Legati u bibliotekama

посебне библиотеке целине, и друга материјална и културна добра, која је тестаментарно завештао њихов власник

Legati u bibliotekama su posebne biblioteke celine, i druga materijalna i kulturna dobra, koja je testamentarno zaveštao njihov vlasnik, ili njegov pravni naslednik.

U Rečniku bibliotekarstva i informacionih nauka, iz 2014. godine, pojam legata definiše se kao: Zaveštanje dokumenta ili zbirke dokumenata organizaciji uz određene uslove, i uz pravo primaoca da odbije prijem legata.[1]

Osnovni pojmovi

uredi

Pojam legat, primenjen u kontekstu bibliotečko-informacione delatnosti, višeznačan je, pa se, u najužem smislu, definiše kao:

Legat (latinski legatum i, n – zaveštanje, ostavština) je deo ili celokupna ostavština data u nasleđe nekom licu ili instituciji, koji inače, po zakonu, ne bi imali pravo na to nasleđe.[2]

Za njega vezujemo, u širem smislu, i biblioteku celinu: ... Biblioteka celina – posebna biblioteka – corpus separatum je otkupljena, poklonjena ili testamentarno zaveštana lična biblioteka... Biblioteka celina čuva se kao zaštićena, zasebna celina ...zbog svoje kulturne, naučne i istorijske vrednosti, ili zbog značaja i ugleda ličnosti koja je biblioteku formirala i posedovala...[2]

Imovinsko-pravni odnosi, u vezi sa legatima, podrazumevaju dve ugovorne strane: legatora i legatara.

Legator (latinski legator, oris, m – zaveštalac) je lice koje ostavlja testamentarnim zaveštanjem nasleđe ili deo nasleđa nekom licu ili instituciji.[2]

Legatar (latinski legatarius, ii, m – primalac legata) je lice ili institucija kojoj je zaveštanjem u nasleđe ostavljen deo ili celokupna ostavština zaveštaoca, a koji, po zakonu, nemaju svojstvo naslednika.[2]

Predmet

uredi

U bibliotekama, koje obavljaju funkciju legatara, u vidu legata, čuvaju se materijalna dobra koja su uglavnom zbir istovrsnih stvari (na primer, knjižna građa), ali i raznorodnih predmeta: lični predmeti, dokumenta, fotografije, rukopisi, publikacije, umetnička i druga kulturna dobra, i slično. Mogu to biti i pojedinačne stvari, koje su testamentarno zaveštane biblioteci.[3]

Sa razvojem informatičke tehnologije, predmet legata postaje i građa koja je rezultat digitalizacije (na taj način nastaju digitalne biblioteke),[4] čime se omogućava slobodan pristup datim sadržajima.

Zakonska je obaveza svih savremenih bibliotečkih sistema da kontinuirano rade na digitalizaciji bibliotečko-informacione građe i izvora, čiji segment čini i kulturno nasleđe Srbije.[5] Narodna biblioteka Srbije zadužena je za koordiniranje poslovima na digitalizaciji bibliotečko-informacione građe i izvora u Srbiji.

Praksa u srpskim bibliotekama

uredi

Duga tradicija

uredi

Institucija legata, sa dugom tradicijom na našim prostorima, ima svoje korene u personalnim, ali duhovno motivisanim dobrotvorskim poduhvatima utemeljivača samostalne srpske države i njenih prvih vladara.

Prvog poznatog legatora, odnosno zadužbinara srpskog, prepoznajemo u liku srpskog velikog župana Stefana Nemanje, jednog od najobrazovanijih vladara svoga vremena, začetnika svetorodne loze Nemanjića. Krajem XII veka, Stefan Nemanja biće pokrovitelj izgradnje kraljevskog manastira Studenice (namenski izgrađena grobna crkva, koja će postati mauzolej Nemanjića), u kojoj će poniknuti prva manastirska biblioteka na tlu Srbije (pre nje će u okviru kompleksa manastira Hilandara biti formirana prva srpska manastirska biblioteka; biografi ovog vladara svedoče da je na svome dvoru imao bogatu biblioteku).

