Zagrebačka rezolucija
Zagrebačka rezolucija je bila politička deklaracija o potrebi političkog ujedinjenja Hrvata, Slovenaca i Srba koji žive u Austrougarskoj. Usvojili su je predstavnici opozicionih političkih stranaka u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji pod predsjedništvom Ante Pavelića na sastanku održanom u Zagrebu od 2. do 3. marta 1918. godine. Deklaracija se oslanjala na pravo na samoopredjeljenje i pozivala je na uspostavljanje nezavisne demokratske države uz poštovanje prava pojedinaca i istorijski uspostavljenih država koje ulaze u politički savez. Zagrebačkom rezolucijom je osnovan pripremni odbor za uspostavljanje Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba za sprovođenje rezolucije. Narodno vijeće je osnovano 5. oktobra u postupku koji je Pavelić opisao kao nastavak zagrebačke konferencije u martu.
| Zagrebačka rezolucija | |
|---|---|
| Mesto | Zagreb Kraljevina Hrvatska i Slavonija Austrougarska |
| Autor(i) | Ante Pavelić |
| Vrsta medija | pisani dokument |
| Svrha | deklaracija (izjava) |
Pozadina uredi
Cislajtanija: 1. Bohemija, 2. Bukovina, 3. Koruška, 4. Kranjska, 5. Dalmacija, 6. Galicija, 7. Primorska, 8. Donja Austrija, 9. Moravija, 10. Salcburg, 11. Šleska, 12. Štajerska, 13. Tirol, 14. Gornja Austrija i 15. Forarlberg;
Translajtanija: 16. Uža Ugarska i 17. Hrvatska—Slavonija;
Kondominijum: 18. Bosna i Hercegovina.
Tokom Prvog svjetskog rata, u dijelovima Austrougarske u kojima je živjelo južnoslovensko stanovništvo — Slovenci, Hrvati, Srbi i Muslimani — vršeni su pritisci u cilju podrške trijalističkoj reformi Dvojne monarhije[2] ili uspostavljanju zajedničke države Južnih Slovena. Stvaranje zajedničke države Južnih Slovena trebalo je sprovesti kroz ostvarenje jugoslovenskih ideja i ujedinjenja sa Kraljevinom Srbijom.[3] Motivacija za pristanak na ujedinjenje bila je dvostruka. Slovenački politički lideri su bili nezadovoljni parčanjem Slovenačkih zemalja unutar Cislajtanije, odnosno austrijskog dijela Dvojne monarhije. Hrvatski politički lideri protivili su se podjeli predložene Trojedne kraljevine na Kraljevinu Hrvatsku i Slavonija i Kraljevinu Dalmaciju koja je dodijeljena Zemljama krune Svetog Stefana, odnosno ugarskom dijelu Dvojne monarhije, i Cislajtaniji. Nezadovoljstvo statusom Bosne i Hercegovine — austrijskog i ugarskog kondominijuma, odvojenog od Hrvatske i Slavonije — bila je još jedna pritužba hrvatskih političara.[4]
Srbija je rat smatrala mogućnošću za teritorijalno proširenje. Odbor zadužen za određivanje ratnih ciljeva izradio je program uspostavljanja jugoslovenske države pripajanjem južnoslovenskih dijelova habzburških zemalja — Hrvatske i Slavonije, Slovenačkih zemalja, Vojvodine, Bosne i Hercegovine i |Dalmacije.[5] Niškom deklaracijom, koju je Narodna skupština Kraljevine Srbije usvojila 7. decembra 1914. na prijedlog vlade, najavljena je borba za oslobođenje „neslobodne braće”.[6] Ovaj cilj bio je u suprotnosti sa stavom Trojne antante, koja je podržavala opstanak Austrougarske kao protivteže uticaju Njemačkog carstva.[7]
Jugoslovenski odbor je osnovan 1915. kao ad hoc grupa intelektualaca i političara iz Austrougarske koji su tvrdili da zastupaju interese Južnih Slovena, saznao da je Trojna antanta obećala Kraljevini Italiji teritoriju (dijelove Slovenačkih zemalja, Istre i Dalmacije) prema Londonskom sporazumu, a Italija bi zauzvrat stupila u Prvi svjetski rat.[8] Bez obzira na sporazum, međunarodna podrška je tek 1917. počela postepeno da se udaljava od očuvanja Austrougarske. Iste godine, Ruska Imperija je tražila mirovni sporazum nakon Ruske revolucije, dok su Sjedinjene Američke Države, čiji je predsjednik Vudro Vilson zagovarao princip samoopredjeljenja, ušle u rat.[9] Bez obzira na to, u svom govoru u Četrnaest tačaka, Vilson je samo obećao autonomiju za narode Austrougarske. Očuvanje Dvojne monarhije nije napušteno do potpisivanja Brest-litovskog mira u martu 1918. godine. Tada su se saveznici uvjerili da se ne mogu oduprijeti komunističkoj revoluciji.[10]
