Kraljevina Pruska

бивша немачка држава од 1701. до 1918.

Kraljevina Pruska (nem. Königreich Preußen) bila je nemačka kraljevina koja je obuhvatala i delove današnje Poljske, Rusije, Litvanije, Danske i Češke od 1701. do 1918. Ono je bila vodeća sila iza ujedinjenja Nemačke 1871. u Nemačko carstvo sve do njegovog poraza u Prvom svetskom ratu. Kraljevina je dobila ime po teritoriji Pruskoj, iako je glavna baza kraljevstva bilo u Brandenburgu. Prestonica države je bio Berlin.

Kraljevina Pruska
Königreich Preußen
Pruska
Grb Pruske
Grb
Krilatica: Suum cuique (latinski jezik)
Himna
(nezvanična) Pesma Pruske (Preußenlied),(carska) Živeo ovenčan pobedničkim vencom (Heil dir im Siegerkranz)

Kraljevina Pruska unutar Nemačkog carstva
Geografija
Kontinent Evropa
Prestonica Kenigzberg, Potsdam, kasnije Berlin
Društvo
Službeni jezik nemački
Religija protestantizam i katolicizam
Oblik države monarhija
Istorija
Postojanje  
 — Osnivanje 1701.
 — Ukidanje 1918. (217 god.)
Geografske i druge karakteristike
Površina  
 — ukupno 297.007 km²
Zemlje prethodnice i naslednice
Pruske
Prethodnice: Naslednice:
Sveto rimsko carstvo

Pruska je bila velika sila od osnivanja kraljevine, mada je postala vojna sila još kao vojvodstvo za vreme vojvode Fridriha Vilhelma.[1][2]

Istorija uredi

 
 

Istorija Brandenburga i Pruske
Sjeverna marka
do 12. vijeka
Prusi
do 13. vijeka
Markgrofovija Brandenburg
1157–1618 (1806)
Tevtonski vitezovi
1224–1525
Prusko vojvodstvo
1525–1618
Kraljevska Pruska
1466–1772
Brandenburg-Pruska
1618–1701
Prusko kraljevstvo
1701–1918
Slobodna Država Pruska
1918–1947
Klajpedska oblast
(Litvanija)
1920–1939 / 1945–present
Brandenburg
(Njemačka)
1947–1952 / 1990–danas
Povraćene zemlje
(Poljska)
1918/1945–danas
Kalinjingradska oblast
(Rusija)
1945–danas

Osnivanje uredi

 
Krunisanje Fridriha I za kralja.

Hoencolerni iz Brandenburga su 1529. osigurali nasleđivanje Pomeranijskog vojvodstva posle niza sukoba, zadobili njen istočni deo nakon Vestfalskog mira.

Od 1618. Elektoratom Brandenburg i Pruskim vojvodstvom su putem personalne unije vladali pripadnici dinastije Hoencolern („Brandenburg-Pruska”). Brandenburg je bio deo Svetog rimskog carstva, a Prusko vojvodstvo poljski feud. Tokom Drugog severnog rata, Ugovorom iz Labijaua i Ugovorom iz Vehlau-Bromberga Hoencolerni su dobili suverenitet nad Pruskim vojvodstvom. Stoga, u zamenu za savez protiv Francuske u Ratu za špansko nasleđe, izbornik kralja Fridrih III se krunisao za „u Pruskoj” kao Fridrih I 1701. godine. Zakonski gledano, nijedno kraljevstvo nije moglo postojati unutar Svetog rimskog carstva, osim Češke. Međutim, Fridrih je, polazeći od toga da Pruska nikada nije pripadala carstvu i da su Hoencolerni potpuno suvereni nad njom, smatrao da je mogao da uzdigne Prusku u rang kraljevstva.

