Википедија

Fetulah Gulen

турски проповједник, бивши имам, писац и политичка личност

Muhamed Fetulah Gulen (tur. Muhammed Fethullah Gülen, IPA: /mu.ˈha.med fet.ˈhul.ah ˌgyl.en/; Pesinler, 27. april 1941) turski je propovjednik,[4] bivši imam,[4][5] pisac[6] i političar.[7] Osnivač je pokreta Gulen (poznat i kao Hizmet, što na turskom znači „služba”). Trenutno živi u samonametnutom egzilu u Sjedinjenim Američkim Državama, nastanjen u Sejlorsbergu u Pensilvaniji.[8][9][10]

Fetulah Gulen
Gulen (1998)
Lični podaci
Puno imeMuhamed Fetulah Gulen
Datum rođenja(1941-04-27)27. april 1941. (83 god.)[1]
Mjesto rođenjaPesinler, Erzurum, Turska
Religijanedenominacijski musliman[2]
Filozofski rad
Epohamoderna era
Škola filozofijehanefijska[3]
Interesovanjapravoslavno-islamska razmišljanja, islamski konzervatizam, edukacija, međuvjerski dijalog među Narodima Knjige, sufizam
IdejeGulenov pokret
Uticaji odRumi, Junus Emre, Ibn Arabi, El Gazali,[3] Said Nursi[3]
Zvanični veb-sajt
fgulen.com

Gulen podučava hanefijsku školu islama, koja je proizašla iz učenja sunitskog učenjaka Saida Nursija. Fetulah je izjavio da vjeruje u nauku, međuvjerski dijalog među Narodima Knjige i višepartijsku demokratiju.[11] Pokrenuo je takav dijalog sa Vatikanom[5] i nekim jevrejskim organizacijama.[12]

Aktivno je uključen u društvenu debatu o budućnosti turske države i islama u savremenom svijetu. Opisan je u medijima na engleskom jeziku kao „imam koji promoviše tolerantni islam koji ističe altruizam, naporan rad i obrazovanje”,[13] te kao „jedna od najznačajnijih muslimanskih ličnosti na svijetu”.[11]

Gulen je bio jedan od saveznika turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana do 2013. godine. Savez je uništen nakon korupcionog skandala u Turskoj iste godine.[14][15][16][17][13] Erdogan je optužio Gulena da stoji iza istrage korupcije.[18] Trenutno je na spisku najtraženijih terorista u Turskoj i optužen je za vođenje onoga što aktuelni turski zvaničnici nazivaju „Gulenova teroristička organizacija”.[19][20] Turski krivični sud je izdao nalog za Gulenovo hapšenje.[21][22] Turska traži Gulenovo izručenje od Sjedinjenih Američkih Država.[15][23][24] Međutim, do sada nije bilo odluke turskog krivičnog suda koja tereti Gulena ili njegove pristalice za terorističke aktivnosti.[25][26][14]

Biografija

Gulen je rođen u selu Korudžuk, u blizini Erzuruma (Erzurum).[27] Njegov otac, Ramiz Gulen, bio je imam.[5] Njegova majka je učila Kuran u svom selu, unatoč zabrani vjeronauke od strane kemalističke vlade.[5] Gulen je započeo osnovno obrazovanje u svom rodnom selu, ali ga nije i nastavio nakon što se njegova porodica preselila. Sudjelovao je u islamskom obrazovanju u istoj džamiji u Erzurumu u kojoj je učio i otac radikalnog islamiste Metina Kaplana.[28][29] Svoju prvu propovijed je dao kada je imao 14 godina.[30] Gulen je bio pod uticajem ideja Saida Nursija i Mevlane Dželaludina Rumija.[31]

Kako bi uporedio Gulena sa liderima u pokretu Nur, Hakan Javuz je rekao: „... Gulen je više turski nacionalista u svom razmišljanju. Takođe, on je nešto više orijentisan ka državi, te mu je više stalo do tržišne ekonomije i neoliberalne ekonomske politike.”[32]

Njegov profesionalni stav doveo je do toga da neki autsajderi nazovu njegovu teologiju „islamskom verzijom kalvinizma”.[33] Oksford analitika kaže:

„Gulen je primijenio Nursijeve ideje u praksi, kada je prebačen u džamiju u Izmiru 1966. godine. Izmir je grad u kojem se politički islam nikada nije ukorijenio. Međutim, poslovna i profesionalna srednja klasa je počela izvikivati ograničenja državne birokratije pod čijim krilima je i narasla, a podržavati tržištu naklonjenu politiku, uz očuvanje barem nekih elemenata konzervativnog načina života. Takvi biznismeni su uglavnom prozapadnjački, jer je to i bio u stvari zapadnjački uticaj (prvenstveno uticaj SAD), koji je uvjerio vladu da omogući slobodne izbore (elekciju) prvi put 1950. godine i američku pomoć, što je postalo pokretač bujajućeg ekonomskog rasta.”[34]

Gulen je prestao da vrši formalne dužnosti propovijedanja 1981. godine. Od 1988. do 1991. godine je držao niz propovijedi u poznatim džamijama u većim gradovima. U 1994. godini, on je sudjelovao u osnivanju „Fondacije novinara i pisaca”[35][36][37][38] te je dobio titulu „Počasni predsjednik” od strane fondacije.[36][37][38][39] On nije iznio bilo kakav komentar u vezi sa zatvaranjem Socijalističke stranke 1998. godine[40] ili Virtuelne partije 2001. godine.[41] Upoznao je neke političare poput Tansua Čilera i Bulenta Edževita, ali on izbjegava susrete s čelnicima islamskih političkih partija.[41]

Godine 1999, Gulen je emigrirao u Sjedinjene Američke Države, tvrdeći da je to putovanje zbog liječenja,[42] iako je vjerovatno da je očekivao da bude veoma zapažen (nakon emigracije u SAD) što se činilo favorizovanjem Islamske Države.[43] Juna 1999. godine, nakon što je Gulen napustio Tursku, nekim turskim televizijskim stanicama su poslati video-snimci Gulena gdje on govori:

„Postojeći sistem je još uvijek moćan. Naši prijatelji koji imaju pozicije u zakonodavnim i upravnim tijelima treba da nauče njihove detalje i budu na oprezu sve vrijeme, tako da ih mogu transformirati i učiniti više plodonosnim u korist islama, u cilju provođenja restauracija širom zemlje. Međutim, oni bi trebalo da pričekaju dok uslovi ne postanu povoljniji. Drugim riječima, oni ne bi trebalo da izlaze na svjetlo prerano.”[41]

Gulen se žalio da su primjedbe izvučene iz konteksta,[44] a oni koji ga podržavaju su podigli pitanja o autentičnosti snimka,[45] za koji on [Gulen] kaže da je „izmanipulisan”. Gulenu je suđeno u odsutnosti 2000. godine, a oslobođen je 2008. godine pod novom vladom Partije pravde i razvoja (AKP), tadašnjeg premijera a današnjeg predsjednika Turske Redžepa Tajipa Erdogana.[42][46]

Gulen je dobio zelenu kartu 2001. godine.[47] Aplicirao je za zelenu kartu odnosno zastalno boravište 2002.[48] Nakon Napada 11. septembra 2001, SAD je povećao praćenje islamskih religijskih grupa u državi. Primjedbu na Gulenov zahtjev za boravište imali su Federalni biro za istrage (FBI), Stejt department i Unutrašnja bezbjednost. Gulen je prvotno svoj zahtjev za boravišnu dozvolu bazirao na tvrdnji da je AEA [en] kao aktivista za obrazovanje; Služba za državljanstvo i imigraciju SAD ovo je odbila. Advokati koji predstavljaju Unutrašnju bezbjednost tvrdili su da Gulen nema stepen niti obuku na polju edukacije i doveli su u pitanje hvalu Gulenovog rada, npr. što navode njegovi advokati a izražavanju naučnici na akademskim konferencijama koje finansiraju gulenističke fondacije. Tadašnji potpredsjedavajući Savjeta za nacionalnu obaviještenost Centralne obavještajne agencije (CIA) Grejam Faler, bivši zvaničnik CIA-e Džordž Fajdas i bivši američki ambasador za Tursku Morton Abramovic pisali su pisma kojima odobravaju aplikaciju Gulena za dobijanje zelene karte (2008).[49][50] Sud je presudio protiv USCIS-a i u Gulenovu korist, čime je dobio zelenu kartu.[51][52]

Kako je erdoganistička Turska postajala sve glasnija 2000-ih, strukturalne zapreke učešću muslimana u građanskom životu postepeno su bile češće. Mnogi od onih koji su se obrazovali u institucijama koje su sponzorisane od učesnika u poduhvatima za građansko društvo, koje je inspirisao Gulen, završili su u sudskom sistemu Turske kao članovi, u vladinom aparatu i vojsci. Povećavanjem sukoba u društvu u periodu prije Pokušaja državnog udara u Turskoj 2016, erdoganizam je promijenio viđenje ili percepciju gulenizma od takvog da su to saveznici do takvog da su to rivali, koji pokušavaju da uspostave strukturu paralelne države. Prije i nakon pokušanog puča, gulenisti su postali najveća grupa učesnika masivnih čistki u Turskoj (2016—).[53] Od pokušaja udara iz 2016, vlasti su hapsile i privodile više od 90.000 građana Turske.[54]

Dana 19. decembra 2014, Turski sud je izdao nalog za hapšenje Gulena nakon što je preko 20 novinara koji rade za lokalne medije i za koje se misli da simpatiziraju Gulenov pokret — uhapšeno. Gulen je optužen za uspostavljanje i pokretanje „oružane terorističke grupe”.[55]