Biblioteke su imali i potonji srpski vladari, kao što su kraljevi, Stefan Uroš I, Stefan Vladislav, Stefan Uroš II Milutin, ili, početkom XV veka, despot Stefan Lazarević. Srednjovekovne biblioteke opstajale su zahvaljujući ovakvim vladarima, na čijim dvorovima je naročita pažnja poklanjana prepisivačkoj delatnosti i kvalitetu prepisa, a darivanje knjiga manastirima bilo je za njih uobičajena praksa.[6]

Među imenima prvih srpskih srednjovekovnih bibliotekara u Srba naći će se i ime Svetog Save. On će ustrojiti kodeks ponašanja, odnosno napisati prve propise u vezi sa čuvanjem i korišćenjem knjiga u manastirskim bibliotekama. U svom Zakonopravilu, iz 1219. godine, Sveti Sava koristi reč knjigohranitelj (onaj ko se stara o knjigama), no nešto ranije, u Karejskom tipiku (1199. godine), propisuje obaveze za knjige odgovornih lica (u pogledu čuvanja i darivanja knjiga, odnosno popunjavanja zbirki u manastirskim bibliotekama), i ustanovljava načelo neotuđivosti manastirskih knjiga.[6]

U Hilandarskom tipiku, iz 1200. godine, u segmentu pod nazivom Slovo 3. O vremenoj smrti prepodobnog oca Simeona monaha, Sveti Sava navodi sebe i svog oca, Stefana Nemanju, kao priložnike, to jest darodavce hilandarske manastirske biblioteke: …a knjige priložismo, takođe i svete sasude i božanstvene ikone, a uz to i svete rize i zavese, i ukratko svaku krasotu. I opet priložismo što je moguće bratiji na telesnu potrebu, o čemu oni koji hoće mogu najjasnije saznati pogledavši u hrisovulju[7]

Oslanjajući se na znamenitu tradiciju srednjovekovnog zadužbinarstva (koje otpočinje ktitorstvom vladajućeg sloja u oblasti podizanja hrišćanskih objekata pod okriljem crkve, a nastavlja se dobrotvorstvom imućnih pojedinaca, sa jasno izraženom nacionalnom svešću, ili istaknutih ličnosti u okviru određene struke ili oblasti delovanja, kao što su, dobro poznati: Ilija Milosavljević Kolarac, kapetan Miša Anastasijević, imućni zanatlija Vlajko Kalenić, trgovac Sima Andrejević Igumanov, i mnogi drugi do danas), biblioteke postaju svojevrsne zadužbine pisane reči.

I u kasnijim periodima srpske kulturne istorije, uprkos stalnim neprilikama (pre svega, pad Smedereva, 1459. godine, i osvajanje Srbije od turskog zavojevača, donosi razaranje verskih objekata i uništavanje njihovih biblioteka), zadužbinarstvo i legatarstvo ne gube na značaju – najčešće pojedinci, ali i ustanove i institucije svojim poklonima obogaćuju fondove biblioteka.

Oslobođenje od Turaka, koje rezultira stvaranjem samostalne srpske države i jačanjem građanskog sloja, donosi nove forme zadužbinarstva u oblasti čuvanja pisane reči: osniva se prva državna biblioteka, pri Knjažeskoj kancelariji (najvažnije državne ustanove u prvoj polovini 19. veka), 1815. godine, a nakon nje i nekolicina manjih, pri obrazovnim ustanovama i u kancelarijama starešina nahija (početni fondovi ovih biblioteka, takođe se baziraju na poklonima).

Srbi u Pešti (Ugarska), 1826. godine, osnivaju Maticu srpsku, s ciljem da se knjige srbske rukopisne na svet izdaju i rasprostranjivaju. Značajan korak na putu ostvarivanja toga cilja, biće osnivanje i otvaranje za javnost Biblioteke Matice srpske, 1838. godine, koja će svoj fond formirati od poklona (najznačajnije su lične biblioteke episkopa budimskog i bačkog, Platona Atanackovića, i doktora pravnih nauka, Save Tekelije).

Prestonica će, 1832. godine, dobiti biblioteku, temelj današnje nacionalne ustanove, Narodne biblioteke, koja će zaživeti pre svega zahvaljujući darodavcima (među njima je prvi srpski izdavač i knjižar, Gligorije Vozarović). Narasta broj različitih tipova biblioteka, kao i čitališta, širom zemlje.

Biblioteka grada Beograda, osnovana 1929. godine, kao naslednik fonda Čitališta beogradskog, značajan deo novoformiranog fonda može pripisati poklonima građanstva i Opštine grada Beograda.

