Википедија

Japan

уставна монархија у источној Азији

Japan (jap. 日本; O ovoj zvučnoj datoteci Nihon ili O ovoj zvučnoj datoteci Nippon), poznat i kao Država Japan (jap. 日本国; Nippon-koku ili Nihon-koku), unitarna je parlamentarna ustavna monarhija u istočnoj Aziji. Ostrvska je država koja se nalazi u Tihom okeanu, leži na istočnoj obali azijskog kopna i proteže se od Ohotskog mora na sjeveru do Istočnokineskog mora na jugozapadu. Zauzima površinu od 377.972 km², a klima je pretežno umjerena, ali se razlikuje u velikoj mjeri od sjevera do juga. Sa 127 miliona stanovnika, Japan je deseta najnaseljenija zemlja na svijetu. Glavni i najveći grad je Tokio, dok su ostali veći gradovi Jokohama, Osaka, Nagoja, Saporo, Kobe, Kjoto, Fukuoka, Kavasaki i Saitama.

Japan
日本国 (japanski)
Krilatica: nema
Položaj Japana
Glavni gradTokio
Službeni jeziknema
(defakto: japanski)1
Vladavina
Oblik državeUstavna monarhija
 — CarNaruhito
 — Predsednik VladeFumio Kišida
 — Predsednik Predstavničkog domaTadamori Ošima
 — Predsednik Savetničkog domaČuiči Date
 — Predsednik Ustavnog sudaNaoto Otani
Istorija
‍
Geografija
Površina‍
 — ukupno377.873 km2 (63)
 — voda (%)0,8
Stanovništvo‍
 — 2015.[1]126.832.000 (10)
 — gustina335,65 st./km2
Ekonomija
BDP / PKM≈ 2016.
 — ukupno$4,932,102 (4)
 — po stanovniku$38.731 (29)
ValutaJen
 — stoti deo valute‍JPY ¥‍
Ostale informacije
Vremenska zonaUTC UTC+9
Internet domen‍.jp‍
Pozivni broj+81
1Japanski jezik je дефакто nacionalni jezik 98% stanovnika Japana. Drugi regionalni jezici su: ajnu, rjukjuanski i nekoliko drugih dijalekata japanskog.

Kandži znaci koji čine naziv Japana znače „porijeklo Sunca” od čega je izvedeno „Zemlja izlazećeg Sunca”. Japan je stratovulkanski arhipelag koji se sastoji od 6.852 ostrva. Četiri najveća ostrva su Kjušu, Hokaido, Honšu i Šikoku, koja čine oko 97% kopnene površine Japana i često se nazivaju matičnim ostrvima. Zemlja je podijeljena na 47 prefektura u 8 regija, sa Hokaidom kao najsjevernijom prefekturom i Okinavom kao najjužnijom.

Arheološkim istraživanjima je dokazano da je Japan bio naseljen već u gornjem paleolitu. Prvo pisano pominjanje Japana je u kineskim istorijskim tekstovima iz 1. vijeka n. e. Uticaji iz drugih regiona, naročito Kine, praćeni razdobljima izolacije, posebno od Zapadne Evrope, okarakterisala su istoriju Japana. Od 12. vijeka do 1868. godine, Japanom su vladali nasljedni feudalni vojni šoguni u ime cara. Japan je početkom 17. vijeka ušao u dug period izolacije, koji se završio 1853. godine kada je SAD primorao Japan da se otvori prema Zapadu. Poslije gotovo dva desetljeća unutrašnjih sukoba i pobuna, Carski dvor je povratio svoju političku moć 1868. uz pomoć nekoliko klanova iz Čošua i Sacuma i osnovano je Japansko carstvo.

Krajem 19. i početkom 20. vijeka, pobjede u Prvom kinesko-japanskom ratu, Rusko-japanskom ratu i Prvom svjetskom ratu omogućile su Japanu da proširi svoje carstvo tokom perioda rasta militarizma. Drugi kinesko-japanski rat 1937. godine prerastao je u Drugi svjetski rat 1941, koji se završio 1945. nakon bacanja atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki i japanske predaje. Od usvajanja revidiranog ustava 3. maja 1947. godine, tokom okupacije pod Vrhovnim zapovjedništvom savezničkih snaga, Japan je postao ustavna monarhija na čelu sa Carem i izbornim zakonodavstvom pod nazivom Kokai.

Zemlja ima znatnu korist od visoko kvalifikovane radne snage, nalazi se među visoko obrazovanim zemljama svijeta, sa jednim od najviših procenata stanovništva sa diplomom visokog obrazovanja. Japan je visoko razvijena zemlja sa veoma visokim standardom života. Stanovništvo Japana uživa najviši životni vijek i treću najnižu stopu smrtnosti novorođenčadi na svijetu. Japan je poznat po svojim istorijskim i obimnim bioskopima, bogatoj kuhinji i velikom doprinosu nauci i savremenim tehnologijama. Zemlja ima treću najveću privredu prema nominalnom BDP i četvrtu najveću privredu prema paritetu kupovne moći na svijetu. Takođe je četvrti najveći uvoznik na svijetu i četvrti najveći izvoznik. Iako se Japan zvanično odrekao prava na proglašenje rata, održava savremene oružane snage sa 8. najvećim vojnim rashodima na svijetu, koje koristi za samoodbranu i mirovne uloge.

Japan je država članica Međunarodnog krivičnog suda, Međunarodnog monetarnog fonda, Međunarodnog tijela za morsko dno, Interparlamentarne unije, Interpola, Organizacije za zabranu hemijskog oružja, Organizacije ujedinjenih nacija, Grupe svjetske banke, Svjetske trgovinske organizacije, Grupe 7 (bivše Grupe 8), Grupe 20, Dijaloga za azijsku saradnju, Azijsko-pacifičke ekonomske saradnje, Dodatnog mehanizma Asocijacije nacija jugoistočne Azije, Sekretarijata za trilateralnu saradnju i Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj.

Etimologija uredi

Glavni članak: Nazivi Japana

Japanska riječ za Japan je 日本, koja se izgovara kao Nihon ili Nipon i koja doslovno znači „porijeklo Sunca”. Znak niči (日) znači „Sunce” ili „dan”: dok znak hon 本 znači „izvor” ili „porijeklo”.[2] Složena riječ izvedena iz njih znači „porijeklo Sunca” i izvor je popularnog epiteta „Zemlja izlazećeg Sunca”.[3]

Najraniji zapis naziva Nihon javlja se u kineskom istoriografskom zapisu dinastije Tang, Stara knjiga Tanga. Na kraju 7. vijeka, izaslanstvo iz Japana tražilo je da se naziv Nihon koristi za njihovu zemlju. To ime može imati porijeklo u pismu poslatom 607. godine i koje je zabilježeno u zvaničnoj istoriji dinastije Suej. Princ Šotoku, prestolonasljednik Japana, poslao je izaslanike u Kinu u kome za sebe koristi naziv „Car zemlje gdje izlazi Sunce” (jap. 日出處天子). U poruci je pisalo: „Ovom prilikom, ja, Car zemlje gdje izlazi Sunce, šaljem pismo caru zemlje u kojoj Sunce zalazi. Kako si?”

Prije prihvatanja termina Nihon, korišteni su drugi termini kao što je Jamato (大和) i Vakoku (倭国). Temin Va (和) je homofon od Vo (倭), a Kinezi su ga koristili kao oznaku za Japance još od perioda Tri države (3. vijek). Drugi oblik Vei (委) korišten je za ranu državu na prostoru Japana pod imenom Nakoku tokom dinastije Han.[4] Međutim, Japancima se ne sviđaju neke veze sa Va (和; koji je u Kini povezan sa terminima kao što je „patuljak” ili „kepec”) i stoga je zamijenjen drugim simbolom za Va (和), koji znači „zajedništvo, harmonija”.[5][6]

Riječ Japan je vjerovatno izvedena iz istorijskog kineskog izgovora japanske riječi 日本. Staromandarinski ili rani vu kineski izgovor riječi Japan zabilježio je Marko Polo kao Cipangu (Cipangu). Na savremenom šangajskom, dijalektu vu kineskog, izgovor simbola 日本 je Cepen (Zeppen). Stara malajska riječ za Japan, Japun (malajs. Japun) ili Japang (malajs. Japang), pozajmljena je iz južnih priobalnih kineskih dijalekata, vjerovatno iz hokien ili ningbo dijalekta,[7] a sa tom malajskom riječi su se susreli portugalski moreplovci u jugoistočnoj Aziji u 16. vijeku.[8][9]

Od Meidži obnove do kraja Drugog svjetskog rata, pun naziv Japana bio je „Veliko Japansko carstvo” (jap. 大日本帝國; Dai Nippon Teikoku).[10] Danas, naziv Nihon-koku ili Nipon-koku (jap. 日本国) koristi se kao zvanični ekvivalent sa značenjem „Država Japan”.

Istorija uredi

Glavni članak: Istorija Japana

Preistorija i drevna istorija uredi

 
Prvi japanski car Džinmu, koji datira iz 660. godine prije n. e.[11][12][13] — u savremenom Japanu kraj njegovog pohoda se obilježava kao Dan osnivanja nacije 11. februara

Prvi tragovi ljudskog prisustva na Japanskom arhipelagu potiču iz paleolita iz 30.000. godine prije n. e. Zatim je oko 14.000 godina prije n. e. (početak Jomon perioda) uslijedila mezolitska i neolitska polusedetarna kultura lovaca-sakupljača koja se odlikuje poluzemunicama i nerazvijenom poljoprivredom.[14] Oni su preci pripadnika današnjih naroda Ainu i Jamato.[15][16] Ukrašeni glineni sudovi iz ovog perioda spadaju među najstarije primere grnčarije na svijetu. Oko 300. godine prije n. e., narod Jajoj je počeo da naseljava japanska ostrva, miješajući se sa pripadnicima naroda Jomon.[17] Tokom Jajoj perioda, koji je počeo oko 500. godine prije n. e., unapređena je tehnika uzgoja pirinča,[18] nastao je novi vid izrade grnčarije i metalurgije, donesen iz Kine i Koreje.[19]

Prvi pisani zapis o Japanu nalazi se u kineskoj Knjizi Hana.[20] Prema Zapisima tri kraljevstva, Jamatajkoku je bilo najmoćnije kraljevstvo na arhipelagu tokom 3. vijeka n. e. Budizam je na Japanski arhipelag došao iz Pekče na Korejskom poluostrvu, ali je na razvoj japanskog budizma prvenstveno uticala Kina.[21] Uprkos početnom protivljenju, budizam je prihvatila i raširila vladajuća klasa, a opšteprihvaćen je postao početkom Asuka perioda (592—710).[22]

Tokom Nara perioda (710—784) uspostavljena je centralizovana japanska država, čija se vlast nalazila u Carskoj palati u Nari. Tokom Nara perioda nastala je japanska književnost, a razvila se umjetnost i arhitektura inspirisana budizmom.[23] Vjeruje se da je epidemija velikih boginja od 735. do 737. usmrtila trećinu japanskog stanovništva.[24] Car Kanmu je 784. godine preselio prestonicu iz Nare u Nagaokakjo, a zatim u Hejankjo 794. godine, današnji Kjoto.

Ovime je počeo Hejan period (794—1185), tokom kog je nastala autohtona japanska kultura, poznata po svojoj umjetnosti, poeziji i prozi. U ovom periodu nastala je Priča o Gendžiju Murasaki Šikibe i stihovi japanske himne Kimigajo.[25]

Budizam se tokom perioda Hejan širio uglavnom preko dvije škole, tendaj tvorca Saiča i šingon tvorca Kukaja. Škola čiste zemlje (Džodo-šu, Džodo šinšu) stekla je veliki broj sljedbenika u drugoj polovini 11. vijeka.

