Википедија

Ante Starčević

хрватски политичар и књижевник

Ante Starčević (Žitnik[1], 23. maj 1823 — Šestina, Zagreb 28. februar 1896) je bio hrvatski političar, provincijalni književnik i publicista i, zajedno sa Eugenom Kvaternikom, osnivač Stranke prava utemeljena na ideologiji hrvatskog državnog prava.[2][3] Još za života nazvan je – kao politički lider i glavni ideolog hrvatskog nacionalizma – Ocem Domovine.[2] U isto vreme, Starčević predstavlja kontroverznu ličnost zbog svojih antisemitskih i antisrpskih stavova.[4][5][6] Dio njegovih stavova i radova poslužio je kao ideološka osnova Ustaškog pokreta.[7]

Ante Starčević
Ante Starčević
Lični podaci
Datum rođenja(1823-05-23)23. maj 1823.
Mesto rođenjaŽitnik, Austrijsko carstvo
Datum smrti28. februar 1896.(1896-02-28) (72 god.)
Mesto smrtiZagreb, Austrougarska
NarodnostHrvat
Religijakatolik
UniverzitetUniverzitet u Pečuju
Politička karijera
Politička
stranka		Stranka prava

Biografija

Rođen 1823. godine u Žitniku pored Gospića, od roditelja Srba. Majka udovica Milica Čorak, rođena Bogdan, iz Široke Kule, primila je katolicizam pre udaje za prvog muža.[8] Otac Jakov Starčević, bio je graničar iz Pazarišta,[9] sela pokatoličenih Srba [10], potomak hercegovačkih Starčevića.[11]

Obrazovan je prvo u nemačkoj pučkoj školi u ličkom Klancu.[12] Potom ga obrazuje stric, Šime Starčević pisac Tada Šime uze Antu k sebi u Bag. Bilo mu je 13 godina. Tu ga pripravi za prva dva razreda gimnazije [13] Po drugom izvoru, za prva dva razreda gimnazije spremao ga je (učio latinskom i nemačkom jeziku) katolički župnik Josip Vlatković u Smiljanu.[14] Godine 1839. polazi na treći razred gimnazije u Gospiću, gde mu je stric bio profesor: drugovi i profesori divili su se bistrini i brzom shvaćanju mladog Likote, kojeg su za šalu 'Vlahom' nazivali[13]. Ostala četiri razreda gimnazije i dva viša razreda, tzv. filozofiju završio je u Zagrebu. Učestvovao je kao kršni gimnazijalac budući "vatren Ilir", na krvavim demonstracijama u Zagrebu, održanim na Markovom trgu 27. jula 1845. godine.

U jesen 1845. godine nakon završene više gimnazije u Zagrebu i odlazi u sjemenište u Senj, a odatle ga biskup Ožegović šalje u Peštu, na studije teologije[2]. Godine 1846. dobija titulu počasnog doktora filozofije [15] u Pešti. Vratio se s proleća 1848. godine kući, pa u Senj, da bi nastavio školovanje. Kada je trebalo da se na kraju "zaredi", odlučuje da se ne posveti svešteničkom pozivu[2].

Zatražio je profesuru filozofije i opšte istorije na Pravoslovnoj akademiji u Zagrebu. Nakon neuspeha ušao je u advokatsku kancelariju dr Lavoslava Šrama, gde ostaje do 1861. godine.[16] Godine 1851. konkurisao je bezuspešno za mesto profesora matematike i na beogradskom Liceju, pišući molbu na ćirilici i potpisujući se kao „doktor mudroslovija“ (filozofije).[17] Beogradski licej je međutim angažovao Aleksu Vukomanovića na tom mestu. Frustrirani profesor Starčević se zbog toga naoštrio protiv Srba, i samo je čekao priliku da ih napadne. Ustao je tako 18. avgusta 1852. godine da brani Ljudevita Gaja, od prozivanja koje je stiglo iz beogradskih "Srbskih novina".[18] Na stranama Gajevih "Narodnih novina" u Zagrebu, on polemiše sa kako kaže "tzv. Srbima". Ali tu ne staje, pa uskoro, 21. septembra Starčević pokazuje svoje još veće ogorčenje, kada na stranicama pomenutih "Narodnih novina" ispisuje novi oštar: "Odgovor Srbskome dnevniku i beogradskim novinama". Iskoristio je on odsustvo urednika Gaja, da iznese svoje šovinističke stavove, do tada ne viđene u javnosti, u odnosu između dva naroda. Ante se u članku okomio na srpsko ime i srpski jezik, negirajući i omalovažavajući ih, uz pomoć knjige vizantijskog cara Porfirogenita. Uvredljiv tekst prenosi na svojim stranama "Srbski dnevnik" 24. avgusta 1852. godine[19] Reagovao je onda lično Ljudevit Gaj, sa svojim izvinjenjem i pobijanjem stavova Starčevićevih, žaleći zbog ataka na bratstvo Srba i Hrvata, koje je on do tada 18 godina mukotrpno gradio.[20]

