Ante Ilić (Kali, 1. januar 1929Našice, 22. maj 2010) bio je jugoslovenski diplomata. Poreklom je iz Dalmacije. Njegova karijera je trajala 37 godina. Učestvovao je u osnivanju Pokreta nesvrstanih zemalja, bio je oficir za vezu Jovanke Broz tokom putovanja po zemljama Trećeg sveta, zatim, ataše za kulturu u Velikoj Britaniji, prvi sekretar ambasade Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije na Kubi, otpravnik poslova u ambasadi u Peruu, ambasador u Venecueli, Dominikanskoj republici i Haitiju, načelnik Desete uprave za Latinsku Ameriku i Karipsku oblast Ministarstva inostranih poslova SFRJ.

Ante Ilić
Ante Ilić (1929—2010), jugoslovenski diplomata
Lični podaci
Datum rođenja(1929-01-01)1. januar 1929.
Mesto rođenjaKali, Kolumbija
Datum smrti22. maj 2010.(2010-05-22) (81 god.)
Mesto smrtiNašice, Hrvatska
ObrazovanjeNovinarska diplomatska visoka škola u Beogradu
Profesijadiplomata, ambasador
Politička karijera
Politička
stranka
Komunistička partija Jugoslavije

Bio je veoma posvećen slikarstvu, književnosti, arheologiji, te kolekcionarstvu umetničkih predmeta, ponajviše pretkolumbovske, ali i haićanske naivne umetnosti.[1]

Tokom svoje diplomatske karijere, sakupio je pozamašnu zbirku dragocenih umetničkih predmeta koja se od marta 2022. godine, nalazi u Muzeju knjige i putovanja u Beogradu, pod imenom: Legat Ante Ilić – Pretkolumbovska umetnost.[2]

Biografija uredi

Ante Ilić rođen je u Kaliju, u Kolumbiji, u zemljoradničkoj porodici, od oca Mihe i majke Dobrile, koji su se preselili sa rodnog ostrva Visa 1926. godine u dolinu reke Kauka. Uprkos izgradnji farme u okolini Kalija, Svetska ekonomska kriza tridesetih godina je primorala porodicu da se vrate u Dalmaciju 1933. godine.

Posle nekoliko godina, Kraljevina Jugoslavija je 1941. napadnuta od strane fašističke Italije i nacističke Nemačke. Ostrvo Vis se tako našlo u sklopu ustaške NDH i pod italijanskom upravom. Anteov otac Miho je otvoreno pokazivao prezir prema okupatoru i tako je dospeo na crnu listu lokalne fašističke uprave. U leto 1943. zbog svojih stavova i prkošenju okupatorskim vlastima, streljan je zajedno sa još 19 svojih sugrađana za odmazdu zbog diverzantskog partizanskog napada na lokalnu oružarnicu, prilikom kojeg je ubijen fašistički oficir. Nakon kapitulacije Italije i dolaska Vrhovnog Štaba NOVJ na Vis, mladi Ante je, sa majkom Dobrilom i mlađim bratom Dinkom prebačen u saveznički izbeglički logor El Šat u Egiptu, gde su ostali do početka 1946. godine.[2][1]

Po povratku iz El Šata, i još dok je u izbeglištvu pohađao školu, Ante Ilić se isticao osećajem za strane jezike (već tada je tečno govorio španski, engleski i italijanski jezik), filozofiju i književnost.

Primljen je u Komunističku Partiju Jugoslavije 1947, i kao perspektivni mladi kadar upućen je 1949. na studije u Novinarsko diplomatsku visoku školu u Beogradu, gde je diplomirao krajem 1952. (jedna od pretača Fakultet političkih nauka) i krenuo na odsluženje vojnog roka u Bitolj.

 
Ante Ilić sa suprugom Draganom; Izvor: Legat Ante Ilić

Za vreme studija u Beogradu, upoznao je Draganu Tucaković, studentkinju književnosti, poreklom iz Čačka. Venčali su se 15.05.1954. godine odmah nakon Antovog povratka iz JNA. Dobili su dva sina, Mihu (1955) i Milivoja (1961) koje su nazvali po svojim pokojnim očevima, nastradalim tokom Drugog svetskog rata.

