Srbi u Sloveniji
Srba u Republici Sloveniji, prema popisu iz 2002. godine je bilo 38.964 i predstavljali su 2% ukupnog stanovništva Slovenije.
Ukupna populacija | |
---|---|
38.964 (2002) 100.000 (procena)[1] | |
Regioni sa značajnom populacijom | |
Ljubljana, Maribor, Kranj, Celje i ostali delovi Slovenije | |
Jezici | |
slovenački i srpski | |
Religija | |
pravoslavlje | |
Srodne etničke grupe | |
Srpska dijaspora |
Srbi najviše žive u Srednjoslovenskoj regiji, 16.528 ili 42,42% svih Srba u Sloveniji, zatim u Gorenjskoj (14,55% ili 5.669), Savinjskoj (10,96% ili 4.269). Najmanji broj se nalazi u Pomurskoj regiji (226), gdje predstavljaju svega 0,19% ukupne populacije i 0,58% svih Srba u Sloveniji. U Obalno-kraškoj regiji danas živi 3.160 Srba i predstavljaju 3,38% ukupne populacije regije. U Sloveniji danas djeluje 13 srpskih društava. Jedno od njih je Srpsko kulturno društvo „Štajerska zajednica“ iz Maribora koje se angažovalo da podigne spomenik Nikoli Tesli u Gracu.[2]
Od 1991. pa do danas broj Srba se smanjio za 17,19%.
Godine 2013. Srbi u Sloveniji su tražili status nacionalne manjine.[3] Od školske 2020/21. godine očekuje se da srpski jezik bude dostupan u slovenačkim osnovnim školama.[4]
Istorija
urediPrvi zapisi o većem dolasku Srba na tlo današnje Slovenije, počinje za vreme celjskih grofova. Celjski grof Ulrih II Celjski oženio se 20. aprila 1434.[5] godine sa Katarinom Kantakuzin. Sa udajom je dobila titulu grofice, a u pratnji su joj bile njene dvorske dame, vojska i pravoslavni monasi, jer se nije odrekla svoj vere.
Od 1408. godine Turci su krenuli da napadaju i pustoše prostor Bele Krajine. Pominju se veliki turski udari 1431, 1469, 1472, 1519. i 1528. godine.[6] Posle toga Srbi su se na teritoriji Slovenije u većem obliku počeli pojavljivati od jeseni 1530. (Uskoci), kada su bježeći ispred Osmanske najezde naselili sjevernu stranu Žumberačkih planina, a u nešto većem broju počeli prelaziti Kupu i naseljavati Belu Krajinu. Oni tada osnivaju sedam naselja: Bojance, Marin Do, Adlešići, Paunovići, Perudika, Žunići i Vinice.
Godine 1880, podignuta je i osnovna škola, čija se nastava održavala na srpskom jeziku, a ukinuta je 1964. pod navodom da nema dovoljno učenika. Od dolaska na ove prostore, pravoslavci su živjeli izolovano od slovenačkog društva. Prije Drugog svjetskog rata u Dravskoj banovini, živelo je oko 7.000 pravoslavaca. Crkva Ćirila i Metodija u Ljubljani je osvećena 1. decembra 1936.[7] Izbijanjem rata i po okupaciji, većina Srba je otišla u partizane. Na Kupi se 1942. stvara prva slobodna teritorija u Sloveniji. Prvi popis 1948. je pokazao da u Sloveniji živi 7.048 Srba i 521 Crnogorac.
Najmasovnije naseljavanje Srba u Sloveniju zbilo se 70.-tih i 80.-tih godina 20. vijeka. Od 1948. pa do 1991. u Sloveniju se doselilo 111.905 stanovnika, od kojih je 22% iz Srbije, 3% iz Crne Gore i 30% iz BiH. Neke procjene koje su vršene 1991. su govorile da u Sloveniji živi oko 100.000 pravoslavaca.
U Žumberaku je bilo nekoliko desetina pravoslavnih starosedelaca. Adam Pribićević u knjizi "Naseljavanje Srba po Hrvatskoj i Dalmaciji" u poglavlju o naseljavanju u Varaždinskom generalatu, navodi podatak da je Srba bilo i u Štajerskoj, oko Maribora i Ptuja.
Autohtoni Srbi u Beloj Krajini
urediBelokrajinska opština Črnomelj je jedina opština u Sloveniji sa prisutnim srpskim starosedeocima od srednjeg veka i srpskim selima (Adlešići, Bojanci, Marindol, Milići, Paunovići, Žunići). No danas je situacija drugačija. Najmanje Srba u Sloveniji 90-ih je bilo baš u Beloj Krajini, Metlika (104).