Starčeviću se suprotstavio, i to stihom i veliki pobornik sloge Srba i Hrvata, Jovan Sundečić objavivši spev pod naslovom: "Dru Anti Starčeviću uzdarje za prenemio dar". Pesnikove prve reči su veoma odjeknule u javnosti: Vukodlače, Paklenjače![21]

Izlazi Ante iz kancelarije g. Šrama tek 1861. godine, kada je izabran za velikog beležnika Riječke županije, ali je 1862. godine suspendovan i kao protivnik režima osuđen na mesec dana zatvora[2]. Iste godine izabran je u Hrvatski sabor kao predstavnik Rijeke[2]. Za zastupnika u Hrvatskom saboru biće biran ponovo 1865, 1871, i od 1878. godine do kraja života[2].

U Hrvatskom saboru je bio zagovornik hrvatske nezavisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim vezama Hrvatske sa Austrijom i Mađarskom, gradeći tako temelje za osnivanje nacionalističke Stranke prava, koju je osnovao sa Eugenom Kvaternikom[2]. Na njenom čelu je ostao do svoje smrti.[22]

Godine 1863. je zatvoren, a nakon izlaska iz zatvora ponovo se zaposlio u Šramovoj kancelariji do oktobra 1871. godine[2]. Nakon Kvaternikovog ustanka u Rakovici ponovno je uhapšen, a Stranka Prava raspuštena[2]. Sedam godina kasnije (1878) opet je izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru, gde je ostao do svoje smrti[2].

Pored politike bavio se i istorijom, filologijom, književnom kritikom, filozofijom, pisanjem pesama, drama i političkom satirom.[23]

Ante Starčević je preminuo 28. februara 1896. godine u Zagrebu u 73. godini života[2]. Sahranjen je, prema vlastitoj želji, u crkvi svetog Marka u zagrebačkim Šestinama, a spomenik mu je izradio oktobra 1903. godine Ivan Rendić[2].

Politički rad

 
Spomenik Starčeviću na Starčevićevom trgu u Zagrebu

Starčević je u mladosti vatreno zastupao ideje ilirskog preporoda, ali se u njega razočarao. Odbacivao je ideju trijalizma, tj. mogućnost da se Austrijsko carstvo preuredi tako da Hrvatska bude ravnopravni partner sa Ugarskom i Austrijom u zajedničkoj državi zasnovanoj na federativnoj osnovi. Starčević i njegove pristalice su obznanili program stvaranje samostalne nacionalne države Hrvatske. Na temelju takve osnovne koncepcije, zajedno s Eugenom Kvaternikom, formirao je Stranku prava, kojoj su u početku pretežno pripadali intelektualci.[24]

