bude objavljena knjiga u kojoj saopštava metodologiju koja ga je dovela do prosvjetljenja.

Saznavši u jesen 1992. godine da mu je stan opustošen i rukopisi nestali, doživljava to kao Božiju kaznu što je namjeravao da dokaz o svom prosvjetljenju ne objavljuje za života. Zato se po završetku novog rukopisa u 1995. godini odlučuje objaviti knjigu. Nudi je izdavačima. Jedan, već na prvi pogled, oduševljeno obećava da će knjigu objaviti, ali kasnije zahtijeva da iz rukopisa skloni pominjanje Srpske pravoslavne crkve. Žarko odbija zahtjev, ali potom isto traže i drugi izdavači. Tek 1999. godine uspijeva štampati knjigu na veresiju kao autorsko izdanje.

Kad god se pojavi prosvjetljenik u sredini u kojoj postoji viševjekovna crkvena institucija s okoštalom dogmom, kod njenih sveštenika – reproduktivaca-imitatora – javlja se strah da bi njihovo zamajavanje vjernika on mogao razgolititi, slično kako je Isus razgolitio obmane fariseja, i oni preduzimaju akciju da prosvjetljenika ili ušutkaju ili likvidiraju.

Gete je rekao za one prosvjetljenike „što su najdublju tajnu o čovjeku saznali, al' nisu znali vešto da skrivaju saz¬na¬nja ta, no su ih, srca nabujala sva, prostom puku obznanjivali, – njih su, otkad za svet se zna, razapinjali i spaljivali!” Žarko u knjizi one koji bi da krenu ka duhovnom uzdizanju podsjeća na Jungovo zapažanje šta treba da očekuje onaj ko krene putem ka prosvjetljenju, koji Jung naziva procesom individuacije: „Ako Istočnjak krene tim dugim putem, on čini ono što se u njegovoj duhovnoj tradiciji smatra za najbolje od svega što može da učini. Ali Zapadnjak koji poželi da krene tim putem, ako je stvarno ozbiljan, imaće sve autoritete protiv sebe – intelektualne, moralne i religiozne“. Žarko je ovo Jungovo zapažanje iskusio na svojoj koži. Knjigu „Naša joga i prosvjetljenje” objavio je 1999. godine i u njoj je, prvi u svijetu, eksplicitno rekao da je Karl Gustav Jung „Isus“ kojeg svijet očekuje da se pojavi 2000. godine. Evo izvoda iz te Žarkove knjige: „Dakle, ovovremeni spasilac, svojevrstan „mesija“, kojeg savremeni čovjek očekuje da se pojavi 2000. godine odavno je među nama, ali ga mi ne prepoznajemo kao takvog. To je Karl Gustav Jung, tvorac analitičke psihologije, naučnog metoda do samoostvarenja putem volje, znanja i meditacije.

Naša joga je samo uz pomoć hatha joge oživotvorenje Jungovog učenja na način koji je savremenom čovjeku razumljiv, prihvatljiv i bez posrednika primjenljiv. Tako se naša joga može smatrati lansirnom rampom s koje se Jungovo otkriće – koje je do sada među nestru¬č¬njacima samo vrlo malobrojnim poznato, a od još malobrojnijih je spoznato, pa zato za njih – lansira u svjetsku orbitu.” (Strana 256 u prvom izdanju i 258 u drugom, neizmjenjenom). Jung je ostavio rukopis za koji je oporučio da bude objavljen 2050. godine. Međutim nasljednici su odlučili da taj rukopis bude objavljen kao Crvena knjiga i to je učinjeno 2009. godine. U toj knjizi je i Jungov razgovor sa svojom Dušom od 5. januara 1922. godine iz kojeg se jasno vidi da je Žarkova konstatacija da je Jung ovovremeni spasilac, svojevrstan „mesija“, dobila Jungov potpis.