Feudalizam uredi

 
Borba samuraja sa Mongolima, tokom mongolske invazije Japana; Suenaga 1293. godine
 
Samuraji su mogli ubiti običnog čovjeka zbog najmanje uvrede i njih se japansko stanovništvo jako plašilo. Period Edo, 1798. godina

Japansko feudalno doba odlikuje pojava i dominacija vladajuće klase ratnika – samuraja. Nakon poraza klana Tajra 1185. godine u Genpejskom ratu, opjevanom u epu Priča o Hejke, samuraja Minamoto no Joritomo car Go-Toba je imenovao za šoguna, a Joritomo je uspostavio bazu moći u Kamakuri. Poslije njegove smrti, klan Hodžo je došao na vlast kao namjesnici šoguna. Tokom Kamakura perioda (1185—1333) iz Kine se proširila Zen škola budizma i stekla naklonost među klasom samuraja.[26] Kamakura šogunat je odbio mongolsku invaziju 1274. i 1281. godine, ali ga je na kraju svrgnuo car Go-Dajgo. Cara Go-Dajgoa je 1336. godine porazio Ašikaga Takaudži.

Ašikaga je uspostavio šogunat u Muromačiju kod Kjota. Ovime je otpočeo Muromači period (1336—1573). Ašikaga šogunat je stekao slavu za vrijeme Ašikage Jošimicu i kultura zasnovana na zen budizmu (umjetnost Mijabi) je uznapredovala. Ovo je dovelo do razvoja Higašijama kulture i napredovala je do 16. vijeka. S druge strane, nasljedni Ašikaga šogunat nije uspio da uspostavi kontrolu nad feudalnim gospodarima rata (daimjo), pa je 1467. godine izbio građanski rat čime je otpočeo stogodišnji Sengoku period (Doba zemlje u ratu).[27][28]

Tokom 16. vijeka u Japan stižu prvi isusovački misionari iz Portugalije, čime započinje trgovinska i kulturna razmjena između Japana i Zapada. Oda Nobunaga je iskoristio evropsku tehnologiju i vatreno oružje da porazi veći broj daimjoa. Njegova uspostava vlasti označila je početak Azuči-Momojama perioda (1573—1603). Nakon što je ubijen 1582. godine, njegov nasljednik Tojotomi Hidejoši je 1590. ujedinio zemlju i pokrenuo dvije neuspjele invazije na Koreju, 1592. i 1597. godine.[29]

Kao namjesnik Hidejošijevog sina, Tokugava Ijejasu je iskoristio mogućnost da pridobije političku i vojnu podršku. Nakon izbijanja rata Tokugava je porazio protivničke klanove u bici kod Sekigahare 1600. godine. Od cara Go-Jozeija je dobio je titulu šoguna 1603. i uspostavio Tokugava šogunat u Edu (današnji Tokio).[30] Tokugava šogunat je usvojio mjere među kojima su buke šohato, kao pravilnik ponašanja za kontrolu autonomnih daimjoa;[31] i 1639. godine sakoku (zatvorena zemlja), izolacionističku politiku koja je trajala tokom dva i po vijeka slabog političkog jedinstva poznatog kao Edo period (1603—1868).[32] Proučavanje zapadnjačkih nauka, poznatih kao rangaku, nastavljeno je preko holandske enklave u Dedžimi u Nagasakiju. Takođe, tokom Edo perioda došlo je razvoja kokugakua (nacionalne studije), japanskog proučavanja Japana.[33]

Savremeno doba uredi

 
Car Meidži (1868—1912), u čije ime je obnovljena carska vlast na kraju Tokugava šogunata

Komodor Američke ratne mornarice Metju Peri primorao je Japan da se otvori za spoljašnji svijet sklanjanjem Sporazuma iz Kanagave 31. marta 1854. godine. Slični sporazumi koji su uslijedili sa zemljama Zapada tokom Bakumacu perioda izazvali su ekonomsku i političku krizu. Ostavka šoguna dovela je do Bošin rata i uspostave centralizovane države na čijem čelu se nalazio car (Meidži obnova).[34]

Upuštajući se u aktivan proces vesternizacije tokom Meidži obnove 1868. godine, Japan je prihvatio zapadne političke, pravosudne i vojne institucije i zapadni kulturni uticaj integrisao je tradicionalnu kulturu sa savremenom industralizacijom. Kabinet je organizovao Državni savjet, donio Meidži ustav i sazvao Teikoku-gikai (Carsko vijeće). Tokom Meidži obnove Japansko carstvo je postalo industrijalizovana svjetska sila koja je učestvovala u vojnim sukobima radi širenja svoje sfere uticaja. Iako su Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo pokazale neki interes, evropske sile su uveliko ignorisale Japan i umjesto njega su se koncentrisale na Kinu. Francuska se povukla nakon svog neuspjeha u Meksiku i poraza od Nijemaca.[35] Nakon pobjeda u Prvom kinesko-japanskom ratu (1894—1895) i Rusko-japanskom ratu (1904—1905), Japan je ovladao teritorijom Tajvana, Koreje i južnom polovinom Sahalina.[36] Osim imperijalističkih uspjeha, Japan je takođe mnogo uložio u svoj privredni rast, što je dovelo do razdoblja privrednog procvata u zemlji, koji je trajao do Velike krize.[37] Broj stanovnika Japana je porastao sa 35 miliona 1873. na 70 miliona 1935. godine.[38]

 
Kineski generali se predaju Japancima u Kinesko-japanskom ratu (1894—1895)

U Prvom svjetskom ratu, Japan se pridružio Saveznicima i zauzeo njemačke posjede, praveći napredak u Kini. Početak 20. vijeka bio je razdoblje Taišo demokratije (1912—1926), ali je dvadesetih godina krhka demokratija pala pod političkim pomakom ka statizmu, donošenjem zakona protiv političkih disidenata i niza neuspjelih pučeva. Ovaj proces je ubrzan tridesetih godina, rastom novih radikalnih nacionalističkih skupina koje su dijelile neprijateljstvo prema liberalnoj demokratiji i posvećenost prema ekspanzionizmu u Aziji. Japanski ekspanzionizam i militarizam, zajedno sa totalitarizmom i ultranacionalizmom preoblikovao je zemlju. Japan je 1931. godine izvršio invaziju i okupaciju Mandžurije i zbog međunarodne osude ovog akta, napustio je Društvo naroda 1933. godine. Japan je 1936. potpisao Antikominternski pakt sa Njemačkom, a potpisivanjem Trojnog pakta 1940. postao je dio Sila Osovine.[39] Sovjetsko-japanski pakt o neutralnosti je potpisan 13. aprila 1941. godine.[40]

 
Japanski zvaničnici potpisuju predaju Saveznicima 2. septembra 1945. godine u Tokijskom zalivu, čime je završen Drugi svjetski rat

Japansko carstvo je izvršilo invaziju na ostatak Kine 1937. što je podstaklo izbijanje Drugog kinesko-japanskog rata (1937—1945). Japanska carska vojska je brzo zauzela kinesku prestonicu Nanking i počinila veliki masakr.[41] Godine 1940. izvršena je invaziju na Francusku Indokinu, nakon čega je SAD uveo naftni embargo Japanu.[42] Japanske snage su 7. i 8. decembra 1941. izvršile iznenadni napad na Perl Harbor, napale britanske snage u Malaji, Singapuru i Hongkongu i objavile rat SAD i Britanskoj imperiji, dovodeći SAD i UK na Tihookeansko ratište Drugog svjetskog rata.[43] Nakon savezničkih pobjeda širom Tihog okeana u naredne četiri godine, koje su dovele do sovjetske invazije Mandžurije i atomskog bombardovanja Hirošime i Nagasakija 1945. godine, Japan je 15. avgusta iste godine pristao na bezuslovnu predaju.[44] Tokom rata poginulo je desetine miliona ljudi, a najveći dio japanske industrije i infrastrukture je uništen. Nakon rata Saveznici (predvođeni SAD) sa okupiranih područja i vojnih kampova širom Azije iselili su nekoliko miliona etničkih Japanaca, tim u velikoj mjeri eliminišući Japansku imperiju i obnavljajući nezavisnost osvojenih teritorija.[45] Takođe, Saveznici su 3. maja 1946. formirali Međunarodni vojni tribunal za Daleki istok radi suđenja za ratne zločine japanskim generalima.

Japan je 1947. godine usvojio novi liberalno-demokratski ustav. Saveznička okupacija Japana je okončana sporazumom u San Francisku 1952,[46] a Japan je postao članica Organizacije ujedinjenih nacija 1956. godine. Nedugo zatim, Japan je počeo da bilježi ubrzani privredni rast da bi postao 2. najveća privreda svijeta, sve do 2010. kada je to mjesto preuzela Kina. Privredni uspon je okončan polovinom devedesetih godina 20. vijeka kada je država zapala u veliku recesiju. Početkom 21. vijeka došlo je postepenog oporavka privrede.[47] Najsnažniji zabilježeni zemljotres u istoriji Japana pogodio je ovu zemlju 11. marta 2011, što je izazvalo Fukušimsku katastrofu, jednu od najgorih katastrofa u istoriji nuklearne energije.[48]

Geografija uredi

Glavni članci: Geografija Japana i Geologija Japana
 
Pogled na Japanski arhipelag iz svemira

Japan ukupno ima 6.852 ostrva koja se protežu duž tihookeanske obale istočne Azije. Zemlja, uključujući sva ostrva pod svojom kontrolom, leži između 24° i 46° sjeverne geografske širine i 122° i 146° istočne geografske dužine. Matična ostrva, od sjevera prema jugu, jesu Hokaido, Honšu, Šikoku i Kjušu. Rjukju ostrva, koja uključuju Okivanu, ostrvski su lanac južno od Kjušua. Zajedno ta ostrva čine zajednicu poznatu kao Japanski arhipelag.[49]

Oko 73% površine zemlje je pod šumama, planinama i neodgovarajuće za poljoprivredu, industriju ili stanovanje.[50][51] Zbog toga, naseljivo područje, koje se pretežno nalazi u priobalju, ima izuzetno visoku gustinu stanovništva. Japan je jedna od najgušće naseljenih zemalja na svijetu.[52]

Japanska ostrva su smještena u vulkanskoj zoni Tihookeanskog vatrenog prstena. Ona su prvenstveno rezultat velikih okeanskih pokreta tokom hiljada miliona godina od srednjeg silura do pleistocena kao rezultat subdukcije Filipinske morske ploče ispod kontinentalne Amurske i Okinavske ploče na jugu i subdukcije Tihookeanske ploče ispod Ohotske ploče na sjeveru. Boso tačka trojnog pucanja na obali Japana je tačka trojnog pucanja gdje se Sjevernoamerička, Tihookeanske i Filipinska morska ploča susreću. Japan je prvobitno bio povezan sa istočnom obalom Evroazije. Subdukcija ploča je povukla Japan na istok, čime je prije oko 15 miliona godina stvoreno Japansko more.[53]

