Sreten Stojanović

српски академски вајар

Sreten Stojanović (Prijedor, 2. februar 1898Beograd, 29. oktobar 1960) bio je srpski akademski vajar, crtač, akvarelista, teoretičar, likovni kritičar i univerzitetski profesor. Stojanović je bio dekan Likovne akademije u Beogradu.

Sreten Stojanović
Fotografija Stojanovića
Lični podaci
Datum rođenja(1898-02-02)2. februar 1898.
Mesto rođenjaPrijedor, Austrougarska
Datum smrti29. oktobar 1960.(1960-10-29) (62 god.)
Mesto smrtiBeograd, NR Srbija, FNR Jugoslavija
Umetnički rad
Poljevajarstvo
Uticao naVladeta Petrić
Najvažnija dela
Potpis
Grob Sretena Stojanovića u Arkadama na Novom groblju u Beogradu.

Biografija uredi

Stojanovići su Jakšići iz Nevesinjskog polja. Odatle su se pokrenuli pod vođstvom kneza Vukovoja Jakšića i zaustavili na Kozari u selima više Prijedora. Po sinovima Vukovojevim, Stojanu, postali su Stojanovići, a po knezu Milanu Kneževići. U krajiškoj porodici Stojanovića bile su tri generacije sveštenika. Ilija, Gavro i Simo, otac Sretena Stojanovića[1] i još njegovih sedmoro braće i sestara. Odrastao je u pravoslavnoj srpskoj porodici. Majka Jovanka, djevojački Vujasinović iz svešteničke pravoslavne porodice iz Kozarske Dubice i otac Simo Stojanović pravoslavni sveštenik. Slava Stojanovića je Sveti Đorđe. Sve učenje iz porodice je upućivalo da je najveći domet svakog nacionalizma ipak samo i jedino čovjek. Svi Stojanovići su bili dobro i lijepo vaspitana djeca.

Osnovnu školu pohađao je u Prijedoru, a bila je na svega nekoliko metara od njihove porodične kuće na mjestu današnjeg Doma za penzionere i stara lica. Počeo je da pohađa srednju školu u Banjoj Luci ali je kao nacionalistički revolucionar isteran iz gimnazije. Za vreme rata je bio zatvoren. Kao pripadnik Mlade Bosne robijao je u zatvoru u Zenici, gde rezbari i ukrašava kutije za duvan od lipovog drveta.[2] Sa njim je robijao njegov brat dr Mladen Stojanović potonji narodni heroj.[3]

Studirao je u Beču, pod pokroviteljstvom potpredsednice Društva „Cvijeta Zuzorić“ Kriste i profesora Medicinskog Fakulteta Đurice Đorđevića, kod majstora Franca Celeznog (Franz Zelezny), a izradu biste kod poljskog vajara Stanislava Romana Levandovskog (Stanisław Roman Lewandowski), koji je neko vreme proveo u ateljeu Ogista Rodena.[2] U Pariz je došao krajem oktobra 1919. gde upisuje privatnu školu Grande Chaumiére, u kojoj je klasu vodio Emila Burdela. Tokom studija družio se sa drugim srpskim umetnicima kao što su Sava Šumanović, Milo Milunović, Risto Stijović, Dušan Jovanović Đukin. Od 1922. se naseljava u Beograd. Tokom života u Beogradu, čest je gost svojih prijatelja i mecena Kriste i Đurice Đorđevića, koji su nakon preseljenja iz Zagreba u Beograd svoj stan u ulici Strahinjića Bana pretvorili u mesto okupljanja umetnika.[2] Za njihov stan Stijović izrađuje 36 reljefa u hrastovini, dok je Milo Milunović radio molitvenu fresku u stanu a arhitekta Zloković projektovao hol. Njihov stan zajedno sa radovima Stojanovića i drugih umetnika uništen je u Aprilskom bombardovanju Beograda.[2]