Članovi Jugoslovenskog kluba kojim je predsjedavao Anton Korošec, lider Slovenačke narodne stranke (SNS), i koji su činili južnoslovenski zastupnici u Rajhsratu, zakonodavnom tijelu austrijskog dijela Dvojne monarhije, predstavili su Majsku deklaraciju 30. maja 1917. godine.[6] Zahtijevali su ujedinjenje habzburških zemalja naseljenih Hrvatima, Slovencima i Srbima u demokratsko, slobodno i nezavisno državno tijelo pod habzburško-lorenskim domom.[11] Zahtjev je postavljen uz pozivanje na principe nacionalnog samoopredjeljenja i hrvatskog državnog prava. Majsku deklaraciju su postavile Starčevićeva stranka prava na čelu sa Milom Starčevićem i zagrebački nadbiskup Antun Bauer.[11] Vladajuća koalicija u Hrvatskoj i Slavoniji, Hrvatsko-srpska koalicija (HSK) i njen lider Svetozar Pribićević ignorisali su Majsku deklaraciju.[10] Lider Hrvatske pučke seljačke stranke (HPSS) Stjepan Radić pružio je samo mlaku podršku deklaraciji prije nego što su austrougarske vlasti zabranile dalje zagovaranje deklaracije 12. maja 1918. godine.[2]
Zagrebačka konferencija uredi
.jpg)
Jugoslovenski klub je 1918. pokrenuo inicijativu za unapređenje saradnje među političkim strankama koje su predstavljale Južne Slovene u Austrougarskoj i podržavale program ujedinjenja Hrvata, Slovenaca i Srba. Jugoslovenski klub je tu inicijativu opisao kao „nacionalnu koncentraciju” za ujedinjenje u zajedničku državu. Međutim, nisu elaborirali način ili željene rezultate takvog ujedinjenja.[12]
U Zagrebu je od 2. do 3. marta održana konferencija s ciljem realizacije saradnje koju je predložio Jugoslovenski klub. Predsjedavao je Ante Pavelić, lider SSP-a koji je preuzeo vodeću ulogu u sprovođenju Jugoslovenskog programa i prijedloga Jugoslovenskog kluba u Hrvatskoj i Slavoniji.[12] Konferencija je imala 43 učesnika, iz redova političke opozicije.[13] Pored SSP-a, sastanku je prisustvovala skupina disidenata iz HSK-a, skupina političara povezanih sa zagrebačkim katoličkim dnevnikom Novine, članovi Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije, SNS-a, Narodne napredne stranke, kao i nekoliko političara iz Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Istre i Međimurja. Vladajući HSK i opozicioni HPSS su dobili poziv, ali nisu prisustvovali.[12]
Drugog dana sastanka usvojena je Zagrebačka rezolucija. U njenoj preambuli je navedeno da je narod Slovenaca, Hrvata i Srba jedinstven i da to jedinstvo mora ostati nedjeljivo i bezuslovno. Rezolucija je pozivala na pravo na samoopredjeljenje i na međunarodne garancije za uživanje tog prava. Prva tačka rezolucije zahtijevala je nezavisnost, ujedinjenje i slobodu u jedinstvenoj nacionalnoj državi u kojoj bi se sačuvale posebnosti Slovenaca, Hrvata i Srba. Rezolucija je o tri naroda govorilo kao o plemenima „troimenog naroda”.[14] Isti izraz uvela je grupa beogradskih naučnika na čelu sa Jovanom Cvijićem decembra 1914. godine i upotrijebljena je u Niškoj deklaraciji.[15] Rezolucija je osigurala kontinuitet državnosti istorijski uspostavljenih konstitutivnih država i ravnopravnost „plemena” i vjeroispovijesti.[14]
U drugoj tački, rezolucija je zahtijevala „po želji sastavnih narodnih dijelova poštovani državotvorni kontinuiteti historičko političkih teritorija” bez daljeg preciziranja zahtjeva, osim što teritorija obuhvata obale, luke i ostrva sjevernog i istočnog Jadranskog mora. Tačka je takođe nudila garancije kulturne autonomije za manjine. U rezoluciji se ne pominje Austrougarska kao unaprijed određen okvir za uspostavljanje tražene države ili habzburški dom kao njen vladar. Konačno, konferencija je imenovala odbor za osnivanje Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba i zakazala sljedeću konferenciju za 21. april u Zagrebu.[14]
Treća tačka rezolucije pozivala se na jedinstvenu državu na principima pune građanske slobode i demokratske samouprave, pravnu i socijalnu jednakost koja osigurava ekonomski napredak i puni kulturni i društveni razvoj svih njenih građana. U posljednjoj, četvrtoj tački rezolucije zahtijevalo se da se narodu Slovenaca, Hrvata i Srba garantuje učešće na budućoj mirovnoj konferenciji.[16]