Naslov „kralj u Pruskoj” je usvojen da se naglasi da su izborni knezovi kraljevi samo u njihovom bivšem vojvodstvu. U Brandenburgu i delovima njihovog domena koji su još uvek bili u Carstvu, oni su pravno gledano bili samo kneževi izbornici. Ipak, do ovog perioda autoritet cara je bio samo nominalan. Vladari raznih teritorija Carstva su se ponašali kao vladari suverenih država, i samo su formalno priznavali carev autoritet. Stoga, iako je Brandenburg ostao deo Carstva do njegovog kraja 1806, od 1701. pa nadalje tretiran je kao de facto deo kraljevstva. Međutim, zbog pravne činjenice da su Hoencolerni još uvek bili carevi podanici u teritorijama koji su bili delovi carstva, nastavili su da koriste titulu kneževa izbornika Brandenburga sve do kraja carstva. Stanje je bilo tako sve do 1772. kada je titula promenjena u „kralj Pruske”.

1701—1721: Posledice Tridesetogodišnjeg rata i Velikog severnog rata uredi

Nova Kraljevina Pruska bila je vrlo siromašna prirodnim resursima i razorena Tridesetogodišnjim ratom. Njena teritorija je bila rasuta. Prostirala se u dužini od 1.200 km od zemalja u Pruskom vojvodstvu na jugoistočnoj obala Baltičkog mora, do postojbine Hoencolerna Brandenburga i eksklava kao što su bili Klev, Mark i Ravensberg u Porajnju. Godine 1708, otprilike jedna trećina stanovništva Pruskog vojvodstva je bila žrtva kuge.[3] Kuga je dosegla Prenclau u avgustu 1710, ali na kraju povukla pre nego što je moglo stići do prestonice Berlina, što je bilo samo 80 km daleko.

Švedski poraz od Rusije, Saksonije, Poljske, Danske-Norveške, Hanovera i Pruske u Velikom severnom ratu (1700—1721) označio je kraj značajne švedske moći na južnim obalama Baltičkog mora. U toku Pomeranijskog pohoda i po odredbama rusko-švedskog mira iz Stokholma (januar 1720), Pruska je dobila južnu Švedsku Pomeraniju sa Ščećinom.

Veliki knez-izbornik je uveo junkere, zemljoposedničku aristokratiju, u činovništvo i vojsku svoje kraljevine. Povećano je zanimanje za poljsku vojsku i obrazovni sistem.[4] Kralj Fridrih Vilhelm I je uveo pruski obavezni obrazovni sistem 1717.[4]

1740—1760: Šleski ratovi uredi

 
Kralj Fridrih Veliki nadgleda vađenje krompira.

Godine 1740. na pruski presto stupio je kralj Fridrih II Veliki. Koristeći kao izgovor sporazum iz 1537. (na koji je car Ferdinand I stavio veto) kojim je trebalo da delovi Šleske pripadnu Brandenburgu nakon nestanka svoje vladajuće dinastije Pjastovića, Fridrih je napao Šlesku, čime je započeo Rat za austrijsko nasleđe. Nakon vrlo brzog zauzimanja Šleske, Fridrih je ponudio svoju zaštitu nadvojvotkinji Mariji Tereziji, ako se pokrajina preda njemu. Ponuda je odbijena, ali Austrija se suočila nekoliko drugih protivnika, a Fridrih je na kraju mogao da dobije formalni ustupak sporazumom iz Berlina 1742.

Na iznenađenje mnogih, Austrija je uspešno uspela obnoviti rat. Godine 1744. Fridrih je napao opet kako bi sprečio odmazdu i zahtevao je, ovaj put, Češku. Nije uspeo, ali francuski pritisak na austrijskog saveznika Veliku Britaniju doveo je do niza sporazuma i kompromisa, što je kulminiralo 1748. godine sporazumom iz Ahena kojim je obnovljen mir i Pruskoj je ostavljena većina Šleske.

Ponižena zbog ustupanja Šleske, Austrija je radila na osiguravanju saveza s Francuskom i Rusijom („Diplomatska revolucija”), dok je Pruska odvučena u britanski tabor formiravši Anglo-pruski savez. Kad je Fridrih preventivno napao Saksoniju i Češku tokom nekoliko meseci tokom 1756—1757, pokrenuo je Sedmogodišnji rat koji se takođe može smatrati prvim svetskim ratom, jer se vodio na tri kontinenta (Evropi i u francuskim i britanskim kolonijama u Americi i Aziji).