Japan ima 108 aktivnih vulkana. Tokom 20. vijeka pojavilo se nekoliko novih vulkana, uključujući Šova-šinzan na Hokaidu i Mjojin-šo na stijenama Benesu u Tihom okeanu. Destruktivni zemljotresi, koji često dovode do cunamija, javljaju se nekoliko puta u svakom vijeku.[54] Veliki zemljotres u Kantu 1923. godine usmrtio je preko 140 hiljada ljudi.[55] Skoriji zemljotresi bili su veliki zemljotres u Hanšinu 1995. i zemljotres u Tohoku 2011. godine, koji je bio magnitude 9,1;[56] pogodio je Japan 11. marta 2011. i izazvao je veliki cunami. Japan je u značajnoj mjeri sklon zemljotresima, cunamijima i erupciji vulkana zbog svog geografskog položaja na Tihookeanskom vatrenom prstenu.[57] Ima 17. najveći rizik od prirodnih nepogoda, mjeren prema Indeksu svjetskog rizika 2016. godine.[58]

Klima uredi

Klima Japana je pretežno umjerena, ali znatno varira od sjevera prema jugu. Japanske geografske karakteristike klimu dijele u šest glavnih klimatskih zona: Hokaido, Japansko more, Središnja visija, Unutrašnje japansko more, Tihi okean i Rjukju ostrva. Najsjevernija zona, Hokaido, ima umjerenokontinentalnu klimu sa dugim, hladnim zimama i veoma toplim do hladnim ljetima. Padavine nisu obilne, ali ostrva obično imaju velike sniježne nanose tokom zime.[59]

U zoni Japanskog mora, na zapadnoj obali Honšua, sjevernozapadni zimski vozovi donose jake sniježne padavine. U ljeto, region je hladniji od tihookeanske zone, iako ponekad dolazi do ekstremno vruće temperature zbog fena. Središnja visija ima tipičnu unutrašnju umjerenokontinentalnu klimu, sa velikim temperaturnim razlikama između ljetnjeg i zimskog doba, kao i velike dnevne varijacije; padavine su lagane, iako su zimi obično sniježne. Planine regiona Šikoku i Čugoku čuvaju Unutrašnje more od sezonskih vjetrova, donoseći blagi vremenski period tokom cijele godine.[59]

Tihookeansku obalu odlikuje vlažna suptropska klima sa blažim zimama sa povremenim padavinama i vrućim, vlažnim ljetima zbog jugozapadnog sezonskog vjetra. Rjukju ostrva imaju suptropsku klimu, sa toplim zimama i vrućim ljetima. Padavine su veoma obilne, posebno tokom kišne sezone.[59]

Prosječna zimska temperatura u Japanu je 5,1 °C, a prosječna ljetnja temperatura je 25,2 °C.[60] Najviša temperatura ikad izmjerena u Japanu je 41,1 °C, a zabilježena je 23. jula 2018. godine.[61] Glavna kišna sezona počinje početkom maja na Okinavi i kišni oblaci se postepeno pomjeraju na sjever do Hokaida krajem jula. Na većini Honšua, kišna sezona počinje prije sredine juna i traje oko šest nedjelja. Krajem ljeta i početkom jeseni, tajfuni obično donose jaku kišu.[60]

Biodiverzitet i životna sredina uredi

Glavni članci: Divlji svijet u Japanu i Problemi životne sredine u Japanu
 
Japanski makakiji u Parku majmuna Jigokudani važni su zbog posjete banji tokom zime

Japan ima devet šumskih ekoregiona koji odražavaju klimu i geografiju ostrva. Ekoregioni se kreću od suptropskih vlažnih širokolisnih šuma na Rjukju i Bonin ostrvima do umjerenih širokolisnih i mješovitih šuma u središnjim klimatskim regionima na matičnim ostrvima, do umjerenih četinarskih šuma u hladnim, zimskih dijelovima sjevernih ostrva.[62] Japan ima preko 90.000 vrsta divljih životinja, uključujući smeđeg medvjeda, japanskog makakija, japanskog rakunskog psa, velikog japanskog poljskog miša i japanskog džinovskog daždevnjaka.[63] Velika mreža nacionalnih parkova je uspostavljena kako bi zaštitila važne oblasti flore i faune, kao i 37 Ramsarskih močvarnih područja.[64][65] Četiri lokacije su upisane na Uneskov spisak Svjetske baštine zbog svoje izvanredne prirodne ljepote.[66]

U periodu brzog privrednog rasta nakon Drugog svjetskog rata, vlada i industrijske korporacije su mijenjale politike životne sredine; zbog toga, zagađenost životne sredine je bilo rasprostranjeno pitanje tokom pedesetih i šezdesetih godina. Odgovarajući na sve veću zabrinutost oko ovog problema, vlada je 1970. donijela nekoliko zakona o zaštiti životne sredine.[67] Naftna kriza 1973. godine podstakla je efikasnu upotrebu energije zbog nedostatka prirodnih resursa u Japanu.[68] Sadašnji problemi životne sredine uključuju zagađenost vazduha u urbanim sredinama (NOx, suspendovane čestice i toksini), upravljanje otpadom, eutrofikacija vode, očuvanje prirode, upravljanje hemikalijama i međunarodnom saradnjom za očuvanje.[69]

Tokom juna 2015. godine, planirana je izgradnja više od 40 elektrana na ugalj ili je bilo u izgradnji. NVO Mreža klimatskih dejstava najavila je Japan kao dobitnika nagrade „Fosil dana” za „maksimalno učestvovanje u blokiranju napretka u klimatskoj akciji”.[70]

Japan se nalazi na 20. mjestu Indeksa zaštite životne sredine iz 2018. godine, koji mjeri posvećenost zemlje održivosti životne sredine.[71] Kao domaćin i potpisnik Kjoto protokola 1997, Japan je sporazumom dužan smanjiti emisiju ugljen-dioksida i da preuzme korake kako bi suzbili klimatske promjene.[72]

Urbanizacija uredi

Japan ima ukupno 811 gradova. Postoji 14 zvanično priznatih metropolitanskih područja u Japanu.[73] Najveća konurbacija je Taiheijo pojas (82,9 miliona stanovnika) koju čine Milto, Cukuba, Tokio, Numazu, Šizuoka, Hamamacu, Tojohaši, Nagoja, Jokaiči, Kjoto, Osaka, Kobe, Himeji, Vakajama, Tokušima, Okajama, Takamacu, Fukujama, Hirošima, Macujama, Kitakjušu, Fukuoka i Oita.[74]

Politički sistem uredi

Glavni članak: Politički sistem Japana
 
 
Car Naruhito (lijevo) i predsjednik Vlade Fumio Kišida (desno)

Japan je ustavna monarhija sa ograničenom vlašću cara. Kao ceremonijalnog šefa države, ustavom određena uloga Cara je „simbol Države i jedinstva naroda“ i on nema stvarnu vlast. Izvršnu vlast imaju predsjednik Vlade i njegov kabinet, dok suverenitet pripada japanskom narodu.[75]

Zakonodavno tijelo Japana je Kokaji, sa sjedištem u tokijskom okrugu Čijoda. Kokaji je dvodomo zakonodavno tijelo, koje se sastoji od donjeg Šugina sa 465 zastupnika, koji se biraju na izborima svake četvrte godine ili kada se raspusti; i gornjeg Sangina sa 242 zastupnika, koji se biraju na izborima svake šeste godine. U Japanu je izborno pravo univerzalno za starije od 18 godina,[76] sa tajnim glasanjem za sve izborne dužnosti.[75] Većinu u Kokajiju imaju socijal-liberalna Ustavno-demokratska stranka Japana (UDSJ) i konzervativna Liberalno-demokratska stranka (LDS). LDS je na vlasti skoro neprekidno od 1955. godine, izuzev kratkih perioda između 1993. i 1994. i od 2009. do 2012. godine. Od novembra 2017. godine, u donjem domu ima 283 zastupnika, dok u gornjem domu ima 125 zastupnika.

 
Zgrada Kokajija

Predsjednik Vlade Japana je šef vlade i imenuje ga car, nakon što ga Kokaji odredi među svojim zastupnicima. Predsjednik Vlade je šef Kabineta i on imenuje i razrješuje ministre. Nakon pobjede LDS na opštim izborima 2012. godine, Šinzo Abe je 26. decembra 2012. preuzeo dužnost predsjednika Vlade od Jošihika Node.[77]

Tokom istorije pod velikim uticajem kineskog prava, pravni sistem Japana se nezavisno razvio tokom Edo perioda kroz tekstove kao što su Kudžikata Osadamegaki.[78] Međutim, od kraja 19. vijeka zakonodavstvo sve više preuzima odredbe kontinentalnog prava, prvenstveno njemačkog. Na primjer, japanska vlada je 1896. usvojila građanski zakonik zasnovan na nacrtu njemačkog Građanskog zakonika (nem. Bürgerliches Gesetzbuch); uz izmjene nakon Drugog svjetskog rata i dalje je na snazi.[79] Zakone koje Kokaji proslijedi Caru, on mora potvrditi, bez mogućnosti da ih odbije. Sudski sistem Japana je podijeljen na četiri osnovna nivoa: Vrhovni sud i tri stepena nižih sudova.[80] Glavno tijelo japanskog statutnog prava se naziva Šest zakonika.[81]

Administrativna podjela uredi

Glavni članak: Administrativna podjela Japana
Vidi još: Prefekture Japana i Opštine Japana

Administrativna birokratija Japana je podijeljena na tri osnovna nivoa: nacionalni, prefekturalni i opštinski.

Ispod nacionalnog nivoa nalazi se 47 prefektura, od kojih svaka ima neposredno izabranog guvernera, zakonodavne i administrativne organe.[a] Svaka prefektura je podijeljena na gradove, varoši i sela.[82] U zemlji se trenutno vrši administrativna reorganizacija spajanjem više gradova, varoši i sela jednih sa drugima. Ovime će biti smanjen broj potprefekturnih administrativnih regiona i očekuje se da će dovesti do smanjenja administrativnih troškova.[83] Postoje dvije vrste potprefekturalne podjele, a to su potprefekture i okruzi. Potprefekture su samoupravne jedinice koje su fokusirane na mjesna pitanja ispod prefekturalnog nivoa.[84] Okruzi su geografske i statističke jedinice koje se sastoje od jedne ili više opština. Nalaze se ispod nivoa prefekture i iznad varoši i sela, jednake sa gradovima.[85]

Opština je zajednički naziv za gradove, varoši i sela koja su mjesni javni subjekti. Svaka prefektura se sastoji od određenog broja opština, a prema podacima od 1. aprila 2017. godine ukupan broj opština bio je 1.718.[86]

 HokaidoPrefektura AomoriPrefektura AkitaPrefektura IvatePrefektura JamagataPrefektura MijagiPrefektura FukušimaPrefektura NigataPrefektura TočigiPrefektura GunmaPrefektura IbarakiPrefektura NaganoPrefektura SaitamaPrefektura ČibaTokioPrefektura KanagavaPrefektura TojamaPrefektura IšikavaPrefektura GifuPrefektura FukujPrefektura JamanašiPrefektura ŠizuokaPrefektura AičiPrefektura ŠigaPrefektura KjotoPrefektura MijePrefektura NaraPrefektura HjogoPrefektura OsakaPrefektura VakajamaPrefektura TotoriPrefektura OkajamaPrefektura ŠimanePrefektura HirošimaPrefektura JamagučiPrefektura KagavaPrefektura TokušimaPrefektura EhimePrefektura KočiPrefektura FukuokaPrefektura OitaPrefektura SagaPrefektura NagasakiPrefektura KumamotoPrefektura MijazakiPrefektura KagošimaPrefektura OkinavaTokioPrefektura KanagavaPrefektura OsakaPrefektura Vakajama