U periodu između dva svetska rata radio je fasadnu plastiku, u saradnji sa arhitektama Milanom Zlokovićem, Dragišom Brašovanom, Milanom Sekulićem i Prokom Bajićem.[2] Njegovi radovi mogu se videti na zgradi Trgovačke komore u ulici Modene u Novom Sadu, na kući Đorđa Dragutinovića u Zmaj Jovinoj ulici broj 31 u Zemunu, palati Asikuracioni Đenerali u beogradskom bulevaru Kralja Aleksandra, stambeno-poslovnom objektu podignutom na uglu Bulevara kralja Aleksandra 17 i Resavske ulice, zgradi u ulici Tadeuša Košćuška 20, zgradi Industrijske komore u Makedonskoj 25 u Beogradu i dvojnoj kuće sa ateljeom Sretena Stojanovića i Mladena Josića.[2] Deo njegovih rada smatra se izuzetnim primerima ar deko reljefa. Nakon 1932. Stojanović više nije radio fasadnu plastiku.[2]

Godine 1931. Stojanović je na izložbi sa Kostom Hakmanom prikazao reljefe u drvetu: Igra, Kolo, Pod punim jedrima i Domaća Muzika.[2]

Stojanović je jedan od prvih profesora na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu. Bio je član Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), izabran 1950. godine za dopisnog, a od 1959. godine za redovnog člana.

Govorio je da mu je uvek imponovala monumentalnost naših istorijskih ličnosti i istorijskih zbivanja.[4] Osećaj za monumentalnost iskazuje na spomenicima Karađorđu, Njegošu, Filipu Višnjiću, Mladenu Stojanoviću, a naročito na spomenicima izvedenim posle Drugog svetskog rata na Iriškom vencu (spomenik Sloboda iz 1951) i u Bosanskom Grahovu.

Izlagao je još na izložbama nezavisnih umetnika u Parizu 1921. godine. Njegova dela izložena su u više galerija, pored ostalih i u Spomen-zbirci Pavla Beljanskog.

Umro je 29. oktobra 1960. godine i sahranjen je na Novom groblju u Beogradu.

U junu 2013. godine u Galeriji RTS je otvorena izložba njegovih skulptura i slika.[5]

Prema Lazaru Trifunoviću tri umetnička perioda u Stojanovićevom radu su:[2] Period stilizacije, 1919–1928, Period realizma, 1929–1944, Period romantike, 1945-1960.

Uz Tomu Rosandića, Petra Palavičinija i Ristu Stijovića ubraja se u protagoniste srpske savremene skulpture.[2] Srpsko-holandski vajar Slavomir Miletić je kritikovao njegov Spomenik Karađorđu rečima da mu nije jasno šta on radi na njemu, i da mu izgleda kao da se poštapa sabljom. To mu je i lično saopštio jednom prilikom.[6]

Dela uredi

  • Stojanović, Sreten (1928). Impresije iz Rusije (na jeziku: (jezik: srpski)). YU-Beograd: Novosti. str. 79 strana. 
  • Stojanović, Sreten (1952). O umetnosti i umetnicima (na jeziku: (jezik: srpski)). YU-Beograd: Prosveta. str. 103 strana. 
  • Stojanović, Sreten. Biste (na jeziku: (jezik: srpski)). YU-Beograd. 

Galerija uredi

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ d.o.o, Promotim (2021-09-10). „Bio je čovek kakvi će ljudi tek biti: Priča o kratkom životu i dugom umiranju doktora Mladena Stojanovića (VIDEO)”. www.frontal.ba (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2024-01-26. 
  2. ^ a b v g d đ e ž z i I. Prosen, Milan (2007). „RELjEFI SRETENA STOJANOVIĆA U RECEPCIJI STILA AR DEKO U SRPSKOJ ARHITEKTURI”. Zbornik Narodnog muzeja. XVIII–2: 217—234. 
  3. ^ „U potrazi za Sretenom Stojanovićem”. 6yka.com (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2023-07-21. 
  4. ^ Koprivica, Jelena (2021-02-15). „Buran život i grandiozna dela Sretena Stojanovića”. NOVA portal (na jeziku: srpski). Pristupljeno 2024-01-26. 
  5. ^ Dela Sretena Stojkovića u Galeriji RTS („Večernje novosti“, 18. jun 2013)
  6. ^ „Živ Karađorđe”. youtube.com. 8. januar 2009. Pristupljeno 21. jun 2023. 

Literatura uredi

  • Stojanović S., Sećanja na mladost, BIGZ, Beograd, 1997.

Knjige, enciklopedije i katalozi uredi

Studije, članci iz časopisa i novina uredi

Novine uredi

Spoljašnje veze uredi