Taj rat je za prusku vojsku bio očajna borba, a činjenica da je uspeo uvući veliki deo Evrope u rat svedočila je o Fridrihovim vojnim veštinama. Suočen istovremeno sa Austrijom, Rusijom, Francuskom i Švedskom i samo sa Hanoverom (i ostrvskom Velikom Britanijom) kao značajnim saveznikom, Fridrih je uspeo sprečiti ozbiljnu invaziju do oktobra 1760, kada je ruska vojska nakratko zauzela Berlin i Kenigsberg. Situacija je postajala sve nepovoljnija, sve do smrti Jelisavete (Čudo dinastije Brandenburg). Stupanje na vlast prusofila Petra III oslobodilo je Prusku pritiska na istočnom frontu. Švedska se povukla iz rata u otprilike isto vreme.

Pobedivši austrijsku vojsku u bici kod Burkersdorfa i oslanjajući se na nastavak britanskog uspeha protiv Francuske u ratu u kolonijama, Pruska je konačno mogla uspostaviti status quo ante bellum na kontinentu. Ovaj rezultat je potvrdio veliku prusku ulogu u nemačkim pokrajinama i učvrstio zemlju kao veliku evropsku silu. Fridrih, zgrožen skoro potpunim porazom Pruske, proveo je ostatak svog života kao mnogo miroljubivi vladar.

1772, 1793 i 1795: Podele Poljsko-litvanske unije uredi

Na istoku i jugu Pruske, Poljsko-litvanska unija je postepeno slabila tokom 18. veka. Zabrinut zbog sve većeg ruskog uticaja u poljskim unutrašnjim poslovima i mogućeg širenja Ruske Imperije, Fridrih II je imao značajnu ulogu u pokretanju prve podele Poljske između Rusije, Pruske i Austrije godine 1772. kako bi održao ravnotežu snaga. Kraljevina Pruska je pripojila većinu poljske pokrajine „Kraljevske Pruske”, uključujući Varmiju. Pripojene zemlje su sledeće godine organizovane u pokrajinu Zapadna Pruska. Nova teritorija se priključila pokrajini Istočnoj Pruskoj (područje prethodno poznato kao Prusko vojvodstvo) sa Pomeranijom, čime su ujedinjene istočne teritorije kraljevstva.

Nakon što je Fridrih preminuo 1786. godine, njegov nećak Fridrih Vilhelm II je nastavio podelu, stekavši veliki deo zapadne Poljske 1793. Godine 1795. Kraljevina Poljska je prestala postojati, a veliko područje (uključujući i Varšavu) prema jugu Istočne Pruske je postalo deo Pruske. Ove nove teritorije su organizovane u pokrajinama Nova Šleska, Južna Pruska i Nova Istočna Pruska.

1801—1815: Napoleonovi ratovi uredi

Bazelskim mirom (1795) završen je Rat prve koalicije protiv Francuske. Po njemu su Prva francuska republika i Pruska propisale da će Pruska osigurati neutralnost Svetog rimskog carstva u svim njegovim područjima severno od linije razdvajanja na reci Majni, uključujući i britanske kopnene dominione Hanover i vojvodstvo Bremen-Verden. U tu svrhu, Hanover (uključujući Bremen-Verden) su takođe morali da daju odrede za tzv. razdvajajuću vojsku za održavanje stanja naoružane neutralnosti.

Tokom Rata druge koalicije protiv Francuske (1799—1802) Napoleon Bonaparta je tražio od Pruske da osvoji kontinentalne britanske posede. Godine 1801. 24.000 pruskih vojnika je napalo, iznenadivši Hanover, koji se predao bez borbe. U aprilu 1801. pruski vojnici su stigli u Štade, prestonicu Bremen-Verdena i tamo ostali do oktobra iste godine. Ujedinjeno Kraljevstvo je u početku ignorisalo prusko neprijateljstvo, ali kada se pridružilo pro-francuskoj koaliciji naoružanih „neutralnih” sila, kao što su Danska-Norveška i Rusija, Velika Britanija je počela da presreće pruske brodove. Nakon bitke kod Kopenhagena (1801) koalicija se raspala i Pruska je opet povukla svoje odrede.