Prema stanju od 2018. godine, Gulen boravi u Centru Čestnat ritrit (engl. Chestnut Retreat Center) koji je povezan sa pokretom Hizmet (izolovano imanje od 25 hektara u Pokonosu, Ros Taunšip, Okrug Monro, Pensilvanija; u blizini Sejlorsberga[56][57]).[58] Oko tridesetoro ljudi živi i radi na imanju, koje je u vlasništvu Fondacije Golden dženerejšon (engl. Golden Generation Foundation).[59] Gulenovo mjesto za život i učenje čini nekoliko manjih prostorija, za koje on plaća od naknada koje dobije izdavačkom aktivnošću; jedna od prostorija je i soba koja se koristi kao mesdžid.[56][60][61] Bilo je objavljeno da je Gulen lošeg zdravlja; godine 2017, izvještavano je da postoje četiri kandidata koji bi mogli da naslijede Gulena, ako to bude potrebno, kao funkcija predvodnika pokreta Hizmet: Mehmet Ali Šengul, Dževdet Turkjolu, Osman Šimšek i Ahmet Kurudžan.[62]

Teologija

Gulen ne zagovara novu teologiju nego se vodi klasičnim autoritetima vlasti teologije, uzimajući njihovu liniju argumenata.[3] Njegovo razumijevanje islama teži konzervatizmu i konvencionalizmu.[63][64] Iako nikada nije bio član sufijskog tarekata[pojasniti] i nije vidio članstvo u tarekatu kao nužno za muslimane, on uči da „sufizam predstavlja unutrašnju dimenziju islama” i da „unutrašnje i spoljašnje dimenzije nikada ne smiju biti razdvojene”.[65]

Njegova se učenja razlikuju u naglasku od onih drugih glavnih islamskih učenjaka u dva aspekta, oba na temelju njegovih tumačenja određenih stihova iz Kurana. On uči da muslimanska zajednica ima dužnost službe (na turskom: hizmet)[66] za „opšte dobro”, zajednice i nacije,[67] kao i muslimana i nemuslimana širom svijeta;[65] i da je muslimanska zajednica dužna provesti međuvjerski dijalog sa Sljedbenicima Knjige (jevreji i hrišćani), iako se to ne odnosi na druge religije kao što je ateizam.[65] Gulen se čini netolerantnim prema ateizmu, komentarišući 2004. godine da je „terorizam preziran kao i ateizam”.[68] U jednom od narednih intervjua, tvrdio je da ne namjerava izjednačiti ateiste i ubice; umjesto toga, htio je istaknuti činjenicu da je, prema islamu, obojima suđeno da pate vječnu kaznu.[69]

Gulenov sufizam je uveliko pod uticajem sufijskog kurdskog komentatora Kurana Saida Nursija (1877–1960), koji je zagovarao prosvjetljavajuće moderno obrazovanje i nauku kroz islam. Gulen se nadovezuje na Nursija zagovaranjem onoga što se opisuje kao „turski nacionalistički, državno-centriran i pro-poslovni pristup” s fokusom na službu/hizmet.[70] Neki učesnici u Gulenovom pokretu vide Nursijeve i Gulenove riječi kao one mudžadida ili „obnovljivača” islama (u vremenu djelovanja svakog).[71][72] Drugi su reagovali više eshatološkim terminima, izjednačavajući Gulenov rad od. poredeći ga s pomaganjem tezi proročenog dolaska Mahdija,[73] s tim da Gulenovi glasnogovornici odbacuju provlačenje ovakvih spekulacija[74] i zvanični veb-sajt koji se vidi kao Gulenov sadrži članak naslovljen ’Tvrditi da se Mahdi je devijacija’ (engl. Claiming to be the Mahdi is Deviation).[75] Godine 2016, Mehmet Gormez iz Direktorata za religijska pitanja Turske (Dijanet), rekao je da je Gulenov pokret „kopirani/lažni Mahdi pokret”.[76]

Aktivnosti

Pokret Gulen je transnacionalni građanski društveni islamski pokret nadahnut Gulenovim učenjima. Njegova učenja o hizmetu (nesebično služenje za „opšte dobro”) privukla su velik broj pristalica u Turskoj, srednjoj Aziji, a sve više i u drugim dijelovima svijeta.[77]

Edukacija

U svojim propovijedima, Gulen je navodno izjavio: „Studiranje fizike, matematike i hemije je bogosluženje/obožavanje Alaha.”[42] Gulenovi sljedbenici su izgradili više od 1.000 škola širom svijeta.[5] U Turskoj, za Gulenove škole se smatra da su među najboljima: skupi moderni objekti i učenje engleskog jezika od prvog razreda.[42] Međutim, bivši učitelji koji su izvan Gulenove zajednice, doveli su u pitanje postupanje prema ženama i djevojčicama u Gulenovim školama, navodeći da su ženski učitelji isključeni iz administrativnih odgovornosti, dopuštena im je mala autonomija, i — zajedno s djevojkama šestih razreda i naviše — odvojene su od muških kolega i učenika tokom pauza i odmora za ručak.[78]

Međureligijski i međukulturalni dijalog

 
Gulen sa papom Jovanom Pavlom II 1998. godine

Sudionici pokreta Gulen su osnovali značajan broj institucija širom svijeta za koje se tvrdi da promovišu aktivnosti međuvjerskog i međukulturnog dijaloga. Gulenova ranija djela su (prema riječima Bekima Agaija) „puna antimisionarskih i antizapadnjačkih odlomaka”,[79] i „žestokih” kleveta protiv jevreja, hrišćana i ostalih.[80] Tokom 1990-ih, počeo je zagovarati međuvjersku toleranciju i dijalog.[12] Lično se susretao s čelnicima drugih religija, uključujući i papu Jovana Pavla II,[5] grčkog pravoslavnog patrijarha Bartolomeja, te izraelskog sefardskog glavnog rabina Elijahua Bakši-Dorona.[81]

Gulen je rekao da favorizuje kooperaciju između sljedbenika različitih religija, kao i vjerskih i sekularnih elemenata u društvu.

Pogledi na savremene probleme

Anadolijski nacionalizam; turski islam

Gulen definiše turski nacionalizam određenim tipom anadolijske muslimanske kulture koja je u korijenima moderne turske nacionalne države, a ne definiše ga nijednim određenim etnicitetom. On vjeruje da je turski islam (sa značenjem „sufizam”) naročito legitiman, ako ne i ekskluzivno validna ekspresija vjere islam, posebno po pitanju pojedinaca s turskom prošlošću. Iako Gulen pripisuje pozitivne karakteristike raznim lokalizovanim subjektima, sveukupan tenor Gulenovih učenja upozorava od. ukazuje da je potrebno da se protivi ljudskim tendencijama prema preusamljivanju kao izolovanosti, kao i diskriminaciji protiv ljudi drugih etničnosti, drugih smjerova islama ili drugih vjera.[traži se izvor]

Pitanje Kurda

Optužen je da je bio protiv procesa za iznalaženje rješenja (mirovni proces) kojim bi se riješio već dugotrajni Kurdsko-turski sukob. Međutim, Gulenove pristalice odbacuju ovaj navod, pominjući njegovu saradnju s mnogo Kurda.[82][83][84][85][86]

Sloboda izražavanja

Op-ed [ru] s potpisom Gulena, za Njujork tajms, sadrži i ove riječi (prevod ispod):

Temeljna načela funkcionalne demokratije — vladavine prava, poštovanja za slobode pojedinca — takođe su najosnovnije od islamskih vrijednosti dodijeljenih nama od Boga. Nijedan politički ili vjerski vođa nema pravo da ih oduzme ... Govoriti protiv ugnjetavanja je demokratsko pravo, građanska dužnost i za vjernike, religijska obaveza. Kuran razjašnjava da ljudi ne bi trebalo da ostanu tihi pred licem nepravde: „O vi koji vjerujete! Budite podupirači i zastavonoše pravde, noseći svjedočanstvo istini / svjedoka pred istinu radi Božje volje, čak i ako bi to bilo protiv vas samih, ili roditelja ili rodbine[87]

Sekularizam

Gulen je kritikovao sekularizam u Turskoj kao „redukcionistički materijalizam”. Međutim, on je u prošlosti rekao da je — sekularni pristup koji „nije anti-religiozni” i „dopušta slobodu vjere i uvjerenja” — kompatibilan sa islamom.[88]

Prema jednom Gulenovom saopštenju, u demokratski sekularnim državama, 95 odsto islamskih principa je dopušteno i praktički izvodljivo, i nema problema s njima. Za preostalih 5 odsto se „ne vrijedi boriti”.[89]

Pripajanje Turske EU

Gulen podupire kandidaturu Turske za ulazak u Evropsku uniju (EU), te je rekao da se ni Turska ni EU nemaju čega bojati, a imaju mnogo za dobiti, iz budućnosti punog članstva Turske u EU.[88]

Uloge žene

Prema Arasu i Cahi,[40] Gulenovi pogledi na žene su „progresivni” ali „moderne profesionalne žene u Turskoj još uvijek smatraju njegove ideje daleko od toga da su prihvatljive”.[40] Gulen kaže da je dolazak islama spasio ženu, koja „apsolutno nije bila zatvorena u svom domu i ... nikada potlačivana” u ranim godinama religije. On smatra da je feminizam zapadnjačkog stila, međutim, „osuđen na neravnoteže poput svih drugih reakcionarskih pokreta” i na kraju da je „pun mržnje prema ljudima”.[90]

Međutim, Gulenovi pogledi su osjetljivi na optužbe za mizoginiju (mržnju prema ženama). Kao što je navedeno od strane Berne Turam,[67] Gulen je tvrdio: „Čovjek se koristi za zahtjevnije poslove ... a žena mora biti isključena tokom određenih dana u mjesecu. Nakon poroda, ona ponekad ne može biti aktivna i dva mjeseca. Ona ne može sudjelovati u različitim segmentima društva cijelo vrijeme. Ona ne može putovati bez svoga muža, oca, ili brata.”[67]

