Pad Carigrada (1453)

Pad Carigrada, poznato i kao pad Konstantinopolja (grč. Άλωση της Κωνσταντινούπολης, osm. tur. فتح قسطنطنیه, tur. Kostantinopolis Kuşatması) ili osvajanje Istanbula (tur. İstanbul'un fethi), opsada je prijestonice Istočnog rimskog carstva Carigrada (Konstantinopolja), koju je sprovodila vojska osmanskog sultana Mehmeda II od 6. aprila do 29. maja 1453. godine. Pad Carigrada označio je uništenje Istočnog rimskog carstva, koje je poznato i kao Vizantija.

Pad Carigrada
Dio Vizantijsko-osmanskih ratova
Pad Carigrada, djelo nepoznatog mletačkog umjetnika s kraja 15. i početka 16. vijeka. Vidljivi su osmanski, a takođe i đenovski, mletački, kritski i vizantijski brodovi. Osmanske zastave se vijore nad Zlatnom kapijom i Kerkoportom, dok se oblaci dima dižu iznad grada.
Vrijeme 6. april — 29. maj 1453. Mjesto Carigrad Ishod Osmansko osvajanje Carigrada.
Sukobljene strane
Osmanski sultanat	Istočno rimsko carstvo
Komandanti i vođe
Mehmed II	Konstantin Paleolog † Luka Notaras  Đovani Đustinijani (POR) Orhan Čelebi
Jačina
80.000 vojnika, 6 trirema, 10 birema, 15 veslačkih galija, oko 75 fusta i 20 parandarija	7000—8000 vojnika, 26 brodova
Žrtve i gubici
nepoznato	cio garnizon

Vizantija je 1453. svedena teritorijalno na Peloponez, nekoliko ostrva u Egejskom i Mramornom moru i predgrađe Carigrada i više nije mogla da izdrži rastuću moć Osmanskog sultanata. Od Bajazita I, osmanski sultani su više puta opsjedali i blokirali Carigrad (1393—1394, 1394—1402, 1411. i 1422). Nisu uspjeli da zauzmu grad, ali su stekli kontrolu nad većim dijelom Balkana. Posljednja opsada počela je u aprilu 1453. godine. Uprkos brojnim apelima Romeja prema Zapadu, samo je mali italijanski kontingent stigao u pomoć caru Konstantinu. Zajedno sa 5.000 Romeja, ukupan broj branilaca Carigrada dostigao je 7 ili 8 hiljada vojnika. Osmanska vojska ih je znatno nadmašila: Mehmed II je imao oko 70 hiljada vojnika i preko 120 brodova. Poslije dvomjesečnog otpora, Carigrad je pao 29. maja 1453. godine. Posljednji vizantijski car, Konstantin XI je poginuo u borbi. Mehmed II je ušao u osvojeni i opljačkani grad, a u znak sjećanja na zauzimanje dobio je nadimak Fatih (od arap. فاتح — „osvajač”), a Carigrad je učinio novom prijestonicom svoje države. Pobjeda je Osmanlijama obezbjedila prevlast u istočnom Sredozemlju. Grad je ostao prijestonica Osmanskog carstva do njegovog raspada 1923. godine.

Pad Carigrada je duboko uticao na cio svijet, naročito na zapadu Evropu. Padom Carigrada, „drugog Rima”, nastao je koncept kontinuiteta — Treći Rim. Mnogi istoričari, uključujući Žula Mišlea, vjerovali su da pad Carigrada predstavlja kraj srednjeg vijeka i početak renesanse. Međutim, ovo gledište sve više osporavaju savremeni istoričari, koji na pad Carigrada gledaju samo kao na kraj Rimskog carstva.

Predistorija

Propadanje Vizantije

Juriš krstaša na Carigrad 1204. godine, djelo Tintoreta iz 1580. godine.

Istočno rimsko carstvo (Vizantija) je nastalo 395. nakon raspada Rimskog carstva, a do 15. vijeka je odavno prošlo sve periode uspona i procvata i bila je u dubokom opadanju. Tokom jedanaest vijekova postojanja, Carigrad je bio pod opsadom mnogo puta, ali je samo jednom zauzet i opustošen — tokom Četvrtog krstaškog rata 1204. godine. Zauzimanjem grada krstaši su stvorili latinsku državu sa Carigradom kao prijestonicom, dok je na ostatku teritorije Vizantije nastao niz država nasljednica — Nikejsko carstvo, Epirska despotovina i Trapezuntsko carstvo. Njihovi vladari su ratovali kao saveznici protiv Latina, ali su se borili i među sobom za vizantijski prijesto. Paleolozi, koji su vladali Nikejom, oslobodili su Carigrad 1261. od Latina i obnovili Vizantiju. Poslije toga, država je skoro stalno bila u ratu, odbijajući uzastopne napade Latina, Srba, Bugara i Osmanlija. Crna smrt ubila je 1347. godine najmanje trećinu stanovnika Carigrada.

Glavni protivnik Vizantije bio je Osmanski sultanat, čiji su vladari Vizantiju vidjeli kao prepreku širenju svoje moći u regiji. Osmanlije su prvi put opsjedale Carigrad pod Bajazitom I (1393—1394); tokom druge opsade grad je spašen tek Tamerlanovom pobjedom nad Bajazitom 1402. godine. Period građanskog rata u Osmanskom sultanatu koji je uslijedio (1402—1413), kada su Bajazitovi sinovi podijelili državu i prijesto, bio je period relativnog zatišja za Carigrad. Tek 1411. jedan od pretendenata na osmanski prijesto, Musa Čelebi, opsjedao je Carigrad, pošto je vizantijski car Manojlo II podržao njegovog suparnika Sulejmana Čelebija. Međutim, Romeji nisu mogli da iskoriste ovaj predah da ojačaju carstvo. Suparništvo između Istočne i Zapadne crkve ometalo je organizovanje pomoći sa zapada. Carevi su intervenisali u dinastičkim sporovima Osmanlija, pokušavajući da oslabe moć osmanskog sultana ili da promovišu pristupanje njima lojalnog kandidata. Bajazitov unuk Murat II je opsjedao Carigrad 1422. godine. Pošto nije mogao da zauzme grad, opljačkao je vizantijske posjede na Peleponezu i otpočeo opsadu Soluna. Kao odgovor, vizantijski car Jovan VIII je organizovao pobunu Mustafe Čelebija i primorao Murata da se vrati u Anadoliju da bi je suzbio. Međutim, Murat se nije povukao i 1430. osmanske snage su zauzele i opljačkale Solun, porobljavajući stanovništvo.

Ubrzo nakon Velikog crkvenog raskola, papa Grgur VII je rekao: „Bilo bi mnogo bolje da zemlja ostane pod vlašću muslimana nego da njome vladaju hrišćani koji odbijaju da priznaju prava Katoličke crkve”. Ovakav odnos prema Istočnoj crkvi na Zapadu u cjelini se zadržao do 15. vijeka, a Zapad je pomagao Carigrad samo u slučaju neposredne prijetnje katoličkim zemljama. Drugi lionski sabor 1274. razmatrao je pitanje ujedinjenja crkava i dobio puno odobrenje 200 katoličkih biskupa i izaslanika vizantijskog cara Mihaila VIII. Zaista, neki vizantijski carevi iz dinastije Paleolog primljeni su u Latinsku crkvu. Uslijed jačanja osmanske prijetnje, car Jovan VIII odlučio je da postigne sporazum sa Katoličkom crkvom, pošto je od toga zavisila pomoć zapadnih zemalja. Otplovio je u Italiju 1438. godine, a sa sobom je poveo 700 bogoslova i episkopa, s kojima je učestvovao na Ferarsko-firentinskom saboru, gdje je sklopljena unija. Međutim, nije postigao svoj cilj — sveštenstvo Vizantije masovni nije podržalo uniju.

Stezanje obruča

Karta južnog Balkana i zapadne Anadolije 1453. godine.

Osmanlije nisu uspjele u pokušaju da zauzmu Beograd 1440, što je dalo nadu u Evropi. Papa je najavio novi krstaški pohod pod zapovjedništvom Vladislava III, kralja Poljske, veliki knez Litvanije i kralj Ugarske. Poslije nekoliko poraza 1443—1444, Murat II je potpisao Segedinski mir sa Vladislavom na 10 godina i povukao se sa vojskom u Anadoliju, gdje je osvojio Karamanidski begluk i odrekao se vlast u korist sina maloljetnika. Tako je 1444, Mehmed II sa 12 godina prvi put postao osmanski sultan. Ovaj događaj je isprovocirao hrišćane i, prekršivši mir, Vladislav se suprotstavio Osmanlijama. Murat je bio prinuđen da se vrati na čelo vojske, a krstaši su 1444. poraženi u bici kod Varne, gdje je i Vladislav ubijen. Murat se ponovo povukao s vlasti, što je izazvalo novu ofanzivu — iz Ugarske. I Murat, koji se ponovo vratio na vlast, odnio je novu pobjedu nad hrišćanima — u bici na Kosovu polju 1448. godine. Iste godine umire Jovan VIII, a nasljeđuje ga brat Konstantin, morejski despot. U to vrijeme, Vizantija više nije imala sredstava da se odupre Osmanlijama i čak je bila prinuđena da pošalje izaslanika Muratu, kako bi on pristao na Konstantinov dolazak na vlast.

Grad je opustošen kao rezultat opšteg opadanja carstva i do 1453. se sastojao od nekoliko naselja ograđenih zidinama odvojenih ogromnim poljima, unutar Teodosijevih zidina iz 5. vijeka. U njemu je živjelo, prema riječima savremenika, od 30 do 50 hiljada stanovnika. Paleolozi su imali ograničenu vlast na malom prostoru: u samom Carigradu, na nekoliko ostrva Egejskog i Mramornog mora i na dijelu Peloponeza u Morejskog despotovini. Srpska despotovina je postala osmanski vazal, a u dužnosti njenog vladara, despota Lazara, spadalo je pružanje vojne pomoći sultanu na zahtjev. Dakle, u opsadi Carigrada 1453. učestvovao je srpski odred iz Novog Brda (Konstantin iz Ostrovice je pisao o 15 stotina konjanika). Kraljevina Bosna je bila oslabljena unutrašnjima sukobima i nestala je 1463, ubrzo nakon pada Carigrada. Teritorija bivšeg Bugarskog carstva pripadala je Osmanlijama više od pola vijeka. Do sredine 15. vijeka Carigrad se praktično nalazio u sredini osmanske države, između njenih evropskih i azijskih posjeda i bio je potpuno okružen njima.

Početak druge Mehmedove vladavine

Portret Mehmeda II, djelo Đentila Belinija iz 1480. godine.

Murat umire 1451, a Mehmed ponovo postaje sultan. Mnogi u tadašnjoj Evropi su ga pogrešno procijenili kao nezrelog i nesposobnog mladića. Frančesko Filelfo je pisao francuskom kralju Šarlu VII da je nosi sultan mlad, neiskusan i prostodušan. Ovo mišljenje se zasnivalo na ponašanju Mehmeda u prvom periodu njegove vladavine. Da, i prvi koraci mladog sultana, koji je pokazao snishodljivost prema susjednim hrišćanskim vladarima i vratio nekoliko utvrđenje srpskom despotu Đurađu (1427—1456), doprinijeli su ovakvom mišljenju. Mehmed je na početku svoje vladavine čak obnovio mir sa Vizantijom i obećao da će platitiizdržavanje mogućeg pretendenta na osmanski prijesto Orhana, jedinog mogućeg Mehmedovog suparnika, unuka Sulejmana Čelebije. Ovaj dogovor je, u stvari, bio otkup, u zamjenu za koji su se Romeji obavezali da neće podržati Orhanove moguće pretenzije na prijesto. Takva saglasnost novog sultana objašnjavala se potrebom da se dobije na vremenu radi smirivanja janjičara i Ibrahim-bega II, koji su pokušali da iskoriste promjenu sultana da prošire svoje posjede.

Nakon stupanja na prijesto, Mehmed II je odlučio da zauzme Carigrad. Prema savremeniku događaja Duki, „noć i dan, odlazeći u krevet i ustajući, u svojom dvorcu i van njega, imao je jednu misao i brigu, kakvim vojnim lukavstvom i uz pomoć kojih mašina da zauzme Carigrad”. Novom sultanu su bili potrebi obnovljeni mirovni sporazumi sa Ugarskom i Mletačkom republikom, da bi bar privremeno obezbijedio njihovo nemiješanje u sukob sa Vizantijom. Carev savjetnik Georgije Sfrances brzo je shvatio prijetnju od mladog sultana, i predložio Konstantinu da se oženi srpskom pricezom Marom Branković, Mehmedovom maćehom i Muratovom udovicom. Ovaj brak bi unaprijedio savez sa Srbijom i pomogao da se neutrališe osmanske opasnost, pošto se Mehmed prema Mari odnosio s poštovanjem. Međutim, Mara je to odbila, tvrdeći da se zaklela da će se u slučaju udovištva posvetiti samo Bogu.

Dok je sultan bio u Anadoliji, uspjevši toliko da umiri Ibrahima i druge begove, Konstantin XI je bezuspješno pokušao da izvrši pritisak na Mehmeda. Mehmedu je poslao izaslanika, podsjećajući ga da mu nije isplaćen iznos za izdržavanje Orhana. Izaslanici su zaprijetili, da će, ukoliko se iznos ne udvostruči, princ biti oslobođen i da će moći da iznese svoje pretenzije na osmanski prijesto. Sličan manevar upotrebom pretendenta na prijesto nekada je uspješno primijenio Konstantinov otac, Manojlo II (1391—1425). Kada su Konstantinovi izaslanici prenijeli ovu poruku velikom veziru Halil-paši, za kojeg se smatralo da je tradicionalno prijateljski nastrojen prema Vizantiji, on je pobjesnio i vikao na izaslanike, pošto ih primio u Bursi. Duka je prenio Halilove riječi:

O, glupi Grci, dovoljno sam patio zbog vas, koji okolišate… Glupaci, mislite da možete da nas uplašite svojim izmišljotinama — i to dok je mastilo na našem sporazumu još uvijek vlažno! Nismo djeca, glupi i slabi. Ako želite nešto da uradite — molimo vas… Postići ćete samo jedno: izgubiti čak i ono malo što još posjedujete.

Sam Mehmed je mirno reagovao na prijetnje Romeja i poručio izaslanicima da će razmotriti molbu cara po povratku u svoju prijestonicu Jedrene.

Pripreme opsade

Blokada Bosfora

Carigrad sa Perom, Rumejlihisarom i Andoluhisarom. Shematski prikaz na Trapezundskom Kasoneu. Autor Apolonio Đovani di Tomaso (poslije 1461).

U osmanskom rukovodstvu bile su suprotstavljene dvije strane. Halil-paša, bivšu Muratov veliki vezir, predstavljao je boračku stranu. Protivio se skupom ratu i nejasnom ishodu: zauzimanje Carigrada mu se nije činilo kao prioritet, a prijetnju koju je grad predstavljao za Osmanski sultanat vidio je kao beznačajnu. Ovom stavu su se usprotivili Mehmedovi mlađi štićenici. Mehmed je postojano išao ka zadanom cilju. Krajem 1451. oduzeo je prihode gradova donjeg toka Strume, koji su podržavali Orhana, protjerao Grke iz tih gradova i mobilisao radnike za izgradnju Rumelijske tvrđave (Rumelihisar), koja je prvobitno nazvana Bogaz-kesen („rezač moreuza”, „blokada moreuza”). Izgradnja je počela pod nazorom Zaganos-paše 15. aprila 1452, a mjesec i po kasnije tj. 26. marta, Mehmed je stigao na gradilište da provjeri tok radova. Rumelihisar je podignut na najužem dijelu Bosfora, na evropskoj obali nekoliko kilometara sjeverno od Pere, naspram Anadolijske tvrđave (Andoluhisar), koju je sagradio Bajazit, Mehmedov pradjed. U tom trenutku, moreuzova najmanja širina bila je 702 m. Takav raspored tvrđava omogućio je kontrolu prolaska brodova kroz Bosfor. Od tada su, pod prijetnjom osmanskih topova, svi brodovi morali da se privezuju za obalu, gdje su pregledani i plaćali prolaz. Za izgradnju tvrđave, Osmanlije su u julu srušile nekoliko crkava i zgrada, što je izazvalo protest mjesnog stanovništva, a kao odgovor janjičari su ih opkolili i ubili. Konstantin je pokušao da spriječi izgradnju tvrđave. Car je shvatio da je ova građevina prvi korak ka napadu na Carigrad. To je onemogućilo dopremanje pojačanja i hrane iz đenovskih kolona u Crnom moru. Pošto je i Dardaneli bio pod osmanskom kontrolom, to je značilo potpunu blokadu Carigrada sa mora. Sada je Mehmed imao priliku da Carigrad uništi izgladnjavanjem. Car je poslao izaslanike sultanu kako bi izrazio svoje neslaganje sa gradnjom. Izaslanici su se pozvali na vizantijsko-osmanski ugovor, koji je zabranjivao izgradnju utvrđenja u regiji, ali je Mehmed jednostavno ignorisao izaslanike i nije ih primio. Kao odgovor, car je zatvorio nekoliko osmanskih podanika koji su se nalazili u Carigradu. Onda ih je ipak oslobodio i poslano novu misiju sultanu, kao opet ništa nije učinila. Car je posljednji put pokušao da od sultana dobije uvjerenje da izgradnja tvrđave nije uperena protiv Vizantije u junu 1452, ali se ovaj pokušaj završio pogubljenjem vizantijskih izaslanika po naređenju sultana, što je u stvari bila objava rata. Konstantin je u gradu proglasio ratno stanje i blokirao sve izlaze osim vojnih kapija.

Duborez Carigrada iz Nirnberške hronike.

