Badnjak

Badnjak, u nekim krajevima zvan i veseljak, grana je drveta ili mlado drvo koja se kod pravoslavnih Srba obredno nalaže na vatru domaćeg ognjišta na Badnje veče. Drvo za badnjak, najčešće mlad i prav cer, siječe se ritualno rano ujutru na Badnji dan. Sječenje, priprema, unošenje i nalaganje izvode se kroz složene obrede, koji u raznim krajevima imaju različite forme. Izgaranje badnjaka popraćeno je molitvama da u narednoj godini ne manjka hrane, sreće, ljubavi i novca. Prema badnjaku se odnose kao prema ličnosti; upućuju mu pozdrave i prinose žrtve: žito, vino i med. Badnjak gori i tokom Božića: prvi posjetilac na Božić udara po njemu žaračem ili granom dok želi da sreća i napredak porodice budu obilati kao varnice koje izlijeću iz badnjaka. Budući da današnji način stanovanja ne dozvoljava vatru na ognjištu, badnjak je najčešće predstavljen cerovom grančicom kojom se na Badnji dan ukrasi dom.

Badnjak u crkvi Svetog Marka u Beogradu

Badnjak se svečano loži u znak sjećanja na vatru koju su po narodnom predanju vitlejemski pastiri naložili u pećini u kojoj se rodio Isus Hristos, da bi ogrijali božansko novorođenče i njegovu majku. Badnjak se takođe može tumačiti kao simbol krsta na kome je Hristos raspet, pri čemu toplina vatre simbolizuje spasenje za ljudski rod koje je, po hrišćanskom vjerovanju, omogućeno Hristovim raspećem. Istoričari religije, filolozi i etnolozi smatraju da su Srbi naslijedili ovaj običaj iz svoje prethrišćanske religije. Oni tumače badnjak kao utjelovljenje duha rastinja i kao božanstvo koje umire spaljivanjem pa uskrsava, kojem su se prinosile žrtve i upućivale molitve radi plodnosti polja, zdravlja i sreće porodice. Njegova vatra simbolizovala je svjetlost Sunca, obezbjeđujući sunčevu životvornu snagu u narednoj godini. Neki od južnoslovenskih naroda imaju slične običaje, a tradicija da porodica na Badnji dan svečano naloži drvo na ognjištu zabilježena je i među drugim evropskim narodima.

Srpska tradicija nalaganja badnjaka, izvorno vezana za domaće ognjište, prelazi za vrijeme Kraljevine Srbije i u javni prostor. Među njenim vojnicima razvio se običaj da lože badnjake u kasarnama. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, vojna ceremonija sa badnjakom dalje je razrađena i standardizovana u pravilima službe, ali je njenom izvođenju došao kraj izbijanjem Drugog svjetskog rata. Od posljednje decenije 20. vijeka, Srpska pravoslavna crkva i lokalne zajednice organizuju javne proslave Božića u kojima badnjak ima bitnu ulogu. Parohijani ga na Badnji dan svečano posijeku i odvezu do crkve, u čijoj porti se obavi nalaganje badnjaka uz blagosiljanje sveštenika. Svečanost se završava druženjem parohijana okupljenih oko vatre.

Porodična proslava

Sečenje i priprema

Badnjak.

Rano ujutru na Badnji dan, po mogućnosti prije izlaska sunca, domaćin sa nekoliko muških članova porodice odlazi u šumu da siječe badnjak. Grupa svoj polazak objavljuje pucanjem iz pušaka i prangija. Za badnjak se najčešće bira cer, a u nedostatku cera izbor obično pada na druge hrastove. Rjeđe se upotrebljavaju neke druge vrste drveta; u istočnoj Srbiji to mogu biti bukva, kruška, dunja, grab i šljiva. U predjelima Crnogorskog primorja gdje nema hrastova, koriste se maslina, lovor, brijest ili maginja (planika). Gleda se da drvo bude mlado, pravo i neoštećeno. Ponegdje se badnjak više cijeni ako je neopaženo posječen u tuđoj šumi.

Ilustracija prikazuje sečenje Badnjaka u 19. veku

U nekim predjelima siječe se više od jednog badnjaka po domaćinstvu, kao, na primjer, u Crnoj Gori, gdje je taj broj različit od mjesta do mjesta: dva, tri, proizvoljan broj veći od dva ili koliko ima muškaraca u kući i jedan više za napredak. U ovom zadnjem slučaju svaki muškarac dobija zaseban badnjak, pri čemu je najdeblji domaćinov, a najtanji onaj za napredak. U Grblju, jugozapadno od Kotora, sijeku za svakog člana domaćinstva po jedan badnjak od hrasta ili masline, osim za domaćicu. Za nju se pripremi oblica od smrdljike, koja se zove badnjačica. U crnogorskom primorju svi badnjaci u jednom domaćinstvu ne moraju biti od iste vrste drveta.

Preuzimanje badnjaka u crkvi.

Pojam badnjačica sreće se i u predjelima gdje se pripremaju samo dvije oblice, pri čemu se badnjačicom naziva ona manja. U Resavi se za badnjačicu upotrebljava sladun (granica), a za badnjak cer. U Zagaraču, u središnjoj Crnoj Gori, obje oblice mogu se pripremiti od istog drveta ako je dovoljno visoko. U nekim mjestima se ovom paru pridružuje treća oblica zvana badnjačić. Dok se u većini krajeva za badnjak bira mlado i tanko drvo, u dalmatinskoj Bukovici se pripreme dvije deblje oblice prečnika 30 do 50 centimetara, uz koje ide još jedna tanja zvana trojstvo. Ponegdje, pak, umjesto oblica donesu iz šume suve cerove grane te njih upotrebljavaju kao badnjak.