Terorizam

Gulen osuđuje terorizam.[91] On upozorava na pojavu proizvoljnog (arbitrarnog) fenomena nasilja i agresije protiv civilnog stanovništva i rekao je da „tome nema mjesta u islamu”. Napisao je članak osude u Vašington postu 12. septembra 2001. godine, dan nakon Napada 11. septembra, te je naveo da „musliman ne može biti terorist, niti može biti terorist pravi musliman”.[92][93] Gulen je oplakivao „iskorištavanje (otmicu) islama” od strane terorista.[12][94]

Flota Gaze

Gulen je kritizirao flotu Gaze dovedenu od strane Turske za pokušavanje dostavljanja pomoći bez pristanka Izraela od. saglašavanja s Palestincima u Gazi.[95] On je govorio o gledanju naslovnica vijesti o smrtonosnom sukobu između izraelskih komandosa i multinacionalnih članova grupe potpore, te kako se njihova flota približava izraelskoj pomorskoj blokadi Gaze. On je rekao: „Ono što sam ja vidio nije bilo lijepo, bilo je veoma ružno.” U međuvremenu je nastavio svoje kritike, rekavši kasnije da je propust organizatora da traže sporazum sa Izraelom prije pokušaja da se dostavi pomoć bio „znak protivljenja autoritetu, te neće dovesti do plodnih stvari”.[96]

Građanski rat u Siriji

Gulen je snažno protiv turskog uplitanja u Građanski rat u Siriji.[97]

Genocid u Jermeniji

Komentarišući Genocid nad Jermenima u pismu od 6. maja 1965. godine, Gulen je napisao: „Poznavao sam jermenske porodice i pojedince tokom svog djetinjstva i poslovnih poslovnih pozicija. Neću prestati proklinjati Veliki genocid počinjen protiv Jermena 1915. Znam da je među ljudima ubijenima i masakriranima bilo mnogo visoko cijenjenih pojedinaca, kojih se sjećam s poštovanjem. Proklinjem s velikom žalošću masakr sinova Velikog Proroka Hrista od strane ignorantnih pojedinaca koji sebe nazivaju muslimanima.”[98]

Uticaj na tursko društvo i politiku

Gulen pokret ima milione sljedbenika u Turskoj, kao i njih mnogo više u inostranstvu. Osim škola utvrđenih od strane Gulenovih sljedbenika, vjeruje se da mnogi gulenicisti drže pozicije moći u snagama turske policije i pravosuđa.[99][100] Turski i strani analitičari vjeruju da Gulen ima simpatizere i u turskom parlamentu, takođe, i da njegov pokret kontrolira naširoko čitani islamski konzervativni časopis Zaman (na turskom: zaman — vrijeme), privatnu banku Asja bank, televizijsku stanicu Samanjolu TV, te mnoge druge medije i poslovne organizacije, uključujući i Tursku konfederaciju poduzetnika i industrijalaca (TUSKON).[7] Sve navedeno je prestalo s radom nakon pokušaja državnog udara. U martu 2011. godine, turska vlada je uhapsila istraživačkog novinara Ahmeta Šika i zaplijenila i zabranila mu knjigu Imamova vojska, vrhunac Šikove istrage Gulena i pokreta Gulen.[101]

Gulen je učio hanefijsku školu islama, vodeći se učenjima sunita Saida Nursija. Rekao je da vjeruje u nauku, međuvjerski dijalog među Ljudima Knjige i višestranačku demokratiju.[11] Pokrenuo je dijalog s Vatikanom[102] i nekoliko jevrejskih organizacija.[12]

1970-e, 1980-e i 1990-e

Gulen je otvorio ışık evler ili „kuće svjetla” (studentski hosteli koji nude stipendije za siromašne učenike[103]) godine 1976, gdje su bili dostupni neformalni sohbeti (rasprave o Kuranu) za učenike. Gulen je poticao učenike kao pojedince sa sličnim mišljenjima da prate ovo, što je preteča pokreta Gulen.[104]

Tokom nasilja u Turskoj (1976—1980) — prepiranje između desnice i ljevice 1970-ih, Gulen je „pozvao ljude da praktikuju toleranciju i opraštanje”.[105] Nakon državnog udara u Turskoj 1980, kada je vojska ciljala na komuniste, Gulen je dao „eksplicitni pristanak” kao stav prema udaru,[105] izjavivši:

Želim da takođe dodam da su arhitekti udara takođe imali nekih pozitivnih administrativnih odluka. Oni su protresli društvo da se obnovi ponovo. Oni su odbranili Komunistički pokret koji je unovačio neku pogrešno vođenu omladinu koja je željela da Turska bude pod sovjetskim uticajem. Oni su namjerno ili nenamjerno spriječili da naša zemlja uđe u močvarno blato i drugu krvavu borbu. Štaviše, oni su dali šansu nekoj pristojnoj djeci naše domovine da služe našoj naciji.[106]

Nakon političkog nasilja u prethodnim ratovima, Gulen je očekivao da se udarom ponovo uspostavi stabilnost i da dovede do naknadnog obnavljanja demokratije. Gulenovo pristajanje na udar kasnije je dobilo kritike od turskih liberala.[105]

Uprkos odobravanju udara od Gulena, vojne vlasti su izdale nalog za hapšenje protiv njega, što je pravno obesnažio „državni bezbjednosni sud” 1986. godine.[106]

Godina 1980-ih i 1990-ih pod Ozalom, Gulen i njegov pokret bili su na dobitku od društveno-političkih reformi, uspjevši „pretvoriti njegov tradicionalno i geografski obvezan vjerski pokret u obrazovni i kulturni fenomen na nivou nacije” kojim su se „pokušale dovesti ’religijske’ perspektive u javnu sferu društvenih i kulturnih pitanja”.[107] Rastom pokreta Gulen potaknuto je protivljenje od kemalista, koji su doživjeli pokret kao prijetnju sekularizmu, kao i od islamista koji su vidjeli pokret kao „akomodirajući” i „proamerički”.[108]

Ergenekon

Godine 2005, muškarac povezan s pokretom Gulen je prišao tadašnjem ambasadoru SAD u Turskoj Eriku S. Edelmanu tokom zabave u Istanbulu i predao mu omotnicu koja sadrži dokument navodno detaljnih planova za predstojeći udar protiv vlade od strane turske vojske. Međutim, dokumenti su se ubrzo pokazali krivotvorinama.[100] Gulenove podružnice tvrde da je pokret „građanski” u prirodi i da nema političke aspiracije.[7] Kako god, on je optužen da je bio „mozak” koji stoji iza afere Ergenekon koju ti sekularisti vide kao sredstvo oslabljivanja turske vojske. Oni koji su javno rekli da je u pitanju varka našli su se poimenično navedeni u novinama Zaman — npr. Dani Rodrik[109] i Ilhan Džihaner.[110]

Podijeljenost sa Erdoganom

Unatoč tvrdnjama Gulena i njegovih sljedbenika da je organizacija ne-političke prirode, analitičari vjeruju da broj hapšenja vezanih za korupciju, izvršen protiv saveznika turskog premijera Redžepa Tajipa Erdogana, odražava rastuću političku borbu za prevlast između Gulena i premijera.[99][100] Ova su hapšenja dovela do Korupcijskog skandala u Turskoj 2013. godine, za koji su oni koji podržavaju vladajuću Partiju pravde i razvoja (AKP), zajedno sa samim Erdoganom, i opozicijske slične stranke, naglasili da je izveden od strane Gulena, nakon odluke Erdoganove vlade, rano u decembru 2013. godine, da zatvori mnoge privatne islamske škole u Turskoj koje je vodio pokret.[111]

Erdoganova vlada je komentarisala da su korupcijska istraga i komentari od strane Gulena dugoročni politički program pokreta Gulen za infiltriranje u sigurnosne, obavještajne i pravosudne institucije države Turske; optužba je gotovo identična optužbi protiv Gulena od strane glavnog tužioca Republike Turske u njegovom suđenju 2000. godine, prije nego što je Erdoganova stranka došla na vlast.[7] Gulenu se i ranije sudilo u odsutnosti (2000. g.), a od ovih optužbi oslobođen je (2008. g.) i to pod Erdoganovom AKP vladom.[42][46]

U imejl komentarima poslanim Vol strit žurnalu u januaru 2014. godine, Gulen je rekao da je „turski narod ... uzrujan i da je u posljednje dvije godine demokratski napredak sada promijenio smjer”, ali je demantovao da je dio zavjere da se zbaci vlada.[47] Kasnije, u januaru 2014. godine, u intervjuu za Bi-Bi-Si vorld, Gulen je rekao: „Da želim reći nešto narodu, to bi bilo da bi ljudi trebalo da glasaju za one koji poštuju demokratiju, vladavinu zakona, tj. one koji se dobro slažu s ljudima. Pričanje ili poticanje ljudi da glasaju za stranku bila bi uvreda intelekta naroda. Svi veoma jasno vide šta se događa.”[112]

Prema nekim komentatorima, Gulen je za Erdogana ono što je Trocki bio Staljinu.[113] Ben Koen iz Jevrejskog novinskog sindikata napisao je: „Radije kao Lav Trocki, osnivač sovjetske Crvene armije koju je progonio i protjerao iz SSSR Josif Staljin, Gulen je postao sveobuhvatajuće objašnjenje za egzistencijalne pretnje, kako ih Erdogan percipira, koje trenutno muče Tursku. Staljin je vidio uticaj ’trockijnih kontrarevolucionara’ svugdje, te brutalno čistio svaki element sovjetskog aparata. Erdogan sada radi manje-više isto s ’gulenističkim teroristima’.”[114]

 
Gulen (2016)