Njegova supruga je svoju karijeru podredila mužu i porodici, što je u velikoj meri doprinelo Antovoj uspešnoj diplomatskoj karijeri, protkanoj slikarstvom, kolekcionarstvom umetnina i antikviteta, pisanjem i poezijom.[2]

Diplomatska karijera uredi

 
Ante Ilić, jugoslovenski ambasador

Godine 1954. Ante Ilić je, nakon kratkog službovanja kao novinar i spiker u Radio Jugoslaviji, konkurisao i položio ispit za Atašea-pripravnika u Državnom (a kasnije Saveznom) Sekretarijatu za inostrane poslove, kako se u Jugoslaviji nazivalo Ministartvo inostranih poslova. Nakon par godina službovanja u zemlji, tokom kojih se doškolovavao i pripremao za rad u jugoslovenskoj diplomatiji, Ante Ilić je poslat 1958. godine u London.

London i umetnost (1958—1962) uredi

U Londonu je radio četiri godine kao ataše za kulturu u Jugoslovenskoj ambasadi, gde se, između ostalog, angažovao na organizaciji i pripremi izložbi savremenih jugoslovenskih likovnih umetnika tog vremena, pretežno vajara i slikara, među kojima su bili akademski slikari Zoran Petrović, Milun Mitrović, Bata Protić, vajarke Olga Jevrić i Olga Jančić i mnogi drugi. Intervjuisao je za jugoslovenske medije poznate britanske vajare Henrija Mura, Kenetha Armitaga, i druge važne britanske likovne umetnike tog vremena. Pošto je i sam bio umetnička duša i bavio se slikanjem i pisanjem, sa lakoćom je sklapao trajna prijateljstva sa mnogim ličnostima iz polja kulture i umetnosti.[1]

Pokret nesvrstanih, Brozovi i Latinska Amerika (1962–1964) uredi
 
Ante Ilić, zvanična poseta Tita i Jovanke Broz Kubi

Stvaranje Pokreta nesvrstanih i uloga Tita i Jugoslavije u tom pokretu, u velikoj meri su oblikovali jugoslovensku diplomatiju 60-ih i 70-ih godine 20. veka. Ante Ilić je u periodu od 1962. do 1964. radio kao oficir za vezu Jovanke Broz i na raznim drugim funkcijama, bio član delegacija koje su pratile Tita i Jovanku na putovanjima u prijateljske zemlje trećeg sveta, i kao vrstan poznavalac španskog jezika i latinoameričkog podneblja, prešao je da radi u Upravu za Latinsku Ameriku Saveznog sekretarijata za inostrane poslove (SSIP).[2]

Kuba (1964–1968) uredi

Godine 1964. postavljen je za prvog sekretara ambasade SFRJ u Havani, na Kubi. Tamo se, između ostalog, bavio društveno-političkim radom i držao je predavanja širom Kube na temu nesvrstanosti, radničkog samoupravljanja i drugih progresivnih ideja nastalih u Jugoslaviji tog vremena. Tu je upoznao i sprijateljio se sa predsednikom Fidelom Kastrom, Če Gevarom i drugim poznatim kubanskim revolucionarima koji su, svega nekoliko godina ranije, srušili diktaturu Fulhensija Batiste. Sa Če Gevarom je jednom nedeljno igrao šah u Ministarstvu Industrije. U slobodno vreme uživao je u ribolovu i lovu sa kubanskim prijateljima i kolegama iz ambasade. Prilikom oproštaja sa funkcije i odlaska sa Kube krajem 1968. godine, kao strastan lovac, dobio je na poklon od Fidela Kastra ženku pointera “Ledu” iz Kastrove lične odgajivačnice.[2]

Inostrani poslovi, Peru i umetnost uredi

Sledeće dve i po godine Ante je nastavio sa radom na raznim funkcijama u Saveznom sekretarijatu za inostrane poslove SFRJ, a godine 1971. postavljen je na mesto Ministra savetnika, kasnije i otpravnika poslova u Jugoslovenskoj ambasadi u Limi u Peruu.[1]