Na Napoleonov podsticaj, Pruska je ponovo zauzela britanski Hanover i Bremen-Verden početkom 1806. Na dan 6. avgusta iste godine Sveto rimsko carstvo je ukinuto nakon Napoleonovih pobeda nad Austrijom. Titula Kurfürst (izborni knez) Brandenburga je postala besmislena, pa je izbačena iz upotrebe. Međutim, Fridrih Vilhelm III je sada bio de jure i de facto suveren svih poseda Hoencolerna. Ranije su hoencolerski suvereni nosili brojne titule i krune, od Vrhovnog guvernera protestantskih crkava (summus episcopus) do kralja, izbornog kneza, velikog vojvode, vojvoda raznih regija i teritorija pod njegovom vlašću. Posle 1806. Fridrih Vilhelm III je jednostavno bio samo kralj Pruske i summus episcopus.

 
Napoleonov ulazak u Berlin.

Međutim, nakon što se Pruska okrenula protiv Francuskog carstva i bila poražena u bici kod Jene (11. novembra 1806), kralj Fridrih Vilhelm III je bio prisiljen da privremeno pobegne u udaljeni Memel. Nakon Tilzitskog mira 1807, Pruska je izgubila oko polovinu svoje teritorije, uključujući i zemlje zadobijene drugom i trećom podelom Poljske (koja je sada potpala pod Varšavsko vojvodstvo) i sve zemlje zapadno od Elbe. Francuska je ponovo osvojila Hanover, uključujući i Bremen-Verden. Ostatak kraljevstva je bio pod okupacijom francuskih vojnika (o pruskom trošku), a kralj je bio dužan da sklopi savez sa Francuskom i pridruži se Kontinentalnom sistemu.

Nakon Napoleonovog poraza u Rusiji, Pruska je napustila savez i učestvovala je u Šestoj koaliciji tokom „oslobodilačkog rata” (nem. Befreiungskriege) protiv francuske okupacije. Pruski vojnici pod maršalom Gebhardom Leberehtom fon Bliherom su značajno doprineli u bici kod Vaterloa 1815. i konačnoj pobedi nad Napoleonom.

Nakon Napoleona uredi

 
Širenje Pruske 1807—1871
plavo-teritorije prema Tilzitskom miru 1807.
zeleno-dobijeno 1815.
tirkiz-dobijeno u ratu sa Danskom i Austrijom 1864—1866.

Pruska nagrada za svoj udeo u porazu Francuske je došla na Bečkom kongresu, gde je Pruska dobila većinu svojih izgubljenih teritorija i još više, uključujući i 40% Kraljevine Saksonije i veći deo Porajnja. Veliki deo teritorija dobijen u trećoj podeli Poljske dodeljeno je Kongresnoj Poljskoj pod ruskom vlašću.

Sa ovim pruskim teritorijalnim dobicima, kraljevstvo je reorganizovano u deset provincija. Većina kraljevstva, osim provincija Istočne Pruske, Zapadne Pruske i Posena, postalo je deo nove Nemačke konfederacije, konfederacije 39 suverenih država koje su zamenile ukinuto Sveto rimsko carstvo.

Fridrih Vilhelm III je podvrgnuo Prusku brojnim administrativnim reformama, među ostalima reorganizaciji vlade putem ministarstava, što je ostalo formativno sledećih sto godina.

Što se tiče religije, reformisani kalvinist Fridrih Vilhelm III, kao vrhovni guverner protestantskih crkava, pokrenuo je svoj dugogodišnji projekat (započet 1798.) da se ujedine evangeličke i reformisane crkve godine 1817. (tzv. Pruska unija). Kalvinistička manjina ga je snažno podržavala, a luteranska većina nešto manje, pa je stvorena jedinstvena protestantska Evangelistička crkva u Pruskoj. Međutim, sukobi koje su usledili proizveli su 1830. trajni raskol između ujedinjenih luterana i starih luterana.

Kao posledica revolucija iz 1848, kneževine Hoencolern-Sigmaringen i Hoencolern-Hehingen (kojima je vladala katolička kadetska grana dinastije Hoencolern) su pripojene Pruskoj 1850. godine, i kasnije ujedinjene u provinciju Hoeencolern.