Narodna biblioteka u Nišu, koja nosi ime Stevana Sremca, dobija, 1906. godine, biblioteku ovog pisca, a osnovana je zahvaljujući dobrotvorstvu niškog vladike, Jeronima Jovanovića, koji je ovoj ustanovi zaveštao svoju celokupnu imovinu, kao i bogat fond knjiga. To će biti prvi naslovi u niškoj gradskoj biblioteci. Ovo su samo neki od primera.

Iako će, na početku 20. veka, uslediti ratovi, može se reći da zadužbinarstvo i legatarstvo, u tom razdoblju, a naročito između dva svetska rata, doživljavaju svoj procvat. Pri Ministarstvu prosvete osniva se, 1914. godine, posebno Zadužbinarsko odeljenje.

Bogaćenje fondova biblioteka, kao deo pokreta narodnog prosvećivanja, širom Srbije, biće, ponajviše, pod pokroviteljstvom kralja, Petra I Karađorđevića, ali i imućnih građana i ustanova. Zadužbinarstvo i dobrotvorstvo, u službi nauke, obrazovanja i kulture, postaće i ostaće markantna crta srpskog nacionalnog bića.

Normativno-pravni okvir

uredi

Prvi Zakon o bibliotekama, donet 1960. godine, nije eksplicitno regulisao pitanje institucije legata, već samo posredno (član 45), definišući načine popunjavanja bibliotečkih fondova, među kojima se spominju i pokloni. Čitav niz kasnije donetih zakona nema čak ni ovo određenje, sve do Zakona o bibliotečko-informacionoj delatnosti,[5] iz 2011. godine. U njemu se, opet posredno, u članu 34 (stav 1, tačka 19), reguliše pitanje legata - propisuju se obaveze Biblioteke Matice srpske, kao: primanje, obrada i čuvanje poklonjenih ličnih biblioteka.

Pitanje legata (imajući u vidu samo zaveštanje i njegov prijem od legatora) regulisano je Zakonom o nasleđivanju[8] iz 1995. i Zakonom o kulturnim dobrima[9] iz 1994. godine. Ovom tematikom bave se još i Zakon o staroj i retkoj bibliotečkoj građi,[10] iz 2011, i Zakon o kulturi,[11] iz 2009. godine.

Obrada legata

uredi

Kada biblioteka prihvati određeni legat (najčešće je u pitanju poklon), ona preuzima obavezu da ga – na za to propisan, standardizovan način – obradi, čuva i prezentuje javnosti. Za bibliografski opis građe koristi se međunarodni ISBD standard (standard je predvideo sve tipove bibliotečke građe).[12]

Formalna obrada, odnosno katalogizacija (odnosi se na tri vrste kataloga u okviru lisnog kataloga – autorski, stručni, predmetni – danas sadržanog u elektronskom katalogu.[13] Svi programi, u kojima se obavlja elektronska obrada, zasnivaju se na Unimarc formatu.[14] Ova, i njima slična pitanja, reguliše Pravilnik o inventarisanju, obradi, reviziji i otpisu bibliotečko-informacione građe i izvora, kao i o vođenju evidencije o bibliotečko-informacionoj građi i izvorima,[15] iz 2013. godine.

Smeštaj, čuvanje i zaštita

uredi

Adekvatan način postupanja sa građom u okviru legata odnosi se, najpre, na poštovanje poslednje volje zaveštaoca. No, i mimo toga, treba svakako obezbediti čist i bezbedan prostor. Legate (koji neretko sadrže staru i retku knjigu i značajan su deo kulturnog nasleđa) treba smeštati u dobro očuvane prostorije, gde će se primenjivati, za to predviđene, posebne mere zaštite.[3]

Naročita pažnja, prilikom prijema, a zatim i obrade legata (koja mora biti u što kraćem roku obavljena), obraća se na fizičko stanje građe (zatečeno stanje unosi se u zapisnik), pa se oštećeni primerci iz kolekcije (ili oni kojima je potrebna konzervacija), bez odlaganja, na odgovarajući način zaštićuju.[3][16]

Jedinice građe u publikacijama, koje pripadaju legatu, smeštaju se na police, ali ih ne treba razdvajati. Treba da stoje kao zasebna celina. Neknjižna građa smešta se u kutije, a rukopisi i fotografije prethodno još i u koverte ili ovojnice. Čuvanje građe u bibliotekama propisano je članom 38 Zakona o bibliotečko-informacionoj delatnosti.[5]

Pravilnik o nacionalnim standardima za obavljanje bibliotečko-informacione delatnosti[17], iz 2013. godine, određuje prostor u kojem bi trebalo da bude smeštena bibliotečka građa (čiste, svetle i provetrene prostorije, bez direktne izloženosti sunčevim zracima, sa određenom temperaturom i vlažnošću vazduha). Održavanje odgovarajućih uslova, u datom prostoru, najbolje se postiže uređajima za klimatizaciju.

