Prizrensko-timočki dijalekat
Ovaj članak sadrži spisak literature (štampane izvore i/ili veb-sajtove) korišćene za njegovu izradu, ali njegovi izvori nisu najjasniji zato što ima premalo izvora koji su uneti u sam tekst. Molimo vas da poboljšate ovaj članak tako što ćete dodati još izvora u sam tekst (inlajn referenci). |
Prizrensko-timočki dijalekat, poznat i kao prizrensko-timočka dijalektska grupa ili torlački dijalekat, skup je dijalekta srpskog jezika, staroštokavske grupe, kojim se govori na prostoru od Prizrena na jugu do reke Timok na severu. Govornici ovog dijalekta uglavnom žive na teritoriji Srbije, Bugarske i Severne Makedonije.
Njegova istočna granica je, počev od Zaječara, približno granica sa Bugarskom (tačnije, linija Belogradčik — okolina Berkovice — Godeč — Slivnica — Pernik — Radomir — Bosilegrad i okolina Ćustendila), do linije Kriva Palanka — Kratovo — Sveti Nikola — Skopska Crna Gora i Tetovo, na severoistoku Opština Valčedrm, a zapadna — od granice sa Albanijom, preko Dečana i Vučitrna do Stalaća.
Podela uredi
Prema Pavlu Iviću, područje Prizrensko-timočkih dijalekata se deli na tri dijalekatske celine:
Naglasak uredi
Postoji jedan naglasak, nalik kratkosilaznom, koji može biti na bilo kom slogu u reči. Naglasak nije promenio položaj u reči u odnosu na starosrpski. Položaj naglaska je sličan onom u kosovsko-resavskom dijalektu, kao i svim staroštokavskim dijalektima.
Padežni sistem uredi
Padežni sistem je analitički — u sintetičkom obliku postoji nominativ, akuzativ i vokativ, gde je akuzativ, uz predlog, preuzeo ulogu koju u standardnom jeziku ima većina drugih padeža (došъl sa snaju — došao sa snahom, razgovara od dete — razgovara o detetu).
Pregled padeža po izvorima[1] iz 1903. godine:
- U prvom padežu stoji predmet: Ja govorim. — Ti pisueš (pišeš). — On spie (spava). — Mi pojemo (pevamo). — Vi obeduete.
- Drugim padežom kazuje se prisvajanje i pripadanje:
- Ova je kuća na mojega brata.
- Ja stado kude (kod) vrata, a iskoči na našeg Petra majka. (u nekim krajevima — našemu Petru majka)
- Od ovuja devojku brat i od njojnog oca sestra odoše na žetvu. (u nekim krajevima — Ove devojke brat i njojnom ocu sestra otoše na žetvu.)
- Daj na to dete leba da ne plače.
- Treći padež ide sa svim predlozima: U naše selo ima svakavi luđi, s's neki živujem, s's neki s'm u omražu. — Kud mojega brata u baču (baštu) slavuji pojev (slavuji pevaju). — Jutredan (sutradan) dojde Mileva u našu kuću a po njuma (za njom) ideše njojna ćerka.
- U četvrtom padežu stoji predmet: Kuj si nema ono što mu treba, mora da si nabavi.
- Peti padež se koristi za dozivanje! — Moj devere, grano od bosiljak! — Moj sinko! — Majke moja!
Oblika drugih padeža nema.
Glasovi uredi
Ovaj dijalekat je karakterističan po velikoj sličnosti sa starosrpskim, staroslovenskim, odnosno praslovenskim jezikom u pogledu glasova, jer je zadržao veliki deo glasova koje su u drugim dijalektima izgubljene. Čuva se stari poluglasnik, koji je u svim drugim dijalektima promenjen u -a (dъn — dan, tъnъk — tanak). Samoglasno l (uporedi standardni jezik — samoglasno r) je u nekim delovima dijalekta zadržano (pln — pun, dlg — dug, slnce — sunce, slza — suza), dok je u drugim delovima prešlo u -lu (plun, dlug, slunce, sluza). Suglasnici ć i đ u ovom dijalektu često prelaze u č i dž: sveća — sveča, međa — medža.
Glagolski oblici uredi
Postoje svi glagolski oblici kao u standardnom jeziku, ali se razlikuju u tvorbi i položaju naglaska. Futur se gradi pomoću ću/će + prezent. Na kraju muškog roda glagolskog prideva radnog zadržano je prvobitno l (kazal, rabotil), ali je u nekim delovima zamenjeno sa -ja (kazaja). Aorist se mnogo češće koristi nego imperfekat.
Ostalo uredi
Gubitak glasa h uredi
Suglasnika h nema (grehota — greota; hleb — leb; strah — stra (Stra lojze čuva.); mehana — meana; mahala — ma'ala — mala (Iz koju si malu?). Tamo gde se bez h gubi smisao reči, h prelazi u k — pleh — plek.
U aoristu prvog lica jednine se umesto h na kraju reči naglašava samoglasnik — Vide li? — Vido’. Ču li me ti ja što ti zborim? — Ču’. Turi li kafu? — Turi’. Napisa li domaći? — Napisa’. Uraboti li sve? — Uraboti’.
Zamenica si uredi
Česta upotreba povratne zamenice „si”:
Idem si doma. Ćuti si. Spremiše si jedenje i jedoše si. Odoše si gosti. Glej si rabotu (gledaj svoja posla).