Nemački ratovi za ujedinjenje uredi

Pola veka nakon Bečkog kongresa trajao je sukob ideala u Nemačkoj konfederaciji između formiranja jedne nemačke nacije i očuvanja postojećih manjih nemačkih država i kraljevina. Stvaranje nemačke carinske unije (Zollverein) 1834, koja je isključila Austrijsko carstvo, povećalo je pruski uticaj nad državama članicama. Kao posledica revolucija iz 1848, kralju Fridrihu Vilhelmu IV je ponuđena kruna ujedinjene Nemačke u Frankfurtskom parlamentu. Fridrih Vilhelm odbio je tu ponudu uz obrazloženje da revolucionarna skupština ne može dodeljivati kraljevske titule. Ali postojala su i druga dva razloga zbog kojih je odbio: ako bi to učinio to bi malo doprinelo okončanju unutrašnje borbe za vlast između Austrije i Pruske, a svi pruski kraljevi (uključujući i Vilhelma I) su strahovali da bi formiranje nemačkog carstva označilo kraj pruske nezavisnosti među nemačkim državama.

Godine 1848, akcije koja je preduzela Danska prema vojvodstvima Šlezvig i Holštajn dovele su do Prvog šlezviškog rata (1848—1851) između Danske i Nemačke konfederacije. Danska je odnela pobedu.

Fridrih Vilhelm je objavio prvi pruski ustav svojom odlukom 1850. godine. Ovaj dokument umeren po merilima tog vremena, ali konzervativan po današnjim merilima, stvorio je dva doma parlamenta. Donji dom ili zakonodavno telo su birali svi poreski obveznici, koji su bili podeljeni u tri kategorije čiji su glasovi vredeli u zavisnosti od iznosa plaćenog poreza. Žene i oni koji ne plaćaju porez nisu imali pravo glasa. To je omogućilo da nešto više od trećine birača izabere 85% zakonodavnog tela. Gornji dom, koji je kasnije preimenovan u „Dom knezova”, imenovao je kralj. On je zadržao punu izvršnu vlast i ministri su bili odgovorni samo njemu (zaista, i do 1910. pruski kraljevi smatrali su da vladaju po božanskom pravu). Kao rezultat toga, vlast zemljoposedničke klase, junkera, ostala je neprekinuta, naročito u istočnim provincijama.

Fridrih Vilhelm je pretrpeo moždani udar 1857. godine, a njegov mlađi brat, knez Vilhelm, postao je regent. Vilhelm je vodio znatno umereniju politiku i stekao dovoljno snage godine da je posle smrti Fridriha Vilhelma 1861. mogao da postane kralj Vilhelm I zahvaljujući svojim sposobnostima. Međutim, ubrzo nakon dolaska na presto, suočio se sporom sa svojim parlamentom oko veličine vojske. Parlament, kojim su dominirali liberali, ustupio je pred Vilhelmovom željom da se poveća broj pukova i uskratio odobrenje za budžet koji bi to odobrilo. U pat-poziciji koja je usledila, Vilhelm je razmatrao da abdicira u korist svog sina, princa Fridriha Vilhelma. Međutim, ipak su ga uverili da imenuje za premijera Ota fon Bizmarka, veleposlanika u Francuskoj. Bizmark je preuzeo dužnost 23. septembra 1862.

Iako je Bizmark imao ugled čvrstog konzervativca, on je u početku bio spreman tražiti kompromis u pitanjima koji su se ticali budžeta. Međutim, Vilhelm je odbio rasprave o tomu, jer je smatrao da su vojna pitanja isključiva nadležnost vladara. Uvučen u politiku sukoba, Bizmark je smislio teoriju romana. Prema ustavu, kralj i parlament su bili odgovorni za usaglašavanje budžeta. Bizmark je tvrdio da budući da nije došlo do sporazuma, postoji „rupa” u ustavu, pa je vlada morala nastaviti da prikuplja poreze i isplaćuje sredstva u skladu sa starim budžetom kako bi nastavila sa radom. Vlada je time delovala bez novog budžeta od 1862. do 1866, čime je Bizmarku omogućeno da sprovede Vilhelmove vojne reforme.

