Википедија

Plan Z-4

Plan Z-4 bio je predložena osnova za pregovore o prekidu rata u Hrvatskoj političkim rješenjem. Izradili su ga Piter Galbrajt, Leonid Kerestedžijanc, Gert-Hinrih Arenz u ime mini-kontakt grupe koju su činili izaslanici Organizacije ujedinjenih nacija i diplomate Evropske unije, Ruske Federacije i Sjedinjenih Američkih Država. Kopredsjedavajući Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, Dejvid Oven i Torvald Stoltenberg, bili su blisko uključeni u politički proces oko plana. Dokument je pripremljen krajem 1994. i početkom 1995. godine, prije nego što je 30. januara 1995. predat predsjedniku Republike Hrvatske Franji Tuđmanu i rukovodstvu Republike Srpske Krajine. Iako je Tuđman bio nezadovoljan prijedlogom, vlasti Srpske Krajine — pod uticajem predsjednika Republike Srbije Slobodana Miloševića — odbile su da prime dokument, a kamoli da raspravljaju o njemu. Milošević je bio zabrinut zbog toga što bi se taj dokument mogao iskoristiti za prisilno rješavanje krize u srpskoj autonomnoj pokrajini Kosovu i Metohiji.

Područja koje je Srpska Krajina držala u januaru 1995. i predloženi status prema Planu 3-4:
  Autonomne oblasti u Hrvatskoj
  Pod punom kontrolom Hrvatske za 2 godine
  Pod punom kontrolom Hrvatske odmah

Pokušano je još tri puta da se plan oživi nakon operacije Bljesak početkom maja, kada je Hrvatska zauzela dio Zapadne Slavonije koja je prethodno bila u sastavu Srpske Krajine. Prva inicijativa, koja je počela kasnije u tom mjesecu, propala je jer su krajiške vlasti tražile da Hrvatske povuče trupe iz zapadne Slavonije, što je Hrvatska odbila. Drugi pokušaj je propao jer nijedna strana nije željela da pregovara. Posljednji pokušaj pregovora bio je početkom avgusta kada su Plan Z-4 predložile međunarodne diplomate, i kada je veliki napad Hrvatske na Srpsku Krajinu već bio neizbježan. Uprkos Galbrajtovim naporima da ubijedi Miloševića i rukovodstvo Srpske Krajine da prihvate plan, neslaganje među rukovodstvom krajiških Srba omogućilo da je Hrvatskoj da tvrdi da Srpska Krajina nije ni imala namjeru da pregovara. Hrvatski predstavnici, koji nisu bili zainteresovani za pregovore i željeli da postave diplomatske osnove za neposrednu vojnu operaciju, predstavili su svoje zahtjeve Srpskoj Krajini, koji su takođe odbijeni. Hrvatska je 4. avgusta pokrenula operaciju Oluja, tokom koje je poražena Srpska Krajina i potpuno okončan politički proces koji je doveo do stvaranja Plana Z-4.

Dijelovi plana dali su dva prijedloga za rješavanje kosovske krize: tokom rata na Kosovu i Metohiji 1999. i kao dio Kosovskog statusnog procesa 2005. godine. Nijedna strana nije prihvatila prijedloge.

Razvoj uredi

Nastanak uredi

Plan Z-4 je bio nacrt koji su izradili ambasador Sjedinjenih Država u Hrvatskoj Piter Galbrajt, ambasador Rusije u Hrvatskoj Leonid Kerestedžijanc i njemački diplomata Gert-Hinrih Arenz, predstavljajući Evropsku uniju u mini-kontakt grupi.[1] Slovo „Z” u nazivu plana označava glavni grad Hrvatske Zagreb, a broj četiri označava učešće Sjedinjenih Država, Rusije, Evropske unije i Organizacije ujedinjenih nacija. Plan je bio proizvod procesa koji je počeo 23. marta 1994. godine,[2] sa Galbrajtom koji sebe smatra glavnim autorom.[3] Bio je to dobro razvijen pravni dokument[4] sa svrhom da bude osnova za pregovore kojim je, prema Arenzu, Hrvatska trebalo da se obaveže na međunarodno sporazumno poravnjanje i spriječiti da se pretvori u vojnu rezoluciju o ratu.[5] Prema Arenzu, plan je bio previše velikodušan prema Srbima;[4] u suštini, davao je pravnu osnovu za stalnu srpsku državu u Hrvatskoj.[6]