Ubrzo po završetku gradnje u avgustu 1452, Mehmed je izvršio pregled utvrđenja i uvjerio se da je pristup Carigradu s mora potpuno blokiran. U novembru 1452. dva mletačka broda su pokušala da prođu bez osmanske dozvole. Uprkos topovskoj paljbi Osmanlija, uspjeli su da se probiju nepovrijeđeni. Krajem novembra još jedan broj je pokušao da prođe bez plaćanja i pregleda, ali je potopljen od osmanske topovske vatre. Mletački izaslanik je otišao kod Mehmeda, pokušavajući da spase živote mornara, ali nije imao vremena. Mehmed je naredio da se tridesetoro preživjelih članova posade obezglavi u Didimotihonu, a njihova tijela su ostavljena nepokopana po njegovom naređenju kao upozorenje svima. Kapetan Antonio Rico je po njegovom naređenju nabijen na kolac pored puta. Praktično nije bilo reakcije zapadnih država. Jedino je car Svetog rimskog carstva Fridrih III (1440—1493) poslao prijeteće pismo Mehmedu, u kome je zaprijetio da će napasti Osmanlije ako ne prekinu blokadu Carigrada.

Mehmed je naredio u oktobru 1452. Turahan-begu i njegovim sinovima Omeru i Ahmedu da postave garnizon na Peloponezu kako bi spriječili Konstantinovu braću, Tomu i Dimitrija da mu pomognu. U februaru je Karadža-paša, rumelijski beglerbeg, počeo da istiskuje Grke sa dalekih prilaza Carigradu. Preživjele predstraže carstva na Crnom moru, sjevernoj obali Mramornog mora i Bosfora, Osmanlije su blokirale, dozvoljavajući onima koji nisu pružali otpor da odu. Tvrđava Epivat na Mramornom moru pružala je otpor. Osmanlije su je zauzele na juriš i uništile garnizon. One tvrđave koje nisu mogli zauzeti, Osmanlije su ostavljale u pozadini, blokirajući stražarske odrede. Početkom 1453. Mehmed je poslao vojsku da zauzme vizantijske gradove. Anhijal i Mesembarija su se predali bez otpora, dok su Selimbrija i Perint pokušali da se odupru, ali uzalud.

Osmanske snage

Većina osmanske vojske je mobilisana radi zauzimanja grada. U bici nisu učestvovali samo vojnici Turahan-bega i pogranični garnizoni. Zapadni svjedoci opsade, koji su bili skloni preuveličavanju sultanove vojne moći, navodili su nerealno visoke brojke. Franc Babinger i Stiven Ransimen su vjerovali da je Osmanski sultanat u to vrijeme mogao da mobiliše ne više od 80.000 regularnih vojnika. Pored regularne vojske, u opsadi je učestvovala i neregularna vojska, privučena mogućnošću pljačkanja grada nakon zauzimanja. Prema Ransimenu, u osmanskoj vojsci bilo je oko 20.000 bašibozuka. I drugi autori pominju bašibozuke u Mehmedovoj vojsci. Iako su neregularni odredi bili uvijek prisutni u osmanskih pohodima, još uvijek je nejasno koliko se njihova organizacija poklapala sa organizacijom bašibozuka koja se pojavila u 18. vijeku. U osmanskoj vojsci bilo je 12.000 janjičara. Bili su elitni dio Mehmedove vojske. Pored toga, srpski despot i sultanov vazal Đurađ Branković je poslao odred od hiljadu i po konjanika.

Carigrad je bio lako dostupan sa mora, ali je bilo gotovo nemoguće zauzeti grad bez flote. Osmanska flota je dugo bila u povoju, a da bi obezbjedili komunikaciju između Evrope i Azije, sultani su često morali da koriste brodove drugih zemalja. Na primjer, da bi prebacio vojsku 1448. iz Anadolije u Rumeliju, Murat je platio Đenovljanima iz Fokeje. U mjesecima koji su prethodili opsadi, Mehmed je izgradio veliku flotu, koja se u martu koncentrisala na Galipolju. Flotom je zapovijedao galipoljski sandžakbeg Sulejman Baltoglu. Ransimen je na osnovu svjedočenja italijanskih mornara, tvrdio da je osmanska flota imala šest trirema, deset birema, petnaest veslačkih galija, oko sedamdeset pet fusta (mali brzi brodovi) i dvadeset parandarija (teške teretne barže). Istovremeno, Ransimen nije naveo ukupan broj brodova. Hrišćanski izvori se uglavnom slažu da je osmanska flota bila ogromna, a njega pojava izazvala je pravi šok za Romeje.

Hrišćanski savremenici navode sledeće brojke:

Autor	Broj vojnika	Broj plovila
Nikolo Barbaro	165.000	12 galija i 70—80 drugih brodova
Đakomo Tetaldi	200.000 i 60.000 pratilaca	16—18 galija i 60—80 drugih plovila
Georgije Sfrances	258.000	30 velikih i 330 malih plovila, na drugim mjestima daje ukupno 480 plovila
Leonardo (s Hiosa)	300.000 (od toga 15.000 janičara)	6 trirema i 10 birema, ukupno 250 brodova
Kritovul (s Imbrosa)	300.000 bez pratnje	350 plovila, ne uključujući transportna plovila
Laonik Halkondil	400.000	30 trijera i 200 manjih čamaca
Duka	265.000 (od toga 15.000 janičara) 400.000	ukupno 300 brodova
Isidor	300.000

Osmanska artiljerija

Prevoz Bazilike, djelo Fausta Zonara iz 1903. godine.

Mehmed je naredio projektovanje artiljerijskih oruđa dovoljno moćnih da razbiju zidine. Neposredno prije početka neprijateljstava, ugarski topovski majstor Urban je ponudio svoje usluge caru Konstantinu. Međutim, carska riznica nije imala dovoljno sredstava za učešće u bitkama, pa je njegov prijedlog projektovanja topova koji bi pomogli u zaštiti grada morao biti odbijen. Tada se Urban obratio Mehmedu, koji je platio četiri puta veći iznos od onoga koji je Urban tražio. Imajući dovoljno sredstava i materijala, ugarski inženje je tri mjeseca pravio top u Jedrenu. Ogroman top, nazvan „Bazilika”, koji je Urban napravio za Mehmeda, bio je čudo tehnike. Top je bio dužine od 8,1 m i sposoban da baci kamene kugle teške 270 kg na 1,6 km (Ransimen je napisao oko 545 kg). Prema proosmanskom istoričaru Kritovulu, „ovaj top je odlučio sve”.

Nestor Iskander, koji je učestvovao u opsadi, pisao je: „Imali su dva ogromna topa, odmah izbačena: jedan je imao topovsko đule do koljena, a drugi do pojasa”. Bazilika je imala nekoliko nedostataka: bila su potrebna tri sata da se ponovo napuni, a bilo je vrlo malo topovskih đula. Prije opsade Carigrada, znalo se da su Osmanlije umjele da izliju topove srednje veličine, ali veličina nekih oruđa, koje su mogli da naprave i koriste, daleko je premašila očekivanja branilaca grada. Osmanlije su rasporedile veći broj topova, od 50 do 200. Nastajali su u običnim livnicama u kojima su radili osmanski inženjeri i livnicama topova, prvenstveno u Sarudži. Mehmed je ranije postavio veliku livnicu udaljenu oko 241 km, a sada je morao da organizuje dovoz ovih teških topova. Pripremajući se za posljednji napad, Mehmed je naredio da se iz Jedrena, pored bombarda, donese 69 krupnih oruđa, izlivenih na licu mjesta. Ovaj karavan je uključivao i ogromni Urbanov top, koji je vuklo 30 zaprega, u kojima je bilo 60 volova i više od 400 ljudi.

Pripreme za odbranu

Posljednje objavljivanje unije

Mitropolit efeski Marko nije potpisao uniju i napustio je sabor.

Potonuće mletačkog broda i pogubljenje preživjelih članova posade, jasno su dali do znanja da je Mehmed ozbiljan. Konstantin je naložio zapovjednu i jedom od njegovih najbližih saradnika Luki Notarasu da otpočne pregovore između zagovnika i protivnika Unije, ali najčešći protivnici kompromisa nisu htjeli da učestvuju u pregovorima i tražili su sazivanje sabora u Carigradu. I pored upornosti protivnika, iz očaja i želje da podstakne katoličke zemlje da pošalju pomoć, car Konstantin je 12. decembra 1452. u crkvi Svete Sofije objavio prihvatanje Firentinske unije. Ovoj svečanosti je prisustvovao mali broj stanovnika grada. Pokušaji da se narodu nametne unija naišli su na snažan otpor u Carigradu. Čak i među onima koji su podržavali uniju, većina je to činila samo formalno, očekujući zauzvrat pojačanje sa Zapada. Svoj neprijateljski stav nije krilo ni pravoslavno sveštenstvo. Antilatinsko raspoloženje najbolje se oglada u Notarasovoj izjavi:

Više volim da u gradu (Carigradu) vidim turski turban, nego katoličku mitru.

Iako je autentično ove izjave sporna, ona odražava pravi duboki sukob između dvije hrišćanske konfesije. Marko Efeski je napisao:

Zato, braćo, bježite od njih [papista] i od opštenja s njima; jer oni su „lažni apostoli, djelatnici bezbožništva, koji se preobražavaju u Apostole Hristove.”

Pasivnost hrišćanskih država

Ilustrovani prikaz Carigrada, djelo Kristofora Buondelmontija iz 1422. godine.

Papa Nikola V nije imao takav uticaj na zapadne kraljeve i kneževe, na koji su računale pristalice unije u Vizantiji. Vladari zapadne Evrope imali su i druge brige, pored pomoći Carigradu. Francuska i Engleska su međusobno vodile Stogodišnji rat. Fridrih III Habzburški je pretendovao na krugu cara Svetog rimskog carstva. Janoš Hunjadi je bio spreman da se suprotstavi Osmanlijama, ali ne sam — bio je u velikoj mjeri oslabljen bitkama s Muratom. Osim toga, u isto vrijeme Hunjadi se suprotstavio svom štićeniku, ugarskom kralju Ladislavu V, koji je postao punoljetan i želio da bude oslobođen starateljstva. Burgundski vojvoda Filip III nije protivio istupanju protiv Osmanlija, ali je njegov glavni zadatak bio da se suprotstavi francuskom kralju Šarlu VII. Mnogi vladari Pirinejskog poluostrva bili su predaleko od Carigrada i njihovi napori bili su usmjereni protiv muslimanske prijetnje s druge strane. Velika moskovska kneževina je osudila uniju koju je potpisao Jovan VIII, a prihvatio Konstantin. Kneževina Vlaška je već bio osmanski vazal, a Despotovina Srbija je čak poslala i jedan odred vojnika Mehmedu. Trapezuntsko carstvo je takođe bilo osmanski vazal.

Konstantin je 1451. poslao izaslanike tražeći od Mletačke republike dozvolu da unajmi kritske strijelce. Pored toga, izaslanik je papi dostavio molbu cara da sazove novi sabor radi razrješenja nesuglasica oko prihvatanja unije. Papin odgovor je bio da se Konstantin mora sam pozabaviti ovim problemom.

U Veneciji je odnos prema situaciji bio dvostran. Neki su promovisali stav da će pad Carigrada poboljšati stabilnost u regiji i biti od koristi za mletačku trgovinu. Zagovornici ovog gledišta vjerovali su da će mletačka pomoć Vizantiji podstaći Mehmeda da zauzme mletačke posjede u regiji. Ipak, bilo je mnogo više onih koji su shvatili da su Mehmedov najočigledniji cilj, nakon osvajanja Carigrada, upravo mletačke kolonije u Egejskom moru. Potapanje broda Antonija Rica, ojačalo je poziciju većine. Ipak, Venecija je imala ograničene mogućnosti, pošto već drugu deceniju bila u ratu sa Milanom u Lombardiji i nije željela da nastupa zajedno sa svojim glavnim suparnikom, Đenovom. Međutim, Mlečani su dozvolili Konstantinu da regrutuje vojne na mletačkom Kritu. U Veneciji su vođene rasprave o pomoći koju će republika pružiti Carigradu. Senat je donio odluku o slanju flote u februaru 1453, ali je to odloženo do aprila, što je već bilo prekasno za upotrebu brodova u borbi. Mletačka flota je izašla na more tek poslije 17. aprila i dobila je uputstvo da sačeka pojačanje kod ostrva Tenedos do 20. maja, a zatim probije Dardanele do Carigrada. Đenova je imala slične probleme kao Venecija i ostala je neutralna. Upravnici đenovskih kolonija Pera i Hios dobili su instrukcije da izbjegavaju svaki sukob sa Osmanlijama. Istovremeno, nije spriječila svoje građane da učestvuju u sukobu na jednoj ili drugoj strani. Papa Nikola je pozvao na krstaški pohod, ali se na ovaj poziv odazvao samo Alfonso V, tako što je prvo poslao deset brodova (koje je ubrzo opozvao).

Utvrđenja Carigrada

Carigrad se nalazio na poluostrvu koja je obrazovalo Mramorno more i zaliv Zlatni rog. Kvartovi koji gledaju na more i zaliv bila su zaštićeni po obodu obale gradskim zidinama. Obala Mramornog mora bila je sigurna za branioce, jer brza morska struja nije dozvoljavala opsadnicima da iskrcaju svoje trupe na to mjesto. Ovdje je grad bio zaštićen jednim zidom, koji je vjerovatno podignut u 7. vijeku. Najranjivija tačka bio je Zlatni rog (sa ove strane su krstaši provalili u grad 1204. godine), a ovdje postojao posebna odbrambeni sistem. Preko ulaza u zaliv bio je razvučen veliki lanac. Jedan njegov kraj bio je pričvršćen za kulu Svetog Evgenija na južnoj obali zaliva, a drugi kraj za jednu od kula na sjevernoj obali zaliva u Peri. Na vodi je lanac bio podržan splavovima. Ovaj lanac je spriječio opsadnu flotu da uđe u Zlatni rog i napadne grad sa sjevera, dok je vizantijska flota mogla da se sakrije iza njega. Zidine utvrđenja su bile složen sistem koji je okruživao prijestonicu Vizantije i sa kopne (dužine 5,63 km) i sa mora (dužine 13,49 km) i smatrani su jednim od najboljih fortifikacionih sistema na svijetu. Najutvrđeniji dio, dvostruke zidine Teodosija II dužine od skoro 5 km, podignute u 5. vijeku, štitile su veći dio kopnenog prilaza gradu od Mramornog mora do Porfirogenitovog dvorca. Najslabije tačke zapadnog dijela kopnenih zidina bili su zidine u predjelu doline potoka Likos i Vlahernskog bedema.

Shematski prikaz bedema Teodosija II.

Dvostruki bedemi Teodosija II sastojali su se od četiri nivoa zaštite:

• dubok šanac širine oko 18,6 m, ispunjen vodom;
• zidine visoke oko 2 m, koja su imale ulogu brustvera;
• spoljna terasa široka oko 18,6 m, pod nazivom Paratehion;
• spoljne zidine debljine do 2 m, utvrđene kulama na međusobnom rastojanju od 45 do 90 m. Izdizale su se oko 3 m iznad sadašnjeg nivoa Peribolosa i oko 8,3 m iznad Paratehiona. U dnu četvorougaonih kula često se nalazila mala prostorija sa stražnjim vratima, kroz kojih se moglo ući u Paratehion i u podzemni prolaz u grad;
• iza ovih zidina nalazila se unutrašnja terasa, široka od 15 do 19,2 m, zvana Peribolos;
• unutrašnje zidine visoke 9,3 m, utvrđene sa 96 četvorougaonih ili osmougaonih kula, koje su bile poređane naspram kula spoljnih zidina.

Na dvostrukim zidinama Teodosija II nalazilo se 10 dvostrukih (kroz oba zida)) kapija, podijeljene u dvije vrste: građanske i vojne. Građanske kapije su imale nazive, a vojne serijske brojeve. Dio kapije služio je samo za udobnost garnizona:

• pet građanskih kapija, ispred kojih su bili mostovi preko šanca; prolazak kroz ove kapije vršen je u mirnodopsko vrijeme;
• pet vojnih kapija, ispred kojih nije bilo postova preko šanca. Koristila ih je vojska tokom opsade. Spoljne kapije su vodile u Peribolos, dok su unutrašnje kapije sa obje strane bile zaštićene kulama izbočenim napolje, što je omogućavalo prednost bočne vatre. Spoljna Zlatna kapija bila je dodatna zaštićena s dvije kule od strane grada. Prva vojna kapija nalazila su se u blizini Mermerne kule nedaleko od Mramornog mora. Narod je tu kapiju zvao Hristova kapija (danas Tabak kapija) zbog hristograma koji je na njima upisan.

Pored kapije, u zidinama je bilo nekoliko poterni. Radi bezbjednosti, nalazili su se uglavnom u unutrašnjem zidu i njegovim kulama i vodili su do Peribolosa. U kulama spoljnog zida rijetke su bile poterne koje su vodile do Paratehiona.

Od Porfirogenitovog dvorca do Zlatnog roga nalazio se Vlahernski bedem, koji je podignut u 7. vijeku i kasnije proširen. Podignut je oko istoimenog okruga, u kome su se nalazili carski dvorac i rezidencija aristokratije u posljednjim vijekovima postojanja Vizantije. Vlahernski bedem nije bio dvostruk, kao Teodosijev, i samo je djelimično bio zaštićen šancem sa vodom s jedne strane Zlatnog roga. Međutim, snaga bedema bila je u njegovoj debljini i izdržljivosti. Visina bedema bila je oko 12—15 m, deblji od Teodosijevih zidina i sa bliže raspoređenim kulama. Smješten na strmnoj padini, nije imao šanac, osim donjeg kraja do Zlatnog roga, gdje je iskopan za vrijeme car Jovana VI. Osmanska artiljerija nikada nije uspjela da ga probije tokom dva mjeseca opsade. Utvrđeni Porfirogenitov dvorac u blizini bedema podigao je car Manojlo I.