Hrvatsko državno pravo koje je zagovarala Stranka prava je nacionalistička politička koncepcija, koja je predstavljala jedno od glavnih načela hrvatske nacionalne politike od sredine 19. veka (odnosno od Ilirskog pokreta) do sredine 20. veka. Koncept „hrvatskog državnog prava“ baziran je na ideji da Hrvati kao narod imaju navodno „neotuđivo istorijsko pravo“ (na osnovu navodne "prvostečenosti") da uspostave svoju nacionalnu državu na svim teritorijama koje su (po uverenjima hrvatskih istoričara i političara) privremeno bile pod vlašću Hrvatske u ranom srednjem veku, odnosno u vreme hrvatskih narodnih kraljeva (do 1102. godine). Koncepcija „hrvatskog državnog prava“ je upotrebljavana kao izgovor kojim bi se opravdalo stvaranje Velike Hrvatske. Najradikalnija koncepcija „hrvatskog državnog prava“ je zastupana od strane Ante Starčevića (osnivača Stranke prava), a obuhvatala je sve teritorije od Alpa do Timoka zajedno sa severnom Albanijom.[25]

Ne obazirući se ni na istorijske i političke činjenice, Starčević i njegovi pravaši su tvrdili da postoje samo dva južnoslavenska naroda, Bugari i Hrvati. Po Starčeviću Hrvatska je obuhvatala područje od Alpa na severu, do Makedonije i Bugarske na jugu. Slovence je nazivao Alpskim Hrvatima, a Srbe je proglasio Hrvatima.[26][27] Pravaši su kao svoj cilj postavili stvaranje Velike Hrvatske i oslobođenje Hrvatske i Bosne i Hercegovine od viševekovne austrijske i turske vladavine.[28]

Starčevićev saborac Eugen Kvaternik je 1871. podigao Rakovički ustanak usmeren protiv Hrvatsko-ugarske nagodbe i generalno Austrougarske. Zbog izdaje u vlastitim redovima i neučestvovanja većine rukovodstva Stranke prava i Ante Starčevića, ustanak je ugušen. Poginuli su vođe bune Eugen Kvaternik, Ante Rakijaš i Vjekoslav Bah, a komandant pobunjene vojske Rade Cujić uspeo je preko Bosne prebeći u Srbiju. Neuspeh rakovičke bune vrlo nepovoljno odrazio na tadašnje stanje u Hrvatskoj i na Stranku prava i glavna uloga Rusije u rešavanju Istočnog pitanja su sugerisali Starčeviću i njegove pravašima da sve više da očekuju pomoć od Rusije.[29] Istovremeno se u Stranci prava počinje postepeno menjati i dotadašnji negativni stav prema Srbima te omekšavati odbojnost prema jugoslovenskoj ideji.[28][30] Starčević je bio impresioniran uspesima antihabzburške opozicije u Srbiji oličene u Narodnoj radikalnoj stranci Nikole Pašića. Iako je i dalje Srbe smatrao delom hrvatske nacije, bio je voljan na ustupke, nadajući se da će i srpske stranke u Hrvatskoj-Slavoniji i Dalmaciji pratiti radikalsku politiku, i zajedno sa svojom strankom i Rusijom srušiti vlast Habzburga.[29] Međutim, takva očekivanja se nisu desila za vreme Starčevićevog života jer su i Rusija i radikali uzdržavali od sukoba sa Austrougarskom, a i Kuen-Hedervarijeva politika je učvrsnula udaljavanje Hrvata i Srba.[31]

U to vreme dualizam u Austrougarskoj je zapao u krizu, jer su i austrijski i ugarski deo države smatrali da su Austro-ugarskom nagodbom lošije prošli od onog drugog. Nove razmirice Beča i Pešte su zbližili Štrosmajerove i Starčevićeve sledbenike. Starčević je već bio star i bolestan i nije aktivno učestvovao u radu stranke. U stranci se razvio stav da je moguć dogovor sa Bečom o rešavanju hrvatskog pitanja. To je značilo reviziju srži ideologije Stranke prava, za šta je najodgovorniji Josip Frank. Frank i njegovi sledbenici su zastupali trijalističko uređenje Austrougarske, tj. Hrvatsku kao jedan od njena tri federalna dela.[31] Frank je napustio i politiku nesukoba sa Srbima i raspirivao je sukobe između Srba i Hrvata.[32]