Kad domaćin pronađe odgovarajuće drvo, stane ispred njega okrenut istoku. Nakon što ga pospe žitom, pozdravi ga: „Dobro jutro i čestit ti Badnji dan”, prekrsti se, pomoli Bogu, pa poljubi drvo (neki od tih postupaka mogu biti izostavljeni, zavisno od lokalnih običaja). Negdje domaćin objašnjava badnjaku zašto ga siječe, kao na primjer u Levču: „Došao sam k tebi da te odnesem domu mome, da mi tamo budeš veran pomoćnik u svakom napretku i boljitku, u kući, u toru, u polju i na svakom mestu”. Nakon toga domaćin zasijeca drvo ukoso sjekirom. Ponegdje je običaj da se badnjak nikad ne dodiruje golim rukama, te u tom slučaju onaj ko siječe drvo prethodno navuče rukavice. Pazi se da badnjak padne na istočnu stranu i da se prilikom pada ne zaustavi na okolnom drveću. U nekim krajevima drvo zasijecaju sa tri udarca sjekire i ako ga pritom ne presijeku, odlome ga od panja čupanjem i sukanjem; lomljeni dio zove se brada i poželjna je na badnjaku. Zasječeni badnjak ne smije se ostaviti jer će proklinjati, pa kuća neće imati sreće.

U Šumadiji, nakon što je drvo posječeno, na panju se ostavi pola pogače, čija se druga polovina pojede u povratku kući sa badnjakom. U Zagaraču panj se prekrije mahovinom ili suvim lišćem: ako iz njega na proljeće izbiju mladice, smatra se da će biti sreće i napretka u toj godini. Prvi iver od badnjaka nose kući i stavljaju ga tamo gdje posebno žele da ostvare napredak u narednoj godini, na primjer pored košnica, u kokošarnik, ili među karlice sa mlijekom da bi se na njemu hvatali debeli slojevi kajmaka. Negdje iver stave pod kvasac da bi sve u kući raslo kao kvasac. U Semberiji komad od ivera stavljaju u česnicu; narod objašnjava da se ovo čini „radi pčela”.

Badnjak treba da bude takve dužine da se može nositi na ramenu i najčešće nije duži od 2,5 metra. Negdje ga okrešu u šumi, a negdje ga donesu sa granama, pa ga usprave uz kuću pored ulaznih vrata. Na crnogorskom primorju badnjaci se ukrase grančicama lovora, masline, bršljana, a ponegdje još ruzmarina i smreke, koje se pričvrste za vrh, sredinu i dno oblica pomoću vijenaca od bršljana ili pomoću crvenog svilenog ili vunenog konca. U nekim dijelovima istočne Srbije i Kosova, oko badnjaka obaviju mušku košulju. U Rađevini se badnjak presijeca na tri dijela od kojih se glavni zove dozemak, koji potiče od dijela stabla najbližeg korijenu. U Resavi, Levču, Temniću i Jadru, na Romaniji i Ozrenu u Republici Srpskoj, badnjak se presijeca na muški, ženski i dječji dio.

Unošenje i nalaganje

Nalaganje badnjaka ispred Hrama Svetog Save u Beogradu

Nalaganje Badnjaka pored Hrama Vaznesenja Gospodnjeg u Valjevu 2014. godine.

Uveče domaćin ili neki drugi odrasli muškarac unosi badnjak u kuću; unosilac se zove badnjačar. Ako ima više od jednog badnjaka, najdeblji se smatra glavnim i unosi se prvi. Stupajući desnom nogom preko praga, badnjačar pozdravlja ukućane: „Dobro veče i srećno vam Badnje veče”. Ovi mu odgovaraju: „Bog ti dobro dao i sreće imao”, ili „Dobra ti sreća i s tobom zajedno do sto godina”, ili „Dao Bog dobro, srećni i čestiti”, ili slično. Domaćica pri tome posipa badnjačara i badnjak žitom iz sita. U Crnoj Gori badnjaci se unose između dvije zapaljene voštane svijeće, koje drže žene ili ih prilijepe pri desnoj i lijevoj vratnici. U Kučima domaćica dočekuje glavni badnjak sa nenačetim hljebom, kojim mu dotakne bradu. Ušavši u kuću, badnjačar prilazi ognjištu i nalaže badnjak na vatru, pri čemu ga pomjeri malo naprijed radi napretka u domaćinstvu. Ostale badnjake, ako ih ima, mogu unositi i drugi muški ukućani, nalažući ih paralelno ili upravno u odnosu na prvi. Badnjak i badnjačicu ukrste na ognjištu; ponegdje zasječeni dio namažu medom, pa muški ukućani ljube badnjak, a ženski badnjačicu. U Bukovici dvije debele oblice polegnu jednu pored druge, a tanku (trojstvo) stave paralelno na njih. U Hercegovini u 19. vijeku bio je običaj kod porodica sa velikim kućama da svoje badnjake natovare na tri ili četiri para volova, koje su zatim uvodili u kuću. Badnjake bi skinuli i stavili na ognjište, a volove izveli iz kuće kroz stražnja vrata.

Neposredno nakon unošenja badnjaka, ili neposredno prije u nekim mjestima, prostre se naramak slame po podu. Slama se obično unosi sa istim pozdravima i posipanjem žita kao kod unošenja badnjaka. Onaj ko je unio slamu prostire je imitirajući kvocanje kvočke: „Kvo, kvo, kvo”, dok djeca čeprkaju po njoj imitirajući piliće: „Piju, piju, piju”. U Čečavi, na sjeveru Republike Srpske, djeca zatim legnu u slamu, zažmure, pa ustima odaberu slamku prije nego što ustanu. Smatra se će ono dijete koje je odabralo najdužu slamku biti srećno te godine. U Risnu je običaj da onaj ko prostire slamu viče: „Kuda slama, tuda slava”. Kad se prostre, baci se nekoliko oraha po njoj. Trećeg dana Božića u ranu zoru slamu pokupe i iznesu iz kuće. Jedan snop može se ostaviti na neko suvo mjesto da bi bio zapaljen na Đurđevdan radi zaštite polja od grada.