Spoljni odnosi uredi

Glavni članak: Spoljni odnosi Japana

Japan ima uspostavljene diplomatske odnose sa skoro svim nezavisnim zemljama. Japan je država članica Međunarodnog krivičnog suda,[87] Međunarodnog monetarnog fonda,[88] Međunarodnog tijela za morsko dno,[89] Interparlamentarne unije,[90] Interpola,[91] Organizacije za zabranu hemijskog oružja,[92] Organizacije ujedinjenih nacija,[93] Grupe svjetske banke,[94] Svjetske trgovinske organizacije,[95] Grupe 7 (bivše Grupe 8),[96] Grupe 20,[97] Dijaloga za azijsku saradnju,[98] Azijsko-pacifičke ekonomske saradnje,[99] Dodatnog mehanizma Asocijacije nacija jugoistočne Azije,[100] Sekretarijata za trilateralnu saradnju[101] i Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj.[102] Sa 9,68% priloženog novca u budžet OUN, Japan je drugi najveći priložnik.[103] Tokom 2014. donirao je 9,2 milijardi dolara, čime je postao peti najveći donator zvanične razvojne pomoći na svijetu.[104]

Japan sa SAD ima bliske veze. Od poraza u Drugom svjetskom ratu, SAD i Japan imaju bliske privredne i odbrambene odnose. SAD je glavno tržište za japanski izvoz i glavni izvor japanskog uvoza, a SAD je i obavezan da brani Japan (vojne baze širom Japana djelimično su u tu svrhu).[105]

Japan osporava ruski suverenitet nad Južnim kurilskim ostrvima (uključujući skupine Etorofu, Kunaširi, Šikotan i Habomai), koja je okupirao Sovjetski Savez 1945. godine.[106] Upitan je suverenitet Južne Koreje nad Liankur stijenama.[107] Japan ima zaoštrene odnose sa Narodnom Republikom Kinom (NRK) i Republikom Kinom (RK) zbog Senkaku ostrva;[108] sa NRK ima zaoštrene odnose i zbog statusa atola Okinotorišima.

Oružane snage uredi

Glavni članak: Samoodbrambene snage Japana
 
Micubiši F-2 Vazdušnih samoodbrambenih snaga Japana

Japanske oružane snage, Samoodbrambene snage Japana (SOSJ), sastoje se od kopnenih, pomorskih i vazdušnih snaga. Vojni rashodi Japana su 8. najveći na svijetu. Godine 2017. vojni izdaci su iznosili 46,1 milijardi američkih dolara, tj. oko 0,9% BDP zemlje.[109]

Vrhovni komandant SOSJ je predsjednik Vlade, dok vojna vlast na kabinetskom nivou prelazi sa predsjednika Vlade na ministra odbrane.[110] U članu 9. Ustava navedeno je da se Japan odriče prava da proglasi rat ili upotrebi vojnu silu u međunarodnim sporovima.[111] Japan se nalazi na 2. mjestu među azijskim i na 9. mjestu među svjetskim zemljama prema Indeksu globalnog mira 2018. godine.[112]

SOSJ prema podacima imaju 247.154 aktivnih pripadnika i 47.900 rezervista.[113] Kada su SOSJ osnovane, žene su regrutovane isključivo za usluge njege. Prilike su proširene prilično kad je ženama dopušteno da se pridruže komunikacionoj službi KSOSJ 1967. godine i komunikacionim službama PSOSJ i VSOSJ 1974. godine. Do 1991. godine više od 6.000 žena je bilo u sastavu SOSJ.[114]

Predstavnici japanske vojne industrije traže od vlade da ukine zabranu izvoza oružja radi učestvovanja u multinacionalnim projektima, kao što je izrada Združenog jurišnog lovca.[115]

 
Razarač klase Kongo Pomorskih samoodbrambenih snaga Japana

Pomorske snage redovno učestvuju u pomorskim vježbama Rimpaka.[116] Maja 2014. premijer Šinzo Abe izjavio je da Japan više ne želi da bude pasivan i da namjerava da preuzme veću odgovornost za regionalnu bezbjednost. On je rekao da Japan želi da ima ključnu ulogu i susjednim zemljama je ponudio pomoć.[117]

Japan je potpisnik bezbjednosnih sporazuma sa Australijom iz marta 2007.[118] i Indijom iz oktobra 2008.[119]

Demografija uredi

Glavni članci: Demografija Japana, Japanci, Etničke grupe Japana i Spisak metropolitanskih oblasti Japana

Stanovništvo uredi

 
Pogled na Tokio
 
Ainu narod, etnička manjina iz Japana

Brojnost stanovništva Japana se procjenjuje na oko 128 miliona, od čega 80% živi na ostrvu Honšu. Japansko društvo je lingvistički, etnički i kulturno homogeno,[120][121] sačinjeno od 98,5% etničkih Japanaca,[50] sa malim brojem stranih radnika.[120] Korejci,[122] Kinezi, Filipinci, Brazilci pretežnog japanskog porijekla,[123] Peruanci pretežnog japanskog porijekla i Amerikanci, među malim su manjinskim grupama u Japanu.[124] Godine 2003, bilo je oko 134.700 nelatinoameričkih zapadnjaka (ne uključujući više od 33.000 američkog vojnog osoblja i njihovih porodica smještenih širom zemlje)[125] i 345.000 latinoameričkih iseljenika, od kojih su 274.700 bili Brazilci (koji su prvenstveno potomci Japanaca, ili nikej, zajedno sa svojim supružnicima), najveća su zajednica Zapadnjaka.[126]

Najdominantnija domaća etnička grupa u Japanu je Jamato narod; glavne etničke grupe su starosjedilački Ainu[127] i Rjukju narodi, kao i društvene manjinske grupe kao što je burakumin.[128] To su osobe mješovitog porijekla, a koje su ugrađene u Jamato narod, kao što su oni sa Bonin ostrva.[129] Godine 2014, nenaturalizovani radnici rođeni izvan Japana činili su 1,5% ukupnog broja stanovnika.[130] Japan se smatra etnički homogenim i ne skuplja podatke o etničkom ili rasnom porijeklu za japanske državljane; izvori se razlikuju u pogledu takvih tvrdnji, sa najmanje jednom analizom koja opisuje japansko društvo kao multietničko,[131] dok je prema drugoj analizi broj japanskih državljana stranog porijekla minimalan.[121] Većina Japanaca nastavlja da vidi Japan kao monokulturno društvo. Bivši predsjednik Vlade i sadašnji ministar finansija Taro Aso opisuje Japan kao naciju koja ima „jednu rasu, jednu civilizaciju, jedan jezik i jednu kulturu”, što su kritikovali predstavnici manjina kao što je Ainu narod.[132]

Japan ima drugi najduži životni vijek na svijetu: 83,5 godine za osobe rođene u periodu 2010—2015.[133][134] Japansko stanovništvo ubrzano stari, što je rezultat bejbi buma poslije Drugog svjetskog rata, praćeno smanjenom stopom nataliteta. Godine 2012, oko 24,1% ukupnog stanovništva imalo je preko 65 godina, a proporcijalno do 2050. godine očekuje se da će taj broj porasti na 40%.[135]

Religija uredi

Glavni članak: Religija u Japanu

Religija u Japanu (podaci od 2000)[136]

  Narodni šintoizam ili „nereligioznost”[b] (51,82%)
  Budizam (34,9%)
  Šintoističke organizacije i ostali (4%)
  Hrišćanstvo (2,3%)
  Bez odgovora (6,98%)

Na osnovu člana 20. ustava Japana u zemlji je zagarantovana puna religijska sloboda. Gornje procjene pokazuju da 84—96% japanskog stanovništva vidi šintoizam kao svoju nacionalnu religiju (50—80% u obzir uzimaju i stepen sinkretizma sa budizmom, šinbucu-šugo).[138][139] Međutim, ove procjene su zasnovane na posjeti hramovima, a ne na broju pravih vjernika. Broj šintoističkih hramova u Japanu se procjenjuje na oko 100.000.[140] Prema ostalima, procjenjuje se da se samo 30% stanovništva identifikuje kao pripadnik religije.[141] Prema Edvinu Rajšaueru i Marijusu Džensenu, oko 70—80% Japanaca sebe ne smatra pripadnikom ijedne religije. Ipak, nivo učešća ostaje visok, naročito tokom svečanosti i događaja kao što je prva posjeta šintoističkom hramu u Novoj godini. Taoizam i konfučijanizam iz Kine uticali su na japanske običaje i uvjerenja.[142] Japanske ulice su ukrašene tokom Tabanate, Obona i Božića.[139]

Šintoizam je najveća religija u Japanu, koju praktikuje oko 80% stanovništva, ali se ipak mali broj identifikuje kao „šintoisti” u istraživanjima.[140] To se događa zbog činjenice da „šintoizam” u Japanu ima različita značenja: većina Japana posjećuje šintoističke hramove i klanja se kamijima bez pripadanja određenoj šintoističkoj organizaciji, a s obzirom da ne postoji formalni ritual kojim se postaje pripadnik narodnog šintoizma, članstvo šintoizma se često procjenjuje prema broju onih koji su pridruženi organizovanim šintoističkim sektama. Šintoizam ima oko 100.000 hramova[140] i 78.890 sveštenika u zemlji.[143] Budizam je prvi put stigao u Japan u 6. vijeku; uveden je 538. ili 552. godine iz kraljevstva Pečke na Korejskom poluostrvu.[144]

Hrišćanstvo u Japan prvi put su donijeli jezuitski misionari početkom 1549. godine.[145] Danas, manje od 1%[146][147][148] do 2,3% stanovništva se izjašnjava kao hrišćani;[v] većina njih živi u zapadnom dijelu zemlje, gdje su misionarske djelatnosti bile najveće u 16. vijeku. Prefektura Nagasaki ima najveći procenat hrišćana: oko 5,1% 1996. godine.[149] Od 2007. godine, bilo je oko 32.026 sveštenika i pastora u Japanu.[143] Tokom posljednjeg vijeka, neki zapadni običaju koji su se prvobitno povezivali sa hrišćanstvom (uključujući vjenčanja zapadnog stila, Dan zaljubljenih i Božić) postali su popularni kao sekularni običaji među mnogim Japancima.[150]

Muslimani u Japanu su većinom, tačnije 80—90%, potomci migranata rođenih izvan Japana i njihovi potomci, porijeklom prvenstveno iz Indonezije, Pakistana, Bangladeša i Irana.[151] Većina etničkih Japanaca muslimana su oni koji su se konvertovali stupajući u brak sa imigrantima muslimanima.[152] Pju riserč centar procjenjuje da je 2010. u zemlji bilo oko 185.000 muslimana.[153]

Ostale manjinske religije uključuju hinduizam, sikizam, judaizam i od sredine 19. vijeka veliki broj novoreligijskih pokreta koji su se pojavili u Japanu.[154]

Jezik uredi

Glavni članci: Jezici Japana i Japanski jezik

Više od 99% stanovnika govori japanski kao maternji jezik.[50] Japanski je aglutinativni jezik koji se odlikuje sistemom počasti, što odražava hijerarhijsku prirodu japanskog društva, sa glagolskim formama i određenim rječnikom koji ukazuje na relativni status govornika i slušaoca. Japanski sistem pisanja koristi kandži (kinesko pismo) i dva seta kana (slogovi zasnovani na kurzivnom pismu i korijenom iz kandžija), kao i latinski alfabet i arapske brojeve.[155]

Pored japanskog, rjukjuanski jezici (amami, kunigami, okinavski, mijako, jaejama, jonaguni), koji su dio japonske jezičke porodice, govore se na Rjukjuanskom ostrvskom lancu. Malo djece nauči ove jezike,[156] ali posljednjih godina mjesne vlasti nastojale su da povećaju svijest o tradicionalnim jezicima. Okinavski dijalekat japanskog govori se u ovom regionu. Ainu jezik, koji nema dokazane veze sa japanskim ili drugim jezikom, jeste umirući jezik, sa samo nekoliko starijih maternjih govornika koji su ostali na Hokaidu.[157] Javne i privatne škole uopšteno zahtijevaju od učenika da uzimaju časove japanskog jezika, kao i časove engleskog jezika.[158]