Pravoslavna zajednica u 20. veku
urediZa razliku od Bele Krajine, gde su Srbi bili autohtoni stanovnici, nakon Prvog svetskog rata došlo je do novih selidba Srba u Sloveniju. Uglavnom su to bili Srbi koji su radili u državnim poslovima, vojnici, policija, učitelji, suci i radnici. U Pravoslavlje su prešli i neki Slovenci. U kasarnama Celja je bilo oko hiljadu vojnika pravoslavne vere; vojnici i oficiri sa porodicama. Vojni kaplar Slaven Obradović je 1919. u krstnoj knjizi zapisao da je obrede vršio u kasarnama ili privatnim kućama. Godine 1922, u Celju (Kraljevina Jugoslavija) ustanovljena je pravoslavna crkvena opština, koja je služila potrebama pravoslavnim vernicima i širiti Pravoslavlje u Sloveniji. Opština je odmah iskazala želju da postavi pravoslavnu crkvu i imenuje sveštenika, koji bi služio vojnicima. Sveštenik je, u maju 1922, dobio molitveni prostor u kasarni kralja Petra u Celju, dok se prikupljali pare za novu crkvu. U tu svrhu su imali razne akcije prikupljanja para pa i koncerte (Svetosavski večeri). Pare su dolazile i iz ostalih delova Kraljevine Jugoslavije (crkvene opštine, firme). Gradbeni materijal za crkvu je izdvojila opština Celje sa celjskim firmama, dok je lokacija obezbeđena opština Celje (Gledališki trg).
Pravoslavne crkve u Celju, Ljubljani i Mariboru
urediDana 1. septembra 1929. je misionar srpskog patrijarha, ob prisustvu zastupnika kralja Aleksandra I Karađorđevića i ministrima blagoslovio su temeljac nove crkve. Gradnju su počeli jula sledeće godine i završili 1932. godine. Crkva je posvećena Svetom Savi, u spomen na paljenje mošti u Beogradu 27. aprila 1594. Crkvu je blagoslovio srpski patrijarh Varnava. Događaj je privukao veliku masu naroda.[8] Zvono za crkvu je ulijev u Vojno-tehničkom institutu u Kragujevcu, kao poklon kraljeve vojske. Zvono je blagoslovljeno 6. septembra 1933. Od 1934 do 1936 doradili su još okolinu crkve. Celjska pravoslavna opština je bila nadležna i za krajeve Laško, Krško, Brežice, Šmarje pri Jelšah, Konjice, Gornji Grad, Slovenj Gradec i Prevalje. Krajem 1936 bilo je 352 pravoslavnih porodica sa 621 članova (bez vojnika), od kojih je bilo 356 Srba i 208 Slovenaca. Crkvu je vodilo troje sveštenika. Celjska pravoslavna opština je za druge, daleke, lokacije sredila i manje kapele (velike banje, Rogaška Slatina, Topolšica).
Prema istim nacrtima kao za crkvu u Celju, napravili su i ljubljansku pravoslavnu crkvu (1936) i kasnije u Mariboru (1939). Sa crkvama su bile otvorene i nove dve pravoslavne opštine.
Za vreme Drugog svetskog rata Celje i Maribor bili su pod nemačkom zonom. Zbog nemačke kulturne politike, gde pravoslavna crkva nije bila deo nemačkog prostora, srušili su ih aprila 1941.[9] a pravoslavne vernike slali u sabirne logore. Bolju sudbinu je imala pravoslavna crkva u Ljubljani, koja je potpala pod italijansku okupacijsku zonu. Crkva je radila i za vreme rata.[10]
Poznati Srbi u Sloveniji
uredi- Katarina Branković, celjska grofica
- Ilija Arnautović, arhitekta, dobitnik nagrade Prešernovog fonda
- Dragan Bosnić, biolog, političar i trener snoubordinga
- Zoran Janković, poslovni čovek i političar, gradonačelnik Ljubljane
- Dušan Jovanović, pozorišni reditelj, dobitnik Prešernove nagrade i nagrade Prešernovog fonda
- Sveta Jovanović, scenograf, dobitnik nagrade Prešernovog fonda
- Tomislav Jovanović - Tokac - gitarista, kompozitor i član grupe Dan D
- Milada Kalezić, glumica[11]
- Branko Madžarević, prevodilac, dobitnik nagrade Prešernovog fonda
- Milena Morača - operska pevačica
- Robert Pešut - Magnifiko, muzičar
- Jan Plestenjak - pevač[12]