Vizantijske snage

Papa Nikola se obavezao da će poslati tri broda puna namirnica i poslao je kardinala Isidora Kijevkskog u Carigrad da zagovara uniju. Isidor je stigao u Carigrad 26. oktobra 1452. sa odredom od 200 napuljskih strijelaca. Na putu za Hios, pridružio mu se biskup hioski Leondardo. Mletačka kolonija grada, koju je predvodio bajlo Đirolamo Minoto, pridružila se odbrani Carigrada nakon potapanja broda Antonija Rica. Nekoliko brodova predvođenih Alvizom Dijedom i Gabrijelom Trevizanom, stiglo je u Carigrad početkom 1453. godine. Nekoliko ljudi iz Pere (koja se nalazi na sjevernoj obali Zlatnog roga, nasuprot Carigrada) privatno se uključilo u odbranu grada, uprkos zvaničnoj neutralnosti kolonije. Đenovljani braća Antonio, Paolo i Troilo Bokijardi i kondotijer Đovani Đustinijani (januar 1453) stigli su u Carigrad sa odredom od 400 vojnika iz Đenove i 300 sa Rodosa i Hiosa. Car je Đovaniju odmah, kao iskusnom zapovjedniku, povjerio zapovjedanje nad odbranom kopnenih zidina. Neki Katalonci, predvođeni konzulom Alfonsa V Perom Julijem, stupili su u službu Vizantije, kao i pretendent na osmanski prijesto Orhan i njegova pratnja.

Učesnik u odbrani grada Jakopo Tetaldi je procijenio broj branilaca na 6—7 hiljada ljudi, a biskup hioski Leondardo je pisao o 6 hiljada Grka i 3 hiljade Italijana. Sfrances, koji je organizovao popis mobilisanih u gradu krajem marta 1453, izbrojao je 4.773 (4.983) Grka sposobnih za nošenje oružja i 2.000 stranaca. Većina Grka bili su obični monasi ili vizantijski građani borbenog doba. Car je tražio da se popis čuva u tajnosti kako se ne bi stvarala atmosfera straha i panike u gradu. Turski istoričar Halil Inaldžik je procijenio broj branilaca na 8—9 hiljada ljudi, s aktivnom dijelom od 3 hiljade Latina.

Artiljerijska odbrana Carigrada je bila ograničena na nekoliko malih topova, koji je Konstantin s mukom stekao neposredno prije opsade. Stanovnici đenovske Pere nadali su se da će ih Osmanlije poštedjeti. Neki izvori kažu da je Carigrad imao samo 36.000 stanovnika, ali to je potcijenjen broj. U stvari, grad je imao između 40 i 50 hiljada stanovnika, što generalno odgovara broju zarobljenika koje su Osmanlije odvele nakon zauzimanja. Međutim, u poređenju sa pola miliona stanovnika koji su naseljavali grad u vrijeme procvata Vizantije, ovaj broj je zanemarljiv. Zbog toga, veliki oblasti grada su bile rijetko naseljene, a grad se sastojao od malih kvartova, odvojenih međusobno kultivisanim poljima i šumama.

Branioci su imali flotu od 26 brodova: pet iz Đenove, pet iz Venecije, tri sa mletačkog Krita, jedan iz Ankone, jedna iz Francuske i desetak vizantijskih brodova. Međutim, 26. februara sedam italijanskih brodova (šest sa Krita i jedan iz Venecije) sa 700 ljudi, uprkos zakletvi da će braniti Carigrad, iskralo se iz prijestonice u vrijeme Đustinijanijevog dolaska. Branioci su bili znatno oslabljeni nesuglasicama između pravoslavnih Grka i unijata i između Krka i zapadnih katolika, kao i između katolika iz različitih zemalja, na primjer, iz Venecije i Đenove. Ove nesuglasice su se nastavile sve do samog pada grada, a car je morao da uloži mnogo truda da ih izgladi.

Dispozicija

Raspored snaga branilaca

Raspored sukobljenih trupa:

Kapije Carigrada	Raspored trupa
a — Orlova b — Ksiloporta c — Zlatna (I vojna) d — II vojna e — Izvorska (Pigijska) f — III vojna g — Regijska h — IV vojna i — Sv. Romana j — V vojna (vojna Sv. Romana) k — Harisijska l — Cirka (Kerkoporta) m — Kaligarijska n — Vlahernska	DM — Đirolamo Minoto BB — Braća Bokijardi DL — Đustinijani Longo KD — Konstantin Dragaš TK — Teodor Karisto TP — Teofil Paleolog FK — Filip Kontarini DK — Dimitrije Kantakuzin IK — Jakopo Kontarini gm — grčki monasi O — Orhan k — Katalonci I — Isidor NP — Nikifor Paleolog AD — flota Alvisa Dijeda V — 70 osmanskih plovila (poslije 20. aprila)

Sultan lično sa svojom pratnjom je stigao 5. aprila, a branioci su zauzeli svoje položaje. Prema Ransimenu, snage branilaca duž zidina bile su raspoređena na sljedeći način (potpun spisak branilaca sa njihovim položajima ostavio je Leondardo Hioski):

• Đustinijani i car Konstantin — kod (V vojne) kapije Svetog Romana. Konstantin i njegove trupe čuvale su Mesotihion (srednji dio kopnenih zidina, gdje ih je prelazio potok Likos). Ovaj dio se smatrao najslabijom tačkom u zidinama i ovdje se najviše očekivao napad. Đustinijani je stajao sjeverno od cara, na Harisijskoj kapiji (Marijandrion). Kasnije, tokom opsade, prebačen je u Mesotihion da se pridruži Konstantinu, ostavljajući braći Bokijardi da brane Mirijandrion;
• Braća Bokijardi iz Đenove branila su okolinu Kerkoporte i Porfirogenitov dvorac;
• Bajlo Giljermo Minoto i njegovi Mlečani bili su smješteni u dvorcu Vlaherna; braća Langasko i nadbiskup hioski Leondardno — iza šanca koji se spuštao do Zlatnog roga, Teodoro Karisto — između Kaligarijeve kapije i Teodosijevih zidina;
• Mauricio Kataneo iz Đenove — na građanskoj kapiji Svetog Romana, južno od Konstantina i Đustinijanija;
• Teofil Paleolog — između Regijske i Pigijske kapije;
• Filip Kontarini iz Venecije — na prostoru oko II vojne kapije (od Pigijske do Zlatne kapije);
• Manuel iz Đenove — na prostoru Zlatne kapije;
• Dimitrije Kantakuzin — zauzimao položaj na najjužnijem dijelu Teodosijevih zidina.

Duž morskih zidina na Mramornom moru:

• Pere Julije — u Velikom dvorcu sa đenovskim i katalonskim trupama;
• Kardinal Isidor Kijevski — čuvao je vrh poluostrva;
• Jakopo Kontarini — mletački zapovjednik koji se nalazio u oblasti oko manastira Studione;
• Vizantijski monasi — mjesto na spoju nekadašnjeg Konstantinovog okna i mora;
• Šehzade Orhan sa 600 vojnika — luka Elefterios (Teodosijeva luka).

Zlatni rog:

• Alviso Dijedo, mletački zapovjednik — na čelu flote;
• Gabrijele Trevizano sa mletačkim i đenovskim mornarima — zidine.

Rezerva:

• Nikifor Paleolog sa odredom od 700 ljudi — u središtu grada kod crkve Svetih Apostola (kako bi mogao brzo doći do bilo koje tačke gdje odbrana oslabi);
• Luka Notaras — kod bedema u predjelu Petre.

Romeji su pokušali da iskoriste svoju malobrojnu artiljeriju za odbranu Carigrada, ali platforme na kulama izgrađenim prije hiljadu godina nisu bile prilagođene za artiljerijsku vatru, a kada su topovi ustuknuli, uništili su sopstvena utvrđenja. Stoga su branioci skinuli topove sa kula i koristili ih za odbranu na ravnom terenu.

Raspored osmanske vojske

U zoru Velikog ponedjeljka, 2. aprila, pred gradom su se pojavili prvi osmanski odredi. Vizantijski napad ih je oslabio, ali je dolazak pojačanja primorao trupe branilaca na povlačenje. U vrijeme pojave osmanskih trupa ispred grada, branioci su imali lanac koji je blokirao Zlatni rog između Pere i ostatka Carigrada, a iza lanca je kao dodatna zaštita postavljeno 10 brodova. Car Konstantin je naredio da se sruše mostovi koji su prelazili šanac i da se zatvore gradske kapije. Sultan Mehmed je stigao 5. aprila, a 6. aprila je rasporedio svoje trupe na sljedeći način:

• Zaganos-paša se smjestio u Galati, kako bi kontrolisao đenovsku koloniju;
• Karadža-paša sa rumelijskom vojskom — između Zlatnog roga i Harizijskih vrata, naspram Vlahernskog bedema, odnosno naspram Mlečana pod zapovjedništvom Giljerma Minota.
• Isak-paša sa anadolijskom vojskom — naspram južnog dijela dvostrukog Teodosijevog bedema. Sultan Mehmed nije vjerovao Isaku, pa mu je dodijeljen Mahmud-paša;
• Janičari su stajali između Karadže i Isaka;
• Sulejman Baltoglu, zapovjednik flote, stigao je 12. aprila i zatvorio opsadu. On je kontrolisao Mramorno more i Bosfor, držeći grad u blokadi kako bi spriječio pomoć Carigradu sa strane.

Sultan je razapeo svoj šator u dolini potoka Likos, odmah iza položaja koje su zauzimali janičari, sjeverno od kapije Svetog Romana. Mehmed je poslao izaslanike sa prijedlogom za predaju. U slučaju kapitulacije obećao je gradskom stanovništvu očuvanje života i imovine, a Konstantinu je obećao da mu biti dozvoljeno da se povuče u Mistru, odakle će vladati kao suvereni vladar Morejske despotovine. Car Konstantin je odgovorio da je spreman da plati svaki danak, koji bi Vizantija mogla da podnese i da ustupi bilo koju teritoriju, ali je odbio da preda sam grad. U isto vrijeme, Konstantin je naredio mletačkim mornarima da marširaju duž gradskih zidina, pokazujući da je Venecija saveznik Carigrada. Mletačka flota je bila jedna od najjačih u sredozemnom basenu i to je moralo uticati na sultanovu odlučnost. Ipak, to nije zadivilo Mehmeda, koji je izdao naređenje da se vojska pripremi za juriš.

Prve borbe

Do 18. aprila

„Mehmed prokleti opet, brzo se opremivši, poče da šalje svoju vojsku po svim ulicama i na kapijama da čeka cara, a on sam ostade kod janičara; zaštitivši se u konvoju topovima i piskarima, okruživši se, jer se bojao cara”.

Teška oruđa su od 11. aprila koncentrisana na položajima u dolini Likosa. Pošto je primio Konstantinovo odbijanje da preda grad, Mehmed je naredio da počne bombardovanje. Osmanlije su podigne dvije ogromne bombarde, uključujući Urbanovu Baziliku, koja je pustošila zidine Carigrada, iako je mogla ispaliti najviše sedam hitaca dnevno. Poslije dva dana bombardovanja, zidine na Harisijskim kapijama su djelimično urušeno, a šanac je djelimično prekriven ruševinama. Iste noći, stanovništvo je izašlo na zidine da raščisti šanac i popravi zidine. Sve do konačnog pada grada, stanovnici su svake noći izlazili na zidine da ih popravljaju. Mehmed, koji je čekao još oružja, zaustavio je bombardovanje i poslao trupa da popune šanac u blizini zidina. Osmanska flota je 9. aprila bezuspješno pokušala da pređe Zlatni lanac, a nakon neuspjeha Baltoglu je okrenuo brodove i odlučio da sačeka crnomorski dio flote. Ubrzo po dolaska 12. aprila, došlo je do borbi u oblasti Zlatnog roga. Osmanski brodovi su pucali iz topova, a mornari su pokušavali da jurišaju na hrišćanske brodove. Međutim, viši vizantijski i italijanski brodovi uspjeli su da odbiju napad, pa čak i da pređu u protivnapad. Pod prijetnjom opkoljavanja, Baltoglu se povukao. Zbog manje djelotvornosti artiljerije na brodovima, sultan je postavio top na rt Galata, koji je uništio jedan od hrišćanskih brodova, nakon čega je hrišćanska flota otišla dublje u Zlatni rog.

Prema riječima Nikola Barbara, učesnike u odbrani grada, od 12. do 18. aprila nije bilo aktivnih dejstava, a Osmanlije su samo iz topova gađale zidine. Tokom ovog perioda Mehmed je zauzeo preostale vizantijske tvrđave u okolini Carigrada. Zamak u Terapiji na obali Bosfora je bombardovan dva dana, a garnizon se predao tek nakon što je zamak potpuno uništen. Zamak Studios na Mramornom moru zauzet je u jednom danu. Zarobljenici — 40 vojnika iz Terapije i 36 iz Studiosa — nabijeni su na kolčeve ispred zidina Carigrada. Na Prinkiposu, glavnom ostrvu Prinčevskih ostrva, garnizon kule od tridesetak vojnika u blizini manastir Svetog Đorđa odbio je da se preda. Baltoglu je pucao na kulu iz topova prebačenih sa brodova, ali su hici bili nemoćni da unište debele zidine. Zatim je kula okružena suvim granjem i zapaljena, neki od branilaca su zapaljeni, a oni koji su pokušali da se probiju bili su zarobljeni i pogubljeni. U znak odmazde za otpor garnizona, Baltoglu je prodao sve stanovnike ostrva u ropstvo.

U noći 18. aprila, u Mezotihionu (između kapija Svetog Romana i Hirisijskih), Osmanlije su izvršile prvi veći juriš na zidine Carigrada. Zasipajući šanac, pokušali su da spale blokadu od kolčeva, kako bi se približili porušenom dijelu zidina i provalili u grad, ali je Đustinijani uspješno odbio ovaj udar. Braniocima je na ruku išlo to što im u borbi na uskom prostoru Osmanlijama brojnost nije davala prednost, dok je iskustvo Đustinijanovih vojnika došlo do izražaja. Poslije četiri sata borbe, Osmanlije su se povukle. Prema Barbaru, oni su izgubili 200 ljudi, dok hrišćani nisu izgubili nijednog. Ova bitka je podigla moral braniocima.

20. i 21. april

Nekoliko dana kasnije, sukob je nastavljen na Mramornom moru. Ujutru 20. aprila, tri đenovska broda sa hranom i opremom pod zapovjedništvom kapetana Flantanelasa i jedan vizantijski brod sa sicilijanskim žitom približili su se Carigradu. Na ušću u Bosfor kod rta Seralo, cijela osmanska veslačka flota opkolila je četiri hrišćanska broda i napala ih. Hrišćani su ipak imali prednost, jer su njihovi brodovi bili viši i bilo je zgodno da se sa njih protivnici zasipaju strijelama i kopljima. Približavajući se vizantijskim obalama, brodovi su čekali dok se južni vjetar ne smiri. Stanovništvo grada je pohrlilo na zidine da posmatra bitku, a sultan je odjahao na more, izdavajući naredbe. Najprije je vjetar gonio brodove jugoistočno od grada i na sigurnu obalu Zlatnog roga, ali je vjetar iznenada utihnuo kada su se brodovi našli pod zidinama Akropolja, a struja je počela da tjera brodove na obalu ka Galati, gdje je bio Mehmed sa svojom vojskom. Osmanlije su prvo pucale na hrišćanske brodove, a onda su, pošto su podbacili i nisu ih potopili, odlučili da se ukrcaju. Đenovljani su uspjeli da odbiju brojne napade, koristeći prednost u nivoima palube, a Romeji su uzvratili grčkom vatrom. Međutim, vizantijski brod bio je teško oštećen i bio na ivici potonuća, pa su mu se đenovski brodovi približili, zakačili i održavali na površini. Uprkos velikim gubicima, Osmanlije su nastavile da napadaju brodove. Činilo se da će hrišćanski mornari uskoro biti poraženi, ali se vjetar ponovo promijenio i pomogao im da uđu u Zlatni rog. Ovaj mali uspjeh podigao je moral stanovnika grada. Osmanski gubici iznosili su oko stotinu poginulih i trista ranjenih. Hrišćanski gubici iznosili 23 poginula, ali je polovina preostalih mornara ranjena.

Među osmanskim zapovjednicima, neuspjeh u odlaganju brodova doveo j do obnavljanja rasprave o preporučljivosti nastavka opsade. Tokom bitke, Baltoglu je teško ranjen u oko. Poslije poraza, izašao je pred sultana, koji je naredio da mu odsjeku glavu (i nabiju na kolac). Život su mu spasili janičari, koji su svjedočili o njegovoj hrabrosti i istrajnosti u borbi, nakon čega je Mehmed preinačio svoju odluku. I pored toga što osramoćeni admiral nije pogubljen, njegova imovina je podijeljena janičarima, a on lično je batinan po tabanima (Duka tvrdi da je Mehmed lično Baltogluu zadao stotinu udaraca). Na njegovo mjesto Mehmed je postavio Hamzu-bega.

Uprkos činjenici da je stalno bombardovanje zidina već dovelo do uništenja jedne od kula (Viktinijeva kula) kod potoka Likos 21. aprila, Osmanlije još nisu napadale. Da su u to vrijeme Osmanlije krenule u juriš, tada bi, prema riječima očevidaca, grad pao. Međutim, sultan je u to vrijeme bio na obali Bosfora na mjestu zvanom Dvije kolone, očigledno planirajući prebacivanje brodova. Odsustvo sultana u tom trenutku spasilo je grad, a onda je procijep je brzo zakrpljen improvizovanim materijalom. Poslije bitke 21. aprila, branioci su u donjem dijelu kotline podigli palisadu, zamjenjujući spoljni zid, kako bi neutralisali opasnost od pojave procijepa.