Ante Starčević, je bio asketa i živeo je u maloj sobici sa dve stolice i jednim stolom[33]. Nakon njegove smrti "svo mu je hrvatsko novinstvo priznalo dve uzorne vrline: neprekidni apostolat hrvatskoga imena i katonski značaj sa priprostim načinom života".[34] Za života 1895. godine izgrađen je u Zagrebu zgradu "Starčevićev dom", od strane njegovih pristalica u okviru Odbora za gradnju.[35] Njegova dela, iako pod uticajem rasističkih teorija 19. veka, što se vidi po njegovoj odrednici „nacije“ koju je prihvatio od Gobinoa ("venčanje nejednakih rasa"), opet nisu dosledna, jer ih, nikada nije dokazao[33]. Problem u shvatanju Starčevića dolazi otuda, što na jednom mestu govori o Srbima kao o „nečistoj pasmini“, a na drugom, kako ih valja asimilovati. On kaže: "Narod hervatski neće terpiti, da ta sužanjska pasmina oskvernjuje svetu zemlju Hervatah." .[36] U to vreme je Srbija bila samostalna i slobodna, a Hrvatska još uvek deo Austrougarske imperije.

Između rasizma i liberalizma

Prof. Nenad Miščević, jedan od najuticajnijih hrvatskih filozofa u riječkom Novom Listu piše: „Obljetnica Starčevićeve smrti dobra je prilika da naša javnost konačno postane svjesna proturječja koja obilježuju djelo Oca Domovine. S jedne strane, njegovog liberalizma i republikanizma, s druge rodoljublja koje prerasta u velikohrvatski nacionalizam. S treće, i najžalosnije, elemenata rasizma koji se okreće protiv Židova i svih Srba koji odbijaju da se pohrvate u okvirima Velike Hrvatske." [37].

Liberalizam i republikanizam: „Na mjesto prava Božjega uvedena je samosvojnost naroda, tj. načelo po kojemu sva javna vrijednost stoji u narodu." Od posebnog je značenja Starčevićevo povezivanje građanske slobode i ljudskih prava. Domoljublje: samo kao nacija narod „ima sav svoj udes u svojih šakah“. No nacija je i u Starčevića asimilatorska, velikohrvatska: pripadaju joj i Muslimani i većina Slovenaca i Srba.[37].

Najopasniji su oni politički protivnici koji bi Južne Slovene ujedinili, a da ih ne smatraju Hrvatima, tj „Slavosrbi“. No ključno je po Miščeviću što Starčević „Slavosrbe“ s godinama sve više poima ne kao političku nego kao etničku skupinu, čak rasu, odnosno „pasminu“. „Židovi su manje škodljivi nego Slavosrbi. Jer Židovi gledaju samo za se i za svoje… a Slavosrbi su uvek samo za zlo: ako ne mogu sebi pribaviti korist, oni gledaju da naškode dobroj ili pravednoj stvari, ili onim koji su za nju." Tako Starčević ostaje u pogubnom procepu između liberalnog uvida da se „pasmine“ tlačiteljima svete zbog nepravdi što su im nanesene, i uverenja da nižim rasama, „prokletim pasminama“, nije ni trebalo davati ulogu u javnom životu… Odatle, smatra Miščević, i „domaća rasistička intelektualna tradicija"… Zašto je važan Miščevićev prilog? Jer je klatno koje se još uvek ljulja između satanizacije i divinizacije Starčevića jedan od najopasnijih Damaklovih mačeva nad slobodom mišljenja u Hrvatskoj.[38]

Starčević nije bio anonimni političar, već vođa jedne od dve najuticajnije stranke svog vremena i poslanik Hrvatskog sabora. Bio je dobro primljen u hrvatskom društvu, što je dovelo do produbljivanja jaza između Hrvata i Srba[39]. Bilo je i drugačijih gledišta, te je poznati filolog Tomo Maretić pisao „Starčević je paklenom mržnjom mrzeo Srbe i tu mržnju tri decenije ulivao u veliki deo Hrvata“.[40]