Deblji kraj badnjaka može imati poseban značaj. U Crnoj Gori on se zove glava badnjaka; prvi uneseni badnjak nalaže se sa glavom usmjerenom prema istoku. U centralnoj Srbiji, badnjak se nalaže tako da mu deblji kraj malo prelazi preko ruba ognjišta i nije direktno izložen vatri. Porodica je nekad pozivala svoje čobane da se poljube iznad njega da bi jagnjad dobro napredovala u narednoj godini. U Gruži se taj kraj namaže medom, koji zatim ližu djeca. Pored njega se može staviti raonik od pluga, kolač (okrugla pogača), rukavica napunjena pšenicom, šećer, ili sito sa svim vrstama žita, medom, kolačima, vinom, soli, suvim šljivama, orasima i jabukama. Sječenu površinu debljeg kraja u Čečavi ljube svi članovi porodice nakon što se badnjak naloži.

Domaćin uzme krčag vina i polije po badnjaku; u nekim područjima badnjaci se takođe pospu žitom. Domaćin zatim nazdravlja: „Daj, Bože, zdravlja i veselja u ovome domu, neka nam rađa žito i lozica, neka nam se rađaju zdrava dečica, neka nam se uvećava imovina u polju, toru i u oboru!” ili „3drav, badnjače veseljače, ja tebi pšenice i vina, a ti meni svakog berićeta i mira!” ili slično. Nakon toga on nazdravi ukućanima Božić, otpije vina, pa daje svima ostalima da piju po starješinstvu, muškarcima, pa ženama. U Kučima preliju vinom bradu badnjaka, na koji zatim časkom sjedne omanja djevojčica — radi napretka stoke. Porodica sad može pristupiti badnjačkoj večeri, na kojoj su tradicionalno zastupljena jela sa pasuljem, ribom, orasima i medom, uz crveno vino i badnjački kolač — okrugli beskvasni hljeb koji se ne smije rezati nožem već se lomi rukama.

Postoje određena pravila u ophođenju prema badnjaku. Grehota je da se badnjak preskače ili gazi, a njegova vatra se ne smije raspirivati duvanjem. Nije dobro dirati ga kad je blizu da pregori, da se ne bi slomio na mjestu gdje je najviše istanjen vatrom. Razdvajanje badnjaka na dva dijela treba da se desi isključivo dejstvom vatre. Ne valja se zaspati dok badnjak ne pregori, jer bi neko od ukućana mogao umrijeti bez predznaka ili neviđeno u narednoj godini.

Trenutak kad badnjak pregori može biti svečano obilježen, prema mjesnim običajima. Domaćin ga poljubi, i vino se ponovo sipa po njemu uz nazdravljanje. Ljudi su nekad izlazili u dvorište i pucali iz pušaka slaveći taj događaj. Onaj ko prvi vidi da je badnjak pregorio može dobiti nagradu od domaćina. Postoji poseban glagol preveseliti koji se koristi umjesto pregoreti kad se govori o badnjaku. Nakon što badnjak preveseli, negdje puste da se vatra izgasi, a negdje muškarci na smjenu dežuraju tokom te noći kraj ognjišta, održavajući vatru.

Kad badnjak pregori, njegov deblji kraj se često uzme sa ognjišta i upotrijebi prema mjesnom običaju. Negdje ga pronesu oko košnica, izgase, pa stave među grane mlade šljive ili jabuke. Negdje muškarci od njega načine više krstova i pozabadaju ih pod strehe kuća i ostalih zgrada u dvorištu, po njivama i livadama, u vinogradu i pčelinjaku — da bi godina bila srećna i berićetna. Neki ove krstove nabacaju na krovove zgrada. Na Kosovu ostave jedan kraj badnjaka, koji ponovo pale na Novu godinu i na Bogojavljenje. Deblji kraj negdje čuvaju do narednog Badnjeg dana, da bi ga ubacili u vatru neposredno prije nalaganja novog badnjaka, kao simbol kontinuiteta.

Vatra badnjaka održava se i tokom Božića; obnove je rano ujutru ako su pustili da se izgasi prethodne noći. Velika važnost pridaje se prvoj posjeti koju porodica primi na Božić. Prvi posjetilac zove se, zavisno od kraja, polaznik, polaženik, polažajnik, položajnik ili radovan; često se za tu ulogu neko prethodno odredi i pozove — u nekim krajevima isključivo mlada muška osoba. Da ne bi kao nepozvani došli umjesto odabranog polaznika, ljudi izbjegavaju na Božić da idu u druge kuće. Rano ujutru polaznik stupa u kuću desnom nogom i pozdravlja ukućane: „Hristos se rodi i srećan vam Božić”, na što oni odgovaraju: „Vaistinu se rodi”. Ponegdje on unosi posebno za njega pripremljeni badnjak, koji ga čeka pred kućom. Polaznik zatim prilazi ognjištu, uzima žarač ili granu, pa udara po raspaljenom badnjaku, govoreći:

Koliko varnica, toliko sreće u ovoj kući.
Koliko varnica, toliko u domaćinskom džepu novaca.
Koliko varnica, toliko u toru ovaca.
Koliko varnica, toliko prasadi i jaganjaca.
Koliko varnica, toliko gusaka i piladi,
a najviše zdravlja i veselja.

Riječi mogu biti i drugačije, ali smisao je u osnovi uvijek isti — da se prizove sreća i napredak. Polaznik zatim ostavi žarač, pomjeri malo badnjak radi napretka i baci metalni novac u vatru. Nakon toga on učestvuje u nekoliko drugih obreda u domaćinstvu, nevezanih za badnjak. Polaznika daruju okruglim kolačem (pogačom), čemu se pridoda i neki poklon po izboru porodice. Običaj da se domaća životinja uvodi u kuću kao polaznik održao se ponegdje do prve polovine dvadesetog vijeka. U Rađevini bi domaćin uveo ovcu, postavio je između ognjišta i sebe, udarao granom preko ovce po badnjaku prizivajući sreću i napredak, a zatim bi rekao: „Jednu vatru prođosmo, druge se ne bojimo”. Tada bi se on i domaćica poljubili iznad ovce govoreći: „Kako se mi ljubili, tako ovce ljubile jaganjce”.