Zahtjev za izručenje, tenzije između SAD i Turske

Nedugo nakon lošeg pokušaja udara 15. jula 2016, Turska vlada je izjavila da je pokušaj udara organizovao Gulen i/ili njegov pokret. Turski premijer Binali Jildirim je krajem jula 2016. rekao za Gardijan: „Naravno, pošto vođa ove terorističke organizacije obitava u SAD, postoje pitanja u umovima ljudi da li ima ikakve uključenosti ili podrške SAD. Tako Amerika od ove tačke nadalje treba da stvarno misli kako će nastaviti da sarađuje sa Turskom, koja je strateški saveznik za njih u regionu i svijetu.”[115] Gulen, koji je opovrgao svaku uključenost u pokušaj udara i denuncirao (osudio) ga,[116] zauzvrat je optužio Erdogana da „pretvara neuspjeli puč u sopstveni udar nalik usporenom filmu/snimku protiv ustavne/konstitucionalne vlade”.[117]

Dana 19. jula, zvanični zahtjev poslat je SAD radi izručenja/ekstradicije Fetulaha Gulena.[118][119][120][121] Dana 23. jula 2016, Turska je formalno predala formalni ekstradicijski zahtjev uz određene dokumente kao dokaz koji ih podržava.[118][122][123] Viši zvaničnici SAD rekli su da se dokazi tiču određenih navodnih subverzivnih aktivnosti pred sam puč.[124]

Dana 19. septembra, zvaničnici Turske vlade sastali su se sa penzionisanim generalom Američke vojske Majkom Flinom, bivšim direktorom CIA-e Džejmsom Vulsijem i drugima, kako bi diskutovali o legalnim i potencijalno ilegalnim načinima kao što je prisiljeni nestanak kojima se Gulen sklanja iz SAD.[125] U martu 2017, Flin je registrovan kao strani agent za lobirajući rad u ime Vlade Turske (2016).[126]

Rudi Đulijani privatno je urgirao Trampa da izruči Gulena (2017).[127]

Dodatno, Turska vlada je prema pisanjima tražila stavljanje pritiska na više stranih vlada u cilju gašenja škola i medicinskih odjeljenja navodno povezanih s Gulenovim pokretom — uključujući Pakistan, Somaliju, Njemačku, Indoneziju, Nigeriju i Keniju.[128] U Somaliji, dvije veće škole i bolnica povezani s pomenutim pokretom ugašeni su po zahtjevu administracije Turske.[129] U Albaniji i Bosni i Hercegovini takođe su zabilježeni zahtjevi od strane Turske da se zatvore i istraže škole povezane s Gulenom.[130]

Predlog azila u Egiptu

U Egiptu, parlamentarac Emad Mahrus pozvao je na Egipatsku vladu da dodijeli azil Gulenu. U zahtjevu, poslatom portparolu Predstavničkog doma Aliju Abdel-Alu, premijeru Šerifu Ismailu i ministru spoljnih poslova Samehu Šukriju 24. jula 2016, Mahrus navodi da je „[Turska] bila umjereno muslimanska zemlja koja je postala islamistička diktatura u rukama [turskog predsjednika] Redžepa Tajipa Erdogana i njegove afilirane političke partije Muslimansko bratstvo”, tvrdeći da je bilo vrlo neukusno da Erdogan zahtijeva Gulenovo izručenje iz SAD u isto vrijeme „davajući skrovište stotinama vođa terorističke organizacije Muslimansko bratstvo i članovima drugih krvavih militantnih islamističkih grupa koje napadaju Egipat danju i noću”.[131]

Mahrus kaže da Erdogan nije samo optužio Gulena da zagovara neuspjeli pokušaj udara, već i da je koristio ovu optužbu kao izgovor za učestvovanje u masovnim čistkama protiv javnih institucija navodno lojalnih Gulenu („ali u isto vrijeme Erdogan je odlučio da pretvori Tursku u medijsko borilište protiv Egipta, pri čemu tursko obavještajstvo pruža finansiranje za nekoliko TV kanala Muslimanskog bratstva da se napadne Egipat”). Mahrus je izjavio da je njegov savjet Gulenu da ne čeka svoju ekstradiciju nego da umjesto toga napusti SAD i dođe do stalnog azila u Egiptu. Bivši egipatski predsjednik Anvar Sadat dao je azil šahu Muhamedu Rezi Palaviju po njegovom dolasku u Egipat iz SAD, uprkos pretnjama koje su izdali iranski ajatolasi tokom Iranske revolucije (7. jan. 1978 — 11. feb. 1979).[131]

Usljedjela dešavanja

U martu 2017, bivši direktor CIA-e Džejms Vulsi rekao je za Vol strit žurnal da je bio na sastanku održanom 19. septembra 2016. kada je savjetnik kampanje Trampa Majk Flin razgovarao sa ministrom spoljnih poslova Turske Mevlutom Čavušogluom i ministrom za energetiku Beratom Albajrakom; raspravljano je o mogućnosti Gulenove abdukcije i prisilne rendicije (izvođenja radi ispitivanja) u Tursku.[132][133] Iako konkretan plan izvođenja nije bio tema, Vulsi je napustio sastanak zabrinut da bi opšta diskusija o „prikrivenom koraku u gluvo doba radi izbavljanja ovog čovjeka” mogla da se tumači kao ilegalna po američkom pravu.[134] Govornik za Flina opovrgao je Vulsijevu uključenost, izjavom Biznis insajderu da nesudsko prebacivanje nije bilo diskutovano na sastanku.[135]

U julu 2017, godinu nakon puča protiv Erdogana, Gulen je napisao: „Optužbe protiv mene povezane s pokušajem udara su neosnovane, politički motivisano ogovaranje.”[136][137] Tokom 1990-ih, Gulenu je bio izdat specijalni turski pasoš kao penzionisanom nosiocu religijske dužnosti, u religiji turske države — sunitskom islamu, muftije; godine 2017. ovaj pasoš je pravno obesnažen.[138] Osim ako Gulen otputuje u Tursku do kraja septembra 2017, smatra ga se osobom bez državljanstva (stateless).[139] Dana 26. septembra 2017, Gulen je tražio da komisija Ujedinjenih nacija istraži pokušaj udara 2016.[140]

Takođe, Gulen je u intervjuu sa NPR-om rekao: „Do dana-današnjeg, stajao sam protiv svih udara. Moje poštovanje za vojsku na stranu, ja sam uvijek bio protiv intervencija. ... Ako bi me iko među ovim vojnicima nazvao i rekao mi o svome planu, ja bih im rekao: ’Vi činite ubistvo.’ ... Ako me pitaju šta je moja posljednja želja, ja bih rekao osoba [Erdogan] koja je izazvala svu ovu patnju i suprotstavila se hiljadama nevinih, želim da pljunem u njegovo lice.”[141]

Dana 28. septembra 2017, Erdogan je zahtijevao od SAD da izruči Gulena u zamjenu za američkog pastora Endrua Bransona, koji je uhapšen u Turskoj i suočen sa optužbama povezanim sa Bransonovom navodnom afilijacijom sa FETO-om (Gulen pokret); Erdogan je rekao: „Vi imate pastora takođe. Dajte ga nama. ... Potom ćemo mi suditi [Bransonu] i dati ga vama.”[142][143][144][145] „Vi imate pastora takođe. ... Vi date nama toga i mi ćemo raditi s našim sudstvom i vratiti vama.”[143] Federalno pravosuđe samo odlučuje o slučajevima ekstradicije u SAD. Avgusta 2017. dekretom je Erdoganu omogućeno ovlašćenje da odobri razmjenu privedenih ili osuđenih stranaca s ljudima koje drže u drugim državama. Pitana o mogućoj trampi, 28. septembra 2017, portparolka Stejt departmenta Heder Nauert je kazala: „Ja ne mogu da zamislim da bismo išli niz taj put. ... Primili smo zahtjeve za ekstradiciju za njega [Gulena].” Anonimni američki zvaničnici rekli su reporterima da Turska vlada još nije pružila dovoljno dokaza da Ministarstvo pravde SAD optuži Gulena.[146]

Septembra 2017, Turska je SAD pružila informacije o Gulenu koje datiraju iz vremena prije pokušaja udara 2016. i Turska se našla u procesu kompilacije informacija kojima se navodno povezuje Gulen s pokušajem udara.[147]

Godine 2017, Amnesti internešonal i Hjuman rajts voč zasebno su izdali izjave kojima se urgiraju vlade da izbjegavaju ekstradicije u Tursku.[148]

U novembru 2018, Trampova administracija pitala je Ministarstvo pravde SAD da istraži koja pravna opravdanja mogu da se primijene, da li treba da se odluči da se traži deportacija Gulena.[149] Dana 17. decembra 2018, Ministarstvo pravde SAD objavilo je optužnicu dvojice muškaraca, s navodima da su djelovali „u Sjedinjenim Državama kao ilegalni agenti Vlade Turske” i zavjerili/urotili „da se prikriveno utiče na političare SD i javno mišljenje protiv” Fetulaha Gulena.[150] Dvojica muškaraca, bivši saradnici bivšeg savjetnika za nacionalnu bezbjednost SAD Majkla Flina, koristili su danas raspali Flynn Intel Group u naporu da diskredituju Gulena (još jula 2016), prema optužnici.[151]

Godine 2022, kandidat iz Pensilvanije za Senat SAD dr Mehmet Oz predvidio je (za Vošington post), sljedeće: „Gulena ne mogu dirati. Nema kredibilnih optužbi da je bio uključen u udar. On će ostati u Pensilvaniji.”[152]

Publikacije

Gulenov zvanični veb-sajt[153] broji 43 njegove publikacije; one su, međutim, više srodne eseju i zbirkama propovijedi nego knjigama o određenim temama sa specifičnim tezama. Za njega se takođe kaže da je autor mnogih članaka na razne teme: društveni, politički i vjerski problemi, umjetnost, nauka i sport; te snimljenih hiljada audio i video kaseta.

