Википедија

Sofija Naletilić Penavuša

Sofija Naletilić Penavuša (Mokro, Bosna i Hercegovina, 6. januar 1913 − Široki Brijeg, 22. jun 1994), poznata kao baka Penavuša, hrvatska je i bosansko-hercegovačka vajarka naive. Nadimak Penavuša dobila je po devojačkom prezimenu Penavić.

Sofija Naletilić Penavuša
Lični podaci
Datum rođenja(1913-01-06)6. januar 1913.
Mesto rođenjaMokro, Bosna i Hercegovina, Austrougarska
Datum smrti22. jun 1994.(1994-06-22) (81 god.)
Mesto smrtiŠiroki Brijeg, Herceg-Bosna
Umetnički rad
Pravacnaiva

Biografija uredi

Djetinjstvo je provela u velikom siromaštvu. U njenom ranom djetinjstvu, posebno za vrijeme Prvog svjetskog rata, u Hercegovini je vladala velika suša i glad. Teška situacija dovela je do toga da je oko 17. 000 djece iz Hercegovine prebačeno u Slavoniju da bi ih spasili da ne umru od gladi. Nije nikada pohađala školu, ali se sama opismenila kada je imala deset godina. Udala se u Oklaje kod Širokog Brijega, gdje je najveći dio života provela baveći se kućnim poslovima i zemljoradnjom. Godine 1942. ostala je udovica i od tada nosi crninu, koja je, uz cigaretu koju je pušila od svoje 8. godine, postala njen zaštitni znak. Nakon smrti supruga, Marijana postala je glava porodice i podigla svoju decu i unuke, koji su joj uvek bili snažan oslonac u životu. Njen sin Vitomir iznenada umire 1977. godine, što ostavlja dubok trag u njenom životu. Iste godine, u svojoj 64. godini, je počela da se bavi vajanjem ("rezbarenjem"), nakon što ju je njen unuk Dragan zamolio da mu pomogne da napravi skulpturu ptice za domaću zadaću. Baka je uzela drvo trešnje i turpiju i izrezbarila unuku kokošku.[1] Nakon toga, druga deca su joj se počela obraćati za pomoć. Tako se rodila ljubav bake prema rezbarenju. Bila je samouka vajarka - nije pohađala umetničke škole ili kreativne kurseve.

Najbolji i najpoznatiji deo njenog opusa čine statue životinja, a izradila je i istorijske i biblijske likove. Otkrio ju je likovni kritičar i pisac Dubravko Horvatić. Prvi put izlaže 1982. godine u Zagrebu, u privatnoj galeriji Šira. Tada je imala šezdeset devet godina. Od tada je učestvovala na brojnim samostalnim i grupnim izložbama. Između ostalih, njeni radovi su izlagani u Đurđevcu, Vinkovcima, Opuzenu, Dubrovniku, Varaždinu, Hlebinama, Velikoj Gorici, Zagrebu, Ljubuškom, Sarajevu, Bratislavi i Bergenu.

Godine 1985. proglašena je "osobom godine" u anketi magazina Start. Zbog rata, 1992. godine prvi put u životu napušta svoj dom i rodni grad i odlazi u izbjeglištvo. Zatim je privremeno živjela na ostrvu Čiovo, kod Trogira. Preminula je 22. juna 1994. u Širokom Brijegu, dva mjeseca prije međunarodnog priznanja na Svjetskom trijenalu naivne umjetnosti "Insita 94" u Bratislavi. Danas veliki dio njenog vajarskog stvaralaštva čuva njena porodica, a mnoga djela nalaze se u privatnim kolekcijama i u nekoliko muzeja i galerija (Franjevačka galerija u Širokom Brijegu, Hrvatski muzej naivne umjetnosti, Moderna galerija, Galerija Klovićevi dvori u Zagrebu i Galerija Petar Smajić u Ernestinovu).