Liberali su žestoko osudili Bizmarka kao kršitelja osnovnih zakona. Međutim, Bizmarkov pravi plan je bio u skladu s liberalizmom. Iako se ranije odupirao nemačkom ujedinjenju, sada je došao do uverenja da je ono neizbežno. Po njegovom mišljenju konzervativne snage su morale preuzeti vođstvo u procesu stvaranja jedinstvene nacije. Takođe je verovao da su liberali srednje klase želeli ujedinjenu Nemačku više nego što su hteli razbiti stege tradicionalnih snaga u društvu. On je tako krenuo u proces stvaranja ujedinjene Nemačke pod pruskim vođstvom, i vodio je Prusku kroz tri rata čime je na kraju postigao taj cilj.

 
Posledice Austrijsko-pruskog rata (1866)
  Pruska

Prvi od tih ratova je bio Drugi šlezvički rat (1864), koji je započela Pruska i uspela u dobijanju austrijske pomoći. Danska je bila teško poražena i predala je i Šlezvig i Holštajn Pruskoj, odnosno Austriji.

Podeljena uprava nad Šlezvigom i Holštajnom je zatim postala okidač za Austrijsko-pruski rat (1866), u kom je Pruska, u savezu s Kraljevinom Italijom i raznim severnim nemačkim državama, objavila rat Habzburškoj monarhiji. Koalicija predvođena Austrijom je bila slomljena, a Pruska je anektirala četiri manje saveznice-Kraljevinu Hanover, Elektorat Hesen, Vojvodstvo Nasau i Slobodni grad Frankfurt. Pruska je takođe pripojila Šlezvig i Holštajn i takođe efektivno anektirala Saxe-Lauenburg nateravši ga u personalnu uniju s Pruskom (koja je pretvorena u punu uniju 1876. godine). Kralj Vilhelm je u početku hteo teritoriju same Austrije, ali ga je Bizmark uverio da odbaci tu zamisao. Iako je Bizmark želeo da Austrija ne igra nikakvu buduću ulogu u nemačkim pitanjima, on je i dalje smatrao da bi Austrija mogla biti važan budući saveznik.

S tim teritorijalnim dobicima, pruski posedi u Porajnju i Vestfaliji su po prvi put spojeni na ostatkom kraljevstva. Računajući na de facto pripajanje Saxe-Lauenburga, Pruska se sada pružala neprekidno preko severne dve trećine Nemačke. Ostaće na tom obimu do zbacivanja monarhije 1918.

Bizmark je iskoristio ovu priliku da dovrši budžetski spor s parlamentom. On je predložio zakon o nadoknadi štete kojim mu se daje retroaktivno odobrenje za upravljanje bez zakonskog budžeta. Pretpostavljao je, tačno kako se ispostavilo, da će to dovesti do podele između njegovih liberalnih protivnika. Dok su neki od njih tvrdili da ne sme biti kompromisa s načelima ustavne vlasti, većina liberala odlučila je da podrži zakon u nadi da će se postići više slobode u budućnosti.

Nemačka konfederacija se raspala u sklopu rata. Umesto nje, Pruska je ujedinila 21. države severno od Majne osnovavši godine 1867. Severnonemačku konfederaciju. Pruska je bila dominantna država u ovoj novoj konfederaciji, čineći četiri petine njene teritorije i stanovništva. Njena gotovo totalna kontrola je potvrđena u ustavu koji je napisao Bizmark. Izvršna vlast je poverena predsedniku — pruskoj kruni u skladu s naslednim pravom. Njemu je pomagao kancelar odgovoran samo njemu. Tu su i dva doma parlamenta: donji dom ili Rajhstag, bio je izabran na temelju opšteg biračkog prava muškaraca. Gornji dom, ili Bundesrat (Savezno veće) imenovale su državne vlasti. Bundesrat je u praksi bio jači. Pruska je imala 17 od 43 glasa, i lako je mogla kontrolisati postupak kroz saveze s drugim državama. Za sve namere i svrhe, novim grupisanjem je dominirao Bizmark. On je služio kao vlastiti ministar spoljnih poslova za gotovo celo vreme svog mandata kao premijera Pruske, a u tom svojstvu je bio u mogućnosti da upućuje pruskog zastupnika za Bundesrat.