Incident sa Urbanovim topom datira oko 24. aprila. Nestor Iskander je pisao o njegovom uništenju 13. dana borbe: „Zusteneja (Đustinijani), nišaneći iz svog topa, pogodio je taj top, i raznio okolno zelenilo”.

Prebacivanje brodova

Mehmed II nadgleda prebacivanje svojih brodova kopnom, djelo Fausta Zonara.

Mehmed je odlučio da upotrijebi trik da svoje brodove prevuče u Zlatni rog. Tokom pohoda na Lombardiju, Mlečani su vukli brodove kopnom od rijeke Po do jezera Garda na drvenim platformama sa točkovima. Vjerovatno je neko od Italijana koji su bili u njegovoj službi obavijestio sultana o tome. Za razliku od Mlečana, koji su prevozili svoje brodove preko ravnice, Mehmed je morao da svoju flotu prevuče preko brdovitog terena sa visinskom razlikom većom od 60 m. Plan je bio da se preko Galatskog brda pored zidina Pere (Galata) od Bosfora do Zlatnog roga izgradi put od nauljenih trupaca kojim bi se brodovi vukli do obale Zlatnog roga, gdje bi bili ponovo porinuti. Početak rute je bio kod Dvije kolone (označeno na karti Buondelmontija, nalazio se tamo gdje se danas nalazi Dolmabahče). Mehmed je organizovao radove od 21. aprila uz pomoć hiljada zanatlija i radnika, dok je top postavljen kod Pere neprekidno bombardovao okolinu lanca da bi prikrio pripreme. U zoru 22. aprila prvi brodovi su odvučeno uz pomoć volova do Zlatno roga. Sastavljeni vagoni sa livenim točkovima spušteni su u vodu, podvlačeni pod trup brodova, a zatim, uz pomoć volova, izvučeni na obalu zajedno sa brodovima. Ubrzo su osmanski brodovi porinuti ispred kapije Spiga (mjesto porinuća brodova je sada luka Kasimpaša u Galati), a usidreni su u Zlatnom rogu. Ašikpašazade je tvrdio da je prevezeno 70 brodova, a Konstantin iz Ostrovice 30. Hrišćanski izvori navode od 67 (Kritovul) do 80 (Jakopo Tetaldi).

Opsada Carigrada, djelo Žana de Tavernea nastalo poslije 1455. godine.

Branioci Carigrada su 23. aprila održali sabor, ali su imali malo mogućnosti za dejstvo. Kapetan Đakomo Koko iz Trapezunda predložio je da osmansku flotu zapali grčkom vatrom sa svojih brodova kada padne mrak. Prvo je planirano da se plan sprovede u noći 24. aprila, ali je operacija odložena za 28. april. U noći 28. aprila, čim su se hrišćanski brodovi podigli sidra, sa jedne od kula Galate upućen je Osmanlijama jak svjetlosni signal, a Kokov brod je uništila osmanska flota koja je čekala. Jedna od galija i transport su uspjeli da se izvuku bez većih oštećenja, ali su manja plovila pretrpjela velike gubitke. Mehmed je naredio pogubljenje zarobljenih mornara (40 ili 33) ispred gradskih zidina, kao odgovor, a Romeji su pogubili 260 zarobljenika na zidinama pred očima osmanske vojske. Branioci su izgubili jednu galija, fustu i devedeset mornara.

Savremeni su optuživali Đenovljane da su obavijestili sultana o ovim planovima: Duka ih je neposredno optužio, Barbaro je Galatu nazvao izdajnikom, nadbiskup Leonardo je nagovijestio izdaju, Mihail Kritovul i Ubertino Puskulo su pisali da je Mehmed dobio informaciju iz Galate. Puskulo je imenovao izdajnika iz Pere, koji je obavijestio sultana o planovima branilaca, kao Anđela Zakarija. Takve optužbe je teško opovrgnuti, ali po riječima Edvina Pirsa, „treba imati na umu da se vapaj za izdajom obično podiže u sličnim slučajevima kada nešto krene naopako, a pošto je priprema morala biti poznata tako mnogo ljudi, onda bi bilo zaista iznenađujuće da Mehmed nije znao ono što je toliko ljudi znalo”.

Zauzima dijela Zlatnog roga omogućilo je Osmanlijama da poboljšaju komunikaciju između vojke na Carigradskim zidinama i vojske pod zapovjedništvom Zaganosa, koja se nalazila u Peri. Sagradili su pontonski most od stotina vinskih buradi vezanih u paru preko Zlatnog roga i više nisu morali da ga obilaze i zaobilaze. Most se pokazao korisnim i na drugi način — na njega su postavljani topovi i s mora su gađane zidine Vlaherne, one najslabije utvrđene.

Pojava neprijateljske flote razorno je uticala na raspoloženje stanovništva, koje je čuvalo sjećanje na strahote krstaškog zauzimanja grada, koji su sa Zlatnog roga u grad prodrli kroz morske zidine. Da bi spriječili ponavljanje katastrofe iz 1204. godine, branioci su morali da prebace dio ionako malog kontingenta na ove zidine. Samo dio osmanske flote bio je u zalivu, druga polovina je ostala u Bosforu, a braniocu su bili prinuđeni da svoju flotu drže usidrenu, kako bi spriječili povezivanje oba dijela osmanske flote.

Mletačka pojačanja

Minoto se 26. januara 1453. obratio za pomoć Mletačkom senatu. Iako je njegov zahtjev primljen 19. februara, flota koju je predvodio Alviso Longo krenula je tek 13. aprila. Pritom nije krenula ka Carigradu, nego ka Tenedosu — da prikupi podatke o stanju u Carigradu i o osmanskim trupama. Longo je dobio instrukcije da tamo sačeka admirala Đakoma Loredana do 20. maja, prije nego što nastavi ka Carigradu i preda zapovjedništvo bajlu Minotu. Loredano je napustio Veneciju tek 7. maja, a zatim otišao na Krf da bi mu se pridružila galija sa ostrva. Zajedno sa Loredanom jahao je i mletački izaslanik kod sultana Bartolomeo Marčelo. Uputstva izaslanika bila su da pokuša da sklopi mir između strana, uvjeravajući Mehmeda o miroljubivim namjerama Venecije.

Papa se mučio da organizuje ekspediciju u pomoć Carigradu, ali su svi u Italiji bili uvjereni da grad može dugo da izdrži. Venecija je 10. aprila saznala da kardinali spremaju dao svom trošku opreme malu flotu od pet brodova. Istovremeno, poslije 31. maja, sjeverni vjetrovi su otežavali plovidbu moreuzom i bilo kakva pomoć je već bila beskorisna. Tek 5. juna (sedmicu poslije pada Carigrada) predstavnik Dubrovačke republike obavijestio je Veneciju da je papa spreman da plati 14.000 dukata za flotu. U Veneciji je ovaj iznos smatran nedovoljnim, što je odložilo slanje ekspedicije, koja više i nije bila neophodna.

Slanje brodova

Nakon što su djelimično zauzeli Zlatni rog, Osmanlije su nastavile da bombarduju grad bez neposrednog napada. Stanovnici grada su se suočili sa nestašicom hrane. Zalihe su se smanjile, ribari više nisu mogli da pecaju zbog osmanskih brodova u Zlatnom rogu. U opkoljenom gradu još je postojala nada će ih Zapad nije zaboravio i da je hrišćanska vojska ili flota već na putu ka gradu. Car je odlučio da pošalje brod u potragu za mletačkom eskadrilom. Hrišćanski brod sa osmanskom zastavom i posadom u osmanskoj odjeći krenulo je iz Zlatnog roga prema Egejskom moru 3. maja. Brod se vratio u grad 23. maja, bez ikakvog uspjeha u potrazi. Posada broda nije mogla da se vrati u Carigrad i pobjegne, ali su mornari odlučili da podijele sudbinu sa opkoljenima. Od Konstantina je ponovo zatraženo da napusti grad i ode na Zapad da potraži pomoć, kao njegov otac Manojlo II tokom Bajazitove opsade 1399. godine. Car je to kategorički odbio, odlučivši da ostane u gradu.

Jačanje pritiska

Pojačano bombardovanje

U međuvremenu su se u Carigradu zahuktali odnosi između Đenovljana i Mlečana. Prvi su optuženi za izdaju, što je prouzrokovalo neuspjeh 28. aprila, a oni kao odgovor su optužili Mlečane za kukavičluk. Moral branilaca je slabio. Mehmed je nastavio da zahtjeva predaju grada, nudeći u zamjenu garancije bezbjednosti stanovnicima i njihovoj imovini, a caru je obećao izgnanstvo u Moreji. Početkom maja pojačao se intenzitet bombardovanja, a 6. maja je obnovljen Urbnov top. Prema Nestoru Iskanderu, dvadesetpetog dana opsade „bezbožni [sultan] je naredio da se ponovo smota onaj ogromni top, jer su ga, nadajući se da su ga pričvrstili, spojili gvozdenim obručima, A kad su iz njega pucali, top se odmah raspao u mnoge komade”. Gradske zidine su se sve više urušavale, uprkos naporima stanovništva da ih poprave. Osmanlije su ponovo pokušale u noći 7. maja da probiju odbranu kod kapije Svetog Romana, ali je zahvaljujući djelovanju cara i Đustinijanija napad odbijen. Poslije ovog napada, Mlečani su odlučili da svu vojnu opremu sa svojih brodova odnesu u skladišta u samom gradu, a car je 9. maja odlučio da sve mletačke brodove koji nisu bili potrebi za zaštitu lance na Zlatnom rogu odvezu do Prosforijanske luke (na izlazu iz Zlatnog roga) i pošalje odrede na oštećene zidine Vlaherne. Ova odluka je naišla na negodovanje mornara, ali su do 13. maja stajali na zidinama. U noći 12. maja, na mjestu gdje se spajaju dvostruke zidine Teodosije II i zidine Vlaherne, Osmanlije su ponovo jurišale, ali je i ovaj napad odbijen. Zahvaljujući dolasku mletačkih mornara 13. maja, odbijen je novi napad Osmanlija, koji je počeo nešto prije ponoći.

Nakon što je usidrio veći dio mletačke flote, Mehmed je odlučio da ništa više ne ugrožava njegovu flotu u Zlatnom rogu i 14. maja je uklonio svu artiljeriju sa sjeverne obale zaliva i postavio je uz zidine Vlaherne na pontonskom mostu. Nekoliko dana kasnije, artiljerija je prebačena u dolinu Likosa. Glavni topovi Osmanlija nalazili su se na brdu naspram kapije Svetog Romana, koja bila najnepouzdanija. Nakon toga, zidine u dolini Likosa su bile izložene stalnom bombardovanju.

Potkopavanje zidina

Osmanlije su pokušale da potkopaju temelje zidina kopanjem tunela. Za to su korišteni srpski rudari iz Novog Brda. Rudari su u početku kopali minske galije na području Harisijske kapije, ali su zbog nepogodnih uslova svoje djelatnosti prenijeli na područje Kaligarske kapije. Osmanska flota je 16. i 17. maja, uz glasak zvuk truba i doboša, prišla lancu na Zlatnom rogu, simulirajući napad na njega. Međutim, kada su se brodovi približili lancu, jednostavno su nastavili da plove pored lanca. Isto se dogodilo i 21. maja. Na ovaj način Osmanlije su skretale pažnju branilaca i prikrile buku radova rudara.

Nedaleko od Kaligarijske kapije 16. maja otkriveni su tuneli zbog buke koju su pravili rudari. Među braniocima grada pronađeni su stručnjaci za rudarstvo, a kopanje protivtunela je organizovano pod vođstvom inženjera njemačkog ili škotskog porijekla Johana Granta. Neki od osmanskih tunela su potopljeni, dok su vizantijski vojnici provalili u druge i pobili kopače. Prema Barbaru, u oblasti Kaligarijeve kapije, gdje nema barbakana, tuneli su otkriveni nekoliko puta: 21. maja u podne (zapaljen), 22. maja uveče (zapaljen), drugi tunel se sam srušio 22. maja. Ujutro 23. maja, branioci su pronašli još jedan tunel u blizini nedaleko od mjesta gdje su pronađeni ostali. Takođe je zapaljen i srušen na rudare kada su oslonci izgorjeli, ali su u ovom tunelu zarobljena i dvojica Osmanlija. Nakon mučenja, prijavili su mjesta svih tunela. Tada su im glave odsječene i bačene preko zidina. Nakon toga, branioci su 24. i 25. maja otkrili posljednja dva tunela, od kojih je jedan bio zazidan, a drugi srušen. Više nije bilo iskopavanja. Prema Tetaldiju, bilo ih je ukupno 14.

Opsadne kule

Velika prepreka za Osmanlije bio je šanac ispred zidina, koji je su pokušali da zatrpaju, ali su branioci preko noći ponovo iskopavali. Mehmed je 18. maja „naredio, okupivši se svom snagom, da se do zidina kotrljaju ogromne pokrivene opsadne kule”. Osmanlije su do porušene kule Svetog Romana dovukle opsadnu kulu i postavile je na vrh otkopa. Barbaro je opisao ove opsadne kule kao izgrađene od snažnog osnova prekrivenog kamiljim kožama. Iznutra su bile napola ispunjene zemljom da bi zaštitili vojnike u kuli. Iskopali su prolaz do kule, pokrivajući je odozgo. Pod zaštitom kule, osmanski vojnici su zasuli šanac. Iako su branioci tokom dana pokušavali da onesposobe i unište kulu, radnici pod njenim okriljem za jedan dan su zatrpali šanac. Tokom noći, međutim, nekoliko branilaca se ušunjalo do kule, smotalo bure baruta, zapalilo fitilj i povuklo se. Ogromna eksplozija je uništila kulu, pa su branioci preko noći uspjeli da iskopaju veći dio šanca i ponovo obnove zidine. Na sličan način je uništeno još nekoliko osmanskih opsadnih kula, nakon čega je ova taktika odbačena, a preostale kule likvidirane.

Znamenja

„U gradu je bilo strašno znamenje… na Velikoj crkvi Sofije Božije gore, sa prozora, izbi ogroman plamen vatre i dugo opkoli čitav vrat crkve, i, sabravši se, plamen se promjeni, i postade kao neizreciva svjetlost, i odmah se podiže na nebo.”

Moral branilaca je pao poslije povratka broda 23. maja, koji nije naišao na pomoć. Svi su znali za predviđanja da će posljednji car, kao i prvi, nositi ime Konstantin i biti Jelenin sin. Postojalo je i predviđanje da Carigrad neće pasti na sve veći mjesec. Tokom noći 24. maja bio je pun Mjesec, a zatim je Mjesec trebao da se smanjuje, kada je uslijedilo pomračenje. Uplašeni stanovnici grada odlučili su da sutradan provedu litiju kroz grad, ali je ikona pala i nisu mogli da je podignu, zatim je pao veliki pljusak, zamijenjen gustom maglom, a noću oko kupole Svete Sofije primjećeno je isijavanje. Nikolo Barbaro je pisao:

Ovaj znak je zapravo učinio da ovaj slavni vladar razumije, da će se proročanstvo obistiniti i da se njegovom carstvu bliži kraj, kao što je i bilo. S druge strane, ovaj znak se činio Turcima kao znak pobjede, koji su se veoma obradovali i upriličili veliki praznik u svom logoru.

Posljednji dani

Vremenom je slabio i moral osmanske vojske. Osmanlije su se plašile dolaska hrišćanskih pojačanja, posebno zato što je Janoš Hunjadi tvrdio da je slobodan od mira potpisanog sa sultanom. Osim toga, osmanska flota je pretrpjela nekoliko neuspjeha. Mehmed je ponovo pokušao da obezbjedi predaju grada. Oko 25. maja poslao je izaslanika Isfendijaroglu Kizila Ahmed-bega. Ransimen je smatrao da je cilj pregovora da se Romeji ubjede da predaju grad u zamjenu za nesmetan izlazak sa cjelokupnom imovinom iz grada svima i neprikosnovenost preostalih stanovnika, a za Konstantina — vlast u Moreji. Prema Babingeru, Mehmed je ponudio Konstantinu da pređe u islam, da bi se spasao. Međutim, car je pristao na ogroman otkup za prekid opsade i plaćanje godišnjeg danka od 70.000 dukata ubuduće, pod svim uslovima, učinio je sve ustupke, osim jednog — predaje Carigrada. Kao odgovor, Mehmed je najavio neviđenu sumu otkupnine i godišnji dana od 100.000 zlatnih vizantina, koji grad nije mogao da plati. Istovremeno, kako je vjerovao Babinger, nakon Halkokondiloma, pravi cilj ovih pregovora nije bila predaja grada. Mehmedu je bilo potrebno da se njegov čovjek infiltrira u grad i obavijesti ga o stanju unutar zidina.