Stvaralaštvo uredi

Tokom svoje umetničke karijere napravila je nekoliko hiljada drvenih skulptura - "drvljača", kako ih je baka voljela zvati. Radila je svakog dana, osim nedelje i praznika, u garaži svog sina, koju je pretvorila u atelje. „Teme njenih skulptura, prema rečima Vlaste Gracina, bile su ono što je činilo njen cjelokupni život: duboka religioznost, patriotizam, a prije svega njen skriveni unutrašnji život u kome je bilo pohranjeno svekoliko sjećanje.“ [2] Nakon rezbarenja skulpture, baka bi farbala drvo temperom, a zatim ga lakirala. U samom početku je samo rezbarila drvo, nije ga farbala. Izrezbarila je skulpture manjih životinja na kojima se vidi nesigurnost i potraga za sopstvenim izrazom ( "Ptica", 1977, "Mačka", 1978).). Svaka statua životinje bila bi prikovana za drveno postolje ili postolje od šperploče. Prvo je koristila sto godina star čekić nasleđen od dede obućara i običnu testeru za rezbarenje drvenih skulptura, ali kako su počeli da joj donose veća debla i panjeve, počela je da koristi motornu testeru krajem 1980-ih sa kojom se i povrijedila. Preživjela je dva srčana udara, ali nastavlja da rezbari.

Ljudske figure uredi

U početku se najviše bavila religioznom tematikom – klesala je skulpture Hristosa, Bogorodice, svetaca, proroka, fratara i reljefe Križnog puta. Njen izbor tema nije iznenađujući jer je crkva bila jedino mesto gdje je duboko religiozna starica mogla da se susreće sa umjetnošću. Prve skulpture svetaca ("Isus mi kuca u srce" ; "Bogorodica" ili "Sveta porodica", reljefi Križnog puta) su kompaktnog oblika, savršeno izbalansirane, čvrste kompozicije, glatkih, pažljivo obrađenih zatvorenih površina. Često joj je bila važna lokacija odakle je drvo poteklo, sa debla Bilih, gdje su u vrijeme Turaka fratri tajno održavali mise, ili gdje su ubijani sveštenici, za likove svetaca ili fratara.

Ističu se njene skulpture koje prikazuju najznačajnije hrvatske istorijske ličnosti ("Kralj Tomislav", "Ban Jelačić" ) i narodne heroje – poznate po borbi protiv Turaka ( "Mijat Tomić", "Janko iz" Sibinjana, "Ivo Senjanin" ). Radila je i prikaze „malih ljudi“ poput "Hercegovka prede" (1980) i "Tuzgava dama" (1983).).

Životinje uredi

Najvrjedniji i najbrojniji deo autorkinog opusa su statue životinja. Naime, Sofija Naletilić Penavuša je pre svega bila animalista. Ona je portretisala životinje iz različitih podneblja, od kojih mnoge nikada u životu nije vidjela. „Sve je pojednostavljeno, pročišćeno, stilizovano i potpuno generalizovano. Nijedna Penavušina figura nije predstavljena pojedinačno, a neki njeni radovi su gotovo na granici apstraktnog izraza.“ [3]

Ali iza inspiracije njenog bestijarija stoji, kako Gracin navodi, pobožnost i povezanost autorke sa franjevcima. U prilog tome govore Penavušini prikazi Sv. Franje kako propovjeda pticama, koje je izrezbarila desetak puta ("Sv. Franjo propoveda pticama" od 1981. i 1985. godine). [1]

Proces izrade skulptura za Sofiju Naletilić bio je religiozno iskustvo. U monografiji Izmoljene "skulpture" Gracin opisuje njen način rada: „Dok je radila“ uvijek se molila (ponekad i po sto Otaca dnevno), molila se brzo i glasno da njen lik ili molitva „ne pobegnu“. Kroz molitvu je poželjela da se njena ideja ne protivi prirodnom (Božjem) obliku sječenog drveta. Ona nije - i ne želi da bude krotiteljka drva. I nijedna skulptura nije samo ptica, samo žaba, samo sova... Ovo su molitveni oblici u kojima Babini likovi čuvaju tragove Božije volje.“ [1]

U Penavušinom bestijariju najistaknutiji su prikazi ptica koje autorka boji najveličanstvenijim bojama ("Turska", "Rajska ptica", "Velika sova", "Orao slomljenih krila", "Čaplje", skulpture petlova). Penavuša ovako opisuje proces slikanja svojih drvenih skulptura: "Uvek dodaj još boja tim bojama, one se tako lome i postaju sigurnije!" [1] Najveći deo njenog opusa zauzimaju skulpture kornjača, na čijem oklopu crta različite simbole na koje nastavlja da primenjuje različite boje ("Žaba-kornjača", "Kornjača"). U brojnim skulpturama Penavuša zadržava čvrstu, zbijenu formu koju zatvara sa „prelomljenim“ boje "(slon," "krokodil," "jazavac", "jarac" ili "kit)."