 
Proglašenje Nemačkog carstva u Versaju

Južne nemačke države (osim Austrije) su bile prisiljene da prihvate vojne saveze s Pruskom, i Pruska je započela korake kako bi ih spojila sa Severnonemačkom konfederacijom. Bizmarkovo planirano ujedinjenje Nemačke u vidu male Nemačke je došlo znatno bliže ostvarenju.

Završni čin ovih događanja bio je Francusko-pruski rat (1870), gde je Bizmark naterao francuskog cara Napoleona III da objavi rat Pruskoj. Aktiviravši saveze koji su uspostavljeni nakon austro-pruskog rata, nemačke države su se okupile i brzo porazile Francusku. Čak i pre toga, Bizmark je bio u mogućnosti da dovrši posao ujedinjenja Nemačke pod pruskim vođstvom. Patriotski zanos izazvan ratom s Francuskom bio je previše za preostale protivnike jedinstvene nacije, pa je 18. januara 1871. (170. godišnjica krunisanja prvog pruskog kralja Fridriha I) proglašeno Nemačko carstvo u Dvorani ogledala u Versajskoj palati kod Pariza, dok je delovi francuskog glavnog grada i dalje bili pod opsadom. Kralj Vilhelm postao prvi car ujedinjene Nemačke.

1871—1918: Vrhunac i pad uredi

 
Pruske provincije (zeleno) unutar Nemačkog carstva (žuto)

Bizmarkovo novo carstvo je bila najmoćnija država na kontinentu. Pruska dominacija nad novim carstvom bila je gotovo jednaka kao i u Severnonemačkoj konfederacije. Pruska je imala dve trećine teritorija carstva i tri petine stanovništva. Carska kruna je bila nasledstvo dinastije Hoencolern. Pruska je takođe imala veliku većinu mesta u Bundesratu, a kao i pre mogla je kontrolisati odluke. Carska vojska je u suštini bila uvećana pruska vojska, a ambasade novog carstva su uglavnom bile stare pruske ambasade.

Međutim, seme za buduće probleme ležalo je u nesrazmeri između carskog i pruskog sistema. Carstvo je davalo pravo glasa svim muškarcima preko 25 godina. Međutim, Pruska je zadržala restriktivni troklasni sistem glasanja, u kojem je imala 17,5 puta veću glasačku moć od ostatka stanovništva. Kako je carski kancelar bio, osim u dva razdoblja (januar-novembar 1873. i 1892—1894), i premijer Pruske, ovo je značilo da su kralj/car i premijer/kancelar morali da traže većine u skupštinama izabranim na dva potpuno različita sistema.

U vreme stvaranja carstva, dve trećine i Pruske i Nemačke su bile ruralne. U roku od 20 godina, situacija je bila obrnuta, gradovi su činili dve trećine stanovništva. Međutim, i u kraljevstvu i carstvu, granice izbornih jedinica nikada nisu bili ponovo povučene tako da odražavaju rastuću populaciju i uticaj gradova. To je značilo da su ruralna područja bila značajno prezastupljena od 1890. pa nadalje.

Bizmark je shvatio da je ostatak Evrope bio skeptičan u pogledu njegova novog snažnog Rajha, i posvetio se na očuvanje mira, i u saglasnosti sa tim delovao na Berlinskom kongresu. Novo Nemačko carstvo poboljšalo je svoje već jake odnose s Velikom Britanijom. Veze između Londona i Berlina bile su zapečaćene sa zlatnim gajtanom iz 1858, kada je princ Fridrih Vilhelm od Pruske oženio britansku princezu Viktoriju.

Vilhelm je umro godine 1888, a princ je dospeo na presto kao Fridrih III. Novi car, odlučni anglofil, planirao je pretvoriti Prusku i carstvo u liberalniju i demokratskiju monarhiju po britanskom modelu. Međutim, on je umro nakon samo 99 dana na prestolu i nasledio ga je njegov 29-godišnji sin, Vilhelm II. Kao dečak, Vilhelm se bunio protiv roditeljskih napora da ga obrazuju kao liberala i postao temeljito prusijaniziran pod Bizmarkovim tutorstvom. Novi car je brzo pokvario odnose s britanskom i ruskom carevskom porodicom (uprkos tome što im je bio bliski rođak), i postao je njihov suparnik i na kraju njihov neprijatelj.