Srce plana bio je Ustavni sporazum za Krajinu (prvi dio). Prvi dio definiše Krajinu kao autonomnu oblast Hrvatske, sa granicama zasnovanim rezultatom popisa stanovništva u Hrvatskoj 1991. godine[5] (koji je prepoznavao jedanaest opština sa apsolutnom srpskom većinom).[7] Te oblasti bi uživale visoku autonomiju, sa većinom nadležnosti prebačenih sa središne vlade u Zagrebu na Knin. Oblast bi imala svog predsjednika, vladu, skupštinu, sud, policijske snage, grb, zastavu, valutu, pravo na naplatu poreza i sklapanje međunarodnih sporazuma.[5] Prvi dio je takođe predviđao demilitarizaciju autonomnih oblasti. Drugi dio plana, Sporazumi koji se tiču Slavonije, Južne Baranje, Zapadnog Srema i ostalih oblasti, odnosio se na područja gdje Srbi nisu činili većinu 1991. godine (uključujući i zapadnu i istočnu Slavoniju) i sadržao je prelazne odredbe. Treći dio plana predviđao je zaštitu ljudskih prava, osnovnih sloboda, krivično gonjenje ratnih zločina, sud za ljudska prava sa međunarodnim sudijama i odredbama kojima se dozvoljava dvojno hrvatsko i jugoslovensko državljanstvo za Srbe.[4] Plan je predviđao da se zapadna Slavonija prva preda pod hrvatsku upravu, zatim istočna Slavonija (gdje bi prije početka primopredaje bila uspostavljena prelazna administracija OUN).[3]

Predložene izmjene uredi

Prvi nacrt Plana Z-4 je bio pripremljen u septembru 1994. godine i dalje se razvijao i mijenjao nekoliko puta u sljedeća četiri mjesta. Tokom ovog perioda, kopredsjedavajući Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji Dejvid Oven i Torvald Stoltenberg tražili su izmjene i dopune i protivili su se predstavljanju plana hrvatskim i krajiškim vlastima. Prvi skup traženih izmjena bio je uključivanje odredbe kojom se tražilo da Hrvatska ustupi teritoriju oko grada Županje (na sjevernoj obali rijeke Save) Saveznoj Republici Jugoslaviji, omogućavajući bolju komunikaciju između Beograda i zapadnog dijela Republike Srpske. Zahtjev, dostavljen 8. septembra, odbili su autori plana.[8] Taj dan, Oven je tražio da plan omogući Krajini da formira konfederaciju sa Srbijom ili SR Jugoslavijom. Oven i Stoltenberg su nastojali da stvore mrežu konfederacija između bivših jugoslovenskih republika, ali su autori Plana Z-4 smatrali to nemogućim. Ministar spoljnih poslova Njemačke Klaus Kinkel, u ime njemačkog predsjedništva Evropskom unijom, upozorio je Ovena da krajiški Srbi čine samo 5% stanovništva Hrvatske i da bi konfederacija između Kosova i Albanije bila prirodnija. Rusija je 6. oktobra objavila svoje protivljenje konfederaciji, ali je Oven povratio podršku zemalja ideji četiri dana kasnije (nedugo prije nego što je napuštena).[9]

Treća grupa traženih amandmana odnosila se na istočnu Slavoniju. Oven i Stoltenberg tražili su da joj status ostane neriješen, umjesto da se postepeno predaje pod hrvatsku upravu kroz petogodišnji period i primjenu poslijeratnog etničkog sastava područja kao formule za multietničku mjesnu policiju i osnivanje zajedničkog hrvatsko-jugoslovenskog preduzeća za crpljenje nafte u Đeletovcima. Prijedlog je odbijen, ali je doveo do mjesne autonomije za srpska sela na tom području i smanjenja prelaznog perioda na dvije godine.[10] Četvrta grupa predloženih amandmana, koje je predložio Oven, uključivala je prijedlog za kontinuirano prisustvo srpskih oružanih snaga u Krajini i dodatna ovlašćenja za Krajinu u pogledu mineralnih resursa i međunarodnih ugovora. Nakon prijedloga, tekst plana postao je predmet dugih rasprava između zemalja Kontakt grupe, Evropske unije i kopredsjedavajućih MKBJ. Kopredsjedavajući počeli su sa izradom sopstvenog plana; Stoltenberg je zaustavio plan pomoću norveškog diplomate (i MKBJ ambasadora) Kajda Ejdea,[11][12] stvarajući sukob između Ejdea i Galbrajta.[13]