Publikacije iz legata nisu u slobodnom pristupu i mogu se koristiti samo u čitaonicama biblioteka. Dobro rešenje je izrada kvalitetnih kopija, ili reformatiranje. Takav materijal dostupan je svim korisnicima. Elektronske verzije građe, u okviru legata, omogućavaju njeno korišćenje i van biblioteka.[3]

Značaj

uredi

Najveća vrednost legata nije materijalna. Sagledani u širem smislu, oni su dragocena riznica značajnih istorijskih trenutaka, brižni čuvari potisnutih i zaboravljenih vrednosti, običaja i sveukupnog duhovnog, obrazovnog i kulturno-umetničkog nasleđa.

U užem smislu, legati u bibliotekama su zapaženi gestovi poklanjanja ličnih kolekcija publikacija, rukopisa, dokumenata, i, uopšte, raznorodne građe, brižljivo sakupljane i relevantne za socijalno-istorijsko i komparativno sagledavanje jedne ili više oblasti ljudskog znanja i delanja.

Zaostavština namenjena biblioteci, jeste i dobar način da se upozna ličnost darodavca, koja je, po pravilu, značajna figura u nekoj sferi društvenog života, ili, pak, vreme, sredina ili širi prostor njenog delovanja.

Legati Univerzitetske biblioteke Nikola Tesla u Nišu

uredi

Univerzitetska biblioteka u Nišu poseduje nekoliko, po građi raznorodnih, veoma vrednih legata. Reč je, pre svega, o knjižnom blagu.

Sredinom osamdesetih godina prošlog veka, tačnije 1976. godine, Biblioteka postaje legatar prve kolekcije, od blizu dve stotine publikacija, iz oblasti nacionalne istorije, prava, srbistike i ostalih društvenih nauka (legat Jugović). Neke od njih objavljene su krajem 19. veka. Legator je sudija niškog Apelacionog suda, Stojan Jugović.

Ličnu biblioteku inženjera hemijske tehnologije iz Beograda, Miroslava Panića (legat Panić) – devet stotina naslova iz oblasti hemijskog inženjerstva (i srodnih disciplina, naročito elektrotehnike, matematike), istorije (pre svega nacionalne), i drugih nauka – Biblioteka će dobiti 1992. godine. Deo građe, od preko četiristo pedeset jedinica, je i na stranim jezicima, uglavnom na ruskom jeziku.

Univerzitetska biblioteka od 2001. godine poseduje i dragocenu biblioteku Borivoja Gojkovića (legat Gojković), uglednog advokata, autora tekstova na temu lokalne istorije i kolekcionara autentičnih muzejskih predmeta. Kći Borivoja Gojkovića, profesor francuskog jezika, Milica Domazet, pokloniće Univerzitetskoj biblioteci deo privatne biblioteke svoga oca, od oko dve hiljade jedinica monografskih (iz oblasti književnosti, istorije, prava) i serijskih publikacija (starija periodična izdanja i časopisi na stranim jezicima), kao i neknjižne građe (topografske, geografske i istorijske karte) i rukopisa.

Ovaj znameniti Nišlija, uradiće mnogo za afirmaciju istorijsko-etnografskih znamenitosti svog rodnog grada: jedan je od osnivača Galerije likovne umetnosti i Narodnog muzeja u Nišu, kao i prvi predsednik Odbora muzeja, kojem će pokloniti svoju numizmatičku zbirku i kolekciju vrednih predmeta. Ulica u kojoj se nalazi niška narodna biblioteka, u širem centru grada, nosi njegovo ime.