Ponekad kroz svoje prikaze životinja iskazuje radost i smijeh djeteta u sebi, koje u svom životu punom tragedije nije umjela da iskaže. Iz njenog ogromnog opusa izdvajaju se: "Obitelj majmuna", "Lav se smije", "Sova u hlačama", "Ništa nisam uzela," "Ne mogu se stićii" i "Orlovi blizanci". U kasnijim radovima drvo joj zadaje oblik, pa nastaje sve više skulptura sa grupama životinja, odnosno parovima životinja. Među njima se ističu skulpture "Grabljivica i plijen", "Pijetao na žabi", "Bratstvo i jedinstvo", i "Svak na svoju stranu". Tamna boja u njenim drvenim skulpturama rezervisana je uglavnom za divlje, šumske životinje, a tu su i brojne statue koje prikazuju vuka ("Mali vuk", "Vuk koji zavija"), zatim skulpture kao što su "Ris", "Lane na tri noge", "Mačka" ili "Lasica".

Prečnici nekih Penavušinih skulptura dostižu skoro 2 metra, a ujedno su i skulpture pune simboličkog značenja ("Orah opet živi", "Panj zlih duhova"). Međutim, uz svaku statuu autor povezuje neku priču ili simboličko značenje. Crnković opisuje svoj prikaz životinja kao podjednako doslovan, metaforičan i simboličan. Tako sova može biti svakodnevna ptica njenog podneblja, može biti simbol mudrosti, ali i tuge, usamljenosti ili može biti glasnik smrti. Kornjača može biti metafora za dugovečnost, mudrost, istrajnost ili istrajnost, a orlovi mogu da služe i kao simbol snage, slobode i hrabrosti.[3]

Njeno poslednje, nedovršeno delo je skulptura "Poskok" .

Izabrana dela uredi

  • "Grabljivica i" plijen, 1981, 468k280k378 mm, tesano, oslikano drvo, lak, Hrvatski muzej naivne umjetnosti, Zagreb
  • "Orao", 1981, 465k195k483 mm, tesano, oslikano drvo, lak, Hrvatski muzej naivne umjetnosti, Zagreb
  • "Ptica", oko 1982, 600k310k210 mm, tesan, obojeno drvo, lak, Hrvatski muzej naivne umjetnosti, Zagreb
  • "Pijetao," oko 1982, 200k250k110 mm seče, slikao drvo, lak, privatna svojina, Zagrebu
  • "Žaba - kornjača", oko 1983, 370k440k590 mm, tesano, obojeno drvo, lak, Hrvatski muzej naivne umjetnosti, Zagreb
  • "Lasica", oko 1983, 120k650k80 mm, tesan, farbano drvo, lak, privatno vlasništvo, Zagreb
  • "Dvoglav-ptica", oko 1984, 560k410k230 mm, tesan, farbano drvo, lak, privatno vlasništvo, Zagreb
  • "Zebra", oko 1984, 210k320k135 mm, tesan, farbano drvo, lak, privatno vlasništvo, Zagreb
  • "Sova", oko 1985, 275k170k115 mm, zbirka Azinović, Zagreb
  • "Rajska ptica", oko 1985, 290k350k135 mm, tesan, farbano drvo, lak, privatno vlasništvo, Zagreb
  • "Velika sova", 1985, 800k255k285 mm, tesana, obojeno drvo, lak, Hrvatski muzej naivne umjetnosti, Zagreb
  • "Kornjača", oko 1988, 265k420k420 mm, tesan, farbano drvo, lak, privatno vlasništvo, Zagreb