- Dragiša Ognjanović - operski pevač
- Vasa Perović, arhitekta, dobitnik nagrade Prešernovog fonda
- Božidar Rašica, arhitekta, scenograf i slikar
- Jovan Hadži, zoolog, dobitnik Prešernove nagrade
- Spomenka Hribar, pisac, sociolog i političar
- Simona Škrabec, autor i prevodilac
Sportisti
uredi- Košarka
- Saša Vujačić, košarkaš
- Miljan Goljović, košarkaš
- Luka Dončić, košarkaš, zlatna medalja EP 2017
- Goran Dragić, košarkaš, zlatna medalja EP 2017
- Zoran Dragić, košarkaš
- Žarko Đurišić, košarkaš
- Maja Erkić, košarkašica
- Željko Zagorac, košarkaš
- Saša Zagorac, košarkaš, zlatna medalja EP 2017
- Nebojša Joksimović, košarkaš
- Marko Milić, košarkaš
- Radoslav Nesterović, košarkaš
- Aleksej Nikolić, košarkaš, zlatna medalja EP 2017
- Mitja Nikolić, košarkaš
- Teja Oblak, košarkašica (majka Srpkinja)
- Slobodan Subotić, košarkaški trener
- Radovan Trifunović, košarkaš
- Aleksandar Ćapin, košarkaš
- Odbojka
- Dejan Vinčić, odbojkaš, srebrna medalja EP 2015 i 2019
- Uroš Pavlović, odbojkaš, srebrna medalja EP 2015
- Dragan Radović, odbojkaš
- Marina Cvetanović, odbojkašica
- Rukomet
- Ognjen Backović, rukometaš, srebrna medalja EP 2004
- Nenad Bilbija, rukometaš
- Vlado Bojović, jugoslovenski rukometaš, srebrna medalja SP 1982
- Uroš Bundalo, rukometaš
- Dragan Gajić, rukometaš
- Igor Žabić, rukometaš
- Branka Zec, rukometašica
- Zoran Jovičić, rukometaš, srebrna medalja EP 2004
- Miladin Kozlina, rukometaš
- Ivan Simonović, rukometaš, srebrna medalja EP 2004
- Fudbal
- Radenko Mijatović, predsednik Fudbalskog saveza Slovenije
- Milenko Aćimović, fudbaler
- Zlatko Zahović, fudbaler
- Branko Ilić, fudbaler
- Bojan Jokić, fudbaler
- Milivoje Novaković, najbolji fudbaler Slovenije 2008. godine
- Jan Oblak, fudbaler (majka Srpkinja)
- Danilo Popivoda, fudbaler
- Marko Simeunović, fudbaler
- Dalibor Stevanović, fudbaler
- Slaviša Stojanović, fudbalski trener
- Ostalo
- Marko Vukićević, srpski alpski skijaš
- Vesna Đukić, džudistkinja, olimpijka
- Sara Isaković, plivačica, srebrna medalja OI 2008, zlatna EP 2008, bronzana EP 2012
- Goran Janus, skijaški skakač i trener reprezentacije Slovenije
- Darko Jorgić, stonoteniser, bronzana medalja timsko EP 2017
- Veselka Pevec, paraolimpijska šampionka u streljaštvu POI 2016
- Ana Petrušić, tekvondistkinja, srebrna medalja EP 2016
- Ivan Trajković, tekvondista, bronzana medalja SP 2013, srebrna EP 2012
- Marija Šestak, atletičarka, bronzana medalja SP 2007, srebrna SP u dvorani 2008 i EP u dvorani 2009
Vidi još
urediReference
uredi- ^ „Srbi u Sloveniji: Stop diskriminaciji!”. rts.rs.
- ^ Spomenik Nikoli Tesli u Gracu („Večernje novosti“, 28. avgust 2013)
- ^ Srbi traže status nacionalne manjine („Večernje novosti“, 30. avgust 2013)
- ^ „Srpski jezik od naredne godine u osnovnim školama u Sloveniji”. Politika. 21. 1. 2020. Pristupljeno 22. 1. 2020.
- ^ Jelka Ređep (2010). Katarina Kantakuzina, grofica celjska. Zavod za udžbenike. ISBN 978-86-17-16920-4.
- ^ "Prosvetni glasnik", Beograd 1. januar 1912. godine
- ^ "Vreme", 2. dec. 1936
- ^ Himmelreich, Bojan (2009). Pravoslavna cerkev sv. Save v Celju. Zgodovinski arhiv. str. 7. ISBN 978-961-6448-23-9.
- ^ Himmelreich, Bojan (2009). Pravoslavna cerkev sv. Save v Celju. Zgodovinski arhiv. str. 8. ISBN 978-961-6448-23-9.
- ^ Ignacij Voje:Od Osmanov do Celjanov. 2014. ISBN 978-961-278-113-2. str. 172.
- ^ Srbi u Mariboru: Prva dama slovenačke glume
- ^ V Kempinskem ga niso razumeli slovensko
Literatura
uredi- Jelka Ređep (2010). Katarina Kantakuzina, grofica celjska. Zavod za udžbenike. ISBN 978-86-17-16920-4.