Nakon nemačkog poraza u Prvom svetskom ratu, Nemačko carstvo i Prusko kraljevstvo su ukinuti.

Politika uredi

 
Pruska kraljevska kruna

Kraljevina Pruska bila apsolutna monarhija do revolucija 1848. u nemačkim zemljama, nakon čega je Pruska postala ustavna monarhija, a Adolf Hajnrih fon Arnim-Bojcenburg je izabran za prvog prvog pruskog premijera. Nakon pruskog prvog ustava, formiran je dvodomni parlament. Donji dom ili zakonodavno telo u Nemačkoj je birano od svih poreznih obveznika, koji su bili podeljeni u tri razreda prema iznosu plaćenih poreza. To je omogućilo da nešto više od 25% birača bire 85% zakonodavnog tela, čime je osigurana dominacija dobrostojećeg stanovništva. Gornji dom, koji je kasnije preimenovan u pruski dom knezova, imenovan je od strane kralja. On je zadržao punu izvršnu vlast i ministri su bili odgovorni samo njemu. Kao rezultat toga, stega zemljoposedničke kategorije, junkera, ostala je neprekinuta, naročito u istočnim pokrajinama. Pruska tajna policija (iz koje se kasnije izrodio Gestapo), formirana kao odgovor na revolucije iz 1848. u nemačkim pokrajinama, pomagala je konzervativnu vladu.

Administrativna podela uredi

 
Deset pruskih pokrajina 1818.

Prvobitno jezgro Kraljevine Pruske bili su Brandenburška marka i Prusko vojvodstvo koji su zajedno formirali Brandenburg-Prusku. Provincija Onostrana Pomeranija bila je u pruskom posedu od 1653. Zajedno sa Švedskom Pomeranijom, koja je od Švedske dobijena 1720. i 1815, ova regija formirala je provinciju Pomeraniju. Pruski dobici u Šleskim ratovima dovelo su do formiranja pokrajine Šleske 1740. godine.

 
Karta sadašnjih nemačkih saveznih država (tamno zeleno) koje su bile većinom ili u celosti deo kraljevine Pruske

Nakon prve podele Poljske 1772. godine, novopripojena Kraljevska Pruska i Varmija postale su pokrajina Zapadna Pruska, dok je Prusko vojvodstvo (zajedno s delom Varmije) postalo provincija Istočna Pruska. Ostalim prisajedinjenjima duž reke Noteć nastao je okrug Nece. Nakon druge i treće podele Poljske (1793—1795), od novih pruskih teritorija su nastale provincije Nova Šleska, Južna Pruska i Nova Istočna Pruska, a okrug Nece je podeljen između Zapadne i Južne Pruske. Ove tri provincije bili su na kraju prepuštene Kongresnoj Poljskoj nakon Bečkog kongresa 1815. godine, osim u zapadnom delu Južne Pruske, koje će činiti deo Velikog Poznanjskog vojvodstva.

Nakon velikih zapadnih dobitaka Pruske nakon Bečkog kongresa, ukupno je osnovano deset provincija, a svaka od njih se delila dalje na manje upravne regije poznate kao upravni okruzi (nem. Regierungsbezirk). Pokrajine su bile:

Godine 1822. pokrajine Jilih-Berg-Klev i Donja Rajna su formirale Rajnsku pokrajinu. Godine 1829. pokrajine Istočna i Zapadna Pruska spojili su se u pokrajinu Prusku, ali odvojene pokrajine su ponovo formirane 1878. godine. Kneževine Hoencolern-Sigmaringen i Hoencolern-Hehingen su anektirane 1850. i formirane u pokrajinu Hoencolern.

Nakon pruske pobede u Austrijsko-pruskom ratu 1866, teritorije pripojene Pruskoj su reorganizovane u tri nove pokrajine: Hanover, Hesen-Nasau i Šlezvig-Holštajn.

Reference uredi

  1. ^ Fueter 1923, str. 25–28, 36–44.
  2. ^ Danilovic 2002, str. 27, 225–228.
  3. ^ Walker 1992, str. 74.
  4. ^ a b Rothbard 1999, str. 24–27.

Literatura uredi