Jung u knjizi sebe oslovljava sa Ja i pita svoju Dušu, koja ga ometa da zaspi:

“Ja: Ali šta je moj poziv?
Duša: Nova religija i njeno objavljivanje.
Ja: O Bože, kako da to uradim?
Duša: Ne budi na kraj srca. Ti to najbolje znaš. Ne postoji niko ko to može izraziti bolje od tebe. (...) Sve čeka na tebe. A ti? Ti ostaješ nem i nemaš ništa da kažeš. A treba da govoriš. Zašto si primio otkrovenje? Ne treba da ga skrivaš. Brineš se za formu? Da li je forma ikada bila važna kada se radi o otkrovenju?”

Neki umni Srbi Žarkove knjige doživljavaju slično kao krivotvoritelj novca aparat za utvrđivanje lažnih novčanica. Njegove knjige pokazuju koliko su i neki akademici i Njegošolozi samootuđeni i koliko nisu ni pojmili sadržaj Luče mikrokozma. Žarko dokazuje da je Njegoš bio prosvijetljen i Njegoševo prosvjetljenje smatra, s obzirom u kojim uslovima ga je Njegoš postigao, vrijednim kao i Isusovo, a za čuđenje i divljenje i većim postignućem, jer je Isus dvadeset godina boravio na ezoterijskoj obuci od Egipta do Indije da bi postigao prosvjetljenje, a Njegoš je, slično Prometeju, bio “okovan” cio život na kamenjaru. Zbog toga je Žarkovo djelo, metodologija naše joge, ignorisano i anatemisano i od umnih Srba i od Crkve, umjesto, kako on veli, da se nadao da će biti: da Srbi svijetu, prvo staroj dami Evropi, koja Srbe drži za varvare, pokažu da je jedan Srbin prvi prepoznao Junga kao onog koji je Zapadu na naučan način darovao novu religiju, religiju prosvjetljenja, a da je isto, na pjesnički način, učinio Njegoš ranije. Objavljivanjem Jungove Crvene knjige, Žarkova spoznaja da je Jung svojevrstan “ovovremeni mesija” dobila je i Jungov “potpis”, čime je srpska bruka, zbog ignorisanja Žarkovog životnog djela, postala vidljiva kao nacionalna sramota.

Jungova nauka je individualni put samospoznaje do prosvjetljenja i vrlo je slična putu do istog cilja kakav je Buda dao Istoku, a Isus ga u Palestinu donio prije dva milenija. Jung je svojim naukom vaskrsnuo Isusov nauk i gnostičko poimanje tog nauka, a to je samospoznaja umjesto pukog vjerovanja u Boga. Njegoša se smatralo za gnostika. Žarko poučava samospoznaji i osvješćivanju arhetipa Boga u kolektivno nesvjesnom. Jung je otkrio taj arhetip, a 1997. na Kalifornijskom univerzitetu je locirano u mozgu područje koje je somatska osnova tog arhetipa. Nazvano je božijom tačkom ili modulom. Žarko u knjizi tvrdi da je iskustveno osjetio u sebi arhetip Boga, a dvije godine kasnije nauka će potvrditi da postoji somatska osnova tog arhetipa, za koje otkriće će Žarko saznao tek nakon štampanja knjige. U Jungovoj knjizi koja je objavljena, kako je oporučio, postuhmno Sjećanja snovi razmišljanja piše: "Smatram da sva moja razmišljanja kruže oko Boga kao planete oko Sunca, neodoljivo od njega privučena... Bog je svakako za mene bio jedno od najsigurnijih, neposrednih iskustava". Jung je i ovo proreko: “Zapad će tokom svog daljeg razvoja stvoriti svoju sopstvenu jogu”. Predviđanje se ostvarilo pojavom naše joge, metoda samospoznaje do prosvjetljenja kombinovanog od hatha joge i Jungove nauke. Jungova nauka je po svom cilju istovjetna sa izvornim naukom, spoznajom svakog Velikog Prosvjetljenika, a ona je za savremenog čovjeka razumljivija nego što je to sada ijedno religijsko učenje. Religijska učenja su neshvaćeno tumačenje nauka onih prosvjetljenika na koje se religije pozivaju. Ošo, veliki indijski prosvjetljenik, u pravu je kad veli da Isus nije ubijen na Golgoti već u Vatikanu i da su hrišćanske crkve mauzoleji Isusovog nauka. Prije Oša i Jung je tako mislio ali je to mišljenje objavljeno tek 2009. godine u Crvenoj knjizi.