Mehmed je 26. maja okupio svoje savjetnike, želeći da čuje njihovo mišljenje. Halil-paša je od samog početka bio protiv sukoba sa hrišćanima i opsade grada, što je, po njegovom mišljenju, donijelo samo gubitke sultanatu, a sada je vojska bila u opasnosti da se suoči sa dolaskom zapadnih pojačanja. Ideja da Halil-paša dobija poklone od Romeja nije glasno izražena, ali od tada vezir pada u nemilost sultana. Zaganos-paša, kao i mnoge druge mlade vojskovođe, zagovarao je nastavak opsade. Prema Sfrancesu, Zaganos-paša je tvrdio da Carigrad nema odakle da očekuje stranu pomoć, jer među „italijanskim i drugim zapadnim vladarima… nema jednoumlja. A ako bi, ipak, neki od njih, s mukom i brojnim rezervama, došli do jednoumlja, onda bi uskoro njihov savez izgubio na snazi: jer čak i oni koji su vezani savezom zauzeti su krađom tuđe imovine — vrebaju jedni druge i čuvaju se”. Ove riječi svjedoče o tome da su sultan i najviši dostojanstvenici bili dobro upućeni u spoljnopolitičku situaciju. Mehmed je podržavao pomoćnike koji su zagovarali nastavak opsade. Pripreme za veliki napad su ubrzane, isporučen je materijal za zatrpavanje šanaca, postavljeni su topovi na nove platforme, a bombardovanje zidina oko Mezotihiona pojačano je 26. i 27. maja. Istog dana, Mehmedovi izaslanici najavljuju trupama posljednji juriš na grad i motivišu ih obećanjem da će u roku od tri dan opljačkati osvojeni grad. Cijeli dan 27. maja vojska je zakopavala šanac, a u ponoć su radovi obustavljeni, pošto je sultan ponedjeljak 28. maja proglasio danom odmora i priprema za završni juriš.

Posljednje pripreme

Završne pripreme Osmanlija

Juriš na zidina Carigrada, djelo Filipa de Mazerolja 1450—1475.

Mehmed je napravio opšti inspekcijski obilazak. Naredio je cijeloj floti u Zlatom rogu i Mramornom moru da se pripremi za juriš, mornari su trebali da pokušaju da se popnu na zidine Carigrada kako bi natjerali opkoljene da rasture svoje snage i zadrže ljude na svakom dijelu zidina. Zaganos-paša je trebao da pomogne mornarima, dok su se ostale osmanske snage koncentrisale u oblasti bedema Vlaherne. Desno od njega, do Harisijske kapije beglerbeg Karadža-paša bio je odgovoran za napad, dok su Isak-paša i Mahmud-paša predvodili anadolske snage za juriš između kapije Svetog Romana i Mramornog mora. Sultan je preuzeo kontrolu nad dolinom Likosa, najslabijom tačkom vizantijske odbrane.

Sultan se sastao i sa predstavničem Pere i zahtjevao da pod prijetnjom kazne ne pružaju nikakvu pomoć opkoljenom gradu. U govoru svojim zapovjednicima i vezirima, on je istakao da grad nije nepobjediv, a da su branioci iscrpljeni, malobrojni i nedosljedni.

Ostatak dana, od zore do noći, Turci nisu ništa radili, osim što su zidina donosili veoma dugačke ljestve, da ih upotrebe sljedećeg dana, što je trebalo da bude vrhunac napada. Takvih je ljestava bilo oko dvije hiljade, a poslije toga su podigli mnoge prepreke da bi zaštitile ljude koji su ljestvama trebali da se popnu do zidina.

Pripreme u Carigradu

U gradu je odmah prepoznata odluka Osmanlija da krenu u odlučujući juriš, pošto su hrišćani koji su se nalazili u osmanskoj vojsci o tome obavijestili branioce putem bilješki vezanih za strijele, bačenih preko gradskih zidina. Ni u ovim posljednjim satima nije bilo jedinstva među braniocima. Sukob između Đenovljana i Mlečana je eskalirao. Mlečani su ponovo optužili Đenovljane za neutralnost Pere i izdaju. Leonarodno je opisao kako su se, pripremajući se za posljednji juriš, Đustinijani i Luka Notaras posvađali oko toga gdje treba postaviti artiljeriju. Đustinijani je pretpostavio da će zidine i kule u dolini Likosa preuzeti glavni udar, a Notaras će želio s njima ojačati odbranu zidina duž Zlatnog roga. Sukob je morao da riješi car, koji je stao na stranu Đustinijanija. Drugi sukob je bio između Italijana, koji su uglavnom dobrovoljno učestvovali u odbrani grada, i mjesnog stanovništva, Grka. Italijani su optužili Grke za pohlepu:

Na današnji dan mi hrišćani smo napravili sedam kola sa manteletima, da ih postavimo na kopnene zidine. Kada su ovi manteleti napravljeni, donijeli su ih na trg, a bajlo je naredio Grcima da ih odmah odnesu do zidina. Ali Grci su to odbili, osim ako im ne bude plaćeno, a te večeri je nastala svađa jer smo mi, Mlečani, bili voljni da platimo gotovinom onima koji su ih nosili, a Grci nisu htjeli da plate. Kada su zaštitne daske konačno odnijete na zidine, bio je mrak i nisu se mogle postaviti na zidine do napada, a mi ih nismo koristili zbog pohlepe Grka.

Posljednja popravka zidina izvršena je 28. maja. U ponedjeljak, 28. maja, ulicama grada su nošene ikone, održana je litija uz pojanja „Pomiluj nas”, kojoj su prsustvovali svi koji trenutno nisu bili na dužnosti ili nisu bili angažovani na popravci utvrđenja, bez obzira na vjeroispovijest. Relikvije su odnijete do najslabijih tačaka zidina, a Konstantin je pred svim braniocima održao završni govor. Kasnije je otišao u zamak u Vlaherni, gdje se oprostio od članova svoje porodice. Potom se car pomolio u crkvi Svete Sofije, i do ponoći, u pratnji Sfrancesa, otišao na posljednju inspekciju zidina, nakon čega su se vratili u Vlahernu i sa kule na najisturenijem dijelu Kaligarijske kapije posmatrali pripreme Osmanlija. Oko jedan sat poslije ponoći, car je napustio svog sekretara.

Uveče su se branioci vratili na svoje položaje. Đustinijani i njegovi ljudi stajali su na najslabijoj tački zidine Mezotihiona. Kapija unutrašnjih zidina bila je zatvorena, tako da se nisu mogli povući.

Posljednji juriš

Za vrijeme posljednjeg juriša, zidine Carigrada bile su ozbiljno oslabljene, a osmanska artiljerija je napravila tri procjepa. Prvi je bio između Andrijanopoljske kapije i Porfirogenitovog dvorca, drugi kod kapije Svetog Romana u dolini Likosa, a treći kod Treće vojne kapije. Procjep u dolini Likosa bio je najveći.

Lauro Kvirini je 15. jula pisao sa Krita papi Nikoli V i opisao posljednji napad kao tri talasa. Barbaro je takođe pisao o tri etape:

Sultan je podijelio svoju vojsku u tri grupe po pedeset hiljada ljudi: jednu su činili hrišćani koji su protiv njegove volje držani u njegovom logoru, drugu grupu su činili obespravljeni ljudi, seljaci itd., a treću su činili janičari.

Prvi talas

Pad Carigrada, djelo Dadlija Ambrouza iz 1915. godine.

U noći 28. na 29. maj, oko pola jedan ujutru, osmanske trupe duž cijele linije jurišale su kroz procijepe. Posljednje hrišćansko bogosluženje u crkvi Svete Sofije još je trajalo, kada je počeo posljednji napad na grad. U osmanskoj vojsci bubnjevi, trube i frule, digli su jaku, zaglušuću buku. U Carigradu je podignuta uzbuna i svi sposobni da nose oružje, zauzeli su mjesta na zidinama i na procjepima. Osmanlije su ispunile šanac ispred zidina, a branioci nisu mogli da ih spriječe. Nekoliko hiljada neregularnih vojnika, praćeni vikom i trubama, napalo je zidine Carigrada kako bi izmorili branioce. U njihovim redovima pored Osmanlija bili su Sloveni, Ugari, Nijemci i Italijani sa ljestvama. Iza ovih nepouzdanih vojnika, Mehmed je postavio red janičara. Osmanski gubici su bili veoma veliki. Napori napadača bili su usredsređeni u oblasti doline Likosa. Njihov napad bio je prijeteći samo na ovom mjestu, na drugim mjesto bili su lako potučeni. U dolini Likosa, odbranu je predvodio Đustinijani Longo, a tu su se nalazili i svi arkebuzi i topovi koji su se nalazili u gradu.

Osmanske trupe koje su napadale, pretrpile su ogromne gubitke, a mnogi ratnici su bili spremni na povlačenje kako bi izbjegli bombardovanje sa zidina. Istoričar Duka je pisao da je sam sultan, lično „stojeći iza vojske sa željeznim štapom, otjerao svoj vojnike do zidina, nekima laskajući blagodetnim riječima, a nekima prijeteći”. Prema riječima Halkokondila, kazna za plašljivog ratnika bila je trenutna smrt. Prema pseudo-Sfranziosu, „čauši i dvorski ravduhi (vojni policajci u turskoj vojsci) počeli su da ih tuku željeznim motkama i bičevima kako ne bi pokazivali leđa neprijatelju. Ko može da opiše vapaje, vriske i tuborne jauke pretučenih!” Poslije dvočasovne bitke, osmanski zapovjednici su izdali naređenje za povlačenje. Grci su počeli da obnavljaju privremene barijere u procijepima.

Drugi talas

Mehmed je naredio povlačenje i poslao anadolijske trupe Isak-paše da napadnu šanac kod Treće vojne kapije (Triton). Borba na uskom prostoru dala je prednost braniocima, veliki broj napadača im je smetao. Urbani top je uništio palisadu, što je omogućilo da 300 napadača prodre u zidine, ali je Konstantinov odred uspio da ih istisne. I u ostalim sektorima odbrane, branioci su uspjevali da odbiju napade. Sa južnih zidina, jedan odred vojnika je otišao u pomoć branicima u dolini Likosa, monasi i Orhanov odred su odbili nekoliko napada sa Mramornog mora. Na zidini Zlatnog roga, Osmanlije nisu bile u stanju da zaista ugroze odbranu Vizantije. Napad odreda Zaganos-paše na dvorac Vlaherna odbili su Mlečani, a napad Karadža-paše odbili su braća Bokijardi.

Treći talas

Kerkoporta, procjepi u zidinama Vizantije, djelo Meri A. Voker iz 1887. godine.

Nakon povlačenja anadolijskih trupa pod zapovjedništvom Isak-paše, nalet granata pogodio je zidine, nakon čega je uslijedio treći napad. Napad je prevodilo 3.000 janičara, koje je sam sultan Mehmed doveo do šanca utvrđenja i poslao u napad. Janičari su napredovali u dvije kolone. Jedan je na juriš upao na Vlahernski bedem, a drugo je došao do procjepa u dolini Likosa. Uprkos umoru, branioci su uspjeli da odbiju ovaj napad. Opkoljenima se, prema Barbau, činilo da je pobjeda moguća u trenutku kada se na jednoj od kula pojavila osmanska zastava.

Kako su Osmanlije ušle u grad nije tačno poznato. Nikola de la Tučija je pisao o Firentincu Neriju, koji je živio 36 godine u Carigradu i uživao povjerenje cara. Prema Nikolu, Neriju su povjereni ključevi od kapija i upravo je Neri otvorio kapiju Osmanlijama tokom posljednjeg juriša. Đenovljani su, primjetivši osmansku zastavu, krenuli na njega. U tom trenutku odvio se događaj koji se smatra prekretnicom posljednjeg juriša i ključnim trenutkom opsade — Đustinijani je ranjen kod kapije Svetog Romana metkom ili strijelom (u ruku ili bedro). Hodža Sadedin je to opisao na sljedeći način:

Vođa čistih nitkova, boreći se sa našim junacima, popeo se na bedeme, da uzvrati pobornicima vjere. Hrabar okretan mladić popeo se na zidinu zamka, kao pauk, i, izvlačeći svoju krivu sablju, jednim udarcem izazvao da njegova sovina duša izleti iz nečistog gnijezda svoga tijela.

Prvo Đustinijanovo ranjavanje: „Zustunej sa cijelom odredom i svim fragama počeše da obnavljaju kulu; a iz topa na kraju izleti kamena kugla, i pogodi Zustuneja u prsa; pao je na zemlju, a čim je plima izašla, odnijeli su ga u dom”.

Od tada je Đustinijanijev čin bio kontroverzan. Navodno da je ostao sa dežurnim odredom, Carigrad bi možda bio spasen.

Nestor Iskander je tvrdio da je Đustinijani ranjen dva puta. Uoči posljednjeg juriša, ili na samom početku, „uletjela je kamena topovska kula i, pavši, udarila Zustuneja u grudi i polomila mu grudi. I pade na zemlju, a čim su ga polili vodom, odnijeli su ga njegovoj kući”. Poslije ranjavanja u grudi, „liječen je cijelu noć”, ali se nikada nije oporavio. Drugi put su „bacili koplje i pogodili Zustuneja, i ranili ga u desno rame, a on je pao na zemlju, kao mrtav”. Pored Nestora Iskandera, dvostruku ranu Đustinijanija pomenuo je Nikolaos Sekundinos, koji je poslije opsade došao u Carigrad (s mletačkim izaslanikom Bartolomeom Marčelom) da pregovara o otkupu zarobljenih Mlečana. Sekundinos je napisao „Đovani [Đustinijani]… je počeo da gubi nadu u spas grada i zadobio je dvije rane”. Informacije koje je Nikolaos prikupio od preživjelih u opsadi Carigrada. Druga rana je izazvala jak bol. Ovo je dragocjena informacija koja objašnjava Đustinijanijev odlazak sa zidina.

Predloženo mjesto Kerkoporta: spoj 96. jule (lijevo) i Porfirogenitovog dvorca.

Izvori su opisali Đustinijanijevu ranu na različite načine: sa strijelom u desnoj nozi; u prsa udarcem iz samostrela; olovni metak mu je probio ruku i oštetio oklop; ranjen je kulevrinom u rame; udario ga je jedan od njegovih vojnika. Prema Rodžeru Krouliju, zagovorniku verzije o dvije rane, najvjerovatnije je da je tokom drugog ranjavanja Đustinijanijev oklop bio probijen olovnim metkom, ali je teško oštećenje bilo skriveno iza male spoljašnje rupe.

Mlečani i Grci, predvođeni carem Konstantinom, ostali su sami. Konstantin je pokušao sam da zaustavi prodor Osmanlija, bez Đenovljana, poslao je svoje posljednje rezerve na kapije, ali je bilo kasno. Car je požurio u dolinu Likosa, do kapije kroz koju je Đustinijani ušao u grad, i pokušao da organizuje odbranu, ali su branioci već započeli povlačenje. Dalje, u nekim izlaganjima se pominje izvjesni janičar Hasan, koji je na čelu odreda od 30 ljudi uspio da upadne u procjep. Polovina njih je ubijeno, zajedno sa Hasanom, a ostali su se konsolidovali. Janičar Hasan se ne pominje u opisima njegovih savremenika. Njegovo ime se po prvi put nalazi u Hronici Magis (Psefdo-Sfranczi), koja je falsifikat M. Melisurgos-Melisenosa:

Izvjesni janičar, po imenu Hasan (a ovaj džin je došao oz Lupadije), držeći lijevom rukom štit nad glavom, a desnom držeći mač, pope se na zid — odakle je vidio našu smetenost. Za njim je išlo još tridesetak drugih, koji su se natjecali u hrabrosti. Naši, koji su ostali na zidinama, udarali su ih kopljima, udarali strijelama, i na njih navaljivali ogromno kamenje, tako da je njih osamnaestoro otjerano sa zidina. No Hasan je odlučio da ne zaustavi juriš, dok se ne popne na zidine i natjera naše ljude u bjekstvo… pobijeno je nemalo Turaka. Tokom ovih borbi za zidina je pao i Hasan, koji je udaren nekakvim kamenom. Naši, okrenuvši se prema njemu i vidjevši ga kako leži, počeli su da ga gađaju kamenjem sa svih strana. Podigavši se na koljeno, branio se, ali je od mnogih rana spustio desnu ruku i bio zasut strijelama.

Pad Carigrada, djelo Matausa Merijana iz 1631. godine.

Posljednji branioci su postepeni potisnuti na unutrašnji bedem, gdje su u velikom broju poginuli u šancu od osmanskih granata. Prema Barbaru, „u izlasku Sunca Turci su ušli u grad kod San Romana, gdje su nekada bile zidine, sravnivši ih topom”.

Duka je događaje opisao malo drugačije. Prema njegovim riječima, odlazak Đustinijanija nije bio kritičan, već poslije odlaska Đustinijanija, branioci na čelu sa Konstantinom odbili su napad Osmanlija na kapiji Svetog Romana. Ipak na spoju zidina Teodosija i Vlaherne, u sektoru, koji su branili braća Bokijardi, za noćne borbe protiv Osmanlija branioci su koristili malu kapiju zvanu Kerkoporta (Cirkova kapija). Vjerovatno je neko zaboravio da ih zatvori i to je brzo otkrio odred janičara od oko 50 ljudi, koji su prodrli u grad i napali branioce sa zadnje strane. Duka je jedini hroničar koji je ovo izvjestio. Ransimen se držao Dukine verzije i napisao da je Kerkoportova poterna bila zatvorena, otvorena za nalet i greškom ostavljena otvorena, što su opsadnici iskoristili.

Konstantinova smrt

Pokolj u Carigradu, skica iz knjige autora Đovanija Sagreda i Pola Rika 1694. godine.

Na ovaj ili onaj način, Osmanlije su probile zidine grada — kroz Kerkoportu, druge kapije ili kroz procjep u zidini. To je odmah dovelo do sloma odbrane Carigrada, pošto, zbog malobrojnosti, branioci nisu imali rezerve da spriječe ovaj prodor. Sve brojnije gomile napadačkih janičara priteklo je u pomoć onima koji su se probili, Romeji nisu imali snage da se izbori sa pritiskom neprijatelja. Prema tradicionalnoj verziji (objašnjavaju Ransimen i Babinger), car, čuvši za neprijateljski proboj kroz luku i shvativši da se grad ne može spasiti, odbaci sva znamenja carskog dostojanstva, osim svojih čizama, u jurnu u boj. Ova verzija zasnovana je na opisu Kritovula, prema kojem su posljednje riječi cara bile: „Grad je pao, ja nemam više za šta da živim”. U jeku borbe, Konstantin je zadobio dva udarca — u leđa i lice.