U nekim mjestima Boka kotorske ne nalažu badnjake samo na Badnje veče, već i uoči Nove godine, Bogojavljenja i praznika Svetog Save. U Kučima Novu godinu nazivaju Ženskim Božićem, te za taj dan nasijeku i naveče nalože onoliko badnjarica koliko je ženskih članova u domaćinstvu.

U Jadru gataju po žeravicama od badnjaka koje stavljaju na česnicu, namijenivši ih pojedinačno raznim vrstama žita i stoke: biće najviše onoga čija žeravica najduže sija i na kojoj ostane najviše pepela. U nekim krajevima vjeruju da će biti dosta meda u narednoj godini ako badnjak baca varnice sam od sebe. Ohlađeno ugljevlje od badnjaka stavljaju među grane voćaka, a na mlade voćke prikače i grančice od badnjaka. Njegov pepeo bacaju po usjevima i, zakuvan u mekinjama, daju stoci i živini. Dio pepela sačuvaju da bi ga pomiješanog sa vodom pili protiv glavobolje. Zabilježen je veliki broj raznih drugih mjesnih običaja sa badnjakom.

Prodaja badnjaka na Kalenića pijaci u Beogradu.

Drevna tradicija nalaganja badnjaka ima moderne verzije prilagođene savremenim uslovima života. Današnje kuće obično nemaju ognjište na koje bi se mogao staviti badnjak, ali on može biti simbolično predstavljen sa nekoliko hrastovih grančica, od kojih se neke stave pored šporeta, a sa ostalima se založi vatra u njemu, pa polaznik umjesto po ognjištu džara po šporetu. Neki nacijepaju svoj badnjak na manje oblice, tako da ih mogu naložiti u šporetu. Međutim, najrašireniji je običaj da se na Badnji dan dom ukrasi hrastovom grančicom. Ova savremena verzija badnjaka obično se drži u kući do narednog Badnjeg dana, kada se zamjeni novom grančicom. Ovi mali badnjaci mogu se u gradovima kupiti na pijaci ili dobiti u crkvi. Uobičajen aranžman je da se hrastova grančica zaveže sa nekoliko drenovih grančica i sa malo slame.

Nalaganje badnjaka moglo se smatrati za nešto najosnovnije čime je srpska porodica pokazivala svoju privrženost srpskoj tradiciji. U Njegoševom Gorskom vijencu, Vojvoda Batrić poziva poglavare crnogorskih muslimana da se vrate u okrilje srpstva i hrišćanstva: „[...] No lomite munar i džamiju, pa badnjake srpske nalagajte i šarajte uskrsova jaja, časne dvoje postah da postite; za ostalo kako vam je drago”. Njegoš opisuje prazničnu atmosferu na Badnje veče riječima Igumana Stefana, jednog od glavnih lica Gorskog vijenca:

Vatra plama bolje nego igda,
prostrta je slama ispod ognja,
prekršćeni na ognju badnjaci;
puške puču, vrte se peciva,
gusle gude, a kola pjevaju,
s unučađu đedovi igraju,
po tri pasa vrte se u kolo, —
sve bi reka jednogodišnici,
sve radošću divnom naravnjeno.
A što mi se najviše dopada,
što svačemu treba nazdraviti!

U Crnoj Gori je bio običaj da se badnjak prelije vinom.

Običaji vezani za badnjak kod islamiziranih Srba Opolja i Gore

Ivan Jastrebov je o žiteljima Opolja (kod Prizrena) zapisao da su im se srpski običaji sačuvali, iako su se Kukli-beg i njegove pristalice revnosno starali da te običaje iskorijene. Prije oko 30 godina (od kada je to pisao, po kazivanju samih Opoljaca) uoči božićnih praznika oni bi propisno naložili badnjačice. Srpski običaj loženja badnjaka sastojao se u tome što su stavljali na ognjište drvo u obliku krsta, a badnjačice nisu stavljali u obliku krsta. Poturčivši se, Opoljci su ložili samo badnjačice. Međutim, još zadugo nisu zaboravljali da vrše obred loženja badnjaka. Arnauti i sada badnjak i badnjačice zovu srpskim imenom palibožić. Praznik Hristovog rođenja se na srpskom zove Božić, bukvalno znači mali bog (božok - rus.), a ovo pali je od paliti (žeč - rus.). Opoljci i Goranci su se prestali držati tog običaja prije zato što zimi ni u Opolju ni u Gori gotovo da među muškarcima nema nikoga ko bi obavljao ceremoniju palibožića kako treba. Svi se zimi raziđu po Rumeliji, Epiru, Bugarskoj i Srbiji u pečalbu. Stari Goranci još pamte da je to njihov običaj i da im je to ostalo od predaka.