Muke zbog slobodoumnosti i istinoljubivosti уреди

Zbog slobodoumnosti i istinoljubivosti Žarko čitavog života plaća vrlo visoku cijenu. Plaćao je u vrijeme Titovog režima i kasnije kad su na vlasti došli nacionalisti. Mićo Podparić, režimski sudija u Titovom režimu (sudio je i Šešelju), Žarku je rekao 2012. godine, u razgovoru u kafani prilikom kupovine knjige „Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati?”, da je godinama čekao da i Žarku izrekne kaznu zatvora od 8 godina, na koliko je osudio Šešelja. Tom prilikom je Mićo pominjao koliko se SDB mučila da prikupi ikakve iole kompromitujuće dokaze. Žarko je Mići rekao da je najponosniji na svoje ponašanje u dvije prilike:

  • Kad je sedamdeset i neke godine stiglo na fakultete pismeno da svi profesori i asistenti trebaju biti članovi Saveza komunista, Žarko je odbio da se učlani, iako je u direktivi pisalo da ko odbije postati član SKJ da će biti otpušten s fakulteta. Bio je jedini koji je odbio učlanjenje. Kasnije je ta derektiva povučena ali su „kukavice” ostale u SKJ.
  • Pri obilježavanju neke godišnjice fakulteta Žarka odrede da bude domaćin svečanosti u Domu armije. U programu svečanosti je pisalo da će se ona završiti pjesmom „Druže Tito mi ti se kunemo”, koju će izvesti hor Vazduhoplovne akademije iz Rajlovca.

Hor počne pjesmu, svi u sali ustanu a Žarko ostane sjediti. Po završetku svečanosti jedan od kolega (Mirko Puljić) Žarka upita: „Jesi li ti normalan?” Žarko Mići veli da mu je vrlo glasno odgovorio: „Smatram da sam ja jedini normalan u ovoj sali.” Mićo Žarku rekne: „I za to su htjeli da vam sudim, ali sam odbio.”

Zbog nepokornog stava Žarko je imao probleme sa svakom vlašću, a najviše zbog svojih knjiga. Zbog knjige „Moralna zora rudi nad Durmitorom”, suđen je i protjeran s Durmitora. Zbog „Spoznaje najdublje tajne i prevazilaženje duhovne patnje”, u kojoj je dao osvrt na Kuran i predložio njegovo revidiranje, uklanjanje ratobornih sura, morao se skloniti iz Sarajeva. Iz Republike Srpske strugnuo je u egzil zbog knjiga: „Obrati se, dušo izgubljena! – otvoreno pismo Radovanu Karadžiću” i „Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati?”

Titoisti su ga dvadeset godina svakojako maltretirali, ali i tantijeme mu nudili, samo da bi mu kičmu učinili savitljivom, ali nikad nisu pokušali da ga fizički likvidiraju. A nacionalisti, i srpski i muslimanski, to su smatrali jedinim načinom da se oslobode od Žarkove slobodoumnosti. On piše da su ga nacional-šovinisti podsjetili na Aleksandra Makedonskog, kad je njemu ponuđeno da razveže Gordijev čvor, on je isukao mač i presjekao ga. Titoisti su dvadeset godina probali da „razvežu čvor” zvan Žarko Karišik, a nacionalisti, u sprezi s kriminalcima postupali su slično kao Aleksandar: čemu razvezivati Gordijev čvor kad je jednostavnije presjeći ga. Ali, kako Žarko piše, „čuvar božanskog poretka” ih je u tome sprječavao svaki put.