Prema Babingeru, nakon zauzimanja grada, po naređenju Mehmeda, pretreseno je mjesto bitke i pronađeno je tijelo u purpurnoj obući, koje su prepoznali kao Konstantinovo. Odsječena glava cara stavljena je kolonu Avgusta, a zatim poslata „u dragocjenoj kutiji od jednog muslimanskog vladara do drugog”. Mjesto ukopa tijela je nepoznato. Prema Babingeru, Grci su krajem 16. vijeka zapalili svijeće u znak sjećanja na Konstantina u jednoj grobnici na trgu Vefaa, ali su Osmanlije uklonile sve tragove grobnice, „i samo jedno deblo stare vrbe u uglu dvora upućivalo je na napušteno mjesto carevog posljednjeg počivališta — trošni kamen”.

Sudbina branilaca grada

Ulazak Mehmeda II u Carigrad, djelo Žan-Žozefa Benžamen-Konstana iz 1876. godine.

Harisijska (Andrijanopoljska) vrata, kroz koju je Mehmed ušao u grad.

Ulazak Mehmeda II u Carigrad, djelo Fausta Zonara.

Đustinijani je stigao na Hios na đenovljanskom brodu, a početkom juna je preminuo od zadobijenih rana. Iako je grad opstao toliko dugo samo zahvaljujući njemu, mnogi Mlečani, Romeji, pak i neki Đenovljani (npr. nadbiskup Leonardo) smatrali su ga kukavicom i dezerterom. Braća Bokijardi su se takođe borila nakon što su Osmanlije prodrle u grad, ali su shvatili da je to beskorisno i počeli su da probijaju do brodova. Paolo je uhvaćen i pogubljen (ili ranjen i ubijen), dok su Antonio i Troilo uspjeli da se popnu na đenovljanski brod i sklone se u Peru. Mlečani, predvođeni bajlom Minotom, bili su praktično opkoljeni u Vlaherni. Paolo, Minotov sin, poginuo je kao i mnogi drugi. Minoto sa svojim drugim sinom Zorđijem, zajedno sa ostalim pripadnicima plemstva, ostavljeni su živi radi otkupa. Kasnije je sultan naredio pogubljenje Minota sa njegovim sinom i još šest vojskovođa. Dvadeset devet Mlečana je kasnije otkupljeno. Katalonci su se borili do kraja. Neki od njih, zajedno sa konzulom Pere Julijem, uhvaćeni su i kasnije pogubljeni. Filip Kontarini i Dimitrije Kantakuzin su zarobljeni nakon osmanskog prodora. Tokom pokušaja proboja, većina njihovih ratnika je ubijena, a Dimitrije, Filip i neki plemeniti ratnici su zarobljeni. Šehzade Orhan i njegov pratnja su do posljednjeg odolijevali napadačima. Orhan je pokušao da se sakrije pod maskom monaha, govoreći na grčkom, ali je uhvaćen i prepoznat. Njegova odrubljena glava je odnesena sultanu. Jakopo Tetaldi je uspio da pobjegne. Bio je u mogućnosti da stigne do obale dva sata nakon što su Osmanlije prodrle u grad. Skinuo je odjeću, bacio je u vodu i doplivao do brodova, a s jednim je i odveden. Uspio je u posljednjem trenutku — osvrćući se, primjetio je da su uspjeli da zarobe one koji su ga slijedili. Neki su pobjegli na drugu stranu Zlatnog roga. Podesta Galata (Pere) Lomelino je napisao: „Uz veliki rizik, odveo sam ih do naselja blizu palisade; nikada niste vidjeli ništa strašnije”. Zadužen za odbranu u rejonu Akropolja, kardinal Isidor je došao do zaključka da je grad pao i da nema potrebe da se zaludno gine, pa je pokušao da se spase razmjenom odjeće s prosjakom. Prosjak je uhvaćen i pogubljen umjesto kardinala, a glava mu je nabijena na kolac. I sam Isidor je bio u zarobljeništvu, ali kao prosjak; prepoznao ga je trgovac iz Pere, koji nije htio da ga izdao i kupio ga za malu novčanu svotu, a pustio ga je u zamjenu za otkup. Kritski mornari, koji su hrabro branili kule Vasilija, Lava i Alekseja i odbili da se predaju, mogli su nesmetano da odu. Zadivljen njihovom hrabrošću, Mehmed II im je dozvolio da odu i početkom juna su stigli na Krit na tri broda. Komandant flote, Mlečanin Diedo, s kojim je bio Nikolo Barbaro, poslije osmanskog prodora, otplovio je u Peru i pitao podesta za mišljenje da li đenovljanski brodovi koji su se borili treba da nastave borbu na Zlatnom rogu ili da bježe. Lomelino je rekao da će poslati poslanika sultanu da ga pita da li će dozvoliti brodovima da odu ili će započeti rat sa Đenovom i Venecijom. Diedo je odlučio da nema vremena za čekanje i pokušao da se vrati na svoj brodu, ali su kapije Pere bile zatvorene. Mislio je da su izdani, a njegova pratnja i on su jedva uspjeli da se vrate na brod. Doplivali su do lanca i presjekli ga sjekirama, nakon čega su hrišćanski brodovi počeli napuštati Zlatni rog. Na ušću zaliva brodovi su stajali neko vrijeme, da pokupe izbjeglice koje su bježali iz grada plivajući, nakon čega je mala eskadrila krenula ka italijanskim kolonijama u Egejskom moru. Jedan od okruga Istanbula postao je poznat kao okrug Puškara Verbana. Pretpostavlja se da ga je Orban odabrao za stalno mjesto stanovanja. Rođak podesta Lomelia, Imperijale, koji se borio kao dobrovoljac posljednjeg dana opsade, zarobljen je. Sam Lomelino je pisao da mu se gubi trag, ali je firentinski ambasador u Đenovi Soderini 30. avgusta izvijestio da je, prema njegovim informacijama, Imperijale preobraćen u islam. Kasnije je stekao dužnost i služio sultanu. Gabrijele Trevizano je prekasno procijenio situaciju, nije mogao da siđe sa zidina na vrijeme i Turci su ga zarobili.

Mehmed je obećao da će vojnicima dostupiti da tri dana pljačkaju grad, Međutim, prema Dukinoj priči, on je do 30. maja uveče ušao u Carigrad. Tada, Duka datira Mehmedov posjetu Svetoj Sofiji. Osmanski istoričari ne imenuju dan sultanovog ulaska u osvojeni grad. Prema Ransimenu, mjesec na osmanskoj, a kasnije i turskoj zastavi, prikazan je u rastućoj fazi, pošto je, prema predanju, upravo u ovoj fazi mjeseca sultan zauzeo grad i ušao u njega. Sultan je naredio da mu se isporuči svo blago i zatvorenici, odabravši svoj dio plijena i odredivši koji dio pripada onima koji su bili lišeni mogućnosti da učestvuju u pljački, pišao je zatvorenicima. Birao je najljepše djevojke i mladiće za svoj harem, ali je većinu plemkinja oslobodio i dao im sredstva da otkupe svoje rođake, dok su mladići pozvani da pređu u islam i služe u osmanskoj vojsci. Neki od zarobljenika su prihvatili njegovu ponudu, ali je većina odbila. Među zarobljenicima bili su Luka Notaras i još devet ministara Konstantina Dragaša (ali ne i Sfrandzi). Sultan ih je otkupio i oslobodio, ali su svi brlo brzo na ovaj ili onaj način pogubljeni pod raznim optužbama, jer je Mehmed želio da obezglavi grčku zajednicu. Sam Sfrandzi je kasnije uspio da iskupi svoje ženu i sebe, ali ne i djecu, nakon čega je napustio Carigrad i otišao u zapadnu Evropu, gdje je dovršio svoju Hroniku.

Posljedice

Pad carstva

Prema Koruliju, pad Carigrada i pokolj u gradu nisu bili „ništa strašniji” od strašnog pokolja koji su Vizantinci počinili u Kandiji 961, ili od krstaške pljačke Carigrada 1204, ili pokolja u Carigradu 1182, kada je grčko stanovništva grada masakriralo Latine, „žene i djecu, pa čak i one koji su bili bolesni i ležali u bolnici”. Ipak, pad Carigrada 29. maja 1453. nije bio samo zauzimanje grada ili pokolj stanovništva — značio je kraj postojanja Vizantije, bio je to posljednji akord sporog gašenja carstva.

Likvidacijom Vizantije, otklonjena je opasnost od novih krstaških pohoda za spas Carigrada i eliminisan faktor nestabilnosti koji je periodično izazivao dinamičke nemire u Osmanskom carstvu. Iz istog razloga, Mehmed je odlučio da ukine tri još uvijek nezavisne države (Moreju na Peloponezu, Trepezund u Pontskoj Anadoliji i Krim). Mehmed je već 1452. poslao dio svoje vojske da opustoši grčku teritoriju u Moreji, kako bi spriječio slanje pomoći Carigradu. Poslije pada grada, Moreja je postala Mehmedova prioritetna meta. Despotovinom su upravljala Konstantinova Braća, Toma i Dimitrije Paleolog, koji su se 1454. obratili Osmanlijama sa molbom da pomognu u suzbijanju albanskog ustanka. Istovremeno, despoti su pokušali da organizuju krstaški pohod sa Zapada protiv Mehmeda. Mehmed je poslao ekspediciju, koja je opustošila despotovinu 1458, a zatim je zauzela 1460. godine. Trapezund je doživio istu sudbinu 1461. godine. Trapezuntski car David bio je primoran da se preda poslije opsade 15. avgusta 1461. godine.

Nezainteresovanog hrišćanskog Zapada za Vizantiju 1453. godine — samo je jedan od faktora pada: Ransimen i Ostrogorski smatrali su da Zapad nije nastojao da spase grčko carstvo, već da obnovi latinsko. Gijan je vjerovao da bi u slučaju osmanskog poraza, Mletačka republika bi uzela ogromnu naknadu od Carigrada za svoju pomoć.

Balkan

Jorga je pisao da su Turci donijeli mir stanovnicima Balkana, stavili tačku na anarhiju koja je razdirala Vizantiju i druge balkanske zemlje, okupila sve pokorene narode u jedinstvenu državu i stvorila jedinstveno unutrašnje tržište koje je obezbjedila ekonomski napredak. Ovaj stav su kritikovali sovjetski istoričari. Levčenko je napisao da takve izjave „nemaju nikakve veze sa istorijskom stvarnošću”. Nakon osmanskog zauzimanja grada, on gubi značaj glavnog evropskog posrednika u trgovini sa istočnim zemljama. Osmanlije su pozajmile mnogo toga od pokorenih naroda, ali su ih istovremeno stavljale u uslove koji su kočili privredni razvoj. Balkanski narodi su bili vještački ograđeni od ostatka Evrope. Osmanlije su dugo podržavale primitivnu poljoprivredu i kmetske odnose na Balkanu.

Uspon novog carstva

Zauzimanje Carigrada nije donijelo velike teritorijalne dobitke Osmanskom carstvu. Ono je već kontrolisalo skoro sve bivše teritorije Vizantije u Maloj Aziji i na Balkanu. Ipak, okončavši postojanje Vizantije, Mehmed je učvrstio osmansku vlast nad moreuzima, ojačao teritorijalno jedinstvo Osmanskog carstva i u velikoj mjeri olakšao komunikaciju između njegovih evropskih i azijskih dijelova.

Proces uništenja hrišćanskih snaga, koje su pokušale da se suprotstave osmansko napredovanju nastavio se tokom Mehmedove vladavine i vladavine njegovih nasljednika. Đurađ Kastriot Skenderbeg je preminuo 1468, a sa njim je okončao otpor srpskih i albanskih plemića Osmanlijama. Slično, Vlaška je poslije smrti Vlada Drakule 1476. postala osmanski vazal. Osmansko carstvo je steklo status velike evropske sile, čiji je uticaj postao neprevaziđen u Evropi.

Istovremeno, Osmansko carstvo je pokušavalo da usvoji nasljeđe Vizantije. U junu 1453. Mehmed je Carigrad proglasio svojom prijestonicom. Sultan je sebe smatrao nasljednikom vizantijskih careva i uzeo je titulu „Kajzer-i Rum” (Cezar Rima/Rimljana). Georgije Trapezundski je pisao Mehmedu 1466: „Neiko ne sumnja da si ti car Rimljana. Ko posjeduje prijestonicu Carstva, po zakonu je Car, a prijestonica Rimskog carstva je Konstantinopolj”. Kao nasljednik vizantijskih careva, Mehmed je odmah odlučio da postavi novog patrijarha, koji je trebalo da postane novi predstojatelj pravoslavne hrišćanske zajednice Osmanskog carstva. Odabrao je Genadija Sholarija, vođu antiunijatske stranke u Carigradu, a sinod ga je imenovao u prvim nedjeljama nakon zauzimanja grada. U januaru 1454, Sholarije je uveo na prijesto Mehmeda II, koji je na ceremoniji preuzeo ulogu vizantijskog cara. Grčka zajednica grada dobila je isti status kao i druge hrišćanske zajednice Osmanskog carstva. Npr. pravoslavna crkva je imala pravosudnu funkciju u pravoslavnoj zajednici.

Reakcija hrišćanskog Zapada

Hrišćanski svijet je saznao za pad Carigrada nekoliko nedjelja kasnije. Tri broda, oni kojima su uspjeli da pobjegnu, stigla su u Kandiju na Kritu. Otpremljeni brzi brod dostavio je vijest u Veneciju 29. juna 1453. godine. „Prolomio se sve snažniji i snažniji plač, jecanje, stenjanje… svi su se udarali pesnicama u grudi, parali glave i lica zbog smrti oca, sina ili brata, ili zbog gubitka imovine.” U roku od 10 dana, poruka o „strašnom i žalosnom padu gradova Konstantinopolj i Pera [Galata]” proširila se širom Italije, a zatim i širom Evrope. Događaj je izgledao nevjerovatan. Sve zapadne države vjerovale su da su gradska utvrđenja dovoljno jaka da izdrže opsadu, barem dok ne stigne pojačanje. Strah je dao povoda za glasine da je pobijeno cjelokupno punoljetno stanovništvo, da su Turci oslijepili 40.000 ljudi, da su svi hramovi porušeni, da sultan skuplja ogromnu silu da izvrši invaziju Italije.

Ferarsko-firentinska unija je propala, pošto je Mehmed II protjerao unijate, a na patrijaršijski prijesto, koji je bio upražnjen od 1450, postavljen je pravoslavac Genadije Sholarije. Većina evropskih vladara bila je previše zaokupljena sopstvenim problemima da bi obraćala pažnju na Vizantiju. Venecija je, zadržavajući trgovačke interese na Egejskom moru, savjetovala svoje kolonije da budu oprezne, Loredanova flota je dovela ambasadora kod Mehmeda i nastavila da patrolira da spriječi bilo kakav napad Osmanlija. Ambasador je morao da postigne podruženje ugovora iz 1451, kao i dozvolu za ponovno stvaranje mletačke trgovačke misije u Carigradu. Đenova je bila u najgorem položaju. Guverner đenovljanske Pere je pokušao da ubijedi sultana da gradu da različite privilegije. Međutim, Mehmed je 3. juna stigao u Peru i naredio razoružavanje grada. Od tada je u potpunosti pod osmanskom kontrolom, a đenovljanski guverner je zamijenjen osmanskim. Osim toga, zauzimanjem svih moreuza, đenovljanske kolonije na Crnom moru su se pokazale beskorisnim, nisu izdržale ni pedeset godina poslije 1453. godine. Đenovljanski Hios je doživio istu sudbinu. Drugi italijanski trgovački gradovi (Firenca, Ankona) brzo su uspostavili nove trgovačke odnose sa sultanom. Ovi gradovi nisu imali kolonijalne teritorije na Levantu i nisu pretrpjeli velike gubitke. Katalonci su isto tako brzo obnovili trgovinu. Papa Nikola V je pozvao na krstaški pohod u septembru 1453, a car Svetog rimskog carstva Fridrih III najavio je održavao Carskog savjeta u Regenzburgu, kako bi se odlučilo o početku krstaškog pohoda. Međutim, ovi planovi su propali, kao i Frankfurtski sabor u septembru 1454. godine. Kao i prije 1453, zapadni vladari imali su hitnije brige ili su im nedostajala sredstva da intervenišu. Fridrih III nije imao dovoljno moći nad svojim vazalima. Francuski kralj Šarl VII morao je da osigura obnovu svoje zemlje, a engleski kralj Henri VI je pao u ludilo, a u njegovoj zemlji su počeli Ratovi ruža. Ugarski kralj Vladislav II, pod uticajem Janoša Hunjadija, nije mogao da uznemirava Osmanlije. Burgundski vojvoda Filip je obećao da će intervenisati, ali je ovo obećanje ostalo neispunjeno.

Papa Kalist III 15. maja 1455. objavio je bulu Ad summi apostolatus apicem, u kojoj je proglasio prikupljanje desetine za finansiranje ekspedicije. U junu 1456. papa je uspio da pošalje flotu da zauzmu ostrva Lemnos, Tasos i Samotrakiju, ali su ova ostrva ubrzo ponovo pripala Osmanskom carstvu. Kako je prolazilo sve više godina, ideja o pohodu je blijedila na zapadu. Projekat pape Pija II za krstaški pohod nestao je sa njegovom smrću 1464. godine. Burgundski vojvoda Karlo je pokušao da organizuje Burgundski krstaški pohod i potpisao je savez sa aragonskim kraljem Ferdinandom II 1471, ali je zbog potrebe borbe protiv francuskog kralja Luja XI bio prinuđen da odustane od ovog projekta. Svuda na Zapadu ljudi su se pomirili sa osmanskom vlašću. To je bilo zbog, između ostalog, dubokog neprijateljstva koje postoji između latinskog Zapada i grčkog Istoka (raskolnika prema katolicima). Prema nekima, Grci su dobili zasluženu kaznu nakon pljačke Troje, a Osmanlije su doživljavane kao Trojanci. Kao što je Žorž Šatelen pisao, „nije bilo nijednog hrišćanskog suverena, koji bi pokušao zajedno sa drugima ili odvojeno, ugledavši se na takvu sramotu, da mu se suprotstavili oružjem ili savjetom”.