Grubo je pisao o banu Jelačiću, biskupu Štrosmajeru, Franji Račkom i Ivanu Mažuraniću.[41] U polemikama koje je vodio pedesetih godina 19. veka, Starčević je skovao i dvosmislen pojam „Slavosrba“, kojim je osim za pravoslavne Srbe koristio da označi pojedince pripravne da na štetu vlastitog naroda služe stranim vladarima.[42] Starčević je tvrdio da izraz Srbi potiče od latinske reči servus (sluga) i da su ga skovali pravoslavna crkva i Ruska Imperija da podele hrvatski narod bi se olakšao prodor Petra Velikog na Balkan.[43] Srbima je nazivao i neke poznate Hrvate, poput Ljudevita Gaja, biskupa Josipa Štrosmajera i bana Ivana Mažuranića.[42] Njegovi vatreni antisrpski nastrojeni sledbenici kasnije su značenje izraza proširili i na čitav srpski narod, iako su prema Starčeviću, Srbi zapravo bili pravoslavni Hrvati.[42]

Stavovi o Srbima

Ante Starčević je često Srbe zvao različitim pogrdnim imenima, čime je potpirivao mržnju Hrvata prema Srbima[44][45].

Pogotovo je u jednom periodu svog rada insistirao na mržnji i negaciji srpske nacije, pa su tako Srbi „remetilački opstruktivni faktor“, oni „uopće nisu Slaveni“ nego „potiču od varvarskog plemena Tribala“[46]. Oni ne znaju ni za kakve civilizacijske vrednosti, oni lažu, kradu, pljačkaju kuće, ubijaju i siluju[46]. Oni su „niža pasmina“ a Hrvati su „viša, gospodujuća pasmina“[46].

Do kovanice „slavoserbi“ Ante Starčević došao je spojivši 2 latinske reči "sclavus" i "servus" koje, i jedna i druga, znače: sužanj, rob „Slavoserb“ je, prema tome, dvostruki rob, on nije samo fizički neslobodan, nego i duševno.[47] Srbi su bili po njemu najviše sluge Hrvatima.[48] Svi najveći srpski junaci su „Hervati“, dok su izdajnici „pasmine slavoserbske“. Piše Starčević: „U Stefanu Dušanu ugasi se poslednji trak prejasne hervatske dinastije Nemanićah koji kroz vekove, i kao kralji vladahu..." [49] Po njemu je i Miloš Obilić „Hervat“ ("Miloš Kobilić pokaza se Hervatom..."), dok to Vuk Branković nije. U Kosovskom boju Srbi za Starčevića nemaju skoro nikakvu ulogu, jer su na čelu snaga antiturskog saveza „Kralj Bosne, i Kastriotić, sa svojimi Hervatima i Skipetari, i množina Bulgarah i Rumunjah."

Slavo-Serbi su smeće naroda, oni su Hervatsku izdali i, ako ustreba, opet će je izdati, makar bez svoje koristi, samo da nju izdaju. Oni su po svojoj naravi bez uma i poštenja, proti slobodi i proti svakom dobru.[46]

— Djela, Ante Starčević

Srbe treba staviti van zakona. Tu je sudija i overšitelj svaki koji je i besno paščeta[46]

— Djela, Ante Starčević

Pored analize stanja on je predlagao i rešenja te je pisao da „ta pasmina treba da bude iz naroda istrebljena“[46].

Na kraju, u svom njegovim scenarijima, ipak Srbi postoje i za njega su oni bili Tribali[46], koji su „žderali ostatke žrtava“[traži se izvor]. Istovremeno su, kao takvi, bili po njemu „sužnji“, a radili o „glavi svima, pa i susedima“.[50]

Takođe Starčević je smatrao da na Balkanu živi samo jedan narod - Hrvatski.[traži se izvor]. Bosanske muslimane naziva najčistijom hrvatskom braćom, dok Slonence naziva Gorskim Hrvatima[traži se izvor].