Prve vijesti o planu uredi

Galbrajt je 1. oktobra obavijestio Tuđmana o planu bez dostavljanja bilo kakvih detalja. Slično, Arenz i Ejde su obavijestili predsjednika Srpske Krajine Milana Martića.[5] Iako su planirali pregovori o Planu Z-4 bez stvarnog otkrivanja plana Hrvatskoj i Srpskoj Krajini,[11] elementi plana su proslijeđeni beogradskim i zagrebačkim novinama sredinom oktobra.[13] Prema Florens Artman, u oktobru su se Tuđmanovi i Miloševićevi izaslanici sastali u austrijskom gradu Grac, da razgovaraju o predloženoj integraciji Srpske Krajine u Hrvatsku i njihovom protivljenju Planu Z-4.[14] Tuđmanu se plan nije sviđao jer je predviđao srpsku državu u Hrvatskoj, a Milošević je plan vidio kao opasan presedan koji se mogao primijeniti na većinske nesrpske ili multietničke sredine širom Jugoslavije, kao što su Kosovo i Metohija, Vojvodina i Sandžak.[15][16]

Galbrajt, Ejde i Kerestedžijanc usaglasili su se da će plan dostaviti Hrvatskoj i Srpskoj Krajini 21. oktobra, čemu su se Oven i Stoltenberg protivili. Oven je zamolio Vitalija Čurkina da naloži svom izaslaniku da se suprostavi dostavi plana. Prema nalogu iz Moskve, Kerestedžijanc se povukao, a Galbrajt je optužio Ovena za sabotažu Plana Z-4.[17]

Konačna verzija uredi

Konačna verzija Plana Z-4 na 53 stranice[18] pripremljena je 18. januara 1995. godine. Naslovljena kao „Nacrt sporazuma o Krajini, Slavoniji, Južnoj Baranji i Zapadnom Sremu”, sastojala se od tri dokumenta i dvije privremene mape. Mape su smatrane privremenim zbog zabrinutosti da bi Hrvatska osporila uključivanje Benkovca u sastav Krajine; dio opštine bio je pretežno naseljen Hrvatima, a i nalazio se uz obalu Jadranskog mora. Drugo teritorijalno pitanje bila je opština Slunj; nije ušla u sastav Krajine, čime je Krajina presječena na dva dijela. Moguće riješenje bilo je podjela opštine na dva dijela i predaja područja istočno od Slunja Krajini. U očekivanju ovoga, započeto je planiranje zaobilaženja Slunja. Uprkos neriješenim pitanjima, dostavljanje plana Hrvatskoj i Srpskoj Krajini zakazano je za januar.[19] Nedugo prije izrade konačne verzije plana, 12. januara, Tuđman je u pismu saopštio da Hrvatska neće odobriti produženje mirovnog mandata OUN nakon 31. marta i Unprofor raspoređen na teritoriji Srpske Krajine morao je otići.[20]

Predstavljanje uredi

Tuđmanu je 30. januara Plan Z-4 predstavio ambasador Francuske u Hrvatskoj, u pratnji Galbrajta, Arenza i ambasadora Italije Alfreda Matakote (Ejdeova zamjena).[1] Tuđman nije krio svoje nezadovoljstvo planom,[15] primajući plan sa saznanjem da se Milošević protivi planu (zbog njegove brige o Kosovu) i ne bi dozvolio da se on primjeni.[21] Tuđman je prihvatio plan (koji se u Hrvatskoj smatrao neprihvatljivim) kao osnovu za pregovore sa Srpskom Krajinom,[22] u nadi da će ga odbaciti.[1]

Pet diplomata je otputovalo u Knin kada bi rukovodstvu Srpske Krajine predstavilo Plan Z-4. Sastali su se sa Martićem, predsjednikom Vlade Borislavom Mikelićem i ministrom spoljnih poslova Milanom Babićem. Martić je odbio da primi nacrt prije nego što Savjet bezbjednosti OUN izda pismenu izjavu kojom proširuje mandat Unprofora na zaštitu Srpske Krajine. Kerestedžijanc i Arenz su predložili Martiću da prihvati plan, a da zatim kaže da Srpska Krajina neće pregovarati prije nego što se riješi pitanje Unprofora, ali je on to odbio. Diplomate su tada pokušale da se sastanu sa Miloševićem u Beogradu, ali je Milošević odbio da ih primi i oni su se vratili u Zagreb sljedećeg dana.[1] Arenz je opisao događaje 30. januara kao „fijasko”.[23]