Dom legata - Adligat

uredi

U okviru Udruženja za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju „Adligat” pored Muzeja knjige i putovanja i Muzeja srpske književnosti nalazi se i Dom legata. Brojni značajni pojedinci, društveno-politički radnici, umetnici, kulturni radnici, gradonačelnici, unvierzitetski profesori, prevodioci i druge javne ličnosti ostavile su svoju zaostavštinu na čuvanje u Dom legata udruženja Adligat.[18]

U Domu legata nalazi se preko 30 legata uključujući i: Legat Porodice Bešević, Legat Petra Bingulca, Legat književnika Branislava Veljkovića, Legat Mirjane i Pavla Vuisića, Legat Milovana Danojlića, Legat prof. mr Miodraga Živanova, Legat Pere Zubca, Legat književnika Srbe Ignjatovića, Biblioteka-kolekcija Božidara Kovačevića (1902-1990), Legat porodice Leko, Legat književnika Dragana Mraovića (1947), Biblioteka-kolekcija prof. Nikole Medvedeva (1929-2006), Legat sociologa dr Miloša Nemanjića (1932-2016), Legat književnika Miodraga Pavlovića (1928-2014), Legat profesora Bogdana Terzića (1928-2016), Biblioteka – kolekcija Petra Urbana, Legat prof. dr Ileane Čure Sazdanić.[18]

Reference

uredi
  1. ^ Kovačević, Ljiljana. „Rečnik bibliotekarstva i informacionih nauka: srpski, engleski, nemački”. RBI ONLAJN. Arhivirano iz originala 21. 08. 2018. g. Pristupljeno 22. 9. 2017. 
  2. ^ a b v g Mirčov, Svetlana. „Biblioteke celine i biblioteke legati”. e-LIS. Pristupljeno 22. 9. 2017. 
  3. ^ a b v g Arbutina, Nada. „Legat u biblioteci”. NaRDus. Pristupljeno 22. 9. 2017. 
  4. ^ „Digitalna knjižnica”. Wikipedia. Pristupljeno 23. 9. 2017. 
  5. ^ a b v „Zakon o bibliotečko-informacionoj delatnosti”. Ministarstvo kulture i informisanja. Pristupljeno 23. 9. 2017. 
  6. ^ a b Stamatović, Desanka. Istorija srpske kulture. Pristupljeno 23. 9. 2017. 
  7. ^ „Hilandarski tipik”. Rastko. Pristupljeno 22. 9. 2017. 
  8. ^ „Zakon o nasleđivanju”. Paragraf. Pristupljeno 23. 9. 2017. 
  9. ^ „Zakon o kulturnim dobrima”. Ministarstvo kulture i informisanja. Pristupljeno 23. 9. 2017. 
  10. ^ „Zakon o staroj i retkoj bibliotečkoj građi”. Ministarstvo kulture i informisanja. Pristupljeno 23. 9. 2017. 
  11. ^ „Zakon o kulturi” (PDF). Ministarstvo kulture i informisanja. Pristupljeno 23. 9. 2017. 
  12. ^ „Međunarodni standardni bibliografski opis (ISBD)” (PDF). IFLA. Pristupljeno 23. 9. 2017. 
  13. ^ „Bibliotečki katalozi”. Univerzitetska biblioteka "Svetozar Marković" u Beogradu. Pristupljeno 23. 9. 2017. 
  14. ^ „MARC standards”. Wikipedia. Pristupljeno 22. 9. 2017. 
  15. ^ „Pravilnik o inventarisanju, obradi, reviziji i otpisu bibliotečko-informacione građe i izvora”. Ministarstvo kulture i informisanja. Pristupljeno 23. 9. 2017. 
  16. ^ Prelić, Velibor. „Legati i biblioteke celine u Narodnoj biblioteci Srbije”. Glasnik Narodne biblioteke Srbije. God. 13, br. 1: 157—164. Pristupljeno 23. 9. 2017. 
  17. ^ „Pravilnik o nacionalnim standardima za obavljanje bibliotečko-informacione delatnosti”. Ministarstvo kulture i informisanja. 
  18. ^ a b „O domu legata” (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2020-12-24. 

Literatura

uredi

Spoljašnje veze

uredi

1. Kay Ann Cassell et al., Gifts for the Collections: Guidelines for Libraries. IFLA Professional Reports: No. 112. ISBN 978-90-77897-32-4. ISSN [https://www.worldcat.org/search?fq=x0:jrnl&q=n2:0168-1931 0168-1931. IFLA - zvanični sajt. ]