On pridonosi nizu časopisa i magazina u vlasništvu njegovih sljedbenika. On piše glavni članak za Fauntejn, Jeni umit, Sizinti i Jagmur (islamski filozofski časopisi). Nekoliko njegovih knjiga je prevedeno na engleski jezik.[6]

Odziv

Fetulah Gulen je dio Top 100 pablik intelekčuals pola (Top 100 Public Intellectuals Poll), kao najuticajniji mislilac (2008. g.).[154]

Fetulah Gulen je jedna od ’100 svjetskih najuticajnijih osoba u 2013.’ prema magazinu Tajm.[155]

Fetulah Gulen je na listi ’500 najuticajnijih muslimana’ — Kraljevski islamski centar za strateške studije u Amanu, Jordan.[156]

Album Rise Up (Colors of Peace)

Rise Up (Colors of Peace) je bio muzički projekat s ciljem pretvaranja Gulenove poezije i sl. pisanih djela na turskom jeziku u pjesme. Ukupno 50 pjesama je poslato raznim muslimanskim i nemuslimanskim umjetnicima u više zemalja, a oni su mogli da odaberu i komponuju za odabranu pjesmu od njegove poezije i potom snime izvođenje u svojoj zemlji pa ga pošalju nazad za planirani album. Nije bilo ograničenja u korišćenju instrumenata, osim da se ispoštuju islamska pravila o interpretaciji i upotrebi muzičkih instrumenata. Album Rise Up (Colors of Peace) (dosl. na srpskom: podizanje (boje mira)) postao je album vorld muzike s raznim žanrovima kao što su džez, pop, flamenko, rai, indijska muzika i dr.[157] Umjetnici-izvođači (redom pojavljivanja na spisku pjesama): Gud morning dajari, Mahir Zein, Fodel, Kristelo duo feat. Bruno Guveja, Rajan Šo, Nataša Atlas, Bon Bon, Kej-Kej i Rit, Mazakinjo feat. Eli Bruna, Bahroma, Karmen Paris, Kobi Farhi i Ruba Šemšum. Realizacija projekta trajala je više od dvije godine i album je izašao 2013. u produkciji Nil sa Juniversal mjuzikom.