Osim diplomatskih poslova, sarađivao je sa predstavnicima i osobljem jugoslovenskog giganta Energoprojekt koji su radili na čuvenom sistemu za navodnjavanje Chira-Piura na severu Perua, kao i sa mnogim drugim ljudima iz jugoslovenske dijaspore, uvek sa entuzijazmom predstavljajući SFR Jugoslaviju i doprinoseći rastućoj globalnoj reputaciji svoje zemlje. Tokom boravka u Peruu zainteresovao se za pretkolumbovsku kulturu i umetnost, i posvećeno počeo da sakuplja grnčariju i druge predmete karakteristične za pomenuto razdoblje.[2]

Načelnik uprave za Latinsku Ameriku i Karipsku oblast, ambasador u Venecueli uredi
 
Srbijanska kaca za kajmak, oslikana od Haićanskog slikara Jean Adrien Seide, izvor Adligat

Nakon povratka iz Perua, postavljen je na funkciju Načelnika Uprave za Latinsku Ameriku i Karipsku oblast (X Uprava), na kojoj je ostao do 1982. godine,  kada je imenovan za izvanrednog i opunomoćenog Ambasadora SFRJ u Venecueli, Dominikanskoj Republici i Haitiju, sa sedištem u glavnom gradu Venecuele, Karakasu. Kao ambasador SFRJ u Venecueli, značajno je doprineo širenju saradnje između Jugoslavije i Venecuele i povećanju robne razmene između dve zemlje, zbog čega mu je predsednik Venecuele Luis Erera Kampins 1984. godine uručio orden Franciska de Mirande sa zlatnom lentom, najvećeg priznanja kojeg Venecuela može da dodeli stranom državljaninu.[3] Kao prvi ambasador Jugoslavije na Haitiju, sakupio je privatnu kolekciju haićanskog naivnog slikarstva. Veći deo te kolekcije, kao i veći deo kolekcije ćupova i predmeta pretkolumbovskog perioda iz Perua čine njegov legat u Muzeju Adligat.[1] Ante Ilić je sve ove predmete doneo u domovinu u vreme dok je njihovo iznošenje iz države porekla još uvek bilo propisima dozvoljeno.[2]

Početak kraja SFRJ i odlazak u penziju uredi

Nakon povratka iz Venecuele, nekoliko narednih godina Ante Ilić nastavlja sa radom u SSIP-u, na različitim funkcijama gde je njegovo znanje i diplomatsko iskustvo moglo da bude od koristi za državu.

 
Zahvalnica Ministarstva inostranih poslova SFRJ, pred odlazak u penziju, izvor Legat Ante Ilić (Adligat),

Ante Ilić je poslednji jugoslovenski diplomata koji je u decembru 1991. godine dobio zahvalnicu Ministarstva za Dugododišnji predani rad i doprinos sprovođenju i ugledu nezavisne i nesvrstane spoljne politike SFRJ.

Krajem  80-ih godina, nepunih 10 godina posle Titove smrti, došlo je do velikih promena u svetskom poretku. Pad Berlinskog zida, kraj Hladnog rata i bujanje etničkog nacionalizma na jugoslovenskim prostorima doneli su velike promene na političkoj sceni. Shvativši da je raspad SFRJ neminovan i da on lično ne može više ništa da učini kako bi to sprečio, ambasador Ante Ilić odlazi u penziju krajem 1991. godine. Nekoliko meseci kasnije, SFRJ je i zvanično prestala da postoji. Tokom tog burnog perioda, Ante Ilić je više puta pozvan da svoje diplomatsko znanje i iskustvo stavi na raspolaganje Ministarstvu inostranih poslova novonastale Republike Hrvatske, ali je to svaki put odbio, ostavši veran ideologiji jugoslovenstva i nakon raspada Jugoslavije.[2]

Kao penzioner ostao je da živi u Beogradu. Leta je provodio u Dalmaciji, na Visu. Slikao je i pisao.