Od Triglava do Soluna živi samo jedan narod - narod Hrvatski

Osim prema Srbima, Starčević nije krio mržnju prema Jevrejima. Između ostalog, o njima je govorio ovako: »Židovi ... su pasmina, izuzev koje iznimke bez svakoga morala i bez svake domovine, pasmina koje svako udo podano je samo dobitku osebnu, ili onome svojih rođaka«. Pustiti Jevreje da učestvuju u javnom životu je po Starčeviću kobno: »U čašu najbistrije vode baci mrvu blata, pa se sva voda bude zamutiti«. Na sličan način su po Starčeviću Jevreji »premnogo pokvarili i rastrovali narod francuski«.[51]

Za razliku od većine hrvatskih političara svoga doba Ante Starčević nije bio klerikalno nastrojen[2]. U Katoličkoj crkvi Starčević je video protivnika nezavisne hrvatske države[22], zbog istorijske povezanosti Habzburške dinastije i Vatikana.[52]

Starčević i ustaštvo

Kako je Starčević začetnik hrvatskog nacionalizma i prvi je pominjao istrebljenje Srba kao rešenje srpskog pitanja u Hrvatskoj postoje istoričari koji smatraju Starčevića začetnikom ustaškog pokreta.[53]

Starčevićev rasizam je dalje kompilirao Ivo Pilar pod pseudonimom L. von Südland.[54] Njegovu je knjigu (Die südslawische Frage und der Weltkrieg...) preveo Pavelićev režim na hrvatski 1943. godine[55] i bila je deo rasističke ideologije ustaša i Nezavisne Države Hrvatske.[56] Povodom publikovanja prevoda ove knjige, ministar prosvete NDH Mile Starčević piše u jednom članku, kako je Pilarova knjiga bila „biblija“ hrvatske nacionalističke omladine u Zagrebu [57] Knjiga je ponovo štampana 1990. godine u Hrvatskoj [58]

Starčević i jezik

Jedna od zanimljivosti vezanih uz dela Ante Starčevića jest da je on svoje knjige pisao na ekavici.[59] Iako je bio Ličanin i izvorno ikavac, Starčević je bio za ekavicu, budući da se Vuk Karadžić zalagao za ijekavicu kao zajednički standard Hrvata i Srba (koji u BiH, Hrvatskoj i Crnoj Gori govore ijekavski) što su preko tzv. „hrvatskih vukovaca“ prihvatili samo Hrvati. Starčević se hteo tome usprotiviti i uvesti u hrvatski jezik ekavicu (što je govor Hrvata kajkavaca i dela čakavaca) da bi se hrvatski jezik razlikovao od srpskog, za koji se u datom trenutku činilo da će u potpunosti preuzeti ijekavicu.

Starčević se bunio protiv Vuka Karadžića i njegovih sledbenika, zauzima se za očuvanje hrvatskih narječja i optužuje Vuka da je pod nazivom srpskih narodnih pesama zapravo obradio hrvatsku kulturnu baštinu.[traži se izvor]