Vidi još

Reference

  1. ^ Hunt, Robert A.; Aslandogan, Yuksel A. (2007). Muslim Citizens of the Globalized World: Contributions of the Gulen Movement. Tughra Books. str. 85. ISBN 978-1-59784-073-6. Arhivirano (PDF) iz originala 14. 9. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  2. ^ Duderija, Adis (2014). Maqasid al-Shari'a and Contemporary Reformist Muslim Thought: An Examination. Palgrave Macmillan US. str. 270. ISBN 978-1-137-31941-8. Pristupljeno 15. 9. 2016. „Still, Gulen repeatedly states that he propagates neither tajdīd, nor ijtihād, nor reform and that he is just a follower of Islam, simply a Muslim. He is very careful about divorcing himself from any reformist, political, or Islamist discourse. Gulen's conscious dislike of using Islam as a discursive political instrument, which was a distinct trait in Nursi as well, indicates an ethicalized approach to Islam from a spiritual perspective.” 
  3. ^ a b v g Gulay, Erol Nazim (maj 2007). The Theological thought of Fethullah Gulen: Reconciling Science and Islam (PDF) (Teza). St. Antony's College, Oxford University. str. 1, 56, 57. Arhivirano (PDF) iz originala 14. 9. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  4. ^ a b „Fethullah Gülen in Short”. fgulen.com. 30. 9. 2009. Arhivirano iz originala 18. 7. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  5. ^ a b v g d đ Fuchs Ebaugh, Helen Rose (2009). The Gülen Movement: A Sociological Analysis of a Civic Movement Rooted in Moderate Islam. Springer Science & Business Media. str. 2, 26; 38; 24; 4. ISBN 978-1-4020-9894-9. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  6. ^ a b „Fethullah Gulen's Works”. fgulen.com. Arhivirano iz originala 18. 7. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  7. ^ a b v g Bilefsky, Dan; Arsu, Sebnem (24. 4. 2012). „Turkey Feels Sway of Fethullah Gulen, a Reclusive Cleric”. The New York Times. ISSN 0362-4331. Arhivirano iz originala 16. 7. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  8. ^ „Photos: Muslim retreat center in Saylorsburg”. Pocono Record. 16. 4. 2010. Arhivirano iz originala 18. 7. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  9. ^ Phelps, Timothy M. (20. 1. 2014). „From his Pa. compound, Fethullah Gulen shakes up Turkey”. Los Angeles Times. Arhivirano iz originala 18. 7. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  10. ^ Taylor, Adam (18. 12. 2013). „The Political Future Of Turkey May Be Decided On This Quiet Road In Rural Pennsylvania”. Business Insider. Arhivirano iz originala 18. 7. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  11. ^ a b v „How far they have travelled”. The Economist. 6. 3. 2008. Arhivirano iz originala 18. 7. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. „With his stated belief in science, inter-faith dialogue and multi-party democracy, Mr Gulen has also won praise from many non-Muslim quarters.« • »The Pennsylvania-based sage, Fethullah Gulen, who stands at the centre of this network, has become one of the world's most important Muslim figures—not only in his native Turkey, but also in a quieter way in many other places: Central Asia, Indochina, Indonesia and Africa.” 
  12. ^ a b v g Gülen, M. Fethullah (16. 3. 2010). Toward a Global Civilization of Love and Tolerance. Tughra Books. str. 269. ISBN 978-1-59784-638-7. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  13. ^ a b „Profile: Fethullah Gulen's Hizmet movement”. BBC News. 18. 12. 2013. Arhivirano iz originala 18. 7. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. „The imam promotes a tolerant Islam which emphasises altruism, hard work and education.” 
  14. ^ a b „Turkey challenged by terror in 2015”. TRT World. 25. 12. 2015. Arhivirano iz originala 18. 7. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  15. ^ a b „Gulen faces life in prison on coup attempt charges”. TRT World. 1. 10. 2015. Arhivirano iz originala 18. 7. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  16. ^ Williams, Lonna Lisa (28. 12. 2013). „Turkey: Erdogan faces new protests over corruption scandal”. Digital Journal. Arhivirano iz originala 18. 7. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  17. ^ Aydın, Çetin (17. 12. 2013). „İstanbul'da yolsuzluk ve rüşvet operasyonu”. hurriyet.com.tr. Arhivirano iz originala 18. 7. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  18. ^ Christie-Miller, Alexander (29. 12. 2013). „The Gulen movement: A self-exiled imam challenges Turkey's Erdoğan”. The Christian Science Monitor. Arhivirano iz originala 18. 7. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  19. ^ „Turkey issues list of most 'wanted' terrorists”. Anadolu Agency. 28. 10. 2015. Arhivirano iz originala 18. 7. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  20. ^ Mezzofiore, Gianluca (29. 10. 2015). „Turkey puts Fethullah Gulen on most-wanted terrorist list”. International Business Times UK. Arhivirano iz originala 18. 7. 2016. g. Pristupljeno 29. 1. 2016. 
  21. ^ „Istanbul court issues new arrest warrant for Gulen”. Anadolu Agency. 2. 10. 2015. Arhivirano iz originala 18. 7. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  22. ^ „Turkish Court accepts prosecutors request of arrest warrant for Fethullah Gülen”. DailySabah. 19. 12. 2014. Arhivirano iz originala 18. 7. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  23. ^ „Turkey to demand extradition of Fethullah Gulen from US”. TRT World. 14. 1. 2016. Arhivirano iz originala 18. 7. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  24. ^ Can, Muhammed Enes; Kaya, Murat (2. 10. 2015). „Turkish prosecutors seek life sentence for Fetullah Gulen”. Anadolu Agency. Arhivirano iz originala 18. 7. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  25. ^ „Prof. Dr. Henri Barkey'den Gülen Hareketi ile İlgili Çarpıcı Açıklama”. Aktif haber. 9. 3. 2016. Arhivirano iz originala 18. 7. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  26. ^ Çakır, Ruşen (9. 3. 2016). „Henri Barkey ile söyleşi: Washington Gülen cemaatine nasıl bakıyor”. Medyascope.tv. Arhivirano iz originala 18. 7. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  27. ^ Yavuz, M. Hakan; Esposito, John L. (2003). Turkish Islam and the Secular State: The Gülen Movement. Syracuse University Press. str. 20. ISBN 978-0-8156-3040-1. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  28. ^ Popp, Maximilian (6. 8. 2012). „Islam: Der Pate [2. Teil: "Mit der Geduld einer Spinne legen wir unser Netz"]”. Der Spiegel. Arhivirano iz originala 18. 7. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  29. ^ „Fethullah Gülen Hocaefendi'nin Dilinden İlkokul Yılları ve Belma Öğretmen”. zaman.com.tr. 23. 11. 2006. Arhivirano iz originala 16. 10. 2007. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  30. ^ „1941–1959 Hayat Kronolojisi: İlk Vaazını 14 Yaşında Verdi”. fgulen.com. 10. 6. 2006. Arhivirano iz originala 18. 7. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  31. ^ Fontenot, Michael J.; Fontenot, Karen. „The Gulen Movement: Communicating Modernization, Tolerance, and Dialogue in the Islamic World”. The International Journal of the Humanities. The Humanities Collection. 6 (12): 67—78. Arhivirano iz originala 18. 7. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  32. ^ Mayer, Jean-François (21. 7. 2004). „The Gülen Movement: A modern expression of Turkish Islam – Interview with Hakan Yavuz”. religion.info. Religioscope. Arhivirano iz originala 18. 7. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. „The Gülen movement emerged very much out of the Nur movement. Yet there are certain characteristics that Gülen brought to it. This is why I call it a neo-Nur movement. In terms of nationalism, Gülen is more Turkish nationalist in his thinking. Also, he is somewhat more state-oriented, and is more concerned with market economics and neo-liberal economic policies. These, in my opinion, are the three major characteristics of the neo-Nur movement.” 
  33. ^ Steinvorth, Daniel (28. 5. 2009). „The Fethullah Gülen Movement: Pillar of Society or Threat to Democracy”. en.qantara.de. New York Times Syndicate / Qantara.de. Arhivirano iz originala 17. 8. 2010. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  34. ^ „Gulen Inspires Muslims Worldwide”. Forbes. Oxford Analytica. 21. 1. 2008. Arhivirano iz originala 3. 3. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  35. ^ Ergene, Enes (4. 8. 2008). „The Journalists and Writers Foundation”. fgulen.com. Arhivirano iz originala 18. 7. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  36. ^ a b „Fethullah Gulen: Honorary President of the Rumi Forum”. rumiforum.org. Arhivirano iz originala 18. 7. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  37. ^ a b El-Banna, Sanaa (31. 3. 2015). Resource Mobilization in Gulen-Inspired Hizmet. Işık Yayıncılık Ticaret. str. 25/214. ISBN 978-1-935295-71-6. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  38. ^ a b Barton, Greg; Weller, Paul; Yilmaz, Ihsan (18. 12. 2014). The Muslim World and Politics in Transition: Creative Contributions of the Gülen Movement. A&C Black. str. 52/261. ISBN 978-1-4411-5873-4. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  39. ^ Gulerce, Huseyin (6. 2. 2006). „Heading Towards New Horizons”. gyv.org.tr. Journalist and Writer, Head of Board of Trustees. Arhivirano iz originala 12. 5. 2009. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  40. ^ a b v Aras, Bulent; Caha, Omer (decembar 2000). „Fethullah Gulen And His Liberal "Turkish Islam" Movement”. Middle East Review of International Affairs. 4 (4). Arhivirano iz originala 25. 3. 2009. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  41. ^ a b v Henry, Clement M.; Wilson, Rodney (februar 2004). „The politics of Islamic Finance”. eupjournals.com. Edinburgh University Press: 236/312. Arhivirano iz originala 22. 1. 2013. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  42. ^ a b v g d „U.S. charter schools tied to powerful Turkish imam”. 60 Minutes. CBS News. 13. 5. 2012. str. 4. Arhivirano iz originala 14. 9. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  43. ^ „Turkish investigation into Islamic sect expanded”. BBC News. 21. 6. 1999. Arhivirano iz originala 18. 7. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  44. ^ „Answers by Fethullah Gulen [Gulen's answers to claims made based on the video tapes taken from some of his recorded speeches]”. fgulen.com. 22. 6. 1999. Arhivirano iz originala 14. 9. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  45. ^ Koc, Dogan (2012). Strategic Defamation of Fethullah Gülen: English Vs. Turkish. University Press of America. str. 24/140. ISBN 978-0-7618-5930-7. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  46. ^ a b „Gulen acquitted of trying to overthrow secular government”. WorldWide Religious News. Anatolia. 6. 5. 2006. Arhivirano iz originala 14. 5. 2009. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  47. ^ a b Parkinson, Joe; Albayrak, Ayla (20. 1. 2014). „From His Refuge in the Poconos, Reclusive Imam Fethullah Gulen Roils Turkey”. The Wall Street Journal. Arhivirano iz originala 14. 9. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  48. ^ Filkins, Dexter. „Turkey's Thirty-Year Coup”. The New Yorker. 
  49. ^ Joshua D. Hendrick: Gülen: The Ambiguous Politics of Market Islam in Turkey and the World. New York University Press, 2013, 58–62.
  50. ^ Hendrick, Joshua D. (22. 10. 2014). Gülen: The Ambiguous Politics of Market Islam in Turkey and the World (na jeziku: engleski). NYU Press. str. 61. ISBN 9781479800469. 
  51. ^ „Turkey's Thirty-Year Coup”. The New Yorker. Pristupljeno 7. 9. 2017. 