Umro je u Našicama u Hrvatskoj, dok je bio u poseti starijem sinu Mihi i unuku Denisu. Sahranjen je u porodičnoj grobnici na Visu.

Legat Ante Ilić u Adligatu uredi

Sto sedamnaest predmeta pretkolumbovske umetnosti iz Perua starih između 600 i 2800 godina i 32 slike slavnih umetnika sa Haitija pokolonjene su Muzeju knjige i putovanja Udruženja za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju Adligat, zajedno sa dragocenim dokumentima u vezi sa Pokretom nesvrstanih zemalja. Njegov sin Milo Ilić i unuk Denis Ilić sa svojim porodicama poklonili su zbirku koju je poznati jugoslovenski ambasador sakupljao decenijama. Ova neprocenjiva zbirka je jedinstvena i bez konkurencije.

 
Legat Ante Ilića

Ante Ilić je nekoliko puta i sam učestvovao u iskopavanjima, što svedoči o njegovoj ljubavi prema umetnosti i kolekcionarstvu.[3]

Predmeti iz pretkolumbovske ere uredi

Deo legata Ante Ilića čini i 117 predmeta koji predstavljaju kulturu naroda Naska, Parakas, Čimu, Čankaj i Lambajeke.

Zbirka haićanske naivne umetnosti uredi

Trideset i dva rada haićanske naive koja je sakupio Ante Ilić poklonjena su Adligatu, uključujući slike svetski poznatih haićanskih umetnika kao što su Čarls Dufrank, Iv Lafontan, Fernand Pjer, Alberoj Bazil, Anton Montas, Aleksandar Gregor itd. Poseban kuriozitet predstavlja slika koja pokazuje umetnički dojam diplomatskog prijema u jugoslovenskoj ambasadi u Karakasu, kao i srpska posuda za kajmak koja se navodno haićanskom slikaru toliko dopala, da ju je celu oslikao i time na neobičan način povezao Srbiju i Haiti.[3]

Dokumentacija o Pokretu nesvrstanih zemalja i drugi važni materijali uredi

U dokumentaciji vezanoj za Pokret nesvrstanih zemalja nalaze se materijali vezani za pripremu nastupa na konferencijama nesvrstanih, mnogobrojne propusnice, diplomatski pasoši i drugi lični dokumenti, desetine fotografija sa poslovnih putovanja, uključujući fotografije snimljene tokom putovanja sa Titom po Africi slavnim brodom Galeb.

U legatu postoji i izvestan broj drugih predmeta, kao što su oklop retke i sada zaštićene kornjače iz Karipskog mora, skulptura kolumbijskog umetnika Huana de la Kruz Saavedre i groteskne skulpture od blata i gline iz peruanske regije Hunin.

U legatu se nalaze i rukopisi radio-drama emitovanih na Radio Beogradu čiji je autor Ante Ilić, kao i drugi rukopisi ali i njegovi slike i crteži. Takođe je priložena i dokumentacija vezana za njegov boravak u egipatskom logoru El Šatu gde je dospeo pošto je njegov otac Miho Ilić ubijen na Visu zbog podrške partizanskom pokretu.

U priloženoj dokumentaciji nalazi se i građa o Dragani Ilić, Anteovoj supruzi.

Reference uredi

  1. ^ a b v g d Tanjug (2022-03-25). „Izložba legata Ante Ilića u Adligatu: Odeća Inka i predkolumbijske umetnine diplomatskog "Indijane Džounsa". Euronews.rs (na jeziku: srpski). Pristupljeno 2023-06-16. 
  2. ^ a b v g d đ e ž „RTS :: Vesti :: Predkolumbijska umetnost i haićanska naiva u Beogradu”. www.rts.rs. Pristupljeno 2023-06-02. 
  3. ^ a b v Koprivica, Jelena (2022-04-09). „S Titom se družio na Galebu, preživeo logor i napravio impresivnu zbirku”. NOVA portal (na jeziku: srpski). Pristupljeno 2023-06-16. 

Spoljašnje veze uredi