Stevan Vukotić

Stevan Vukotić (1800—1833) iz Bratešića (Grbalj) je bio prvi Južni Sloven koji je oplovio oko svijeta.

Stevan Vukotić
Datum rođenja	(1800-00-00)1800.
Mesto rođenja	Bratešići, Grbalj, Kraljevina Dalmacija (pod Habsburzima)
Datum smrti	1833.(1833-Nedostaje neophodni parametar 1, mesec!-00) (32/33 god.)

Naša literatura uporno ističe kapetana Iva Visina iz Prčanja kao "prvog Jugoslovena koji je oplovio zemaljsku kuglu“. Tu je riječ o SFRJ prije njenog raspada. Vojna i Pomorska enciklopedija ustupile su Visinu posebne enciklopedijske jedinice. Kapetana Stevana Vukotića iz Bratišića (Grbalj) uopšte ne pominju. Ne pominju ni jednog od čitave plejade pomorskih kapetana i admirala iz čuvenog junačkog bratstva Vukotića.

Visin je imao 46 godina 1852. kada je iz belgijske luke Antverpen krenuo na daleki put. Nije krenuo sa ciljem istraživanja, otkrivanja novih plovnih puteva ili u pokušaju da obori neki rekord u putu oko svijeta. Tuda ga je vodio trgovački posao od luke do luke ranije korišćenim i provjerenim plovnim putevima. Vratio se 1859. g. i to ne u istu luku iz koje je krenuo na daleki put nego u Trst. Iste godine se vratila i austrijska fregata "Novara“. Krenula je dvije godine ranije sa ciljem da oplovi svijet u sklopu obuke kadeta. Među 350 članova posade bila je trećina Dalmatinaca i Bokelja. Trebalo im je pet godina manje nego Visinu da oplove svijet. Visin nije jedini tada oplovio svijet, ali mu pripada primat jer je sam vodio navigaciju broda.

Stevan Vukotić je imao svega 23 godine kada je 1823. g. krenuo na put oko svijeta kao navigacioni oficir. Bilo je to više do tri decenije prije Visina. Istina, on je plovio pod ruskom zastavom, a Visin pod austrijskom. Visin je glorifikovan kao "naš" junak, a Vukotić je zanemaren kao da nije naš.

Kada je ruski zastavnik Jovan Vukotić, nakon osvajanja Korčule od Napoleonovih Francuza, poveo sinove i sinovce na školovanje u Rusiju, među njima je bio i Stevan Mihajlov Vukotić. Kao kadet u Pomorskom korpusu Ruske ratne mornarice na Krimu, Stevan je znatno odskakao od svojih kolega. Po godinama je bio na začelju, a po uspjehu na čelu svoje klase. Imao je 20 godina kada je njegova klasa proizvedena u čin garde marina. I u službi je napredovao kao što se isticao u školi. Nakon tri godine prakse od završetka školovanja, vanredno je proizveden u navigacionog oficira, dok su ostali iz njegove klase u taj čin proizvedeni 2 do 4 godine kasnije.

Unapređenje Stevana Vukotića je bilo vezano za složeni poduhvat koji se priprema. Najboljem u klasi Stevanu, ukazano je povjerenje da kao navigacioni oficir vodi istraživački brod "Predprijatije" u stručnoj ekskurziji. Brod je imao 140 članova posade i 5 naučnika. Glavni cilj ekskurzije je bio put oko svijeta. To je bila i provjera osposobljenosti posade svakog na svom zadatku, od čega je zavisilo napredovanje u viša zvanja i činove. Naravno, provjeravana je i Stevanova sposobnost i primjena u praksi stečenih znanja. Takva putovanja su uvijek prilika ne samo da se provjere nego da se i prošire znanja. Čast za ukazano povjerenje je bila utoliko veća što je Stevan Vukotić tada tek bio napunio 23 godine.

Brod "Predprijatije" je krenuo na put oko svijeta iz Kronštata pod neposrednim vođenjem navigatora Stevana Vukotića. Preplovio je Baltičko more, pristajao u Kopenhagenu i Portsmouthu. Zatim je prešao Atlantik dijagonalno ka jugozapadu. Pristajao je u Rio de Žaneiru, oplovio oko Južne Amerike pored rta Horn i uplovio u zaliv Konception na čileanskoj obali. Nakon kraćeg zadržavanja prebrodio je Pacifik kroz arhipelag Tuamotu, svratio u Petropavlovsk na Kamčatki i opet se uputio na zapad do ostrva Sinta na obali Južne Aljaske, pa dalje do San Franciska i Kalifornije. Slijedilo je ponovno prebrođavanje Pacifika do Havajskih ostrva, Mikronezije, Filipina. Iz Pacifika je prešao u Indijski okean, pa prema Južnoj Africi, oplovio oko opasnog rta Dobre Nade. Ka sjeveru je plovio zapadno od Afrike, svratio na ostrvo Svete Jelene, prešao Atlantik, još jednom pristajao u Portsmouthu i Kopenhagenu, da bi nakon trogodišnjeg putovanja srećno uplovio u luku Kronštata iz koje je i krenuo. Maršruta mu je bila unaprijed zadana, a prosječno vrijeme izračunato. Maršruta je strogo poštovana, a brod se vratio prije očekivanog vremena. Za jedrenjak veliku ulogu je igrala sreća: povoljni vjetrovi, a bez katastrofalnog nevremena. Sama sreća bez znanja ne bi mogla voditi brod složenom maršrutom oko čitavog svijeta i srećno ga dovesti do odredišta. To je znala i vrhovna komanda ruske mornarice, koja je Stevanov podvig ocijenila najvišom ocjenom. Naravno, tome je doprinio i svaki mornar na svom radnom mjestu.