Reakcije uredi

Arenz je naglasio da su Hrvatska i Srpska Krajina bile zadovoljne rezultatom. Oven i Stoltenberg izrazili su svoje razumijevanje zbog koga su Milošević i rukovodstvo Srpske Krajini odbacili plan, izazivajući oštru reakciju Galbrajta.[23] Skupština Srpske Krajine sazvana je 8. februara sa Planom Z-4 kao jedinom tačkom dnevnog reda. U svojim govorima, Martić, Mikelić i Babić opisali su plan kao provokativan za Srpsku Krajinu, a Miloševićeva podrška odbijanju plana bila je veoma ohrabrujuća.[24] Pored Miloševića mnogo drugih uticajnih srpskih političara odbacilo je plan, uključujući Borisava Jovića — bliskog Miloševićevog saveznika, koji je smatrao Srpsku Krajinu dovoljno vojno snažnom da se odupre Hrvatskoj — i Vojislava Šešelja, koji je smatrao da je plan potpuno neprihvatljiv. Opozicioni političari u Srbiji su bili podijeljeni. Zoran Đinđić je rekao s obzirom da je Srpska Krajina odbila plan, da ni Srbija ne bi trebalo da ga prihvati, dok je Vuk Drašković smatrao ovaj plan istorijskom prilikom.[25] Draškovićevo mišljenje je na kraju preovladalo u srpskim medijima, ali ne prije kraja avgusta.[26] Jedina zvanična reakcija Hrvatske bila je od glavnog pregovarača, Hrvoja Šarinića. Šarinić je rekao da je Hrvatska spremna na uspostavu hrvatskog suvereniteta na cijeloj teritoriji, povratak izbjeglica i mjesnu samoupravu za krajiške Srbe, ali je odbacila dijelove plana nespojive sa Ustavom Hrvatske.[27] U Hrvatskoj, plan i njegovi autori (posebno Galbrajt) bili su snažno kritikovani u onome što je Arenz opisao kao „zlobna kampanja”.[23]

Pokušaji ponovnog uvođenja uredi

Maj i jun 1995. uredi

Bilo je još nekoliko pokušaja zagovaranja Plana Z-4 kao osnove za političko rješenje rata u Hrvatskoj. Nakon što je Hrvatska zauzela Zapadnu Slavoniju u operaciji Bljesak početkom maja, Oven i Stoltenberg su pozvali hrvatske i krajiške zvaničnike u Ženevu u nastojanju da ožive plan. Inicijatori su ohrabrivali Savjet bezbjednosti OUN i Grupa 7, koja je u to vrijeme pripremala svoj samit u Halifaksu. Sastanku su prisustvovali Oven, Stoltenberg, Gajbrajt, Kerestedžijanc, Ejde i Arenz kao međunarodne diplomate; Srpsku Krajinu su predstavljali Martić, Mikelić i Babić, a delegaciju Hrvatske je predvodio Šarinić. Šarinić je prihvatio poziv, tvrdeći da je događaj bio hrvatski ustupak zato što su hrvatske vlasti smatrale da su ova pitanja unutrašnja pitanja koja bi trebalo da se riješe u Hrvatskoj. U drugu ruku, delegacija Srpske Krajine insistirala je na povlačenju Hrvatske sa teritorije koju je zauzela ranije tog mjeseca, prije nego što su pregovori mogli i početi. S obzirom da to povlačenje nije tražio Savjet bezbjednosti OUN, Hrvatska je odbacila zahtjev i inicijativa je propala.[28]

Drugi pokušaj da se taj plan oživi nastao je razgovorom Kinkela i ministra spoljnih poslova Francuske Erve de Šaret 28. juna. Predložili su uspostavljanje zona razdvajanja kako bi se proveo prekid vatre, nadgledajući spoljne granice Srpske Krajine, posebne garancije za sigurnost krajiških Srba i sprovođenje mjera za izgradnju povjerenja ekonomskom saradnjom između Hrvatske i Srpske Krajine. Inicijativa, međutim, nije uzela maha jer su zvaničnici Srpske Krajine odbili da pregovaraju.[29]