Posljedice uredi
Sastanak zakazan za 21. april nije održan. U sklopu priprema za osnivanje Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba na koje je pozvano na zagrebačkoj konferenciji od 2. do 3. marta, u Splitu je 2. juna osnovana Narodna organizacija Srba, Hrvata i Slovenaca u Dalmaciji. Zatim je u Sušaku 14. juna osnovana Narodna organizacija Slovenaca, Hrvata i Srba za Hrvatsko primorje i Istru. Uslijedilo je osnivanje slovenačkog Narodnog savjeta za Sloveniju, Istru i Dalmaciju u Ljubljani 17. avgusta.[17] Glavni izazov za pripremni odbor bio je da pridobije HSK za saradnju, čiji su članovi bili uvjereni da je projekat usmjeren protiv njih.[18] U Zagrebu je 5. oktobra osnovano Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba. Postupkom je predsjedavao Pavelić, koji je rekao da je postupak nastavak konferencije održane u Zagrebu od 2. do 3. marta. HSK se pridružio Narodnom vijeću 10. oktobra.[19] Hrvatski sabor je 29. oktobra proglasio raskid pravnih veza Hrvatske i Slavonije i Dalmacije sa Austrijom i Ugarskom, poništio Hrvatsko-ugarsku nagodbu iz 1868. i pridružio se Državi Slovenaca, Hrvata i Srba. Narodno vijeće je proglašeno za predstavničko tijelo nove države i za predsjednika je izabralo Korošeca, a za potpredsjednike Pribičevića i Pavelića.[20]
Vidi još uredi
Reference uredi
- ^ Headlam 1911, str. 2–39.
- ^ a b Ramet 2006, str. 40–41.
- ^ Pavlowitch 2003, str. 27–28.
- ^ Matijević 2008a, str. 53.
- ^ Pavlowitch 2003, str. 29.
- ^ a b Ramet 2006, str. 40.
- ^ Pavlowitch 2003, str. 33–35.
- ^ Ramet 2006, str. 41–43.
- ^ Pavlowitch 2003, str. 31.
- ^ a b Banac 1984, str. 126.
- ^ a b Pavlowitch 2003, str. 32.
- ^ a b v Matijević 2008a, str. 53–54.
- ^ Boban 1993, str. 187.
- ^ a b v Matijević 2008b, str. 43.
- ^ Lampe 2000, str. 102–103.
- ^ Koprivica-Oštrić 1993, str. 49.
- ^ Matijević 2008a, str. 54.
- ^ Matijević 2008a, str. 55–56.
- ^ Matijević 2008a, str. 57–58.
- ^ Matijević 2008a, str. 63–65.
Literatura uredi
- Banac, Ivo (1984). The National Question in Yugoslavia: Origins, History, Politics (na jeziku: engleski). Cornell University Press. ISBN 978-0-8014-1675-0. Pristupljeno 24. 6. 2022.
- Headlam, James Wycliffe (1911). „Austria-Hungary”. Ur.: Chisholm, Hugh. Encyclopædia Britannica (на језику: енглески). 3 (11 изд.). Cambridge University Press. стр. 2—39.
- Matijević, Zlatko (2008). „The National Council of Slovenes, Croats and Serbs in Zagreb (1918/1919)”. Review of Croatian History (на језику: енглески). IV (1): 51—84. ISSN 1845-4380. Приступљено 25. 6. 2022.
- Matijević, Zlatko (27. 11. 2008). „Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu: Osnutak, djelovanje i nestanak (1918/1919)”. Fontes : izvori za hrvatsku povijest (на језику: хрватски). 14 (1): 35—66. ISSN 1330-6804. Приступљено 25. 6. 2022.
- Pavlowitch, Kosta St. (2003). „The First World War and Unification of Yugoslavia”. Ур.: Djokić, Dejan. Yugoslavism: Histories of a Failed Idea, 1918—1992 (на језику: енглески). Hurst. стр. 27—41. ISBN 978-1-85065-663-0. Приступљено 24. 6. 2022.
- Ramet, Sabrina P. (2006). The Three Yugoslavias: State-building and Legitimation, 1918—2005 (на језику: енглески). Indiana University Press. ISBN 978-0-253-34656-8. Приступљено 21. 6. 2022.
- Boban, Ljubo (1. 10. 1993). „Kada je i kako nastala Država Slovenaca, Hrvata i Srba”. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu : Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (на језику: хрватски). 26 (1): 187—198. ISSN 0353-295X. Приступљено 25. 6. 2022.
- Lampe, John R. (2000). Yugoslavia as History: Twice There Was a Country (на језику: енглески). Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-77357-7. Приступљено 25. 6. 2022.
- Koprivica-Oštrić, Stanislava (1. 9. 1993). „Konstituiranje Države Slovenaca, Hrvata i Srba 29. listopada 1918. godine”. Časopis za suvremenu povijest (на језику: хрватски). 25 (1): 45—71. ISSN 0590-9597. Приступљено 25. 6. 2022.