Žarko piše da je Frojd kad je saznao da se njegove knjige, nakon dolaska nacista na vlast u Njemačkoj javno spaljuju, rekao je da je to dokaz velikog duhovnog napretka kod evropskog čovjeka jer bi u srednjem vijeku i mene (Frojda) spalili. Kasnije, 1938. g. Frojd je morao bježati u egzil (u London) da bi se sačuvao od “spaljivanja” u komori koncentracionog logora, a u Londonu je 1939. godine umro. Žarko, pokušaje da bude likvidiran zbog njegovih knjiga, smatra kod Crnogoraca, Srba i Muslimana (Bošnjaka ’93.) znakom degradacije onog što je Frojd nazvao velikim duhovnim napretkom kod evropskog čovjeka.

Period od povratka iz izbjeglištva do bijega u egzil уреди

Po povratku iz izbjeglištva odbio je ponudu da radi na Ekonomskom fakultetu na Palama i prijavio se za predratno radno mjesto na Ekonomski fakultet u Sarajevo, za što mu je Zakon o radu obezbjeđivao pravo. Njegov zahtjev odbijaju, kršeći mu zakonska prava, a vlasti Federacije BiH to tolerišu. Zbog toga je morao budzašto prodati poharani pa devastirani stan u Sarajevu i da bih imao kakvo-takvo skrovište preuzeo je na čuvanje vikendicu svojih predratnih komšija. Njegova vikendica je tokom rata devastirana do neupotrebljivosti. Predratne kolege i neki dobri poznanici, kad bi naišli pored njega, pretvarali su se da ga ne primjećuju. Žarko je sad u egzilu i podstanar.

O prosvjetljeničkim mukama уреди

Da napiše knjigu „Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati?” Žarko je uzimao zalet od preko petnest godina. U njoj je dijagnosticirao osnovnu srpsku bolest, a ona je neuroza sudbine i predložio je lijek za nacionalno ozdravljenje. Slično kao što je namjena metodologije naše joge da pojedinac shvati svoju samootuđenost i da se samospoznajom od nje liječi, tako je ova knjiga uputstvo za liječenje Srba od osnovne nacionalne boljke.

Zbog Žarkovog učešća u tv emisijima smijenjena su tri voditelja emisija koje su bile uživo. Oni koji su ga pozivali u tv emisije nisu bili pripremljeni za razgovor s njim i zbog toga se često osjećao poprilično indinsponirano, čak i postiđeno. Veli da je to slično kao da nas neko pozove u posjetu, odazovemo se, a on vam u krilo uvali dijete koje vas upiša. Žao vam je djeteta pa se ponašate kao da niste upišani. U najvećem broju gostovanja na tv, primjećuje se, Žarko se osjećao baš ovako kako primjerom navedoh.

Ako pogledate samo njegovo gostovanje kod poznatog tv voditelja Vanje Bulića u emisiji Biseri na BK tv, a bio je pozvan povodom knjige Naša joga i prosvjetljenje, biće vam jasno zbog čega Žarko nije zadovoljan snimcima koji su na Linku. Žarko sada piše dvije knjige. Radni naslovi za njih su: „Osvješćujte se – Bosna i Hercegovina je Franknštajnovo čedo!” i „O prosvjetljenju iskustveno i dubinskopsihološki” – autobiografija.

Da je BiH u državno-ustavnom smislu Franknštajnovo čedo Žarko je prvi javno rekao prilikom gostovanja kod Senada Hadžifejzovića na TV FACE 3. maja 2013, a ovih dana jedan švajcarski list piše da je BiH monstrum država. Za moto drugoj knjizi koju piše uzeo je ove riječi od Getea: „Šta sve Nemci nisu radili da bi osujetili ono što sam ja, koliko sam za nevolju mogao, učinio i postigao, i zar to još i danas ne čine? Da su sve to priznali i da su pošli dalje, da su plodili kapital koji sam ja stekao, više bi uznapredovali nego što jesu”. Imao sam priliku pročitati Žarkov osvrt na odabrani moto:

„Geteove riječi, uzete za moto ove knjige, kao da su pisane zato da ih ja, dvjesto godina kasnije, ovdje navedem. Samo s tom razlikom što su umni Njemci Geteovo djelo za njegova života visoko vrednovali, a njegova pokuda se dnosi na svjetovne i crkvene vlastodršce. Nažalost, u mom slučaju, moje djelo ne osujećuju i anatemišu samo vjerski i svjetovni vlastodršci već i mnogi Srbi koji se smatraju umnim.

