J (ćiriličko)
Ćiriličko slovo Ј | ||||||
---|---|---|---|---|---|---|
Slova slovenskih jezika | ||||||
А | А́ | А̀ | А̄ | Б | В | Г |
Ґ | Ѓ | Д | Ђ | Е | Ѐ | É |
Ē | Ё | Є | Ж | З | З́ | Ѕ |
И | Ѝ | И́ | І | Ї | Й | Ј |
К | Ќ | Л | Љ | М | Н | Њ |
О | Ó | Ò | Ō | П | Р | С |
С́ | Т | Ћ | У | У́ | У̀ | Ў |
Ф | Х | Ц | Ч | Џ | Ш | Щ |
Ъ | Ы | Ь | Э | Ю | Я | |
Slova neslovenskih jezika | ||||||
Ӑ | Ӓ | Ә | Ӛ | Ӕ | Ғ | Ҕ |
Ӻ | Ӷ | Ģ | G̑ | Ԁ | Ԃ | Ꚉ |
Ԭ | Ԫ | Ꚁ | Ӗ | Ӂ | Җ | Ӝ |
Ԅ | Ӟ | Ҙ | Ž | Ẕ | Ẓ | Ԑ |
Ӡ | Ź | Ԇ | Ꚅ | Ӣ | Ҋ | Ӥ |
Қ | Ӄ | Ҡ | Ҟ | Ҝ | Ԟ | Ԛ |
Ӆ | Ԓ | Ԡ | Ԉ | Ԕ | Ӎ | Ӊ |
Ң | Ӈ | Ԩ | Ҥ | Ԣ | Ԋ | Ӧ |
Õ | Ө | Ӫ | Ҩ | Ԥ | Ҧ | Ҏ |
Ř | Ԗ | Ҫ | Ԍ | Ҭ | Ꚑ | Ԏ |
Ӯ | Ӱ | Ӳ | Ү | Ү́ | Ұ | H̑ |
Ҳ | Ӽ | Ӿ | Һ | Ꙡ | Ҵ | Ҷ |
Ӵ | Ӌ | Ҹ | Ꚇ | Ꚓ | Ҽ | Ҿ |
Ы̄ | Ӹ | Ы̆ | Ҍ | Ӭ | Э̆ | Э̄ |
Э̇ | Ю̆ | Ю̈ | Ю̄ | Є̈ | Я̆ | Я̄ |
Я̆ | Я̈ | Ԙ | Ԝ | Ӏ | ||
Istorijska slova | ||||||
Ꙉ | Ѻ | Ѹ | Ꙋ | Ѡ | Ѽ | Ѿ |
Ҁ | Ѣ | Ꙓ | Ꙗ | Ѥ | Ѧ | Ѫ |
Ѩ | Ѭ | Ѯ | Ѱ | Ѳ | ֹѴ | Ѷ |
Ꙟ | Ꚏ | Ꚗ | Ꙥ | Ꙧ | Ꙣ | Ꙑ |
Ꙭ | Ꙩ | ꙮ | ||||
Digrafi ćirilice | ||||||
Sva slova ćirilice |
Slovo J je jedanaesto slovo srpske ćirilice.
Istorija
urediUveo ga je Vuk Karadžić kada je pisao „Srpski rječnik“.
Nijedna druga promena azbuke nije bila napadanija od strane Vukovih protivnika. Slovo za glas j zaista je bilo preko potrebno našoj ćirilici, ali je Vuku na raspolaganju stajalo nekoliko slova koja su već dotad u različitim redakcijama crkvenoslovenskog jezika imala ulogu slova j. Bila su to slova і, ї, й zajedno sa dvoglasima i mekim znakom ь. Da je izabrao neko od tih slova, Vuk bi izbegao primedbe o „pošokčavanju“ srpske azbuke. On u početku jest upotrebljavao ćirilično ї da predstavlja glas j, što su pre njega već upotrebljavali jezički reformatori Dositej Obradović i Sava Mrkalj, ali je zatim od toga odustao.[1]
Vuk je u Predgovoru Srpskog rječnika (1818) preuzimanje u novu azbuku slova „j“ iz latinice pravdao već postojećom sličnošću latiničnih i ćiriličnih slova, i time što su latinična slova grčkog porekla kao i slovenska. Jedan od razloga bio je i taj što je takav kalup već postojao u štamparijama. No, Vukovi argumenti nisu bili dovoljni, već se na Vuka gledalo popreko kao na oružje u rukama katoličko-jezuitske propagande. Naišao je na jak otpor sveštenstva, pa i samog kneza Miloša. U mnoge srpske kuće dugo nije smela da uđe knjiga s „jotom“. Francuski diplomata Boa le Kont piše kako su mu 1834. godine srpske starešine govorile: „Srpski bi se narod ceo dao nabiti na kolac, pre nego što bi pristao da piše latinicom“.[1]
Osobine
urediSlovo J je, prema fonetici:
- konsonant (suglasnik) - jedan od 25
- sonant (vrlo zvučan suglasnik) - jedan od 8 (V, L, R, Lj, J, M, N, Nj)
- prednjonepčani suglasnik - jedan od 9 (J, Lj, Nj, Đ, Ć, Dž, Č, Ž, Š)
- meki prednjonepčani suglasnik - jedan od 5 (J, Lj, Nj, Đ, Ć)
Pomoću slova J nastaju neki sliveni suglasnici:
- Đ - nastaje od D+J
- Ć - nastaje od T+J
- Lj - nastaje od L+J
- Nj - nastaje od N+J
Vidi još
urediReference
uredi- ^ a b Dača (2024-04-07). „Anegdote oko jote”. RASEN (na jeziku: srpski). Pristupljeno 2024-05-15.