  52. ^ Arango, Tim; Hubbard, Ben (19. 7. 2016). „Turkey Pursues Cleric Living in U.S., Blamed as Coup Mastermind”. The New York Times. ISSN 0362-4331. Pristupljeno 7. 1. 2017. 
  53. ^ „From ally to scapegoat: Fethullah Gulen, the man behind the myth”. Deutsche Welle. 6. 4. 2018. 
  54. ^ „2020 Country Reports on Human Rights Practices: Turkey”. United States Department of State. 
  55. ^ „Turkey issues Fethullah Gulen arrest warrant”. BBC News. 19. 12. 2014. Pristupljeno 19. 12. 2014. 
  56. ^ a b „Chestnut Retreat Center offers a look inside their Saylorsburg facility and its mission”. Pocono Record. 
  57. ^ Misinco, Christina Tatu, John (3. 10. 2018). „Guard at Fethullah Gulen's compound in Poconos fires warning shot to scare away intruder, prompting police response”. themorningcall.com. 
  58. ^ Djavadi, Abbas (29. 8. 2016). „Turkey Blog: Turning Away From Gulen's 'Golden Generation'”. Radio Free Europe/Radio Liberty. 
  59. ^ „Coup plotter or moderate religious leader? Yle meets Turkey's most wanted man”. Yle Uutiset. 8. 4. 2018. 
  60. ^ „Reconsidering Fethullah Gülen”. Commentary. 20. 5. 2015. Arhivirano iz originala 13. 07. 2019. g. Pristupljeno 20. 05. 2022. 
  61. ^ „Turkey's Thirty-Year Coup”. The New Yorker. Pristupljeno 18. 10. 2017. 
  62. ^ „Followers discuss who will replace Gülen – Local”. Hürriyet Daily News. 13. 9. 2011. Pristupljeno 18. 10. 2017. 
  63. ^ Hefner, Robert W.; Zaman, Muhammad Qasim, ur. (2007). Schooling Islam: The Culture and Politics of Modern Muslim Education. Princeton University Press. ISBN 978-0-691-12933-4. Arhivirano iz originala 5. 11. 2015. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  64. ^ Agai, Bekim (28. 12. 2004). „Portrait of Fethullah Gülen: A Modern Turkish-Islamic Reformist”. qantara.de. Qantara.de. Arhivirano iz originala 19. 11. 2010. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  65. ^ a b v Saritoprak, Zeki, ur. (jul 2005). The Muslim World, Islam in Contemporary Turkey: Contributions of Fethullah Gulen (Special Issue, A Journal devoted to the study of Islam and Christian-Muslim Relations in Past and Present) [A Voice from Turkey for Interfaith Dialogue, The Muslim World]. 95. Blackwell Publishing / Hartford Seminary. str. 337—338, 345. ASIN B001FFVBFC. Arhivirano iz originala 14. 9. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  66. ^ Kalyoncu, Mehmet (2008). A Civilian Response to Ethno-religious Conflict: The Gülen Movement in Southeast Turkey. Tughra Books. str. 19—40/137. ISBN 978-1-59784-025-5. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  67. ^ a b v Turam, Berna (2006). Between Islam and the State: The Politics of Engagement. Stanford University Press. str. 61/240; 125[2007]. ISBN 978-0-8047-5501-6. Arhivirano iz originala 18. 7. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  68. ^ Kurucan, Ahmet (8. 4. 2004). „Fethullah Gülen and Atheist-Terrorist Comparison”. Today's Zaman. Arhivirano iz originala 12. 5. 2009. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  69. ^ Kaplan, Sefa (21. 4. 2004). „Ateist terörist değildir”. hurriyet.com.tr. Hürriyet. Arhivirano iz originala 18. 7. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  70. ^ „Real and imagined threats: the shared past of AKP and the Gülen movement | World | DW | 27.07.2016”. DW. Pristupljeno 21. 9. 2017. 
  71. ^ „The Role of the Spiritual Guide | Fethullah Gülen Hocaefendi'nin sohbetleri.”. 18. 2. 2013. 
  72. ^ Miller, Christopher L. (2013). The Gülen Hizmet Movement: Circumspect Activism in Faith-Based Reform. Cambridge Scholars Publishing. str. 76. ISBN 9781443845076. 
  73. ^ Akyol, Mustafa (22. 7. 2016). „Opinion | Who Was Behind the Coup Attempt in Turkey?”. The New York Times. 
  74. ^ „'Dear Muslims, don't wait for a savior' by Mustafa Akyol – Baraka Institute”. 
  75. ^ Gülen, Fethullah (8. 4. 2005). „Claiming to be the Mahdi is Deviation”. fgulen.com. Arhivirano iz originala 20. 5. 2022. g. Pristupljeno 20. 5. 2022. 
  76. ^ „Gülen movement is fake Mahdi, says Turkey's Religious Directorate head”. hurriyetdailynews.com. Ankara: Hürriyet Daily News. 4. 8. 2016. Arhivirano iz originala 20. 5. 2022. g. Pristupljeno 20. 5. 2022. 
  77. ^ Kurtz, Lester R. (jul 2005). „Gulen's Paradox: Combining Commitment and Tolerance”. The Muslim World. 95 (3): 379—381. doi:10.1111/j.1478-1913.2005.00100.x. Arhivirano iz originala 14. 09. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. „One of the most striking operationalizations of Gulen's fusion of commitment and tolerance is the nature of the Gulen movement, as it is often called, which has established hundreds of schools in many countries as a consequence of his belief in the importance of knowledge, and example in the building of a better world. The schools are a form of service to humanity designed to promote learning in a broader sense and to avoid explicit Islamic propaganda.« • »In a region where kidnapping is a frequent occurrence, along with guerrilla warfare, summary raids, arrests, disappearances and killings by military and para-military forces, the school is offering Muslim and Christian Filipino children, along with an educational standard of high quality, a more positive way of living and relating to each other.« • »The purpose of the schools movement, therefore, is to lay the foundations for a more humane, tolerant citizenry of the world where people are expected to cultivate their own faith perspectives and also promote the well being of others... It is significant to note that the movement has been so successful in offering high quality education in its schools, which recruit the children of elites and government officials, that it is beginning to lay the groundwork for high-level allies, especially in Central Asia, where they have focused much of their effort.” 
  78. ^ Spiegelman, Margaret (22. 3. 2012). „What Scares Turkey's Women”. The Daily Beast. Arhivirano iz originala 18. 7. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  79. ^ Agai, Bekim (12. 11. 2005). „Discursive and Organizational Strategies of the Gülen Movement”. fgulen.com. Arhivirano iz originala 14. 9. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. „Gülen's earlier writings, based on conspiracy theories against Turkey, are full of anti-missionary and anti-Western passages...” 
  80. ^ Doğan, Pınar; Rodrik, Dani (5. 12. 2012). „Fethullah Gülen, the Jews, and hypocrisy”. balyozdavasivegercekler.com. Balyoz Davası ve Gerçekler. Arhivirano iz originala 18. 7. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  81. ^ Unal, Ali (1. 10. 2000). Advocate of Dialogue: Fethullah Gülen (1 izd.). Fountain Pub. str. 400. ISBN 978-0-9704370-1-3. 
  82. ^ Akyol, Mustafa (22. 5. 2013). „Is Gulen Movement Against Peace With PKK?”. Al-monitor.com. Pristupljeno 7. 9. 2017. 
  83. ^ „What's behind AKP's allegations of Gulen-PKK ties?”. Al-Monitor. 15. 8. 2016. Pristupljeno 10. 1. 2017. 
  84. ^ Nordland, Rod (10. 12. 2016). „As Turkey Cracks Down, Kurdish Mayors Pack Bags for Jail”. The New York Times. Pristupljeno 10. 1. 2017. 
  85. ^ „What's behind AKP's allegations of Gulen-PKK ties?”. Al-Monitor. 15. 8. 2016. Pristupljeno 13. 12. 2016. 
  86. ^ „Fetullah Gülen'in Kürt planı!”. Rudaw. Pristupljeno 13. 12. 2016. 
  87. ^ Gulen, Fethullah (3. 2. 2015). „Opinion | Fethullah Gulen: Turkey's Eroding Democracy”. The New York Times. Arhivirano iz originala 7. 3. 2022. g. „The core tenets of a functioning democracy – the rule of law, respect for individual freedoms – are also the most basic of Islamic values bestowed upon us by God. No political or religious leader has the authority to take them away ... Speaking against oppression is a democratic right, a civic duty and for believers, a religious obligation. The Quran makes clear that people should not remain silent in the face of injustice: "O you who believe! Be upholders and standard-bearers of justice, bearing witness to the truth for God's sake, even though it be against your own selves, or parents or kindred” 
  88. ^ a b Weller, Paul; Yilmaz, Ihsan (3. 5. 2012). European Muslims, Civility and Public Life Perspectives On and From the Gülen Movement. continuumbooks.com. Continuum Books. str. 296. ISBN 978-1-4411-0207-2. Arhivirano iz originala 16. 1. 2012. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  89. ^ Gülen, Fethullah (12. 9. 2001). „Devlet ve Şeriat”. fgulen.com. Arhivirano iz originala 14. 9. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  90. ^ Gülen, Fethullah (8. 5. 2008). „Women Confined and Mistreated”. fgulen.com. Arhivirano iz originala 14. 9. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  91. ^ Gülen, Fethullah (4. 2. 2002). „True Muslims Cannot Be Terrorists”. fgulen.com. Arhivirano iz originala 14. 9. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  92. ^ Gülen, Fethullah (3. 12. 2018). „Importance of Gulen Movement in the Post 9/11 Era: Co-existence”. fethullah-gulen.org. Arhivirano iz originala 14. 9. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  93. ^ Gülen, Fethullah; Akman, Nuriye (23. 3. 2004). „A Real Muslim cannot be a Terrorist”. fgulen.com. Arhivirano iz originala 14. 09. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. „A real Muslim, who understood Islam in every aspect, cannot be a terrorist.” 
  94. ^ Rajghatta, Chidanand (17. 7. 2016). „He has repeatedly condemned terrorism and the hijacking of Islam by terrorists”. The Times of India.
  95. ^ Seufert, Günter (januar 2014). „Is the Fethullah Gülen Movement Overstretching Itself?” (istraživački list — rad). Stiftung Wissenschaft und Politik. Pristupljeno 2. 8. 2016. 
  96. ^ Lauria, Joe (4. 6. 2010). „Reclusive Turkish Imam Criticizes Gaza Flotilla”. The Wall Street Journal. Arhivirano iz originala 14. 9. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  97. ^ „Turkey and Syria: An explosive border”. Economist. 18. 5. 2013. Arhivirano iz originala 14. 9. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  98. ^ „Turmoil in Turkey on Letter by Gulen Recognizing the Armenian Genocide”. 18. 5. 2020. 
  99. ^ a b „Profile: Fethullah Gulen's Hizmet movement”. BBC News. 18. 12. 2013. Arhivirano iz originala 14. 9. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  100. ^ a b v Arango, Tim (26. 2. 2014). „Turkish Leader Disowns Trials That Helped Him Tame Military”. The New York Times. Arhivirano iz originala 14. 9. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. „In 2005, years before the trials, a man affiliated with the Gulen movement approached Eric S. Edelman, then the American ambassador, at a party in Istanbul and handed him an envelope containing a handwritten document that supposedly laid out a plan for an imminent coup. But as Mr. Edelman recounted, he gave the documents to his colleagues and they were determined to be forgeries.« • »Whether the corruption charges are justified or not — there has been plenty of leaked evidence, especially wiretapped conversations, that appears incriminating — the corruption probe has laid bare the influence of the Gulen movement within the Turkish state, which had largely been suspected but hard to prove.” 
  101. ^ „Banned book goes on sale in Istanbul book fair”. Hurriyet Daily News. 16. 11. 2011. Arhivirano iz originala 14. 9. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  102. ^ Helen Rose Fuchs Ebaugh (decembar 2009). The Gülen Movement: A Sociological Analysis of a Civic Movement Rooted in Moderate Islam. Springer. str. 38. ISBN 978-1402098949. 
  103. ^ „A select biography of Fethullah Gülen”. Gulen Movement. 20. 7. 2017. 