Pored toga, papstvo, u velikoj mjeri oslabljeno Zapadnim raskolom (1378—1417), više nije imalo isti uticaj na kraljeve kao tokom krstaških pohoda. Pragmatizam je ubrzo zavladao, a hrišćanske države su shvatile da ne mogu bez Osmanlija kao trgovinskog partnera. Prema Hirsu, državni razum je prevagnuo nad odbranom vjere. Ubrzo su se samo rijetki romantičari, poput Olivijea de la Marša i Žoana Marturela, prisjećali užasa izazvanog padom Carigrada. Ipak, takvih je bilo malo, nakon nekoliko godina ideja o obnovi Vizantije je konačno nestala. Ova činjenica potvrđuje savez sklopljen 1556. između francuskog kralja Fransoa I i osmanskog sultana Sulejmana.

Moskva — Treći Rim

Glavni članak: Moskva — Treći Rim

U Evropi se jedino Velika moskovska kneževina trdila da zaštiti vizantijsko nasljeđe. Prema Ostrogorskom i Ransimenu, posljednja nezavisna pravoslavna zemlja počela je da traži titulu neposrednog nasljednika Vizantije (Romejskog carstva) i jedinog hrišćanskog carstva dostojnog ovog imena. Mitropolit Jona je 1458. tvrdio da je Carigrad kažnjen zbog prihvatanja Unije. Isto mišljenje je iznio 1471. i mitropolit Filip: „Konstantinopolj i crkve Božije stajali su nepokolebljivo sve dok je pobožnost stajala u njima kao sunce. I kako su ostavili istinu i spojili cara i patrijarha sa latinšvinom, i potpisali papu zlata radi, tako je patrijarh uzaludno skončao život, a Carigrad pade u ruke prljavim Turcima”. Filotej Pskovski je imao slično vjerovanje, „Konstantinopolj pao zbog izdaje Istinske vjere. No pravoslavna vjera je još živa, … Na svijetu postoji samo jedna Pravoslavna Crkva — Ruska Crkva” i „… dva Rima su pala, a treći stoji, a četvrtog neće biti”. Filotej i mitropolit Zosima se smatraju stvaraocima koncepta Moskve — trećeg Rima. Pored toga, ove ideje su bile pojačane činjenicom da se 1472. car Ivan III oženio Sofiju Paleolog, nećaku Konstantina XI. Ovaj savez je omogućio Ivanu da koristi dvoglavog orla na carskom grbu i zatražio faktički titulu nasljednika Vizantije. Kao što je Ransimen pisao: „Tako su u cijelom pravoslavnom svijetu samo Rusi na neki način imali koristi od pada Konstantinopolja”.

Reakcija u muslimanskom svijetu

U muslimanskom svijetu vijesti su drugačije primljene. Mehmedov ambasador je vijesto donio 27. oktobra u Kairo, prijestonicu Mamelučkog sultanata, „sultan i sav narod se radovao ovom moćnom osvjanju… narod je slavio”. Pobjeda je bila od velikog značaja za muslimanski svijet, a Mehmed je stekao veliki autoritet. Prema Duki, Konstantinova glava je poslata „vođama Persijanaca, Arapa i drugih Turaka”. Mehmed je poslao 400 grčke djece vladarima muslimanskih zemalja. Sebe je proglasio „gospodarom dva mora i dvije zemlje”, nasljednikom Rimskog carstva.

Pad Carigrada i kraj srednjeg vijeka

Kada se u 17. vijeka obrazovala koncepcija srednjeg vijeka, datum njegovog završetka vezuje se za zauzimanje Carigrada. Kristof Keler je 1676. i 1688. objavio radove u kojima je prekinuo priču o svjetskoj istoriji pri turskom zauzimanju Carigrada. Keler je pokušao da poveže svjetski istoriju sa istorijskim okvirom Rimskog carstva. Spisi Flavija Biona i Eduarda Gibana, objavljeni između 1776. i 1788, doprinijeli su ideji da je istorija Evrope bila samo pad Rima. Filip Lebas je bio jedan od prvih koji je napisao školsku istoriju srednjeg vijeka nakon reforme 1838. godine. Napisao je: „Sve se završava upravo na mjestu koje je bilo polazište, u Konstantinopolju, u ovom drugom Rimu, koji je preživio sve najezde, kao posljednje sjećanje na veliko Carstvo, a koji je pao sa završetkom srednjeg vijeka”. Tomas Dajer je objavio u Londonu 1861. knjigu o istoriji savremene Evrope, uključujući događaje od pada Carigrada 1453. do Krimskog rata. Napisao je: „Sa zauzimanjem Konstantinopolja, zavjesa pada na narode antike, a konačno utvrđivanjem Turaka u Evropi, posljednje od onih rasa, čije su seobe činile njeno stanovništvo, predstavlja prvu veliku epizodu savremene istorije. Tada su kasni ostaci antike konačno nestali”. Viktor Djurjui je u svom djelu Histoire des temps modernes 1453—1789 iz 1863, svoje izlaganje započeo od 1453. i objasnio da se „1453. smatra krajem srednjeg vijeka i početkom savremenosti, jer ovaj datum označava dva značajna događaja: tursko zauzimanje Konstantinopolja i kraj Stogodišnjeg rata između Francuske i Engleske”. Predstavnici 17. i 19. vijeka doživljavali su zauzimanje Carigrada kao kraj srednjeg vijeka, jer su na Rimsko carstvo gledali kao na jedinstvenu cjelinu, od Avgusta do Konstantina Paleologa. Zauzimanje Carigrada bilo je od opšteg značaja, što ga učinilo prekretnicom u istoriji čovječanstva. Od 1838. do 1902, u Francuskoj su granice srednjeg vijeka zvanično određene između 395. i 1453, a srednji vijek je definisan kao „vrijeme koje je proteklo između pada Rimskog carstva i obnove velikih savremenih monarhija; od prve velike invazije Germana početkom 5. vijeka nove ere, do posljednje najezde Turaka deset vijekova kasnije 1453. godine”. Alfred Rambo je napisao: „Kraj srednjeg vijeka politički je obilježen zauzimanjem Konstantinopolja”.

Čarls Haskins je zamjerio Žulu Mišleu što je širio legendu prema kojoj je masovni priliv naučnika iz Carigrada nakon turskog zauzimanja bio početak renesanse u Evropi. Komisija za hronologiju Međunarodnog komiteta istorijskih nauka je 7. maja 1929. odlučila: „usredsrediti rad na hronološkim spiskovima koji utiču na zapadni srednji vijek, na period od Dioklecijanove administrativne reforme do datuma koji varira u zavisnosti od različitih zemalja između pada Konstantinopolja i Tridentiskog sabora (1545)”. Ideja da je zauzimanje Carigrada označilo iskorak u svjetskoj istoriji, političkoj i kulturnoj, brzo je odbačena, pošto ne postoji tačan trenutak u kojem bi se srednji vijek završio. Mnogo prije ovog datuma počela je renesansa. Nestanak Vizantije i ekspanzija Osmanlija uticali su na traženje novih trgovačkih puteva, ali se ne može reći da su to bili jedini razlozi ovih istraživanja. Vizantijska umjetnost i nauka imale su veliki uticaj na renesansu, nakon što su Grci pobjegli u Evropu, ali su mnogi vizantijski naučnici iz Carigrada otišli u Italiju ili na mletačka ostrva Sredozemnog mora, mnogo prije 1453. godine. Već u 18. vijeku neki naučnici su se oslobodili mišljenja da je pad Carigrada označio kraj srednjeg vijeka. „Sveopšta istorija od najranijih vremena” od 26 tomova, objavljena između 1736. i 1765, opisuje zauzimanje Carigrada jednostavno kao kraj Rimskog carstva. Anri Ber je rekao da je „svaki prekid u istoriji očigledno fiktivan. Ništa se ne završava, apsolutno ništa ne počinje. Postoji nešto apsurdno u razgraničenju perioda sa strogim datumima. Bilo da se radi o revoluciji ili smrti, nijedan događaj neće prekinuti sve konce s prošlošću ili budućnošću”.

Primarni izvori

Opis pada Carigrada ima bogati istoriju i dugu istoriografsku tradiciju. Broj iskaza očevidaca je mali. Uglavnom su poznati izvještaji hrišćanskih očevidaca. Nakon njih slijedi grupa opisa koje su sačinili ličnosti koje su o događajima saznali iz druge ruke. U vijekovima koji su uslijedili nakon opsade, pojavile su se mnoge verzije na obje strane. Neki od njih samo prepričavaju rane opise, druge koriste glasine, legende i fikcije jedne ili druge propagande. U 16. vijeku se proširila „pomama za predsmrtnom agonijom” carstva, kada su u Evropi objavljeni i autentični izvori i opisi pseudoočevidaca. Kontinuirano pojavljivanje falsifikata „svjedoči o neviđenoj popularnosti” teme

Svaki autor ima svoje ciljeve i motive, koji se ogledaju u verziji koju predstavlja. Obično ih određuju religija, nacionalnost i pogled na svijet. Mletački opisi veličaju neustrašivost mletačkih mornara i klevetaju izdaju Đenovljana — i obrnuto. Italijani optužuju Grčke za kukavičluk, lenjost ili glupost. Katolici i pravoslavci krive jedni druge za raskol. Za hrišćane je u prvom planu traženje objašnjenja razloga pada Grada. I, naravno, svi hrišćanski autori (sa izuzetkom Kritovula) proklinju Mehmeda. Osmanlije sebi dozvoljavaju slične napade na hrišćane. Duhovno raspoloženje turskih autora oštro je suprotstavljeno hrišćanskoj književnosti. Za Osmanlije je osvajanje Carigrada, kome su „stremili mnogi kraljevi i sultani islama” (prema Tursun-begu), bila prekretnica na putu da postanu nacija.

Evropski

Svjedočanstva očevidaca

Nikolo Barbaro, ljekar na mletačkoj galiji koja je stigla poslije pogubljenja Rica da zaštiti mletačke trgovačke brodove, vodio je dnevnik i bilježio mletačke učesnika događaja, nabrajajući one koji su uspjeli da pobjegnu, one zarobljene i otkupljene ili poginule. To je „najsadržajniji među zapadnim izvorima”. Barbarov opis je u središtu većine savremenih prikaza događaja, on naglašava ulogu Mlečana, omalovažava Romeje i okrivljuje Đenovljane. Anđelino Đovani Lomelino, podesta đenovljanske Pere, napisao je izvještaj 24. juna 1453, opisujući događaje koji su se odvili u gradu u pismu Epistula de Constantinopoleos Excidio. Jakopo Tetaldi, firentinski trgovac, pisao je o organizovanju planiranog krstaškog pohoda. Tetaldi je opisao kraj bitke. Odlomak iz Cronaca delle famiglie nobili di Venezia (Hronika plemićkih porodica Venecije) autora Zorcija Dolfina zasnovan je na Leonardovom opisu, ali je dopunjen iskazima drugih očevidaca. Isidor Kijevski bio je papski legat u Carigradu 1453. godine. Učestvovao je u odbrani Carigrada, bio je ranjen i zarobljen, ali je istog dana otkupljen. Tokom boravka na mletačkom Kritu napisao je osam pisama poslatih u Italiju. Pisma su „kratka i neznatno dodaju činjenicama koje znamo”. Leonardo Đustinijani je u Carigrad stigao zajedno sa Isidorom Kijevski i učestvovao je u odbrani grada. Leonardo je zarobljen, ali je ubrzo pušten. Napisao je izvještaj papi rimskom Nikoli V 16. avgusta 1453. godine. Njegov opis opsade je bio popularan, prepisivan mnogo puta, ponovo objavljivan, korišten od strane sljedbenika. Smatra se da je tzv. „Velika hronika Sfrandzija” (Pseudo-Sfrandzi) napisana kao imitacija Leonardovog teksta. Poslije Barbarovog opisa događaja, on je „sljedeći po važnosti”. Leonardov opis dopunjuje Barbarov, pošto je Leonardo bio u drugom dijelu grada tokom opsade, bio je Đenovljanin i mogao je da prestavi druge događaja s drugačije tačke gledišta. Ubertino Puskule, italijanski pjesnik, došao je u Carigrad, gdje je učio starogrčki jezik. Nalazio se u gradu tokom opsade i bio je u zarobljeništvu. Nakon oslobođenja, otišao je na Rodos, a zatim u Italiju, gdje je napisao opis opsade u stihu, jasan, sažet i precizan. Nestor Iskander je bio svjedok događaja, a njegov opis je uporediv s Barbarovim dnevnikom. Prema američkim istraživačima Filipidesu i Hanaku, poruka Nestora Iskandera je jedna od „najočaravajućih i najmisterioznijih priča”. On je praktični jedini pružio dokaze da su se i Grci borili. Oni su vjerovali da je Nestor stigao u Carigrad, vjerovatno zajedno sa osmanskih artiljercima, a prije 18. aprila pobjegao je iz osmanskog logora u grad i bio tamo tokom opsade. Prema njegovim riječima, najprije je „iz dana u dan detaljno bilježio se što se dešavalo izvan grada među Turcima”, a zatim je „s vremenom saznao i od pouzdanih i velikana prikupljao podatke o tome šta se dešavalo u gradu”. U njegovom opisu, „s vremena na vrijeme u dijelu se pojavljuju epizode koje su toliko živopisno opisane da nesumnjivo nose početa vjerodostojnosti”. Za razliku od Filipidise i Hanaka, škotski vizantista Angold je tvrdio da je Nestor u Carigrad došao sa Osmanlijama, a prisustvovao je kada je Mehmed II ušao u hram Svete Sofije. Vladika Samuilo, episkop iz Carigrada, koji je pobjegao u Vlašku. Konstantin Mihailović, Srbin koji se borio u odredu rudara koje je despot Stefan Branković poslao u osmansku vojsku, a kasnije postao janjičar. Eparhos i Diplovataces, dvije izbjeglice u Njemačku čije su priče i imena iskrivljeni zbog višestrukih prevoda. Izvještaj nekih franjevačkih zarobljenika, koji su kasnije stigli u Bolonju.

Svjedočanstva savremenika

Jovan Evgenik, mlađi brat Marka Efeskog, učesnik Firentinskog sabora, napisao je tužbalicu „Zauzimanje velikog grada” ubrzo poslije događaja. Meščerski je djelo nazvao „jednim od prvih neposrednih odgovora na zauzimanje Carigrada od strane Mehmeda II”. Nije jasno da li je bio svjedok opsade, ali je Meščerski vjerovao da je Jovan u vrijeme pada Carigrada bio u Trapezundu. Tužbalica je bila popularna u Ruskom carstvu. Sačuvano je nekoliko spiskova njegovog prevoda na staroruski jezik. Najraniji datira kasnije iz 1468. godine. Filofej je bio dobro upoznat sa tekstom djela. Uvršteno je u krug književnih djela koja su služila ideji „Moskva — Treći Rim”, uvršteno je u zakonike zajedno sa „Istorijom” Josifa Flavija i konsolidovao prejemstvenost Jerusalim — Carigrad — Moskva. Padovski pravnik Paolo Doti bio je mletački zvaničnik na Kritu. Napisao je izvještaj 11. jula prije Isidorovog dolaska na ostrvo. Vjerovatno su njegov izvor bile izbjeglice sa egejskih ostrva. Pismo Firentinca fra Đirolama s Krita. Čuvani humanista Lauro Kvirini bio je na Kritu 1453. godine. On je napisao pismo papi Nikoli V s Krita, vjerovatno poslije razgovora sa Isidorom Kijevskim. Đakomo Languši, čija je priča sadržana u hronici Zorcija Dolfina. Opis opsade, napisan otprilike poslije 1454, sadrži neke dodatne podatke, kao što je italijanski tekst amaname, koji je Mehmed II dao Pari poslije pada Carigrada. Jovan Moshos je posvetio pjesmu Lukasu Notarasu, o ulozi koju je Notaras imao u odbrani grada i o njegovom pogubljenju. Djelo je vjerovatno naručila Ana Notaras. Zasnovana je na opisu Leonarda Đustinijanija. Enej Silvije Pikolomini napisao je esej o opsadi i padu grada na osnovu opisa Leonarda Đustinijanija. Henrik Zemern je napisao pismo 11. septembra 1453. na osnovu Isidorovog opisa. Konzul Ankone u Carigradu Bervenuto, poznat je samo po svom rukopisu i ne pominje se nigdje drugo. Prema njegovim riječima, bio je svjedok događaja i zapisao ih je u Veneciji 31. jula 1453. godine. Nikola de la Tučija, čija je Cronaca di Viterbo napisana u jesen 1453, sadrži podatke koji se ne nalaze nigdje drugo. Nikolo Tinjozi de Folinjo, Expugnatio Constantinopolitana, dio pisma prijatelju. Krajem 1453. kancelar mletačkog Krita Filipo de Rimini napisao je pismo (Excidium Constantinopolitanae urbis quae quondam Bizantium ferebatur) Frančesku Barbaru. Upravo je ovo pismo postalo izvor bajki koje su se proširile Evropom, npr. o sultanovom silovanju žena na oltaru hrama Svete Sofije. Antonio Ivani de Sarzana, Expugnatio Constantinopolitana, poslao je pismo Federiku de Montefeltru, vojvodi od Urbina, u proljeće 1454. godine. Ovo pismo bio je priložen opis opsade (Expugnatio Constantinopolitana ad illustrem dominum Federicum Montisferetri Urbini ac Durantis comitem). Koristio je sada izgubljenu arhivsku građu i vjerovatno sastavio opis u jesen 1453. godine. Priznaje da zapisuje ono što je čuo, ali se ne obavezuje da tvrdi da je informacija pouzdana. Sarzanini izvještaji više ne pominju informacije o događajima poslije posljednjeg juriša, koji se tiču mletačkog odreda i, možda, koji se odnose na bajla Minota. Nikolas Sekundinos bio je među prvim Evropljanima koji su posjetili Carigrad nakon pada. Mletačkom Senatu se obratio 16. decembra 1453, a 25. januara 1454. održao je govor pred Alfonskom V u Napulju. Sekundinos je pratio mletačkog poslanika Bartolomea Merčela, koji je došao kod Mehmeda da pregovara o otkupu zarobljenih Mlečana i obavljanju trgovine na Levantu. Najvjerovatnije, njegov izvor su bile priče preživjelih. Retoričko djelo Adama de Montalda De Constantinopolitano Excidio ad nobilissimum iuvenem Melladucam Cicadam. Po svemu sudeći, napisano je početkom 1470-ih. Sadrži informacije koje se ne pominju u drugim izvorima, npr. o ulozi Mavricija Katanea u odbrani, ništa manje bitne od uloge Đovanija Đustinijanija. Fra Đirolamo iz Venecije bio je na Kritu prije Isidorovog dolaska. On je 5. jula napisao pismo Domeniku Kapraniku. U priči se koncentriše na zločine tokom pljačke i na rastuću opasnost po Evropu od Osmanlija.