Običaji vezani za badnjak u Crnoj Gori

Pavle Rovinski je pisao o običajima vezanim za badnjak na prostoru Crne Gore. Nedelja koja prethodi Božiću, zvala se badnja nedelja. U toku te nedelje, u porodicama, niko nikoga nije smeo da udara, jer se govorilo da će iskočiti bolan čir. Ako neko udari u zabuni, da se izbavi nevolje, govorio bi: Čiri-miri, dvadesetčetiri, ili Stočetrdesetčetiri, ili još Čire-mire, oko tebe devet braće bilo. Tu miri ili mire znači mili, dragi. 23. 12. se zove Tucindan, jer taj dan kolju stoku, određenu da se pojede za Božić. Badnji dan je dan uoči Božića, 24.12. Zove se po badnjaku, drvetu koje taj dan seku, da bi ga naveče naložili na vatru, veče toga dana je Badnja večer ili Badnje veče. Taj dan je najstroži post. Taj dan zaklanu životinju očiste, nabiju na ražanj i sklone je na zid, dok ne dođe vreme da je postave na vatru. Dok se to pripremalo u kući, domaćin ili njegov najstariji sin odlaze u šumu pre podne i u svom zabranu seče badnjak. Sa odraslim uvek ide još neko od dece (dečak). To se zvalo poći u badnjake. Bira se hrast, prav ili gladak, koji pri panju ima 10-15 cm u prečniku, a u dužini 2-3 m. U Pivi i Drobnjacima badnjak je bio tako velik, da su ga vukli volovi. Gde nije bilo hrasta, sekli bi jelovo ili borovo drvo, a u Vasojevićima moliku. Postojao je način kako se sekao badnjak. Drvoseča bi se okrenuo ka istoku, molio bi se Bogu, prizvao njegov blagoslov, zatim kleči i seče drvo do korena... Hrast je imao prednost jer ne gubi liše, a u Crnoj Gori se ponekad očuva zelena boja lišća sve do Božića. Badnjak se nazivao i Blaženo drvo ili veseljak. Sekli su još nekoliko potonjih drvaca, koje su nazivali badnjarice. Neke od njih bi sekao mali sinčić. To drveće donesu do kuće i stavljaju ga spolja, naslonivši ga uz zid sa desne strane ulaznih vrata. Crnogorci bi tanji deo okretali nagore, a Hercegovci obrnuto, zbog čega je došlo na Cetinju jednom do nesporazuma muža Hercegovca i žene Crnogorke.

Javna proslava

Sječa badnjaka u selu Tovariševo.

Tradicija nalaganja badnjaka, izvorno vezana za domaće ognjište, kasnije je prešla i u javni prostor. Najprije se za vrijeme Kraljevine Srbije ovaj obred prenio u kasarne, da bi vojnici koji su za Božić morali ostati u njima, mogli doživjeti domaću prazničnu atmosferu. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, praksa nalaganja badnjaka u kasarnama je nastavljena, a detalji ove vojne ceremonije podrobno su razrađeni u pravilima službe. Na Badnji dan, pod komandom posebno odabranog oficira predstavnici svih vojnih jedinica garnizona formirali bi svečanu povorku na konjima praćenu muzikom. Članovi različitih udruženja i drugi civili pridružili bi se povorci dok se kretala prema najbližoj šumi. Sjekli su unaprijed određeni broj badnjaka, i to za Kraljevski dvor, za oficirski dom, za najstarijeg komandanta u garnizonu, za komandu mjesta i za svaku zasebnu trupnu komandu. Badnjake su donosili u krug kasarne, gdje ih je komandant garnizona nalagao uz prigodan govor.

Broj državnih institucija, privatnih firmi, organizacija i klubova koji su se pridruživali vojnoj badnjačkoj povorci rastao je iz godine u godinu, tako da je ovaj događaj postepeno prerastao u opštenarodni praznik. Tokom tridesetih godina dvadesetog vijeka nalaganje badnjaka je postalo i dvorski obred. Izvodili su ga predstavnici vojske u prostoriji kraljevskog dvora sa ognjištem, uz prisustvo kraljevske porodice kao domaćina. Krajem tridesetih godina u nekim dijelovima Kraljevine Jugoslavije, prije svega u Vojvodini i u Crnoj Gori, badnjaci su se umjesto u krugu kasarne nalagali na gradskom trgu ili raskršću. Pritom je obred nalaganja izvodio sveštenik u prisustvu vojske i građana. Ova tradicija, koja je simbolizovala jedinstvo države, crkve i naroda, prekinuta je izbijanjem Drugog svjetskog rata.

Za vrijeme socijalističke Jugoslavije vjerske svečanosti su potiskivane, ali sredinom osamdesetih godina one se obnavljaju u okviru porodice, a nešto kasnije i u javnom ambijentu. Od početka devedesetih, Srpska pravoslavna crkva i lokalne zajednice organizuju javne proslave Božića, u kojima se mogu razlikovati tri osnovna dijela: priprema, obred i veselje. Priprema podrazumijeva odlazak po badnjake, njihovo donošenje u crkvenu portu, ukrašavanje obrednog prostora i spremanje posluženja. Obred obuhvata Večernje bogosluženje, nalaganje badnjaka na vatru naloženu u crkvenoj porti, blagosiljanje ili osvećenje badnjaka i prigodni program. U nekim mjestima vatra za badnjake ne loži se u crkvenoj porti, već na nekoj drugoj pogodnoj lokaciji. Veselje se sastoji od druženja parohijana okupljenih oko vatre. Svaka proslava, međutim, ima svoje specifičnosti, koje odražavaju običaje date sredine.

Paljenje badnjaka u porti crkve, selo Jablanica

Osnovna aktivnost pripremnog dijela proslave je odlazak po badnjake. To može da bude individualni čin, ali češće se obavlja u svečanoj povorci, u kojoj mogu učestvovati konjanici i kočije. Za badnjak se uglavnom odabire visoka mladica hrasta ili cera na kojoj se zadržalo suvo lišće. Siječe se obično jedan badnjak, a ponekad tri, kao simbol Svetog Trojstva. Obaranje drveta mogu pratiti obredni elementi preuzeti iz narodnih običaja prilikom sječenja badnjaka. Često se pripremi i veći broj malih badnjaka koji se u crkvi ili porti podijele okupljenim vjernicima. Badnjaci se do crkve ponekad svečano prevoze na kočijama. Unošenje u portu može se obaviti bez neke ceremonije, ali i u pratnji litije, kakav je običaj u nekim dijelovima Republike Srpske i Boka kotorske.

Obred je glavni dio proslave. Početak Večernjeg bogosluženja, njegova dužina i struktura, variraju od mjesta do mjesta. Ponegdje se na kraju liturgije bacaju slatkiši u slamu prostrtu po podu crkve, što je praćeno pijukanjem djece koja ih sakupljaju. Nalaganje badnjaka na vatru zapaljenu u porti uglavnom slijedi nakon Večernjeg, a obavlja ga sveštenik ili neki ugledni parohijan. Prije nalaganja, badnjak može biti litijski pronesen oko crkve, a ako ih ima više nalažu se u obliku krsta. Nakon toga okupljeni vjernici nalažu svoje male badnjake. Obred osvećenja ili blagosiljanja badnjaka obavlja sveštenik, pri čemu ga posipa pšenicom, kadi ga pjevajući Božićni tropar, a zatim preliva vinom, nekada i medom, izgovarajući prigodne molitve. U nekim krajevima osvećenje se obavlja škropljenjem badnjaka bogojavljenskom vodicom. Čin osvećenja obično dolazi nakon nalaganja, ali negdje mu i prethodi, u kom slučaju se može izvršiti bilo u porti ili u crkvi.