  104. ^ „US-Turkey Relations From a New Right Perspective – Conservative Daily News”. 14. 2. 2019. 
  105. ^ a b v Balci, Tamer (2013). „Islam and Democracy in the Thought of Nursi and Gulen”. Ur.: Christopher L. Miller. The Gülen Hizmet Movement: Circumspect Activism in Faith-Based Reform. Cambridge Scholars Publishing. str. 82. ISBN 9781443845076. 
  106. ^ a b M. Hakan Yavuz, Toward an Islamic Enlightenment: The Gülen Movement (Oxford University Press, 2013), str. 39. »I want to also add that the architects of the coup also took some positive administrative decisions. They shook society to renew itself once again. They defeated the Communist movement which recruited some misguided youth who wanted Turkey to be under Soviet influence. They intentionally or unintentionally prevented our country from entering into quagmire and into a long bloody struggle. Moreover, they gave opportunities to some decent children of our homeland to serve our nation.«
  107. ^ M. Hakan Yavuz, Toward an Islamic Enlightenment: The Gülen Movement (Oxford University Press, 2013), str. 39–40. »to turn his traditional and geographically confined faith movement into a nationwide educational and cultural phenomenon« • »attempted to bring 'religious' perspectives into the public sphere on social and cultural issues«
  108. ^ M. Hakan Yavuz, Toward an Islamic Enlightenment: The Gülen Movement (Oxford University Press, 2013), str. 40–41.
  109. ^ „Why do we accuse the Gülen movement?”. 21. 5. 2012. 
  110. ^ „İlhan Cihaner: İntikam hisleri içinde değilim; cemaat silahlı terör örgütü değil, suç örgütü olabilir – Gündem”. T24. Arhivirano iz originala 7. 9. 2017. g. Pristupljeno 7. 9. 2017. 
  111. ^ „Turkey's Fethullah Gulen denies corruption probe links”. BBC News. 27. 1. 2014. Arhivirano iz originala 14. 9. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  112. ^ Franks, Tim (27. 1. 2014). „Fethullah Gulen: Powerful but reclusive Turkish cleric”. BBC News. Arhivirano iz originala 14. 9. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  113. ^ „Is Fethullah Gulen Turkey's own Trotsky?”. New Europe. 20. 7. 2016. Arhivirano iz originala 30. 12. 2020. g. Pristupljeno 20. 05. 2022. 
  114. ^ „Turkey After the Failed Coup: Fascism”. The Algemeiner Journal. 21. 7. 2016. „Rather like Leon Trotsky, the founder of the Soviet Red Army who was hounded and chased out of the USSR by Joseph Stalin, Gulen has become an all-encompassing explanation for the existential threats, as Erdogan perceives them, that are currently plaguing Turkey. Stalin saw the influence of “Trotskyite counter-revolutionaries” everywhere, and brutally purged every element of the Soviet apparatus. Erdogan is now doing much the same with the “Gulenist terrorists.”” 
  115. ^ „Turkish PM: coup suspects' testimony points to Gülen's involvement”. The Guardian. 26. 7. 2016. „Of course, since the leader of this terrorist organisation is residing in the United States, there are question marks in the minds of the people whether there is any U.S. involvement or backing. So America from this point on should really think how they will continue to cooperate with Turkey, which is a strategic ally for them in the region and world.” 
  116. ^ Amana Fontanella-Khan (16. 7. 2016). „Fetullah Gülen: Turkey coup may have been 'staged' by Erdoğan government”. The Guardian. Pristupljeno 2. 8. 2016. 
  117. ^ „Gulen Accuses Erdogan of 'Slow-Motion Coup' in Turkey”. VOA. 26. 7. 2016. „turning a failed putsch into a slow-motion coup of his own against constitutional government” 
  118. ^ a b „Turkish prosecutor falsely claimed Morton I. Abramowitz was former CIA director”. 22. 5. 2019. 
  119. ^ „Turkey demands extradition of cleric Fethullah Gulen from U.S.”. USA Today. 19. 7. 2016. 
  120. ^ obamawhitehouse.archives.gov: Daily Press Briefing by the Press Secretary Josh Earnest, 7/19/2016 The White House website.
  121. ^ „Turkish Premier Demands U.S. Help With Gulen”. The Wall Street Journal. 26. 7. 2016. 
  122. ^ „U.S. says evaluating new Turkish documents on alleged coup leader”. Reuters. 5. 8. 2016. Arhivirano iz originala 16. 05. 2019. g. Pristupljeno 20. 05. 2022. 
  123. ^ „Turkey submits documents to US seeking Gulen extradition”. Deutsche Welle. 5. 8. 2016. 
  124. ^ „Washington Post: Turkish evidence for Gulen extradition pre-dates coup attempt”. The Washington Post. 
  125. ^ Grimaldi, James V.; Nissenbaum, Dion; Coker, Margaret (24. 3. 2017). „Ex-CIA Director: Mike Flynn and Turkish Officials Discussed Removal of Erdogan Foe From U.S.”. The Wall Street Journal. Pristupljeno 24. 3. 2017. 
  126. ^ „Former Trump aide Flynn says lobbying may have helped Turkey”. The Big Story. Pristupljeno 9. 3. 2017. 
  127. ^ Leonnig, Carol D.; Nakashima, Ellen; Dawsey, Josh; Hamburger, Tom (15. 10. 2019). „Giuliani pressed Trump to eject Muslim cleric from U.S., a top priority of Turkish president, former officials say”. The Washington Post. 
  128. ^ „Turkey's anti-Gulen crackdown ripples far and wide”. Reuters. 30. 7. 2016. 
  129. ^ „In Debt to Turkey, Somalia Shuts Network Tied to Fethullah Gulen”. The New York Times. 30. 7. 2016. 
  130. ^ „Attack on Gülen Movement Increasingly a Cornerstone of Turkey's Foreign Policy in the Balkans”. Jamestown. 
  131. ^ a b Gamal Essam el-Din (25. 7. 2016). „'The govt should give asylum to Turkish opposition figure Gulen,' says Egypt MP”. Ahram Online. Arhivirano iz originala 01. 04. 2020. g. Pristupljeno 2. 8. 2016. „[Turkey] was a moderate Muslim country that has become an Islamist dictatorship at the hands of [Turkish president] Recep Tayyip Erdoğan and his affiliated Muslim Brotherhood political party • giving shelter to hundreds of leaders of the Muslim Brotherhood terrorist organisation and members of other bloody militant Islamist groups which attack Egypt by day and night • but at the same time Erdoğan has decided to turn Turkey into a media battleground against Egypt, with Turkish intelligence providing funds for several Muslim Brotherhood TV channels to attack Egypt” 
  132. ^ Grimaldi, James V.; Nissenbaum, Dion; Coker, Margaret (24. 3. 2017). „Ex-CIA Director: Mike Flynn and Turkish Officials Discussed Removal of Erdogan Foe From U.S.”. Wall Street Journal — preko wsj.com. 
  133. ^ „What Mike Flynn Did for Turkey”. The New Yorker. Pristupljeno 28. 9. 2017. 
  134. ^ „The Michael Flynn Scandal Just Got A Lot Worse”. Fortune. Pristupljeno 28. 9. 2017. 
  135. ^ Politics (24. 3. 2017). „James Woolsey and Mike Flynn Turkey Gulen”. Business Insider. Pristupljeno 28. 9. 2017. 
  136. ^ OZERKAN, Fulya (14. 7. 2017). „New Turkey purge on eve of failed coup anniversary”. Yahoo.com. Arhivirano iz originala 07. 09. 2017. g. Pristupljeno 7. 9. 2017. „"Accusations against me related to the coup attempt are baseless, politically motivated slanders," Gulen, who lives at a compound in rural Pennsylvania, said in a statement.” 
  137. ^ „Fethullah Gulen's Message on the Anniversary of the Coup Attempt in Turkey”. Hizmetnews.com. 15. 7. 2017. Arhivirano iz originala 07. 09. 2017. g. Pristupljeno 7. 9. 2017. 
  138. ^ „Top court approves revoke of Gülen's 'special passport' – Politics”. Hürriyet Daily News. 29. 12. 2014. Pristupljeno 14. 9. 2017. 
  139. ^ Hannah Lucinda Smith (6. 9. 2017). „Fethullah Gulen: Erdogan rival left stateless in passport purge”. The Times. Istanbul. Pristupljeno 14. 9. 2017. 
  140. ^ „Gülen resorts to UN to investigate Turkey's coup”. Hizmetnews.com. 15. 7. 2016. Arhivirano iz originala 28. 09. 2017. g. Pristupljeno 28. 9. 2017. 
  141. ^ „Fethullah Gulen, Exiled Cleric Accused of Turkey Coup Attempt Plot: 'I Have Stood Against All Coups': Parallels”. NPR. 11. 7. 2017. Pristupljeno 18. 10. 2017. „To this day, I have stood against all coups. My respect for the military aside, I have always been against interventions. ... If any one among those soldiers had called me and told me of their plan, I would tell them, 'You are committing murder.' ... If they ask me what my final wish is, I would say the person [Erdogan] who caused all this suffering and oppressed thousands of innocents, I want to spit in his face.” 
  142. ^ „A pastor becomes a pawn in a spat between America and Turkey”. The Economist. 30. 9. 2017. Pristupljeno 18. 10. 2017. „You have a pastor too. Give him to us. ... Then we will try [Brunson] and give him to you” 
  143. ^ a b Chappell, Bill (29. 9. 2017). „Turkey's Erdogan Suggests Swap: Jailed U.S. Pastor For Turkish Cleric: The Two-Way”. NPR. Pristupljeno 2. 10. 2017. „You have a pastor too. ... You give us that one and we'll work with our judiciary and give back yours.” 
  144. ^ „Give us Gülen if you want arrested pastor Andrew Brunson to be freed: Erdoğan tells US”. Hürriyet Daily News. 28. 9. 2017. 
  145. ^ „Turkey Rebuffs Trump, Won't Send Jailed US Pastor Back”. The New York Times. 28. 9. 2017.
  146. ^ „Erdogan suggests freeing imprisoned US pastor for Gulen extradition”. Middle East Eye. 29. 9. 2017. Pristupljeno 18. 10. 2017. 
  147. ^ „In Turkey, The Man To Blame For Most Everything Is A U.S.-Based Cleric: Parallels”. NPR. 4. 9. 2016. Pristupljeno 18. 10. 2017. 
  148. ^ TurkeyPurge (27. 11. 2017). „Gülen-linked businessman jailed after forced return from Sudan”. Arhivirano iz originala 18. 05. 2022. g. Pristupljeno 20. 05. 2022. 
  149. ^ „Trump administration officials last month asked federal law enforcement agencies to examine legal ways of removing exiled Turkish cleric Fethullah Gulen, according to two senior U.S. officials and two other people briefed on the requests. The effort includes directives to the Justice Department and FBI that officials reopen Turkey's case for his extradition, as well as a request to the Homeland Security Department for information about his legal status, the four people said.”. NBC News. 15. 11. 2018. 
  150. ^ „Two Men Charged with Conspiracy and Acting as Agents of a Foreign Government” (Saopštenje). Washington, DC. US Department of Justice. 17. 12. 2018. Pristupljeno 17. 12. 2018. „in the United States as illegal agents of the Government of Turkey • to covertly influence U.S. politicians and public opinion against” 
  151. ^ Winter, Tom; Ainsley, Julia; Williams, Pete; Schapiro, Rich (17. 12. 2018). „Two ex-associates of Michael Flynn charged with trying to influence U.S. politicians”. NBCNews.com. Pristupljeno 17. 12. 2018. 
  152. ^ „Would Turkey’s president have leverage over ‘Senator Doctor Oz’?”, www.washingtonpost.com, Pristupljeno 18. 5. 2022. »Gulen cannot be touched. There are no credible allegations that he was involved in the coup. He will stay in Pennsylvania.«
  153. ^ „Fethullah Gülenin butun eserleri”. fgulen.com. Arhivirano iz originala 14. 9. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  154. ^ „Intellectuals: The 2008 List”. Prospect. 24. 7. 2004. Arhivirano iz originala 13. 11. 2013. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  155. ^ „Fethullah Gulen Named in TIME Magazine's "World's 100 Most Influential People" for 2013”. Time. 18. 4. 2013. Arhivirano iz originala 14. 9. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  156. ^ „Hodjaefendi Fethullah Gülen: Turkish Muslim Preacher”. The Muslims 500. Arhivirano iz originala 14. 9. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  157. ^ Gülen, Fethullah. „Fethullah Gülen's Official Web Site – Islamic scholar Gülen's poems turned into songs for international album”. Arhivirano iz originala 3. 3. 2016. g. Pristupljeno 20. 1. 2016. 

Opšte reference

Literatura

Spoljašnje veze

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Фетулах_Гулен&oldid=27673629”