Avgust 1995. uredi

Još jedan pokušaj koji je uključivao plan došao je nakon što je Milošević zatražio od Sjedinjenih Država da zaustave neizbježan napad Hrvatske nad Srpsku Krajinu 30. jula. Iako je u svom zahtjevu naveo da pregovore treba voditi na osnovu Plana Z-4, on je odbio da se sastane sa Galbrajtom (koji je želio da Milošević izvrši pritisak na Srpsku Krajinu kako bi prihvatila plan) 2. avgusta.[30] Umjesto sa Miloševićem, Galbrajt se sastao sa Babićem u Beogradu, pokušavajući da ga ubijedi da prihvati plan. On je rekao Babiću da Srpska Krajina ne može očekivati međunarodne simpatije zbog učešća u opsadi Bihaća i da bi morali prihvatiti uslove Hrvatske kako bi izbjegli rat. Kao alternativu, Galbrajt je predlagao Babiću da prihvati pregovore zasnovane na Planu Z-4. Babić se složio i Stoltenberg je pozvao delegaciju Hrvatske i Srpske Krajine na razgovore 3. avgusta.[29] Kako bi se izbjegla pažnja medija[31], za mjesto susreta izabran je Žanto kod Ženeve.[32] Delegaciju Srpske Krajine predvodio je general-major Srpske vojske Krajine Mile Novaković, a delegaciju Hrvatske predvodio je Tuđmanov savjetnik, Ivić Pašalić.[33]

Na sastanku delegacija Srpske Krajine je insistirala na povlačenju Hrvatske vojske iz Zapadne Slavonije i postepenoj implementaciji prekida vatre, prateći ekonomsku saradnju prije političkog rješenja. Delegacija Hrvatske nije imala namjeru da pregovara, već da se diplomatski pripremi za vojno rješenje rata. Stoltenberg je predložio kompromis od sedam tačaka, uključujući pregovore zasnovane na Planu Z-4, sa početkom od 10. avgusta.[33] Prijedlog je u početku prihvatio Babić, koji je zatim izrazio uzdržanost prema Planu Z-4 kao političkoj nagodbi kada mu je zatraženo da javno izrazi podršku Stoltenbergovom prijedlogu (tako je Novakovićeva delegacija slijedila njegovo mišljenje). Pašalić je zatim zatražio da Novaković prihvati sedam zahtjeva Hrvatske[34], koji su uključivali neposrednu zamjenu Srpske Krajine sa hrvatskom civilnom vlašću.[33] Novaković je odbio Pašalićev prijedlog, ukazujući da je on prihvatio Stoltenbergov prijedlog, nakon čega je Pašalić proglasio da je Srpska Krajina odbila ponudu Hrvatske za pregovore.[34] Hrvatska je smatrala da Babić nije dovoljno snažan da obezbjedi Martićevu podršku inicijativi i stoga nije u mogućnosti da obaveže Srpsku Krajinu na sporazum.[35] Ovaj stav je podržavao i sam Babić, koji je Galbrajtu na sastanku u Beogradu 2. avgusta rekao da će Martić poslušati samo Miloševića.[36] Hrvatska je 4. avgusta pokrenula operaciju Oluja i, prema Galbrajtu, potpuno prekinula pregovore o Planu Z-4 i povezani politički proces.[2]

Posljednji pokušaj da se oživi Plan Z-4 organizovao je Babić 16. avgusta. Ova inicijativa pozvala je na pregovore o svakoj tački plana i proširenje autonomnih područja na istočnu Slavoniju. Međutim, Arenz i Stoltenberg smatrali su da je bilo kakav razgovor između Hrvatske i prognanog rukovodstva Srpske Krajine bio nemoguć. Kada su konsultovali Šarinića o inicijativi, on je odbacio svaku mogućnost pregovora.[37]