Vidi još

Reference

  1. ^ "Vreme", Beograd 23. maj 1934. godine
  2. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj „www.moljac.hr”. Arhivirano iz originala 25. 2. 2009. g. Pristupljeno 15. 4. 2007. 
  3. ^ Mala enciklopedija Prosveta, izdanje iz 1959. godine.
  4. ^ "Ante Starčević - između liberalizma i rasizma", Nenad Miščević, Novi List, subota 25.02. 2006. [1]
  5. ^ "Starčević je paklenom mržnjom mrzeo Srbe i tu mržnju tri decenije ulivao u veliki deo Hrvata" Tomo Maretić, Srpski književni glasnik, Beograd, 1892, knj. 5, br. 8. str. 569.
  6. ^ ”Ustaški zločin nad Srbima… Srbomrzac Ante Starčević” - Đorđe Bojanić [2] Preuzeto 26. avgusta 2016
  7. ^ "Blood And Homeland": Eugenics And Racial Nationalism in Central And Southeast Europe, 1900–1940 edited by Marius Turda, Paul Weindling Published 2006 Central European University Press Rory Yeomans article: Of "Yugoslav Barbarians" and Croatian Gentlemen Scholars: Nationalist Ideology and Racial Anthropology in Interwar Yugoslavia
  8. ^ Dubravko Jelčić, Politika i sudbine: eseji, varijacije i glose o hrvatskim političarima, Školska knjiga. . Zagreb. 1995. pp. 11. ISBN 978-953-0-60551-0. 
  9. ^ "Дело", Београд 1. октобар 1911. године
  10. ^ Aus der Beilage Specificatio locourum et incolarum 1712. bei der Instr. f.d. Grafen Attems, Nr. 183/VII, J.Ö Krigsmiscellen, Fasc. 95 im Archiv des Reichs-Krigs-Ministeriums.
  11. ^ Banac, Ivo. Nacionalno pitanje u Jugoslaviji. (Durieux: Zagreb) (1995). стр. 66.
  12. ^ "Анте Старчевић, Политички списи, Знање, Загреб, 1971. (избор и предговор Томислав Ладан), страница 10.
  13. ^ а б М. Д. Дошен, Анте Старчевић 1823—1923, "Овај број Личког Хрвата посвећен је 100-годишњици рођења Старчевића". ”Лички Хрват”, бр. 17, 17. маја 1923, година II.
  14. ^ "Znameniti i zaslužni Hrvati, te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povjesti od 925-1925", Zagreb 1925. godine
  15. ^ Hrvatska misao: smotra za narodno gospodarstvo, književnost i politiku, 1902, Godina 1, Odgovorni urednik Dr. Lav Mazzura, Tiskara i litografija Mile Maravića - Milan Šarić: Život i rad dra Ante Starčevića - stranica 133 - Tadanji biskup senjski, Mirko Ožegović, pošalje ga u sjemenište u Budimpeštu, gdje je Ante uz bogoslovne nauke slušao filozofiju i slobodne znanosti. Pošto je položio stroge ispite u filozofiji i slobodnim znanostima bio je već 1846. promoviran na čast doktora filozofije.
  16. ^ "Znameniti i zaslužni Hrvati...", наведено дело
  17. ^ Р. Љушић - Лицеј 1838-1863, зборник докумената, Универзитет у Београду и Савремена администрација, 1988
  18. ^ "Narodne novine", Zagreb 18. kolovoz 1852. godine
  19. ^ "Србски дневник", Нови Сад 24. новембар 1852. године
  20. ^ "Србски дневник", Нови Сад 31. октобра 1852. године
  21. ^ "Нова искра", Београд 1900.
  22. ^ а б Opća enciklopedija, Jugoslavenski leksikografski zavod, 1982.
  23. ^ Opća enciklopedija, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1982.
  24. ^ Basta 1986, стр. 18.
  25. ^ Banac 1988, стр. 87.
  26. ^ Tomasevich 2002, стр. 3–4.
  27. ^ Banac 2015, стр. 373.
  28. ^ а б Basta 1986, стр. 19.
  29. ^ а б Banac 1988, стр. 93.
  30. ^ Banac 1988, стр. 93–94.
  31. ^ а б Banac 1988, стр. 94.
  32. ^ Banac 1988, стр. 95.
  33. ^ а б Милорад Екмечић - Огледи из историје, 2002.
  34. ^ "Starohrvatska prosvjeta", Zagreb 1896. godine
  35. ^ "Хрват", Госпић 1895. године
  36. ^ "Неколике успомене“, Дјела, Књига III. стр. 373.
  37. ^ а б Ante Starčević – između liberalizma i rasizma, Nenad Miščević, Novi List SUBOTA, 25.2.2006. http://novine.novilist.hr/default.asp?WCI=Rubrike&WCU=285A285D2863285A2863285A28582858285E286328982897288F28632863285928602858285E285B28582863286328632863Q
  38. ^ Starčevićevi prijepori - Duško ČIZMIĆ MAROVIĆ, Slobodna Dalmacija, četvrtak, 2.3.2006. http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20060302/kolumne02.asp