Očevici koji to nisu

„Hronika Magis”, koja se ranije pripisivala Sfrandziju, zasnovana je na opisu Leonarda Đustinijanija, a zapravo je autor Makarios Melisourgos-Melisenos, mitropolit Monemvasije, koji je živio u 16. vijeku. Autorstvo Sfrandzija je prvi put dovedeno u pitanje 1932. godine. Neki savremeni naučnici (Ransimen, Krouli) greškom vjerujući „Hronici Magisa”, nekritički su prihvatili informacije i ukazivali na izmišljene likove među braniocima, koje je izmislio Melisourgos-Melisenos. Takva figura je npr. „don Fransisko de Toledo”, „dalji rođak grčkog cara”, koji je pao u borbi zajedno s njim. Kristoforo Rikerio (Kristoror Rišer), francuski komornik, čiji je opis opsade objavio Sansovio i drugo se smatrao svjedočenjem očevica. Nedavna istraživanja su pokazala da je Rikerio živio u 16. vijeku, a njegov opis je književno djelo.

Grčki izvori

Bila su četiri grčka hroničara, savremenika opsade. Jedini grčki očevidac je Georgije Sfrandzi (1401—1477), ali je njegov opis opsade veoma kratak. Trojica — Duka, Laonik Halkokondil i Mihail Kritovul — nisu bili očevici, ali su mogli da se konsultuju sa učesnicima odbrane, a možda i sa osmanskim zvaničnicima koji su učestvovali u opsadi. Rodom sa Imvrosa, Mihail Kritovul je imao kontakte sa Carigradskom patrijaršijom u godinama nakon pada grada i napisao je „Istoriju Mehmeda II”. Njegov opis opsade je izuzetno važan, budući da je Kritovul dobija informacije i od Vizantinaca i od Osmanlija. U većini slučajeva, on „ostaje pošten, otvoren i ubjedljiv autor”. Duka, koji je živio na đenovljanskom Hiosu, posjetio je Carigrad 1455. godine. Prema Ransimenu, Dukine bilješke o dešavanjima tokom Mehmedove vladavine su „jednostavno neprocjenljive”. Iako Duka nije bio u Carigradu, svoje podatke je dobio od đenovljanskih agenata u osmanskom logoru. Laonik Halkokondil je živio na Peloponezu. U nekom trenutku poslije 1453. preselio se u Carigrad i bio je u kontaktu sa osmanskim zvaničnicima.

Osmanski izvori

Svjedočanstva očevidaca

Ašikpašazade (oko 1393 — oko 1484) bio je svjedok zauzimanja Carigrada, a nakon osmanskog zauzimanja preselio se u grad. U svoju „Istoriju Osmanlija” uključio je poglavlje o osvajanju grada. Mehmed Šems el Mile ved Din, sufijski svetitelj rođen u Damasku, proveo je nekoliko godina u Osmanskom carstvu i prisustvovao zauzimanju Carigrada, a događaje je opisao u pismu. Tursun-beg je bio sekretar divana u vrijeme velikog verzira Mahmud-paše, u čiju je službu stupio poslije osvajanja Carigrada. U godinama nakon opsade, Tursun-beg je imao pristup važnim informacijama. Prisustvovao je izgradnju Rimeli Hisara, tokom opsade, bio je sa Mehmedom tokom njegovog ulaska u hram Svete Sofije. Tursun-beg je opisao zauzimanje Carigrada u djelu „Istorija osvajanja”. To je najvažniji izvještaj očevica o padu Carigrada. Daje dragocjena zapažanja o fazama posljednjeg juriša i objašnjenje smrti Konstantina XI, koja se razlikuje od verzija hrišćanskih hroničara.

Naknadni opisi

Kivami je 1488. napisao djelo „Priča o osvajanjima sultana Mehmeda”; Mehmed Nešri (um. 1520) napisao je između 1492. i 1512. „Univerzalnu istoriju”; Kemalpašazade je između 1502. i 1535. napisao „Istoriju dinastije osmanske”; Tadžibegzade Džafer-čelebi sastavio je priču o osvajanju Carigrada do 1515. godine; Sad ed Din je oko 1574. napisao „Dijademu priča”.

Vidi još

• Fetih 1453

Literatura

• Crowley, Roger (6. 8. 2009). Constantinople: The Last Great Siege, 1453 (na jeziku: engleski). Faber & Faber. ISBN 978-0-571-25079-0. Pristupljeno 6. 8. 2023. 
• Ransimen, Stiven (1983). Padenie Konstantinopolя v 1453 godu (na jeziku: ruski). Nauka. Pristupljeno 6. 8. 2023. 
• Šukurov, Rustam (2001). Velikie Komninы i Vostok (1204—1461) (na jeziku: ruski). Aleteйя. ISBN 978-5-89329-337-1. Pristupljeno 6. 8. 2023. 
• Ostrogorskiй, Georgiй Aleksandrovič (2011). Istoriя Vizantiйskogo gosudarstva: per. s nem. (na jeziku: ruski). Sibirskaя blagozvonnica. ISBN 978-5-91362-458-1. Pristupljeno 6. 8. 2023. 
• Faroqhi, Suraiya (1994). „Selānīk”. Türkiye Diyanet Vakfı İslâm ansiklopedisi: Dârüssaâde – Dulkadıroğulları. Cilt 9 (na jeziku: turski). Türkiye Diyanet Vakfı İslâm Araştırmaları Merkezi. str. 123—126. ISBN 978-975-389-436-4. Pristupljeno 6. 8. 2023. 
• İnalcık, Halil (2006). „Murad II” (PDF). Türkiye Diyanet Vakfı İslâm ansiklopedisi (na jeziku: turski). 31. Türkiye Diyanet Vakfı. str. 164—172. ISBN 978-975-389-458-6. Pristupljeno 6. 8. 2023. 
• Engel, Pál (6. 2. 2015). „Chapitre VI. La victoire des ordres. L’époque de Jean Hunyadi (1437—1457)”. Ur.: Kristó, Gyula; Kubinyi, András; Engel, Pál. Histoire de la Hongrie médiévale. Tome II: Des Angevins aux Habsbourgs (na jeziku: francuski). Presses universitaires de Rennes. ISBN 978-2-7535-3110-9. Pristupljeno 6. 8. 2023. 
• Babinger, Franz (1992). Mehmed the Conqueror and His Time (na jeziku: engleski). Princeton University Press. ISBN 978-0-691-01078-6. Pristupljeno 6. 8. 2023. 
• Mihaйlovič, Konstantin (1978). Zapiski яnыčara (na jeziku: ruski). Nauka. Pristupljeno 6. 8. 2023. 
• Thatcher, Bruce D. (jun 2011). Adamant Aggressors: How to Recognize and Deal with Them (na jeziku: engleski). Xlibris. ISBN 978-1-4628-9194-8. Pristupljeno 6. 8. 2023. CS1 održavanje: Format datuma (veza)
• Stepanova, A. S. (1953). „Vizantiйskie istoriki Duka i Frandzi o padenii Konstantinopolя”. Vizantiйskiй vremennik. Nauka. 7: 385—430. Pristupljeno 6. 8. 2023. 
• İnalcık, Halil (2010). Kuruluş dönemi Osmanlı sultanları, 1302—1481 (na jeziku: turski). İslam Araştırmaları Merkezi. ISBN 978-605-5586-06-5. Pristupljeno 6. 8. 2023. 
• Nicol, Donald MacGillivray (1972). The Last Centuries of Byzantium, 1261—1453 (na jeziku: engleski). Hart-Davis. ISBN 978-0-246-10559-2. Pristupljeno 6. 8. 2023. 
• Pears, Edwin (1903). The Destruction of the Greek Empire and the Story of the Capture of Constantinople by the Turks (na jeziku: engleski). Longmans, Green, and Company. Pristupljeno 6. 8. 2023. 
• Iskander, Nestor (1982). Nestor Iskander. Povestь o vzяtii Carьgrada turkami v 1453 godu (na jeziku: ruski). Hudožestvennaя literatura. Pristupljeno 6. 8. 2023. 
• Licevoй letopisnый svod Ivana Groznogo. Rusь (1452—1467 gg. ot V.H.) (na jeziku: ruski). 14. str. 268—474. Pristupljeno 6. 8. 2023. 
• Arhim. Amvrosiй (Pogodin) (1994). „Okružnoe poslanie protiv grekolatinяn i postanovleniй Florentiйskogo sobora”. Svяtoй Mark Эfesskiй i Florentiйskaя Uniя (na jeziku: ruski). Izdatelьsko-poligr. firma „Sirin”. str. 164—168. ISBN 978-5-86809-102-5. Pristupljeno 6. 8. 2023. 
• Millingen, Alexander Van (1899). Byzantine Constantinople: The Walls of the City and Adjoining Historical Sites (na jeziku: engleski). J. Murray. Pristupljeno 6. 8. 2023. 
• Sfrandzi, Georgiй (1982). Hronika (na jeziku: ruski). 3. AN Armяnskoй SSR. str. 188—240. Pristupljeno 6. 8. 2023. 
• Philippides, Marios; Hanak, Walter K. (2011). The Siege and the Fall of Constantinople in 1453: Historiography, Topography, and Military Studies (na jeziku: engleski). Ashgate Publishing, Ltd. ISBN 978-1-4094-1064-5. Pristupljeno 6. 8. 2023. 
• Barbaro, Nicolò (1969). „The Siege of Constantinople in 1453”. Diary of the Siege of Constantinople, 1453 (na jeziku: engleski). Exposition Press. ISBN 978-0-682-46972-2. Pristupljeno 7. 8. 2023. 
• Schlumberger, Gustave Léon (1914). Le siège, la prise et le sac de Constantinople par les Turcs en 1453 (na jeziku: francuski). Plon-Nourrit et cie. Pristupljeno 7. 8. 2023. 
• Nicol, Donald MacGillivray (1992). The Immortal Emperor: The Life and Legend of Constantine Palaiologos, Last Emperor of the Romans (na jeziku: engleski). Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-41456-2. Pristupljeno 7. 8. 2023. 
• Halkokondil, Laonik (1953). „Istoriя”. Vizantiйskiй vremennik. Nauka. 7: 431—444. Pristupljeno 6. 8. 2023. 
• Udalьcova, Zinaida Vladimirovna (1953). „O vnutrennih pričinah padeniя Vizantii v XV veke”. Voprosы istorii. 7: 102—120. 
• Ciampi, Ignazio (1872). Cronache e statuti della città di Viterbo (na jeziku: italijanski). Tipi di M. Cellini e c. ISBN 978-88-271-1608-1. Pristupljeno 7. 8. 2023. 
• Sad-ud-Din (1891). „The capture of Constantinople”. Ur.: Wells, Charles. The Literature of the Turks (na jeziku: engleski). B. Quaritch. Pristupljeno 7. 8. 2023. 
• Bartolьd, Vasiliй (Vilьgelьm) Vladimirovič (1966). „K voprosu o polumesяce kak simvole islama”. Sočineniя (na jeziku: ruski). Nauka. VI: 489—491. Pristupljeno 7. 8. 2023. 
• Miller, William (1926). Trebizond: The Last Greek Empire (na jeziku: engleski). Society for promoting Christian knowledge. Pristupljeno 7. 8. 2023. 
• Guilland, Rodolphe (1953). „Les appels de Constantin 11. paleologue a Rome et a Venise pour sauver Constantinople: 1452-1453”. Byzantinoslavica. 1: 226—244. Pristupljeno 7. 8. 2023. 
• Levčenko, M. V. (1953). „Zavoevanie turkami Konstantinopolя v 1453 g. i istoričeskie posledstviя эtogo sobыtiя”. Vizantiйskiй vremennik. Nauka. 7: 3—8. Pristupljeno 6. 8. 2023. 
• Nicolle, David (25. 11. 2000). Constantinople 1453: The end of Byzantium (na jeziku: engleski). Bloomsbury USA. ISBN 978-1-84176-091-9. Pristupljeno 7. 8. 2023. 
• Heyd, Wilhelm (1886). Histoire du commerce du Levant au moyen âge. Tome 2 / par W. Heyd,... ; édition française, refondue et considérablement augmentée par l'auteur, publiée... par Furcy Raynaud (na jeziku: francuski). 2. Otto Harrassowitz. Pristupljeno 7. 8. 2023. 
• Setton, Kenneth Meyer (1976). The Papacy and the Levant, 1204-1571: The thirteenth and fourteenth centuries (na jeziku: engleski). American Philosophical Society. ISBN 978-0-87169-114-9. Pristupljeno 7. 8. 2023. 
• Malinin, Юriй Pavlovič, ur. (2004). Kommin, Filipp. Memuarы (na jeziku: ruski). OLMA Media Grupp. ISBN 978-5-94848-188-3. Pristupljeno 7. 8. 2023. 
• Muravьёv, I. (1953). „Padenie Konstantinopolя i Russkaя pravoslavnaя cerkovь v XV-XVI stoletiяh”. Žurnal Moskovskoй Patriarhii (na jeziku: ruski). Russkaя pravoslavnaя cerkovь. 9: 51—59. Pristupljeno 7. 8. 2023. 
• Zakythinos, D. l. (1953). „La prise de Constantinople et la fin du Moyen Age”. Le cinq-centième anniversaire de la prise de Constantinople, 1453-1953 (na jeziku: francuski). Imprimerie nationale. str. 69—83. Pristupljeno 7. 8. 2023. 
• Duruy, Victor (1863). Histoire des temps modernes depuis 1453 jusqu'a 1789 (na jeziku: francuski). LIbrairie de L. Hachette. Pristupljeno 7. 8. 2023. 
• Journet, Nicolas, ur. (2016). Les grands penseurs des sciences humaines (na jeziku: francuski). Sciences humaines éd. ISBN 978-2-36106-382-5. Pristupljeno 7. 8. 2023. 
• Pertusi, Agostino (1976). La 3Caduta di Costantinopoli: L'eco nel mondo (na jeziku: italijanski). Fondazione Lorenzo Valla. ISBN 978-88-04-13432-9. Pristupljeno 8. 8. 2023. 
• Angold, Michael (2012). The Fall of Constantinople to the Ottomans: Context and Consequences (na jeziku: engleski). Pearson. ISBN 978-0-582-35612-2. Pristupljeno 10. 8. 2023. 
• Meщerskiй, N. A. (1953). „«Rыdanie» Ioanna Evgenika i ego drevnerusskiй perevod”. Vizantiйskiй vremennik. Nauka. 7: 72—86. Pristupljeno 11. 8. 2023. 
• Džagacpanяn, E. D. (1982). „Nekotorыe zamečaniя po povodu avtorstva Bolьšoй hroniki Psevdo-Sfrandzi”. Vizantiйskiй vremennik. Nauka. 43 (68): 229—230. Pristupljeno 11. 8. 2023. 
• Paşazade, Aşık (2003). Osmanoğulları'nın tarihi (na jeziku: turski). K Kitaplığı. ISBN 978-975-296-043-5. Pristupljeno 11. 8. 2023. 
• Pertusi, Agostino (1999). La Caduta di Costantinopoli: L'eco nel mondo (na jeziku: italijanski). Fondazione Lorenzo Valla. ISBN 978-88-04-13432-9. Pristupljeno 11. 8. 2023. 
• İnalcık, Halil (1977). „Tursun Beg, Historian of Mehmed the Conqueror's Time”. Wiener Zeitschrift für die Kunde des Morgenlandes (na jeziku: engleski). 69: 55—71. ISSN 0084-0076. JSTOR 23868095. 

Spoljašnje veze

• Istorijska biblioteka: Urban i Vasilevs, Sudbina carigradskih crkava, Da li se Carigrad predao? Arhivirano na sajtu Wayback Machine (19. decembar 2010)
• I Konstantinopolj postade Istanbul
• Dionysios Hatzopoulos, „May 29, 1453: The Fall of Constantinople” (jezik: engleski)
• Rolando Castillo, „The Fall of Constantinople” (www.imperiobizantino.com) (jezik: engleski)
• Donald Nicol, Constantine XI and Mehmed II: the fall of Constantinople 1448-53 (jezik: engleski)
• Ralph Vickers, "The Siege of Constantinople ", (jezik: engleski)