Problemi uredi

Promjene u demografskoj strukturi stvorile su niz društvenih pitanja, naročito u potencijalnom padu broja radno sposobnih i povećanja troškova socijalnog osiguranja, kao što je javni plan penzija.[159] Sve veći broj mlađih Japanaca ne stupa u brak ili nema djece. Godine 2011, japansko stanovništvo je u padu pet godina, smanjujući se za 204.000 na 126,12 miliona ljudi. To je najveći pad od 1947. godine, kada su sakupljeni prvi podaci.[160] Ovaj pad je pogoršao cunami i zemljotres u martu 2011. godine, u kome je život izgubilo skoro 16.000 ljudi.[161]

Procjenjuje se da će broj stanovnika do 2060. godine pasti na 96,69 miliona;[135][162] demografi i vladini planeri trenutno su u gorućoj raspravi o tome kako se nositi sa tim problemom.[163] Ponekad se kao rješenje predlažu imigracija i radni podsticaj kako bi se obezbijedila mlada radna snaga.[164][165] Japan prihvata godišnje prosječno 9.500 novih državljana za naturalizaciju.[166] Prema Visokom komesarijatu OUN za izbjeglice, Japan je 2012. godine prihvatio 18 izbjeglica za stalno naseljenje,[167] dok su SAD prihvatile 76.000.[168]

Japan pati od visoke stope samoubistva.[169][170] Godine 2009, broj samoubistava je premašio 30.000 dvanaestu godinu zaredom.[171] Samoubistvo je vodeći uzrok smrti za osobe ispod 30 godina.[172]

Obrazovanje uredi

Glavni članak: Obrazovanje u Japanu
 
Studenti proslavljaju nakon objave rezultata prijemnih ispita na Univerzitet u Tokiju

Osnovne škole, srednje škole i univerziteti su uspostavljeni tokom Meidži obnove 1872. godine.[173] Od 1947. godine, obavezno obrazovanje u Japanu obuhvata osnovnu i nižu srednju školu, koje zajedno traju 9 godina (od 6 do 15 godina starosti). Skoro sva djeca nastavljaju školovanje u trogodišnjoj višoj srednjoj školi.

Japanski obrazovni sistem je odigrao središnju ulogu u oporavku zemlje i brzom privrednom rastu u desetljećima nakon završetka Drugog svjetskog rata. Nakon rata usvojeni su zakoni kojima je definisan školski sistem koji je djelovao nekoliko desetljeća: šestogodišnja osnovna škola, trogodišnja niža srednja škola, trogodišnja viša srednja škola i dvo ili četvorogodišnji univerzitet. Od aprila 2016. godine, razne škole su otpočele školsku godinu sa integrisanom osnovnom školom i nižom srednjom školom u devetogodišnji program obaveznog školovanja, u nadi da će ublažiti nasilje i izostanke; nadležno ministarstvo planira da ovaj pristup usvoji u cijeloj zemlji u narednim godinama.[174]

Japan je najuspješnija zemlja Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OESR) u književnosti, matematici i nauci, sa prosječnom ocjenom od 529 poena po učeniku i nalazi se među zemljama sa najobrazovanijom radnom snagom.[175] Japansko stanovništvo je dobro obrazovano i društvo visoko vrednuje obrazovanje kao osnovu za društvenu pokretljivost i za sticanje zaposlenja u visokotehnološkoj privredi zemlje. Iznos koji Japan izdvaja za obrazovanje u prosjeku je manji od prosjeka OESR. Iako je rashod po učeniku u Japanu veoma visok, ukupni rashodi u odnosu na BDP ostaju mali.[176] Godine 2015, javni izdaci na obrazovanje u Japanu iznosili su samo 3,5% BDP, što je ispod prosjeka OESR koji je 4,7%.[177] Godine 2014, zemlja je prema rang spisku OESR bila četvrta sa 48% stanovnika od 25—65 godina koji su ostvarili visokoškolsko obrazovanje. Pored toga, bakalaureati od 25 do 34 godine čine 59% japanskih diploma, što je na drugom mjestu u OESR odmah iza Južne Koreje.[178] Oko 75,9% diplomaca srednje škole pohađa univerzitet, niži koledž, trgovačku školu ili drugu visokoškolsku ustanovu.[179]

Dva vrhunska japanska univerziteta su Univerzitet u Tokiju i Univerzitet u Kjotu,[180] čiji su studenti stekli čak 16 Nobelovih nagrada. Program za međunarodnu procjenu učenika kojim koordiniše OESR trenutno rangira ukupno znanje i vještine japanskih petnaestogodišnjaka kao 6. na svijetu.[181]

Zdravstvo uredi

Glavni članak: Zdravstvo u Japanu

U Japanu, zdravstvenu zaštitu pružaju državne i mjesne vlasti. Plaćanje ličnih medicinskih usluga nudi se putem univerzalnog sistema zdravstvenog osiguranja koji obezbjeđuje relativnu jednakost pristupa, uz naknadu koju određuje vladina komisija. Ljudi bez osiguranja preko poslodavca mogu učestvovati u državnom programu zdravstvenog osiguranja kojim rukovode mjesne vlasti. Od 1973. godine, svim starijim licima pruža se osiguranje koje finansira vlada.[182] Pacijenti mogu sami odabrati ljekara ili ustanovu u kojoj žele vršiti svoje liječenje.[183]

Privreda uredi

Glavni članak: Privreda Japana
 
Sjedište Banke Japana u Čuu u Tokiju
 
Tokijska berza, jedna je od najvećih berza u Aziji[184]
 
Ginza, luksuzno potrošačko područje u Tokiju

Prema visini nominalnog BDP-a Japan je na trećem[185] a prema BDP-u mjerenom paritetom kupovne moći na četvrtom mjestu u svijetu. Javni dug Japana je 2016. godine iznosio više od 230% njegovog bruto domaćeg proizvoda, najveći na svijetu.[186] Uslužni sektor čini tri četvrtine bruto domaćeg proizvoda.[187]

Japan ima veoma razvijene industrijske kapacitete, što se ogleda u nekim od najvećih i tehnološki najnaprednijih proizvođača motornih vozila, električnih uređaja, mašinskih alata, čelika i obojenih metala, brodova, hemijskih proizvoda, tekstila i hrane. Za poljoprivredu se koristi 13% teritorije Japana; pored toga, veoma je razvijen i ribolov jer Japan ostvaruje oko 15% svjetskog ulova ribe.[50] U 2017. Japan je imao 65,01 miliona radno sposobnog stanovništva, dok je nezaposlenost iznosila 2,9%.[50] Oko 20 miliona ljudi, ili oko 17% stanovništva, našlo se 2007. godine ispod linije siromaštva.[188] Stanovanje u Japanu odlikuju ograničena količina zemljišta u urbanim područjima.[189] Najveća izvozna tržišta su SAD (19,4%), Kina (19%), Južna Koreja (7,6%), Hongkong (5,1%) i Tajland (4,2%). Glavninu izvoza čine delovi za automobile, motorna vozila, proizvodi od gvožđa i čelika, poluprovodnici.[50] Japan najviše uvozi iz Kine (24,5%), SAD (11%), Australije (5,8%), Južne Koreje (4,2%) i Saudijske Arabije (4,1%).[50] Glavninu uvoza u Japan čine mašine i oprema, fosilna goriva, prehrambeni proizvodi (naročito govedina), hemikalije, tekstil i sirovine za japansku industriju. Prema mjeri tržišnog udjela, japansko domaće tržište je najmanje otvoreno od bilo koje zemlje OECD.[190] Administracija Juničira Koizumija započela je neke reforme koje se tiču tržišne konkurencije, a strane investicije u Japan su porasle.[191]

Japan se našao na 34. mjestu 2018. godine prema indeksu lakoće poslovanja i ima jedan od najmanjih poreskih prihoda u razvijenom svijetu. Japanska varijanta kapitalizma ima mnogo svojih osobenosti: kejrecu preduzeća su uticajna, a stalno zaposlenje i napredovanje u karijeri zasnovano na starosti je relativno uobičajeno u japanskom radnom okruženju.[190][192] Japanska preduzeća su poznata po metodama upravljanja kao što je „Tojota put”, a dioničarska aktivnost je rijetka.[193] Najpoznatiji japanski globalni brendovi su Tojota, Honda, Kenon, Nisan, Soni, Micubiši, Panasonik, Uniklo, Leksus, Subaru, Nintendo, Bridžston, Mazda i Suzuki.[194]

Privredna istorija uredi

Tokom Edo perioda stvorena je osnova za kasniji privredni rast. U ovom razdoblju izgrađena je saobraćajna mreža i osnovane su prve banke i osiguravajuća društva.[195] Tokom Meidži perioda od 1868. u Japanu se razvija tržišna privreda.[196] Tada su osnovana mnoga preduzeća koja i danas posluju, a Japan je postao najrazvijenija država Azije.[197] Period sveukupnog privrednog rasta od šezdesetih do osamdesetih godina 20. vijeka nazvan je Japansko postratno privredno čudo: prosječna godišnja stopa rasta društvenog proizvoda tokom šezdesetih i sedamdesetih godina 20. vijeka bila je 7,5%, a tokom osamdesetih i početka devedesetih godina 20. vijeka 3,2%.[198]

Privredni rast je značajno usporen tokom devedesetih godina 20. vijeka; period se naziva Izgubljenim desetljećem, a desio se uglavnom kao nuzefekat nerealno visokih cijena nekretnina i velikog priliva novca. Napori vlade da oživi privredni rast nisu imali uspjeha, a dodatni problem im je nanijelo usporavanje svjetske privrede 2000. godine. Nakon 2005. privreda je pokazala snažne znake oporavka; rast BDP te godine iznosio je 2,8%, što je bilo više nego u SAD ili Evropskoj uniji.[199]

Danas, Japan se visoko rangira po konkurentnosti i privrednoj slobodi. Našao se na 6. mjestu prema izvještaju o globalnoj konkurentnosti za 2015/16. godinu.[200][201]

Kultura uredi

 
Sumo rvanje je tradicionalna japanska borilačka vještina
 
Japanski vrt

Napomene uredi

  1. ^ Na japaskom jeziku, 43 prefekture nose naziv ken (jap. 県), Kjoto i Osaka su fu (jap. 府), Hokaido je do (jap. 道), a Tokio je to (jap. 都). Iako različite po imenu, u funkciji su sve iste.
  2. ^ „Bez religije” (jap. 無宗教 mushūkyō) na japanskom jeziku i načinu razmišljanja identifikuje one koji ne pripadaju nijednoj organizovanoj religiji. Japancima termin „religija” ili „vjera” znači organizovana religija na modelu hrišćanstva, tj. religija sa određenim doktrinama i zahtjevima za pripadnosti crkvi. Prema tome, kada neko pita „koja je tvoja religija?”, većina Japanaca odgovara da oni „ne pripadaju nijednoj religiji”. Prema studijama Japanske radiodifuzne korporacije (JRK), oni Japanci koji se izjasne kao nereligiozni i time ne pripadaju nijednoj organizovanoj religije, u stvari učestvuju u narodnoj ritualnoj dimenziji šintoizma. Ama Tošimaru u knjizi „Zašto su Japanci nereligiozni? iz 1996 .godine, objašnjava da se ljudi koji ne pripadaju nijednoj organizovanoj religiji u stvari redovno mole i nude darove precima i zaštitnim božanstvima na privatnim oltarima i Šintoističkim hramovima i izjašnjavaju se kao nereligiozni. Za ono što JRK definiše kao „narodna religija” Ama koristi termin „prirodna religija”, dok ostali naučnici koriste naziv „nipoizam” ili „zajednička religija”.[137]
  3. ^ Prema Dencu istraživanju 2006. godine: 1% su protestanti, 0,8% katolici i 0,5% pravoslavci.[136]