U Kronštatu je posada broda "Predprijatije" dočekana sa najvećim počastima. Svi brodovi u velikoj luci bili su okićeni nizovima signalnih zastavica. Lagano približavanje broda obali praćeno je piskanjem sirena sa svih brodova uključujući i slavljenički brod. Povremeno su nadjačavale gromoglasne promukle trube za maglu i najzad salve topova u čast posade i njihovog podviga. Na pristaništu, uz mnoštvo naroda, bili su postrojeni novi kadeti, vojna muzika i mnoštvo oficira najviših činova, koji su disciplinovano čekali da mlađima od sebe čestitaju na uspjehu.

Mladi cirkum navigator Stevan Vukotić dokazao je svoje izvanredno poznavanje geografije, astronomije, navigacije i meteorologije, ali i vanrednu sposobnost snalaženja u složenim situacijama. Za ovaj podvig je odlikovan ordenom "Svete Ane II reda na ogrlici“. To visoko odlikovanje, još na ogrlici, dodjeljivano je samo za izvanredne podvige i to pretežno oficirima starijih godina i viših činova. Stevan Vukotić je bio najmlađi po godinama koji je do tada okićen tim odlikovanjem. Za ovaj podvig je dobio i rješenje o posebnoj novčanoj nagradi, ne jednokratnoj nego za sve naredne godine koje bude proveo u službi ruske ratne mornarice.

Nakon zasluženog nagradnog polugodišnjeg odmora Stevan Vukotić je preveden u Pomorski korpus za predavača kadetima pripremanim za navigatore. Stečeno znanje je trebalo prenositi na mlađe. Godinu dana kasnije proizveden je u čin lajtnanta. Tada su kadeti izvodili praktičnu obuku na komplikovanom školskom jedrenjaku "Golubka“. Za zapovjednike školskih jedrenjaka uvijek su postavljani stariji i iskusni pomorci, "morski vuci“. Godine su bile važne i zbog znanja, ali i zbog autoriteta. Pomorce je oduvijek više privlačila plovidba nego profesorska uloga. Stevan Vukotić je imao samo 29 godina kada je postavljen za zapovjednika školskog jedrenjaka "Golubka“. Provjeravao je znanje tek proizvedenih gardemarina kroz praktične vježbe ploveći između Kronštata i Petrovgrada. Godinu dana kasnije komandovao je brodom "Kulm" na specijalnim zadacima po Finskom zalivu. Imao je 31-u godinu kada je proizveden u čin kapetan - lajtnanta. To je bio visoki čin u ruskoj carskoj mornarici. Malo je onih koji su unapređeni u taj čin mlađi od 40 godina.

Prevelika naprezanja, kako fizička tako i umna, uvijek uz veliki osjećaj odgovornosti, iscrpljivala su Stevanovo zdravlje. Na svoju veliku žalost, po odluci konzilijuma vojnih ljekara, morao je napustiti brod i navigavanje. Ostao je kao predavač u učilištu na kopnu, a drugi su ocjenjivali praktični rad u plovidbi. Iako ga taj rad nije oduševljavao, pokazao se kao izvrstan pedagog. Bio je omiljen kod kadeta i gardemarina. Da ga je poslužilo zdravlje i da je duže živio sigurno bi se još više proslavio i dogurao do najviših činova u ruskoj ratnoj mornarici, kao njegovi rođaci Vukotići. Umro je veoma mlad u 33. godini života 1833. godine.

Dakle, trećinu vijeka (33 g.) ranije od slavom ovjenčanog Iva Visina, svijet je oplovio navigatorskom vještinom Stevan Vukotić. Za trećinu vijeka ranije, u ono doba su plovni putevi bili manje ispitani i više opasni. Vukotić je vodio brod zadatim maršrutama, kraćim ali težim pravcima i za razliku od Visina, vratio se u istu luku iz koje je isplovio. Visinov podvig nije za potcjenjivanje, ali moraju važiti jednaka mjerila zasluga i za druge.

Literatura

• Vasko Kostić, Podvizi Bokelja van Boke, 1995. Integralno elektronsko izdanje - Projekat Rastko