  39. ^ Krestić 1998, str. 23.
  40. ^ Tomo Maretić, Srpski književni glasnik, Beograd, 1892, knj. 5, br. 8. str. 569.
  41. ^ Nekolike uspomene od dra. Ante Starčevića, Tisak narodne tiskarne, Zagreb, 1870
  42. ^ a b v Tomasevich 2002, str. 4.
  43. ^ Banac 2015, str. 374.
  44. ^ Vasilije Krestić, State and Historical Rights of Croatia at the Bottom of the Conflict with the Serbs, Bigz-Kongres srpskog ujedinjenja, 1997-98, Ante Starcevic called them: "dirty dogs", "loathsome flunky creatures", "brood ready for the axe", "Austrian dogs", "dogs off the chain", "thrash", etc.
  45. ^ "Nekolike uspomene“, Djela, Knjiga III. str. 373., „Narod hervatski neće terpiti, da ta sužanjska pasmina oskvernjuje svetu zemlju Hervata."
  46. ^ a b v g d đ e Djela Ante Starčevića, knj. III, Zagreb (1894). str. 34, 64, 66, 73, 77, 146, 162, 205, 299, 342 i 373
  47. ^ Dr. Mile Starčević, Dr. Ante Starčević i Srbi, Matica hrvatska, Zagreb, 1936.. str. 100.
  48. ^ Pasmina Slavoserbska pp. 28. Vlasi kao sužnji, kmeti, razlučeni od naroda. Razumeva se da kmeti mogahu biti samo oni koji se udomaćiše. Smatrahu ih posebnom pasminom, s drugda se i sami zvahu Vlasi, ter pristajahu uz onoga, kod koga se najboljem nadahu. Kad se Stefan–Tomaš Ostoić potpisiva kralj Serbljem, Bosni – tu je očit dokaz da Serblji biahu razlučeni od naroda kraljevine
  49. ^ Pasmina Slavoserbska po Hervatskoj pp. 29.
  50. ^ Pasmina Slavoserbska po Hervatskoj pp. 55 Onaj sabiratelj zagovoren je svojom pasminom ili zanešenostju; drugomu nikomu nebi obraz podnio ni prispodabljati a kamo usporedjivati Hervate sa Serbi, primeravati ovu pasminu s narodom, koj je premnogo sagrešio proti drugim a najviše proti samu sebi; nu koj svoje ime uhadjanjem, neverom, izdajom, podlostju, nebiaše okaljao.
  51. ^ Nenad Miščević, "Ante Starčević – Između liberalizma i rasizma" u Novom listu, Rijeka, 25. februar 2006
  52. ^ „Christian Statesman Dr. Otto von Habsburg - by Cathy Pearson”. Arhivirano iz originala 17. 05. 2012. g. Pristupljeno 05. 07. 2012. 
  53. ^ Nationalism & National Policy in Independent State of Croatia by Irina Ognyanova (1941—1945) [3] Arhivirano na sajtu Wayback Machine (20. октобар 2017). "In fact, the roots of the Ustasha ideology can be found in the Croatian nationalism of the nineteenth century. The Ustasha ideological system was just a replica of the traditional pure Croatian nationalism of Ante Starcevic. His ideology contained all important elements of those of the extreme Croatian nationalism in the twentieth century. Starcevic’s writings reveal an attitude similar to that of the contemporary Croatian nationalists: Frankovci at the beginning of the twentieth century and Ustashas in the 1930s."
  54. ^ Die südslawische Frage und der Weltkrieg: Übersichtliche Darstellung des Gesamt-problems By L. von Südland, 1918, Manz
  55. ^ Tunander & Baev 1997, стр. 231.
  56. ^ Viktor Novak: Magnum crimen - pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb (1948). стр. 939. Msgr. Binički u "Razbojničkoj pećini": Mnogi su sladokusci zamjerali Ocu Domovine (tj. Anti Starčeviću) što je poznatu pasminu (tj. Srbe) nazvao "vlaškim nakotom". Kao da Vlasi nisu ljudi, van živine, koje se kote. Tko dobro luči, dobro uči. Treba dobro razlučitu stare hrvatske Vlahe - pastire od smeća što su ga Turci sa svih strana zgrnuli u ostanke drevne kraljevine Hrvatske.
  57. ^ Turda & Weindling 2007
  58. ^ JUŽNOSLAVENSKO PITANJE. Prikaz cjelokupnog pitanja (Die südslawische Frage und der Weltkrieg: Übersichtliche Darstellung des Gesamt-problems). Prevod: Fedor Pucek, Matica hrvatska, Varaždin, 1990
  59. ^ A.Starčević: Izabrani politički spisi, Golden Marketing-Narodne novine, Zagreb, 1999.

Литература

Spoljašnje veze

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Анте_Старчевић&oldid=27550612”