Utisak mi je da za ovo imaju dva osnovna razloga.”

Prvi je, skoro da nema Srbina, kojeg se smatra za umnog, a da taj, nakon kraha komunističko-ateističke ideologije, nije postao od apologete Totovog režima konvertit i rukoljubac „novim” svjetovnim i starim i novim crkvenim vlastodršcima. Oni, vrlo rijetki umni Srbi, koji se nisu konvertovali „izbrisani” su sa spiska umnih Srba.

Drugi razlog je u tome što su nominalno umni Srbi uvrjeđeni mojim djelom, u kome sam, pored ostalog, dokazao da je Njegoš bio dostigao prosvjetljenje, za što je njegova Luča mikrokozma dokaz. Luča je najuspjelije napisana oda prosvjetljenju u svjetskoj književnosti kojoj je autor jedan čovjek, a takvo remek-djelo nije mogao napisati niko osim prosvjetljenik. Dokaz da sam Luču dešifrovao napisao sam (po drugi put) 150 godina nakon njenog štampanja, a to objavio 4 godine kasnije, 1999. godine.

Nominalno umni Srbi moje knjige doživljavaju slično kao krivotvoritelj novca aparat za utvrđivanje lažnih novčanica. Moje knjige pokazuju koliko su i neki akademici i Njegošolozi samootuđeni i kako nisu ni pojmili sadržaj Luče mikrokozma. Zbog toga je moje djelo, metodologija naše joge, ignorisano i anatemisano, umjesto, kako sam se nadao da će biti, da Srbi svijetu, prvo staroj dami Evropi, koja Srbe drži za varvare, pokažu da je jedan Srbin prvi prepoznao Junga kao onog koji je Zapadu darovao novu religiju, vrlo sličnu onoj kakvu je Buda dao Istoku prije dva i po milenija, i Isus je u Judeju donio prije dva milenija. Isusov nauk su takozvani pravovjerni hrišćani, predvođeni sv. Pavlom, konvertitom, izopačili i zato je sada Vatikan najveće religijsko čudovište u istoriji svijeta. Jung je svojim naukom vaskrsnuo Isusov nauk i gnostičko poimanje tog nauka. Uz to Jung je i ovo proreko: „Zapad će tokom svog daljeg razvoja stvoriti svoju sopstvenu jogu”. Predviđanje se ostvarilo kombinovanim metodom od hatha joge i Jungove nauke , koji nazvah naša joga. Osnovni cilj JOGE je prosvjetljenje (samadhi). Žarko u knjigama saopštavam da je to duhovno postignuće moguće da postigne svaki čovjek, uz veliku volju i uporan rad na sopstvenom duhovnom rastu i razvoju.

Bibliografija уреди

  • Inflacija i moral, IKTP “Sarajevo”, Sarajevo. 1990. ISBN 978-86-25-00008-7.
  • Naša joga i prosvjetljenje – teorija i metodologija duhovnotjelesnog samousavršavanja, Autorska izdanja:. 1999. ISBN 978-86-902029-1-1. i. 2002. ISBN 978-86-902029-7-3.
  • Moralna zora rudi nad Durmitorom, Autorska izdanja: 1998, 1999, 2000, 2004.
  • Obrati se, dušo izgubljena – otvoreno pismo Radovanu Karadžiću, Autorska izdanja: 2000. i 2001.
  • Spoznaja najdublje tajne i prevazilaženje duhovne patnje, Autorska izdanja: 2001. i 2003.
  • Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati?, Autorsko izdanje, 2010.

Reference уреди

  1. ^ „Др Жарко Каришик”. Дурмитара. Приступљено 24. 1. 2018.