Septembar 1995. i poslije uredi

Poslije uspjeha Hrvatske vojske u operaciji Oluja u avgustu i u Bosni i Hercegovini protiv Vojske Republike Srpske u operaciji Maestral u septembru, predsjednik Sjedinjenih Država Bil Klinton najavio je novu inicijativu za Bosnu i Hercegovinu. Ova inicijativa, koja je za cilj imala predaju Istočne Slavonije Hrvatskoj, zasnovana na hrvatskom suverenitetu i Planu Z-4. Galbrajt je nastojao da prilagodi plan sa novim okolnostima na terenu;[38] primjer je bila ograničena samouprava za krajiške Srbe u istočnoslavonskim opštinama gdje su činili većinu prema popisu iz 1991. godine; nakon što je Hrvatska uložila prigovor, prijedlog je zamjenjen odredbama Ustava Hrvatske. Početkom oktobra proces je doveo do Erdutskog sporazuma, uspostavljajući okvir za integraciju Istočne Slavonije pod kontrolu Hrvatske.[39] Kada je sporazum prvi put proveden 1996. godine, postojala je zabrinutost u Hrvatskoj da bi taj proces mogao rezultovati „prikrivenim” provođenjem Plana Z-4 u Istočnoj Slavoniji i političkom autonomijom za to područje.[40]

Plan Z-4 ponovo je oživio 1999. godine kao šablon za pregovore u Rambujeu, predloženi mirovni sporazum između SR Jugoslavije i kosovskometohijskih Albanaca.[16] Nakon rata na Kosovu i Metohiji, Srbija i Crna Gora su 2005. godine pokušale da riješe Kosovski statusni proces postavljajući mirovni plan koji nudi široku autonomiju za Kosovo i Metohiju. Prema Draškoviću, tadašnjem ministru spoljnih poslova Srbije i Crne Gore, plan je bio „izokrenuta slika pred ogledalom” Plana Z-4.[41] Te godine u Beogradu je osnovana „Vlada Republike Srpske Krajine u progonstvu”, zahtijevajući oživljavanje Plana Z-4 u Hrvatskoj (potez su osudili Drašković i predsjednik Srbije Boris Tadić).[42] Istu ideju je 2010. godine predstavila srpska izbjeglička organizacija koju je vodio Savo Štrbac.[43]

Reference uredi

  1. ^ a b v g Ahrens 2007, str. 165.
  2. ^ a b Marijan 2010, str. 358.
  3. ^ a b Bing 2007, note 72.
  4. ^ a b v Ahrens 2007, str. 159.
  5. ^ a b v g Ahrens 2007, str. 158.
  6. ^ Ramet 2006, str. 455.
  7. ^ Ahrens 2007, str. 182.
  8. ^ Ahrens 2007, str. 160.
  9. ^ Ahrens 2007, str. 160–161.
  10. ^ Ahrens 2007, str. 161.
  11. ^ a b Ahrens 2007, str. 162.
  12. ^ Ahrens 2007, str. 114.
  13. ^ a b Ahrens 2007, str. 163.
  14. ^ Bing 2007, str. 391.
  15. ^ a b Bing 2007, str. 393.
  16. ^ a b Bing 2007, note 73.
  17. ^ Ahrens 2007, str. 163–164.
  18. ^ Marinković & 2 February 1995.
  19. ^ Ahrens 2007, str. 164.
  20. ^ Ahrens 2007, str. 166–167.
  21. ^ Armatta 2010, str. 203.
  22. ^ Marinković & 2. Februar 1995.
  23. ^ a b v Ahrens 2007, str. 166.
  24. ^ Marijan 2010, str. 221–222.
  25. ^ Marijan 2010, str. 17.
  26. ^ Marijan 2010, str. 16.
  27. ^ Marinković & 2 Februar 1995.
  28. ^ Ahrens 2007, str. 170.
  29. ^ a b Ahrens 2007, str. 171.
  30. ^ Sell 2002, str. 239.
  31. ^ Ahrens 2007, str. 171–172.
  32. ^ Marijan & Jul 2010.
  33. ^ a b v Ahrens 2007, str. 172.
  34. ^ a b Ahrens 2007, str. 173.
  35. ^ Marijan 2010, str. 367.
  36. ^ Marijan 2010, str. 366.
  37. ^ Ahrens 2007, str. 181–182.
  38. ^ Bing 2007, str. 396–397.
  39. ^ Bing 2007, str. 398.
  40. ^ Pavić 1996, str. 170.
  41. ^ Didanović & 29 Decembar 2005.
  42. ^ Index.hr & 5 Mart 2005.
  43. ^ Oslobođenje & 3 Avgust 2010.

Literatura uredi

Knjige
Članci naučnih časopisa
Novinski izvještaji
Ostali izvori
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=План_З-4&oldid=27555929”