Obredni dio proslave završava se kratkom propovijedi sveštenika i prigodnim programom, u kojem nastupaju crkveni hor i recitatori izvodeći pjesme o Božiću i badnjaku. U Crnoj Gori pjevaju se deseteračke narodne pjesme uz gusle. Nakon toga slijedi narodno veselje: parohijani okupljeni oko vatre čašćavaju se kuvanom rakijom, vinom ili čajem, a negdje se služi i posna hrana, budući da na Badnji dan još uvijek traje Božićni post. Parohijani, odlazeći, mogu ponijeti kući grančice badnjaka, koje će čuvati do narednog Badnjeg dana.

Dok su javne vjerske svečanosti bile uglavnom potisnute u socijalističkoj Jugoslaviji do početka zadnje decenije dvadesetog vijeka, srpski iseljenici i njihovi potomci u Sjedinjenim Američkim Državama nastavili su da ih upražnjavaju. Badnjaci su se nalagali u parohijama Srpske pravoslavne crkve u Americi tokom tog perioda, kao i u današnje vrijeme.

Tumačenje

Ikona Roždestva Hristovog. U sredini su Bogorodica i Hristos, koji leži u jaslama u pećini. Desno su dva pastira, od kojih jedan sjedi i svira svom stadu.

Po crkvi se porijeklo badnjaka objašnjava događajima vezanim za rođenje Isusa Hrista. Prema Jevanđelju po Luki 2:1–20, Bogorodica je rodila Hrista u Vitlejemu, povila ga i stavila u jasle. Po Svetom Predanju, ove jasle su se nalazile u jednoj pećini kod Vitlejema. Anđeo Gospodnji se pojavio pred grupom pastira koja je u tom kraju čuvala noćnu stražu kod svog stada i objavio im da se u Vitlejemu rodio Spasitelj. Stigavši u Vitlejem, pastiri su pronašli dijete gdje leži povijeno u jaslama, upravo kako im je anđeo opisao. Po narodnom predanju, pastiri su nasjekli drva u šumi i unijeli ih u pećinu da nalože vatru i ogriju Hrista i Bogorodicu. Unošenje i nalaganje badnjaka čini se u znak sjećanja na ovaj događaj.

U jednoj molitvi koju sveštenici izgovaraju prilikom blagosiljanja badnjaka, on se označava kao simbol krsta na kome je Hristos raspet, te kao podsjećanje na Rođenje Hristovo: kad su vitlejemski pastiri došli da se poklone novorođenom Isusu, naložili su drva da bi se ogrijali i time najavili spasenje za ljudski rod koje je omogućeno Hristovim raspećem na krstu.

Istoričari religije, filolozi i etnolozi smatraju da su običaji sa badnjakom naslijeđeni iz stare slovenske vjere. Prema srpskom istoričaru religije Veselinu Čajkanoviću, u prethrišćanskoj vjeri Srba postojalo je drveće koje je smatrano za stanište nekog duha ili božanstva, ali takođe i drveće koje je bilo božanstvo samo po sebi. Kao dokaz za ovo drugo, Čajkanović navodi upravo badnjak. Njemu se upućuju pozdravi i molitve, prinose mu se žrtve kao što su žito, vino i med; prema njemu se neprekidno odnose kao prema ličnosti, a ne kao prema drvetu.

Badnjak je mogao predstavljati utjelovljenje duha rastinja, kome su se prinosile žrtve radi plodnosti polja, zdravlja i sreće porodice. Njegovo izgaranje simbolizovalo je sunčevu svjetlost i imalo je za cilj da obezbijedi životvornu snagu sunca u godini koja dolazi. Spaljivanje badnjaka predstavljalo je spoj kulta drveća s kultom vatre. Čajkanović karakteriše prethrišćanski badnjak kao božanstvo koje umire spaljivanjem pa uskrsava, upoređujući ga u ovom pogledu sa Atisom, Ozirisom, Adonisom i Sandanom. Čajkanović takođe iznosi pretpostavku da krstovi koji se prave od debljeg kraja badnjaka imaju porijeklo u prethrišćanskim idolima koji su reprezentovali božanstva uporediva sa rimskim larima, a da se oblik krsta razvio iz antropomorfnog oblika idola. Za badnjak se najčešće bira drvo iz roda hrastova (u koje spada i cer), a hrast je u staroslovenskoj religiji bilo najcjenjenije drvo, povezano sa vrhovnim bogom Perunom.

Vjerovanje da duše predaka, zaštitnici porodične sreće i blagostanja, nastanjuju ognjište, zabilježeno je kod mnogih naroda, pa tako i kod Slovena. Kult vatre u staroj slovenskoj vjeri preobrazio se uglavnom u kult domaćeg ognjišta i tako spojio sa kultom predaka. Ostatak običaja žrtvovanja vatri je novčić koji polaznik baci u nju nakon udaranja po badnjacima. Vatra sa domaćeg ognjišta nije se nipošto i nikome davala na Badnji dan. Razlog za ovu zabranu, po Čajkanoviću, bilo je vjerovanje da je Badnji dan vrijeme kada su duše predaka neuobičajeno pokretne. Badnjačka večera je gozba priređena u njihovu čast i one se pridružuju porodici na njoj. Okupljaju se u kući u većem broju nego obično, naročito po prostrtoj slami i na ognjištu. Ako bi se nekome dala vatra sa ognjišta, skupa sa vatrom mogle bi biti odnesene i duše prisutne na ognjištu, te bi porodica ostala bez njihove neprocjenjive pomoći.