Reference uredi

  1. ^ Nacionalna agencija za statistiku
  2. ^ „Where does the name Japan come from?”. Pristupljeno 29. 1. 2017. 
  3. ^ Piggott 1997, str. 143–144.
  4. ^ „121 AD: Wakoku, The Land Of The Submissive Dwarf People?”. Pristupljeno 29. 1. 2017. 
  5. ^ „Why Japan is Japan? How Japan became Japan?”. Pristupljeno 29. 1. 2017. 
  6. ^ „Wa: The Spirit of Harmony and Japanese Design Today | Concept, Works, and Catalogue”. Arhivirano iz originala 05. 08. 2019. g. Pristupljeno 29. 1. 2017. 
  7. ^ Boxer 1951, str. 1–14.
  8. ^ Editors of the American Heritage Dictionaries, ur. (13. 10. 2004). Word Histories and Mysteries: From Abracadabra to Zeus. Houghton Mifflin Harcourt. str. 146. ISBN 9780547350271. 
  9. ^ Boxer 1993, str. 11, 28–36, 49–51.
  10. ^ Frédéric 2002, str. 143.
  11. ^ Keally, Charles T. (27. 4. 2009). „Kofun Culture”. www.t-net.ne.jp (na jeziku: engleski). Japanese Archaeology. Pristupljeno 28. 7. 2018. 
  12. ^ Kitagawa 1987, str. 145.
  13. ^ Szczesniak, Boleslaw (1954). „The Sumu-Sanu Myth. Notes and Remarks on the Jimmu Tenno Myth”. Monumenta Nipponica (na jeziku: engleski). 10 (1/2): 107—126. JSTOR 2382794. doi:10.2307/2382794. 
  14. ^ Travis, John. „Jomon Genes - Using DNA, researchers probe the genetic origins of modern Japanese” (na jeziku: engleski). University of Pittsburgh. Pristupljeno 28. 7. 2018. 
  15. ^ Matsumara, Hirofumi; Dodo, Yukio; Dodo, Yukio (2009). „Dental characteristics of Tohoku residents in Japan: implications for biological affinity with ancient Emishi”. Anthropological Science (na jeziku: engleski). 117 (2): 95—105. doi:10.1537/ase.080325. 
  16. ^ Hammer, Michael F.; Karafet, TM; Park, H; Omoto, K; Harihara, S; Stoneking, M; Horai, S; et al. (2006). „Dual origins of the Japanese: common ground for hunter-gatherer and farmer Y chromosomes”. Journal of Human Genetics. 51 (1): 47—58. PMID 16328082. doi:10.1007/s10038-005-0322-0. 
  17. ^ Denoon 2001, str. 22–23.
  18. ^ „Road of rice plant”. National Science Museum of Japan. Arhivirano iz originala 5. 4. 2015. g. Pristupljeno 22. 3. 2016. 
  19. ^ „Yayoi Culture (ca. 300 B.C.–300 A.D.)”. www.metmuseum.org (na jeziku: engleski). Metropolitan Museum of Art. Pristupljeno 28. 7. 2018. 
  20. ^ Takashi & Goodwin 1993, str. 275.
  21. ^ Brown 1993, str. 140–149.
  22. ^ Beasley 1999, str. 42.
  23. ^ Totman 2002, str. 64–79.
  24. ^ Hays 2005, str. 31.
  25. ^ Totman 2002, str. 79–87, 122–123.
  26. ^ Totman 2005, str. 106–112. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFTotman2005 (help)
  27. ^ Sanson 1961, str. 42.
  28. ^ Sanson 1961, str. 217.
  29. ^ Turnbull 2002, str. 227.
  30. ^ Turnbull 2010, str. 61.
  31. ^ Totman 2005, str. 142–143. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFTotman2005 (help)
  32. ^ Toby, Ronald P. (1977). „Reopening the Question of Sakoku: Diplomacy in the Legitimation of the Tokugawa Bakufu”. Journal of Japanese Studies. 3 (2): 323—363. doi:10.2307/132115. 
  33. ^ Ohtsu, M.; Ohtsu, Makoto (1999). „Japanese National Values and Confucianism”. Japanese Economy. 27 (2): 45—59. doi:10.2753/JES1097-203X270245. 
  34. ^ Totman 2005, str. 289–296. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFTotman2005 (help)
  35. ^ Herbert 1946, str. 46.
  36. ^ Matsusaka 2009, str. 224–241.
  37. ^ Baran 1962, str. 160.
  38. ^ Hiroshi 1999, str. 17.
  39. ^ „The Axis Alliance”. iBiblio. Pristupljeno 16. 1. 2011. 
  40. ^ Totman 2005, str. 442. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFTotman2005 (help)
  41. ^ „Judgment International Military Tribunal for the Far East, Chapter VIII: Conventional War Crimes (Atrocities)”. iBiblio. novembar 1948. 
  42. ^ Worth 1995, str. 56, p=86.
  43. ^ „The Kingdom of the Netherlands Declares War with Japan”. iBiblio. Pristupljeno 27. 3. 2016. 
  44. ^ Pape, Robert A. (1993). „Why Japan Surrendered”. International Security. 18 (2): 154—201. doi:10.2307/2539100. 
  45. ^ Watt 2010, str. 1–4.
  46. ^ Coleman, Joseph (6. 3. 2007). „'52 coup plot bid to rearm Japan: CIA”. The Japan Times. Arhivirano iz originala 11. 04. 2016. g. Pristupljeno 27. 3. 2016. 
  47. ^ „Japan scraps zero interest rates”. BBC News. 14. 7. 2006. Pristupljeno 27. 3. 2016. 
  48. ^ Fackler, Martin; Drew, Kevin (27. 3. 2016). „Devastation as Tsunami Crashes Into Japan”. The New York Times. Pristupljeno 11. 3. 2011. 
  49. ^ McCargo 2000. sfn greška: više ciljeva (3×): CITEREFMcCargo2000 (help)
  50. ^ a b v g d đ e „Japan”. The World Factbook (2024 izd.). Central Intelligence Agency. 
  51. ^ „Japan”. US Department of State. Pristupljeno 16. 1. 2011. 
  52. ^ „Population Density”. esa.un.org (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 27. 07. 2018. g. Pristupljeno 27. 7. 2018. 
  53. ^ Barnes, Gina L. (2003). „Origins of the Japanese Islands” (PDF). University of Durham. Arhivirano iz originala (PDF) 28. 4. 2011. g. Pristupljeno 1. 8. 2009. 
  54. ^ „Tectonics and Volcanoes of Japan”. volcano.oregonstate.edu (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 03. 03. 2016. g. Pristupljeno 27. 7. 2018. 
  55. ^ James, C.D. (2002). „The 1923 Tokyo Earthquake and Fire”. University of California Berkeley. Pristupljeno 16. 1. 2011. 
  56. ^ „M 9.1 – near the east coast of Honshu, Japan”. Earthquake.usgs.gov. 11. 7. 2016. Pristupljeno 29. 8. 2017. 
  57. ^ Israel, Brett (14. 3. 2011). „Japan's Explosive Geology Explained”. Live Science. Pristupljeno 17. 6. 2016. 
  58. ^ Matthias, Garschagen; Michael, Hagenlocher; Martina, Comes; Mirjam, Dubbert; Robert, Sabelfeld; Jin, Lee, Yew; Ludwig, Grunewald; Matthias, Lanzendörfer; Peter, Mucke; Oliver, Neuschäfer; Simone, Pott; Joachim, Post; Stephanie, Schramm; Dorit, Schumann-Bölsche; Bruno, Vandemeulebroecke; Torsten, Welle; Joern, Birkmann (2016). World Risk Report 2016 (PDF) (na jeziku: engleski). str. 64. ISBN 9783946785026. Pristupljeno 27. 7. 2018. 
  59. ^ a b v Karan, Pradyumna (2005). Japan in the 21st Century: Environment, Economy, and Society (na jeziku: engleski). University Press of Kentucky. str. 18—21, 41. ISBN 978-0-8131-2342-4. Pristupljeno 29. 7. 2018. 
  60. ^ a b „Climate”. www.jnto.go.jp (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 27. 7. 2018. g. Pristupljeno 29. 7. 2018. 
  61. ^ „Record High in Japan as Heat Wave Grips the Region” (na jeziku: engleski). 23. 7. 2018. Pristupljeno 29. 7. 2018. 
  62. ^ „Flora and Fauna: Diversity and regional uniqueness” (na jeziku: engleski). Embassy of Japan in the USA. Arhivirano iz originala 13. 2. 2007. g. Pristupljeno 1. 4. 2007. 
  63. ^ „The Wildlife in Japan” (PDF) (na jeziku: engleski). Ministry of the Environment. Arhivirano iz originala (PDF) 23. 3. 2011. g. Pristupljeno 19. 2. 2011. 
  64. ^ „National Parks of Japan” (na jeziku: engleski). Ministry of the Environment. Pristupljeno 1. 5. 2011. 
  65. ^ „The Annotated Ramsar List: Japan” (na jeziku: engleski). Ramsar. Arhivirano iz originala 17. 9. 2011. g. Pristupljeno 11. 5. 2011. 
  66. ^ „Japan – Properties Inscribed on the World Heritage List” (na jeziku: engleski). UNESCO. Pristupljeno 5. 7. 2011. 
  67. ^ 日本の大気汚染の歴史 (na jeziku: japanski). Environmental Restoration and Conservation Agency. Arhivirano iz originala 1. 5. 2011. g. Pristupljeno 2. 3. 2014. 
  68. ^ Sekiyama, Takeshi. „Japan's international cooperation for energy efficiency and conservation in Asian region” (PDF) (na jeziku: engleski). Energy Conservation Center. Arhivirano iz originala (PDF) 16. 2. 2008. g. Pristupljeno 16. 1. 2011. 
  69. ^ „Environmental Performance Review of Japan” (PDF) (na jeziku: engleski). OECD. Pristupljeno 16. 1. 2011. 
  70. ^ Kurtenbach, Elaine (6. 6. 2015). „At G-7, Japan's energy plan is not all that green” (na jeziku: engleski). Associated Press. 
  71. ^ „Environmental Performance Index: Japan” (na jeziku: engleski). Yale University. Arhivirano iz originala 19. 11. 2018. g. Pristupljeno 26. 2. 2018. 
  72. ^ „Japan sees extra emission cuts to 2020 goal – minister” (na jeziku: engleski). Reuters. 24. 6. 2009. 
  73. ^ „Population Census 2015 Population Census Major Metropolitan Area and Metropolitan Area | Search from file | Search for statistics | Portal Site of Official Statistics of Japan”. www.e-stat.go.jp (na jeziku: engleski). Pristupljeno 28. 7. 2018. 
  74. ^ „地 域 活 性 化 戦 略 （資料編） －少子高齢化時代の地域活性化検討委員会 報告書－” (PDF) (na jeziku: japanski). Pristupljeno 28. 7. 2018. 
  75. ^ a b „THE CONSTITUTION OF JAPAN”. japan.kantei.go.jp (na jeziku: engleski). 3. 11. 1946. Pristupljeno 26. 7. 2018. 
  76. ^ „Japan lowers voting age from 20 to 18 to better reflect young people's opinions in policies”. The Straits Times (na jeziku: engleski). 20. 6. 2016. Pristupljeno 26. 7. 2018. 
  77. ^ Fackler, Martin (26. 12. 2012). „Shinzo Abe Selected as Japan’s Prime Minister” (na jeziku: engleski). Pristupljeno 26. 7. 2018. 
  78. ^ Dean 2002, str. 55–58.