Značajne izložbe uredi

Izlagala je na dvadesetak samostalnih i više grupnih izložbi. "Na Svetskom trijenalu naivne umetnosti Insita 94" u Slovačkoj nacionalnoj galeriji u Bratislavi 1994. godine osvojila je "Grand Pri međunarodnog žirija." Zaslužena nagrada omogućila joj je samostalnu izložbu 1997. godine u Slovačkoj nacionalnoj galeriji u Bratislavi. Značajna je i onlajn izložba Sofije Naletilić Penavuše, postavljena posredstvom multimedijalnog ženskog centra NONA iz Zagreba, koja je uvrštena među najbolje svetske sajtove u izboru Enciklopedije Britanika (Najbolje veb lokacije).[2]

Samostalne izložbe uredi

  • Galerija Šira, Zagreb, 1982
  • Galerija Stari grad, Đurđevac, 1982
  • Izložbeni salon kazališta, Vinkovci, 1983
  • Likovni salon, Opuzen, 1984
  • Galerija Forum, Zagreb, 1985
  • Galerija CDA, Sarajevo, 1986
  • Galerija Dubrava, Dubrovnik, 1987
  • Galerija Varaždinske banke, Varaždin, 1988
  • Galerija, Hlebine, 1989
  • Galerija Mirko Virius, Zagreb, 1989
  • Multimedijalni ženski centar NONA, Zagreb, 1995
  • "Sofija Naletilić Penavuša", "Insita 97", Slovenska narodna galeria, Bratislava, 1997.
  • Galerija TMT, Ljubuški, 2001

Grupne izložbe uredi

  • "Savremeni animalisti", Umetnička galerija, Vinkovci, 1983
  • "Iz fundusa Galerije primitivne umjetnosti", Galerija primitivne umjetnosti, Zagreb, 1983.
  • "Pitoma reč divljine", Galerija Galženica, Velika Gorica, 1986
  • "Naiva 87", Galerija primitivne umjetnosti, Zagreb, 1987.
  • "Jugoslovenska" umetnost, Galerija Siverts, Bergen, 1987.
  • "Osam samosvojnih", Galerija Virius, Zagreb, 1988.
  • "Tisuću godina hrvatske skulpture", Muzejski i galerijski centar, Zagreb, 1991
  • "Hrvatska naivna umjetnost", Muzejsko-galerijski centar, Zagreb, 1992
  • "Insita 94", Slovačka nacionalna galerija, Bratislava, 1994.
  • "Sol zemlje", Umjetnička galerija, Dubrovnik, 1996.
  • "Remek-djela naivne umjetnosti", Hrvatski muzej naivne umetnosti, Zagreb, 1997.

Reference uredi

  1. ^ a b v g Gracin, Vlasta. "Izmoljene skulpture" (monografija), Zagreb, 2001, str. 14, 15, 16, 17.
  2. ^ a b Gracin, Vlasta. Sofija Naletilić Penavuša, katalog izložbe, Zagreb, Hrvatski muzej naivne umjetnosti, 2005, str. 5, 14.
  3. ^ a b Crnković, Vladimir. "Sofija Naletilić Penavuša", Umjetnost bez granica/Art without Frontiers, Hrvatski muzej naivne umjetnosti, 2006, str. 120, 122. ISBN 953-6660-33-4

Literatura uredi

Književnost uredi

  • Depolo, Josip. "Sofija Naletilić Penavuša", "Oko", 22. VII. 1982
  • Horvatić, Dubravko. "Sofija Naletilić Penavuša" (katalog), Zagreb, 1985
  • Gracin, Vlasta. Sofija Naletilić Penavuša, katalog izložbe, Zagreb, Hrvatski muzej naivne umjetnosti, 2005.
  • Gracin, Vlasta. "Izmoljene skulpture" (monografija), Zagreb, 2001
  • Crnković, Vladimir. "Sofija Naletilić Penavuša", Umetnost bez granica, Hrvatski muzej naivne umetnosti, 2006. ISBN 953-6660-33-4

Spoljašnje veze uredi


Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Софија_Налетилић_Пенавуша&oldid=27010150”