Narod na nekoliko načina formuliše razlog zašto se vatra ne smije davati: „da se ne bi od kuće odnijela sreća”, „radi boljeg usjeva”, „radi pčela”. Razmatrajući ovu zadnju formulaciju, Čajkanović iznosi dokaze da su u staroj religiji Srba pčele smatrane za čiste i svete insekte u kojima su mogle biti duše predaka. Isti razlog, „radi pčela”, narod daje i za prethodno pomenuti običaj stavljanja komada prvog badnjakovog ivera u česnicu.

Prema ruskom filologu Vladimiru Toporovu, sječenje badnjaka predstavljalo je ponovno odigravanje mitske bitke u kojoj Mladi Božić ubija svog oca Starog Badnjaka. Likovi Starog Badnjaka i Mladog Božića mogu se sresti u srpskim koledskim pjesmama, koje su se pjevale oko Božića u povorkama koledara. Po Toporovu, prvi je personifikovao zadnji dan stare godine, kad su snage mitskog Haosa najjače, dok je drugi personifikovao prvi dan nove godine, početak ponovnog uspostavljanja kosmičkog reda. Stari Badnjak i Mladi Božić bi poticali od zmaja i zmajeubice iz praindoevropske mitologije. Po tome bi Stari Badnjak bio istog porijekla kao Ahi Budnja („zmija dna”)—zmaj iz staroindijskih svetih spisa Veda, kojeg je ubio bog Indra. Istog porijekla bi bila i grčka aždaja Piton, koju je ubio bog Apolon. Riječi badnjak, budnja i piton potiču od praindoevropskog korijena *bhudh-, koji je označavao dno, temelj, dubine i sl.

Ruski filolog Boris Uspenski upoređuje starog Badnjaka i Mladog Božića sa likovima Nikolinog oca i Nikole u istočnoslovenskoj tradiciji. Ime Nikola ovdje se odnosi na Svetog Nikolaja Mirlikijskog, koji se slavi 6. decembra po crkvenom kalendaru, pri čemu je njegovom „ocu” posvećen prethodni dan. Nikola je oslikan u istočnoslovenskom folkloru kao milosrdni zaštitnik običnog naroda, pokrovitelj zemljoradnje i životinja, povezan sa bogatstvom, obiljem i plodnošću. Uspenski dokazuje da je ovaj svetac preuzeo atribute zmajolikog boga Volosa, čiji je kult bio veoma snažan među Istočnim Slovenima prije primanja hrišćanstva. Njegov protivnik bio je strašni gromovnik Perun, koji se u ovom slučaju odražava u liku Nikolinog oca.

Predstava o svađi između Nikole i njegovog oca prisutna je u nekoliko legendi. Dovođenje u vezu parova Stari Badnjak–Mladi Božić i Nikolin otac–Nikola potkrepljeno je činjenicom da su u mnogim istočnoslovenskim krajevima neki od običaja karakterističnih za Božić preneseni na Nikoljdan. Postoji, međutim, jedna nedosljednost u poređenju ova dva para. U prvom paru otac potiče od mitskog zmaja, a sin od njegovog protivnika, dok je u drugom paru to obrnuto. Ova inverzija je, po Uspenskom, razlog zašto se u nekim krajevima Nikolin otac slavi nakon Nikoljdana, a ne pred taj praznik. Na taj način „zmaj” (Nikola) dolazi prije „zmajeborca” (Nikolinog oca), kao što je slučaj sa Starim Badnjakom i Mladim Božićem.

Srpski etnolog i antropolog Petar Vlahović smatra da su riječi badnjak i badnji izvedene od glagola bdeti, obrazlažući to običajem da se bdije tokom Badnje noći. Istu etimologiju za badnji predložio je i Vuk Karadžić.

Slični običaji kod drugih naroda

Grupa muškaraca vuče jul log prema kući (engleska gravira iz 19. vijeka)

Tradicija porodičnog loženja drveta na ognjištu na Badnji dan zabilježena je u raznim dijelovima Evrope. U Engleskoj su ložili jul log (Yule log) „da bi sreća došla dok oblicu hvata plamen”, kako je to opisao Robert Herik (engl. Robert Herrick), engleski pjesnik iz 17. vijeka. U Francuskoj je badnjačko drvo imalo nekoliko regionalnih naziva: šalandal, kalinjau, trefoar (franc. chalendal, calignaou, tréfoir) i trefue (franc. tréfouet). Provansalci su u tu svrhu sjekli voćku, a drvo je unosila cijela porodica pjevajući molitvu da kuća bude blagoslovljena, da žene rađaju djecu, koze kozliće, a ovce jaganjce, i da imaju žita i vina u izobilju. Prije nego što bi drvo stavili na vatru, najmlađe dijete u porodici bi posulo vino po njemu. Badnjačko drvo je pobožno nalagano u raznim dijelovima Italije. U Toskani Božić nazivaju Festa di Čepo (ital. Festa di Ceppo), doslovno „svetkovina debla”. U regionu Val di Kjana (ital. Val di Chiana), djeci bi se stavio povez preko očiju i bilo bi im naređeno da udaraju mašicama po zapaljenom deblu. Tragovi običaja sa badnjačkim drvetom mogu se takođe sresti u Njemačkoj i Skandinaviji. U Tiringiji bi na Badnje veče porodica prije lijeganja naložila „Hristos-deblo” (nem. Christklotz), koje je gorjelo čitavu tu noć.