  79. ^ SHIGENARI, KANAMORI (1999). „German influences on Japanese Pre-War Constitution and Civil Code”. European Journal of Law and Economics (na jeziku: engleski). 7 (1): 93—95. doi:10.1023/A:1008688209052. 
  80. ^ „The Japanese Judicial System”. www.kantei.go.jp (na jeziku: engleski). Pristupljeno 26. 7. 2018. 
  81. ^ Dean 2002, str. 131.
  82. ^ McCargo 2000, str. 84–85. sfn greška: više ciljeva (3×): CITEREFMcCargo2000 (help)
  83. ^ Mabuchi, Masaru (maj 2001). „Municipal Amalgamation in Japan” (PDF). World Bank. Pristupljeno 29. 3. 2016. 
  84. ^ Exposition, Japan Imperial Japanese Commission to the Louisiana Purchase (1903). Japan in the Beginning of the 20th Century (na jeziku: engleski). Printed at the "Japan times" office. str. 80. Pristupljeno 31. 7. 2018. 
  85. ^ „Japan Counties”. www.statoids.com (na jeziku: engleski). Pristupljeno 31. 7. 2018. 
  86. ^ „Statistics Bureau Home Page/Statistical Handbook of Japan 2017” (PDF). www.stat.go.jp (na jeziku: engleski). Statistics Bureau, Ministry of Internal Affairs and Communications. str. 190. Pristupljeno 31. 7. 2018. 
  87. ^ „Rome Statute of the International Criminal Court” (na jeziku: engleski). 17. 7. 1998. Pristupljeno 28. 7. 2018. 
  88. ^ „Japan and the IMF”. IMF (na jeziku: engleski). Pristupljeno 28. 7. 2018. 
  89. ^ „Member States | International Seabed Authority”. www.isa.org.jm (na jeziku: engleski). Pristupljeno 28. 7. 2018. 
  90. ^ „Members”. Inter-Parliamentary Union (na jeziku: engleski). 13. 5. 2016. Pristupljeno 28. 7. 2018. 
  91. ^ „Japan / Asia & South Pacific / Member countries / Internet / Home - INTERPOL”. www.interpol.int (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 28. 7. 2018. g. Pristupljeno 28. 7. 2018. 
  92. ^ „Japan”. www.opcw.org (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 28. 7. 2018. g. Pristupljeno 28. 7. 2018. 
  93. ^ „Member States | United Nations”. www.un.org (na jeziku: engleski). Pristupljeno 28. 7. 2018. 
  94. ^ „Member Countries”. World Bank (na jeziku: engleski). Pristupljeno 28. 7. 2018. 
  95. ^ „WTO | Japan - Member information”. www.wto.org (na jeziku: engleski). Pristupljeno 28. 7. 2018. 
  96. ^ „G8 Information Centre”. www.g8.utoronto.ca (na jeziku: engleski). Pristupljeno 28. 7. 2018. 
  97. ^ „G20 Participants”. www.g20.org (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 29. 11. 2018. g. Pristupljeno 28. 7. 2018. 
  98. ^ „Asia Cooperation Dialogue”. www.acd-dialogue.org (na jeziku: engleski). Pristupljeno 28. 7. 2018. 
  99. ^ „Member Economies”. www.apec.org (na jeziku: engleski). Pristupljeno 28. 7. 2018. 
  100. ^ „Overview of ASEAN Plus Three Cooperation” (PDF) (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala (PDF) 28. 07. 2018. g. Pristupljeno 28. 7. 2018. 
  101. ^ „TCS Website”. tcs-asia.org (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 25. 6. 2018. g. Pristupljeno 28. 7. 2018. 
  102. ^ „Japan - OECD”. www.oecd.org (na jeziku: engleski). Pristupljeno 28. 7. 2018. 
  103. ^ „Assessment of Member States’ contributions to the United Nations regular budget for the year 2017” (PDF). documents-dds-ny.un.org (na jeziku: engleski). 26. 12. 2006. Pristupljeno 28. 7. 2018. 
  104. ^ „DAC member profile: Japan”. OECD. Pristupljeno 8. 4. 2016. 
  105. ^ „Japan's Foreign Relations and Role in the World Today”. Asia for Educators. Pristupljeno 13. 11. 2016. 
  106. ^ „Northern Territories”. Ministry of Foreign Affairs of Japan (na jeziku: engleski). Pristupljeno 28. 7. 2018. 
  107. ^ „Takeshima”. Ministry of Foreign Affairs of Japan (na jeziku: engleski). Pristupljeno 28. 7. 2018. 
  108. ^ „The Basic View on the Sovereignty over the Senkaku Islands”. www.mofa.go.jp (na jeziku: engleski). Pristupljeno 28. 7. 2018. 
  109. ^ „TRENDS IN WORLD MILITARY EXPENDITURE, 2017” (PDF). SIPRI Fact Sheet (na jeziku: engleski): 2. maj 2018. Pristupljeno 31. 7. 2018. 
  110. ^ The Ministry of Defense Reorganized: For the Support of Peace and Security (PDF). Tokyo: Japan Ministry of Defense. 2007. str. 4—5. Arhivirano iz originala (PDF) 12. 04. 2019. g. Pristupljeno 31. 07. 2018. 
  111. ^ „CHAPTER II - RENUNCIATION OF WAR - THE CONSTITUTION OF JAPAN”. japan.kantei.go.jp (na jeziku: engleski). Pristupljeno 31. 7. 2018. 
  112. ^ „Global Peace Index 2018.” (PDF). visionofhumanity.org (na jeziku: engleski). Institute for Economics and Peace. jun 2018. Arhivirano iz originala (PDF) 29. 04. 2019. g. Pristupljeno 31. 7. 2018. 
  113. ^ „防衛省・自衛隊：防衛省・自衛隊の人員構成”. www.mod.go.jp (na jeziku: japanski). Pristupljeno 31. 7. 2018. 
  114. ^ „A Camouflaged Military: Japan’s Self-Defense Forces and Globalized Gender Mainstreaming | The Asia-Pacific Journal: Japan Focus”. japanfocus.org (na jeziku: engleski). The Asia Pacific Journal. 28. 8. 2012. Arhivirano iz originala 29. 09. 2016. g. Pristupljeno 31. 7. 2018. 
  115. ^ „Japan business lobby wants weapon export ban eased”. Reuters. 13. 7. 2010. Arhivirano iz originala 29. 10. 2014. g. Pristupljeno 8. 4. 2016. 
  116. ^ „About RIMPAC”. Government of Singapore. Arhivirano iz originala 6. 8. 2013. g. Pristupljeno 8. 4. 2016. 
  117. ^ „Abe offers Japan's help in maintaining regional security”. Japan Herald. Arhivirano iz originala 31. 5. 2014. g. Pristupljeno 8. 4. 2016. 
  118. ^ „Japan-Australia Joint Declaration on Security Cooperation”. Ministry of Foreign Affairs. Pristupljeno 8. 4. 2016. 
  119. ^ „Joint Declaration on Security Cooperation between Japan and India”. Ministry of Foreign Affairs. 22. 10. 2008. Pristupljeno 8. 4. 2016. 
  120. ^ a b „'Multicultural Japan' remains a pipe dream | The Japan Times”. The Japan Times (na jeziku: engleski). 27. 3. 2007. Pristupljeno 26. 7. 2018. 
  121. ^ a b Ton, Koyano (2010). Nihon bunkaron no inchiki (na jeziku: japanski). Tōkyō: Gentōsha. ISBN 978-4-344-98166-9. 
  122. ^ Onishi, Norimitsu (2. 4. 2005). „Japan-born Koreans live in limbo” (na jeziku: engleski). 
  123. ^ Onishi, Norimitsu (1. 11. 2008). „An Enclave of Brazilians Is Testing Insular Japan” (na jeziku: engleski). Pristupljeno 26. 7. 2018. 
  124. ^ „Asia Times: 'Home' is where the heartbreak is for Japanese-Peruvians”. www.atimes.com (na jeziku: engleski). 16. 10. 1999. Arhivirano iz originala 06. 01. 2010. g. Pristupljeno 26. 7. 2018. 
  125. ^ „Global Partners, Local Neighbors (Part 2): 80,000 Americans Reside in Japan – Asia Matters for America”. www.asiamattersforamerica.org (na jeziku: engleski). 15. 6. 2012. Pristupljeno 26. 7. 2018. 
  126. ^ „Registered Foreigners in Japan by Nationality” (PDF) (na jeziku: engleski). Statistics Bureau. Arhivirano iz originala (PDF) 24. 8. 2005. g. Pristupljeno 16. 1. 2011. 
  127. ^ „Recognition at last for Japan's Ainu” (na jeziku: engleski). 6. 6. 2008. Pristupljeno 26. 7. 2018. 
  128. ^ „JAPAN: The Invisible Race”. Time (na jeziku: engleski). 8. 1. 1973. Arhivirano iz originala 16. 12. 2012. g. Pristupljeno 26. 7. 2018. 
  129. ^ „JPRI Occasional Paper No. 15”. www.jpri.org (na jeziku: engleski). avgust 1999. Arhivirano iz originala 16. 01. 2013. g. Pristupljeno 26. 7. 2018. 
  130. ^ „Japan Statistical Yearbook 2016” (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 19. 5. 2016. g. Pristupljeno 26. 7. 2018. 
  131. ^ Lie, John (2001). Multiethnic Japan (na jeziku: engleski). Cambridge, Mass. ; London: Harvard University Press. ISBN 9780674013582. 
  132. ^ „Aso says Japan is nation of ‘one race’”. The Japan Times Online (na jeziku: engleski). 18. 10. 2005. Pristupljeno 26. 7. 2018. 
  133. ^ „Table A.17” (PDF). United Nations World Population Prospects, 2006 revision. UN. Pristupljeno 26. 7. 2018. 
  134. ^ „WHO: Life Expectancy in Israel Among Highest in the World”. Haaretz (na jeziku: engleski). 24. 5. 2009. Pristupljeno 26. 7. 2018. 
  135. ^ a b „Statistical Handbook of Japan 2017”. www.stat.go.jp (na jeziku: engleski). Statistics Bureau. Pristupljeno 26. 7. 2018. 
  136. ^ a b „図録▽世界各国の宗教”. www2.ttcn.ne.jp (na jeziku: japanski). 2000. Pristupljeno 31. 7. 2018. 
  137. ^ Bestor, Theodore C.; Bestor, Victoria, ur. (2008). Handbook of Japanese culture and society (na jeziku: engleski). London: Routledge. str. 66—77. ISBN 978-0-415-43649-6. 
  138. ^ McQuaid, John. „A View of Religion in Japan” (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 23. 01. 2016. g. Pristupljeno 31. 7. 2018. 
  139. ^ a b Reischauer, Edwin Oldfather; Jansen, Marius B. (1995). The Japanese Today: Change and Continuity (na jeziku: engleski). Harvard University Press. str. 215. ISBN 9780674471849. Pristupljeno 31. 7. 2018. 
  140. ^ a b v Breen, John; Teeuwen, Mark (1999). Shinto in Historical Perspective (na jeziku: engleski). Curzon. ISBN 9780700711703. Pristupljeno 31. 7. 2018. 
  141. ^ Zen Sand (na jeziku: engleski). University of Hawaii Press. 2003. str. 3—4. ISBN 9780824822842. Pristupljeno 31. 7. 2018. 
  142. ^ Totman, Conrad (2005). A History of Japan (na jeziku: engleski). Wiley. str. 72. ISBN 9781405123594. Pristupljeno 31. 7. 2018. 
  143. ^ a b Bestor, Theodore C.; Bestor, Victoria, ur. (2008). Handbook of Japanese culture and society (na jeziku: engleski). London: Routledge. str. 65. ISBN 978-0-415-43649-6. 
  144. ^ Brown 1993, str. 445.
  145. ^ Higashibaba, Ikuo (2001). Christianity in early modern Japan : Kirishitan belief and practice (na jeziku: engleski) ([Online-Ausg.]. izd.). Leiden: Brill. str. 1. ISBN 978-9004122901. 
  146. ^ Kato, Mariko (24. 2. 2009). „Christianity’s long history in the margins”. The Japan Times Online (na jeziku: engleski). Pristupljeno 31. 7. 2018. 
  147. ^ „Christians use English to reach Japanese youth - Mission Network News”. Mission Network News (na jeziku: engleski). 3. 9. 2007. Pristupljeno 31. 7. 2018. 
  148. ^ Fehrenbach, Heide; Poiger, Uta G. (2000). Transactions, Transgressions, Transformations: American Culture in Western Europe and Japan (na jeziku: engleski). Berghahn Books. str. 63. ISBN 9781571811080. Pristupljeno 31. 7. 2018. 
  149. ^ „図録▽都道府県民の信仰（都道府県宗教マップ）”. www2.ttcn.ne.jp (na jeziku: japanski). Pristupljeno 31. 7. 2018. 
  150. ^ Kato, Mariko (24. 2. 2009). „Christianity’s long history in the margins”. The Japan Times Online (na jeziku: engleski). Pristupljeno 31. 7. 2018. 
  151. ^ Nakhleh, Emile A.; Sakurai, Keiko; Penn, Michael (5. 1. 2008). Islam in Japan: A Cause for Concern? (PDF) (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala (PDF) 10. 10. 2017. g. Pristupljeno 31. 7. 2018. 
  152. ^ „Local Mosques and the Lives of Muslims in Japan | The Asia-Pacific Journal: Japan Focus”. www.japanfocus.org (na jeziku: engleski). The Asia Pacific Journal. Pristupljeno 31. 7. 2018. 
  153. ^ „Table: Muslim Population by Country”. Pew Research Center's Religion & Public Life Project (na jeziku: engleski). 27. 1. 2011. Pristupljeno 31. 7. 2018. 
  154. ^ Clarke, Peter Bernard (1993). The World's Religions: Understanding the Living Faiths (na jeziku: engleski). Reader's Digest. str. 208. ISBN 9780895775016. Pristupljeno 31. 7. 2018. 
  155. ^ „The Japanese Language”. web.mit.edu (na jeziku: engleski). Pristupljeno 10. 8. 2018. 
  156. ^ Heinrich, Patrick (2004). „Language Planning and Language Ideology in the Ryūkyū Islands”. Language Policy (na jeziku: engleski). 3 (2): 153—179. doi:10.1023/B:LPOL.0000036192.53709.fc. 
  157. ^ „15 families keep ancient language alive in Japan” (na jeziku: engleski). UN. Arhivirano iz originala 6. 1. 2008. g. Pristupljeno 27. 3. 2007. 
  158. ^ Ellington, Lucien (1. 9. 2005). „Japan Digest: Japanese Education”. Indiana University. Arhivirano iz originala 27. 4. 2006. g. Pristupljeno 27. 4. 2006. 
  159. ^ Ando, Albert; Moro, Andrea; Cordoba, Juan Pablo; Garland, Gonzalo (09. 1995). „Dynamics of demographic development and its impact on personal saving: case of Japan”. Ricerche Economiche (na jeziku: engleski). 49 (3): 179—205. doi:10.1016/0035-5054(95)90001-2. 
  160. ^ „Japanese Population Drops Most Since World War II After Quake”. Bloomberg.com (na jeziku: engleski). Pristupljeno 10. 8. 2018. 
  161. ^ Ryall, Julian (2012). „Japan's population contracts at fastest rate since at least 1947” (na jeziku: engleski). Pristupljeno 10. 8. 2018. 
  162. ^ „Key Development Forecasts for Japan”. www.ifs.du.edu (na jeziku: engleski). Pristupljeno 10. 8. 2018. 
  163. ^ „MOFA: Demographic Trends and Their Implications for Japan's Future”. www.mofa.go.jp (na jeziku: engleski). Pristupljeno 10. 8. 2018. 
  164. ^ Green, David (27. 3. 2017). „As Its Population Ages, Japan Quietly Turns to Immigration”. migrationpolicy.org (na jeziku: engleski). Pristupljeno 10. 8. 2018. 
  165. ^ French, Howard W. „Insular Japan Needs, but Resists, Immigration” (na jeziku: engleski). Pristupljeno 10. 8. 2018. 
  166. ^ „法務省”. www.moj.go.jp (na jeziku: japanski). Pristupljeno 10. 8. 2018. 
  167. ^ „2012 saw record-high 2,545 people apply for refugee status in Japan”. The Japan Times Online (na jeziku: engleski). 20. 3. 2013. Pristupljeno 10. 8. 2018. 
  168. ^ „Presidential Memorandum--Fiscal Year 2012 Refugee Admissions Numbers and Authorizations of In-Country Refugee Status”. whitehouse.gov (na jeziku: engleski). 30. 9. 2011. Pristupljeno 10. 8. 2018. 
  169. ^ Strom, Stephanie. „In Japan, Mired in Recession, Suicides Soar” (na jeziku: engleski). Pristupljeno 10. 8. 2018. 
  170. ^ „The Times & The Sunday Times” (na jeziku: engleski). Pristupljeno 10. 8. 2018. 
  171. ^ „Bare statistics mask human cost of Japan's high suicide rate”. Japan Today. 31. 3. 2010. Pristupljeno 3. 2. 2014. 
  172. ^ Ozawa-de Silva, Chikako (18. 9. 2008). „Too Lonely to Die Alone: Internet Suicide Pacts and Existential Suffering in Japan”. Culture, Medicine, and Psychiatry (na jeziku: engleski). 32 (4): 516—551. doi:10.1007/s11013-008-9108-0. 
  173. ^ „Beyond the Rhetoric: Essential Questions About Japanese Education - Foreign Policy Research Institute”. Foreign Policy Research Institute (na jeziku: engleski). 18. 12. 2003. Pristupljeno 11. 8. 2018. 
  174. ^ „Article expired”. The Japan Times (na jeziku: engleski). 10. 5. 2013. Pristupljeno 11. 8. 2018. 
  175. ^ „OECD Better Life Index”. www.oecdbetterlifeindex.org (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 31. 5. 2016. g. Pristupljeno 11. 8. 2018. 
  176. ^ „Japan” (PDF) (na jeziku: engleski). OECD. Pristupljeno 11. 8. 2018. 
  177. ^ Otake, Tomoko (25. 11. 2015). „Public education spending in Japan lowest in OECD for sixth straight year”. The Japan Times Online (na jeziku: engleski). Pristupljeno 11. 8. 2018. 
  178. ^ „OECD.Stat Education and Training > Education at a Glance > Educational attainment and labor-force status > Educational attainment of 25–64 year-olds”. OECD. 
  179. ^ „MEXT : 1．Overview”. www.mext.go.jp (na jeziku: engleski). Pristupljeno 11. 8. 2018. 
  180. ^ „Universities”. Top Universities (na jeziku: engleski). Pristupljeno 11. 8. 2018. 
  181. ^ „OECD’s PISA survey shows some countries making significant gains in learning outcomes - OECD”. www.oecd.org (na jeziku: engleski). Pristupljeno 11. 8. 2018. 
  182. ^ Rodwin, Victor. „Health Care in Japan” (na jeziku: engleski). New York University. Pristupljeno 11. 8. 2018. 
  183. ^ „Health Insurance / Social Security in Japan March 2000”. www.ipss.go.jp (na jeziku: engleski). Pristupljeno 11. 8. 2018. 
  184. ^ „Tokyo Stock Exchange ranked third in Asia in 2014”. Nikkei Asian Review. 16. 1. 2015. Arhivirano iz originala 8. 12. 2015. g. Pristupljeno 5. 12. 2015. 
  185. ^ Inman, James (21. 1. 2011). „China confirmed as World's Second Largest Economy”. The Guardian. London. Pristupljeno 21. 1. 2011. 
  186. ^ „World Factbook, Country comparison: Public debt”. CIA. Arhivirano iz originala 15. 10. 2008. g. Pristupljeno 20. 8. 2017. 
  187. ^ „Manufacturing and Construction”. Statistical Handbook of Japan. Statistics Bureau. Pristupljeno 16. 1. 2011. 
  188. ^ Fackler, Martin (21. 4. 2010). „Japan Tries to Face Up to Growing Poverty Problem”. The New York Times. Pristupljeno 16. 1. 2011. 
  189. ^ „2008 Housing and Land Survey”. Statistics Bureau. Pristupljeno 20. 1. 2011. 
  190. ^ a b „Economic survey of Japan 2008”. OECD. Arhivirano iz originala 9. 11. 2010. g. Pristupljeno 25. 8. 2010. 
  191. ^ „Foreign investment in Japan soars”. BBC. 29. 6. 2005. Pristupljeno 16. 1. 2011. 
  192. ^ „Japan's Economy: Free at last”. The Economist. 20. 7. 2006. Pristupljeno 23. 1. 2011. 
  193. ^ „Activist shareholders swarm in Japan”. The Economist. 28. 6. 2007. Pristupljeno 23. 1. 2011. 
  194. ^ „Japan's Best Global Brands 2017”. Ranking the Brands. 17. 2. 2017. Pristupljeno 2. 11. 2017. 
  195. ^ How 1996, str. 58f.
  196. ^ Totman 2005, str. 312–314. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFTotman2005 (help)
  197. ^ McCargo 2000, str. 18–19. sfn greška: više ciljeva (3×): CITEREFMcCargo2000 (help)
  198. ^ Ryan, Liam (1. 1. 2000). „The "Asian economic miracle" unmasked: The political economy of the reality”. International Journal of Social Economics. 27 (7–10): 802—815. doi:10.1108/03068290010335235. 
  199. ^ Masake, Hisane (10. 4. 2016). „A farewell to zero”. Asia Times. Arhivirano iz originala 20. 11. 2006. g. Pristupljeno 16. 1. 2011. 
  200. ^ „Country/Economy Profiles: Japan” (na jeziku: engleski). World Economic Forum. Pristupljeno 24. 2. 2016. 
  201. ^ „Competitiveness Rankings” (na jeziku: engleski). World Economic Forum. Pristupljeno 24. 2. 2016. 

Literatura uredi

Istorija

Vlada i politika

Administrativna podela

Privreda

  • Howe, Christopher (1996). The Origins of Japanese Trade Supremacy. Hurst & Company. str. 58f. ISBN 978-1-85065-538-1. 
  • McCargo, Duncan (2000). Contemporary Japan. Macmillan. str. 18—19. ISBN 978-0-333-71000-5. 

Spoljašnje veze uredi

Vlast
Opšte informacije
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Јапан&oldid=27548029”