Badnjakom su Hrvati nazivali do dva metra duge grane od cera ili lijeske, sa što je moguće više resa, koje su na Badnje jutro radi ukrasa stavljali iznad vrata, ispod streha ili na krovove. Naziv badnjak koristio se i za tri hrastove oblice koje je na Badnje veče porodica ritualno unosila i ložila na ognjištu. U nekim krajevima badnjak je preinačen u komad ogrevnog drveta sa krstom urezanim u koru, koji se na Badnje veče loži u šporetu. U Bugarskoj, najmlađi muškarac u porodici odlazi na Badnji dan u šumu da posiječe hrast, brijest ili krušku za bug. бъдник. Nakon što se deblo unese u kuću, na jednom njegovom kraju probuši se rupa u koju se sipaju vino, ulje i tamjan. Rupa se začepi, taj kraj debla povije se bijelim lanenim platnom, i bъdnik se svečano naloži na ognjište.

Grci su na Badnje veče ložili krupnu kladu koja je na ognjištu gorjela ili tinjala do Bogojavljenja. Ovo se činilo radi zaštite od demona zvanih Kalikancari (grč. Καλλικάντζαροι), za koje se vjerovalo da između Božića i Bogojavljenja noću izlaze iz svojih jazbina da bi napadali ljude i pravili im štetu. Vatra i dim od klade sprečavali su da Kalikancari uđu u kuću kroz dimnjak.

Ritualno spaljivanje badnjačkog drveta obavljalo se i u Albaniji. Kada je drvo, zvano buzm (alb. buzm), bilo doneseno u dvorište, jedan član porodice bi izašao pred kuću, zovnuo domaćina po imenu, pa objavio da buzm dolazi i donosi svakakve divne stvari. Domaćin bi uzviknuo: „Dobro došao!” te bi buzm bio unesen uz pozdrave i znake poštovanja svih članova porodice. Drvo bi zatim naložili, stavljajući na njega pozamašan udio sve hrane i pića koje su imali u kući.

Vidi još

• Zapis, drvo svetinja u Srbiji

Literatura

• Vuković, Milan T. (2004). „Božićni praznici”. Narodni običaji, verovanja i poslovice kod Srba (na jeziku: srpski) (12 izd.). Beograd: Sazvežđa. 
• Čajkanović, Veselin (1994). „Badnjak”. Rečnik srpskih narodnih verovanja o biljkama (na jeziku: srpski). Beograd: Srpska književna zadruga. 
• Vukmanović, Jovan (1962). „Božićni običaji u Boki kotorskoj”. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slovena (na jeziku: srpski) (40 izd.). Zagreb: Jugoslavenska akademija nauka i umjetnosti. Pristupljeno 15. 1. 2019. 
• Tolstoj, N. I. (2001). „Badnjak”. Ur.: Tolstoj, Svetlana M.; Radenković, Ljubinko. Slovenska mitologija: enciklopedijski rečnik (na jeziku: srpski). Beograd: Zepter Book World. 
• Dragović, Đorđija (1997). „Narodni običaji u Zagaraču”. Glasnik Etnografskog instituta SANU (na jeziku: srpski). Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti. 46: 214—216. 
• Ardalić, Vladimir (1902). „Bukovica: narodni život i običaji”. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slovena (na jeziku: srpski) (7 izd.). Zagreb: Jugoslavenska akademija nauka i umjetnosti. Pristupljeno 15. 1. 2019. 
• Đurđev, Aleksandar (1988). „Godišnji običaji”. Rađevina: Običaji, verovanja i narodno stvaralaštvo (na jeziku: srpski). Krupanj: Aleksandar Đurđev. str. 79—90. Pristupljeno 15. 1. 2019. 
• Kulišić, Špiro (1970). „Badnjak”. Ur.: Kulišić, Špiro; Petrović, Petar Ž.; Pantelić, Nikola. Srpski mitološki rečnik (na jeziku: srpski). Beograd: Nolit. 
• Stefanović Karadžić, Vuk (2005). „Naravi i običaji u Crnoj Gori”. Život i običaji naroda srpskoga (na jeziku: srpski). Beograd: Politika: Narodna knjiga. str. 323—326. 
• Perić, Branko (1996). „Božićni običaji”. Čečava: selo u Republici Srpskoj (na jeziku: srpski). Novi Sad: Papirus. ISBN 978-86-82197-02-7. 
• Čajkanović, Veselin (1973). Mit i religija u Srba: izabrane studije (na jeziku: srpski). Beograd: Srpska književna zadruga. 
• Janićijević, Jovan (1995). „Sloveni”. U znaku Moloha: antropološki ogled o žrtvovanju (na jeziku: srpski). Beograd: Idea. 
• Uspenskiй, Boris Andreevič (1982). Filologičeskie razыskaniя v oblasti slavяnskih drevnosteй: Reliktы яzыčestva v vostočnoslavяnskom kulьte Nikolaя Mirlikiйskogo (na jeziku: ruski). Moskva: Moskovski državni univerzitet. str. 42—44. Pristupljeno 22. 2. 2010. 
• Miles, Clement A. (1912). „The Yule Log”. Christmas in Ritual and Tradition (na jeziku: engleski). Forgotten Books. ISBN 9781605068145. Pristupljeno 16. 1. 2019. 
• Watkins, Calvert (1995). „Python and Ahi Budhnya, the Serpent of the Deep”. How to Kill a Dragon: Aspects of Indo-European Poetics (na jeziku: engleski). London: Oxford University Press. ISBN 9780198024712. Pristupljeno 16. 1. 2019. 
• Apolonovič Rovinski, Pavel (1998). Etnografija Crne Gore, tom II. CID - Podgorica. 

Dodatna literatura

Čajkanović (1994) navodi sljedeće etnografske publikacije za više detalja o badnjaku:

• Srpski etnografski zbornik:
  • 50: 246. str. i dalje. 1934. g.
  • 58: 222, 224, 227. str. 1948. g.
  • 64: 157. str. i dalje. 1951. g.
  • 73: 107—110. str. 1958. g.
• Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu:
  • 22—23: 150. str. i dalje. 1960. g.
  • 26: 71. str. i dalje. 1963. g.
  • 27: 403—406. str. 1964. g.
  • 42: 410—413. str. 1978. g.
• Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu:
  • 24—25: 310. str. 1970. g.
  • 29: 93. str. i dalje. 1974. g.
  • 30—31: 55. str. 1978. g.