Tipično gi, ga, gu uredi
Jedna od najupadljivijih karakteristika ovog dijalekta su zamenice za treće lice koje u većini slučajeva počinju sa g; umesto oblika „njoj” ili „joj” koristi se „gu”: Da joj dam — da gu dadem; „njih” ili „ih” je „gi”: Ete gi pa — eto ih opet. Daj gi da jedev — daj im da jedu. Ali, „njima”, „njih” postaju „nji”, u mnogim slučajevima: Idi s nji — idi s njima; Daj to njima — daj toj na nji (daj gi). Bio sam sa njima — bija sam s’s nji.
Ću/će na početku uredi
Rečenice u futuru počinju sa će, odnosno ću:
- Će dojdem večeras. — Doći ću večeras. Će ti dam, njeknja. — Daću ti, malo sutra. (njeknja znači pre neki dan).
- Će dojdeš jutre? — Hoćeš li doći sutra?
Kvo/što uredi
U nekim krajevima se umesto upitne rečce šta koristi rečica kakvo ili kvo, a negde i koje (sa akcentom na kraju reči).
- Kakvo/Kvo/Koje rabotiš? — Šta radiš?
- Kakvo/Kvo si rabotil? — Šta si radio? (u nekim krajevima je rabotio umesto rabotil; Južnije se kaže rabotija (Leskovac, Vranje).
U Vranju se kvo i kakvo ne koriste, već oblik što:
- Što si gi tam pričaja za mene?
- Što iskaš? Što ti neje jasno? (Šta ti nije jasno?)
Samoglasno l uredi
Dijalekat je na mnogo mesta sačuvao staro samoglasno /л/, koje, kao i samoglasno /р/ može bez samoglasnika činiti slog. Ova osobina se sačuvala samo još u češkom i slovačkom. U standardnom srpskom, hrvatskom i bošnjačkom, samoglasno /л/ je postalo /у/ ili /о/. U bugarskom, pre ovakvog /l/ je obično poluglasnik ъ. Nisu svi torlački poddijalekti sačuvali ovu osobinu u potpunosti, već se ona na nekim mestima i menja u [ə], [u], [ɔ] ili [a].[2]
| Prizrensko- timočki dijalekat |
Krašovani | vlk /vlk/ | pek'l /pεkəl/ | s'lza /səlza/ | žlt /ʒlt/ |
|---|---|---|---|---|---|
| Severni (Svrljig) | vuk /vuk/ | pekal /pεkəl/ | suza /suza/ | žl't /ʒlət/ | |
| Centralni (Lužnica) | vuk /vuk/ | pek'l /pεkəl/ | sl'za /sləza/ | žl't /ʒlət/ | |
| Južni (Vranje) | v'lk /vəlk/ | pekal /pεkal/ | solza /sɔlza/ | ž'lt /ʒəlt/ | |
| Zapadni (Prizren) | vuk /vuk/ | pekl /pεkl/ | sluza /sluza/ | žlt /ʒlt/ | |
| Istočni (Trn, Breznik) | vuk | pekl | slza | žlt | |
| Severoistočni (Belogradčiki) | vlk | pekl | slza | žlt | |
| Jugoistočni (Kumanovo) | vuk | pekъl | slъza | žut | |
| Standardni srpski | vuk /vuk/ | pekao /pεkaɔ/ | suza /suza/ | žut /ʒut/ | |
| Standardni bugarski | vъlk /vəlk/ | pekъl /pεkəl/ | sъlza /səlza/ | žъlt /ʒəlt/ | |
| Standardni makedonski | volk /vɔlk/ | pekol /pεkol/ | solza /sɔlza/ | žolt /ʒɔlt/ | |
Dijalekat i društvene prilike uredi
Društvene prilike izrazito ne pogoduju ovom govoru. Kako se on najviše razlikuje u odnosu na standardni jezik, najviše i trpi. Sa spoljnih strana (televizije), dolaze poruke kako je to jezik koji nije sposoban da služi komunikaciji među drugim stanovnicima Srbije, ili kako je isključivo jezik prostaka. Tipičan primer za to su popularne serije u kojima su ljudi sa ovim dijalektom predmet sprdnje i ismevanja (Tihomir Stojković, Đorđe Stojković Đoša/Porodično blago). Zaboravlja se doprinos srpskoj književnosti koji su dali Borisav Stanković i Stevan Sremac pišući na ovom dijalektu. Međutim, iako govornici ovog dijalekta u zvaničnim prilikama ili u razgovoru sa stanovnicima ostalih krajeva Srbije pretežno govore standardnim jezikom (u zavisnosti od obrazovanja i poznavanja standarda), u gradovima kao što su Niš, Vranje, Leskovac i Pirot a naročito u manjim mestima, u svakodnevnom govoru gotovo isključivo se govori dijalektom.
Vidi još uredi
Reference uredi
- ^ „List za srpski narodni život običaje i predanje”, Tihomir R. Đorđević, 1903. god
- ^ Lisac, Josip (2001). „Osnovne značajke torlačkoga narječja”. Kolo (na jeziku: hrvatski). Matica hrvatska. 4.
Literatura uredi
- Dijalekti istočne i južne Srbije, Aleksandar Belić, Srpski dijalektološki zbornik, 1, 1905.
- Sprachatlas Ostserbiens und Westbulgariens, Andrej N. Sobolev. Vol. I—III. Biblion Verlag, Marburg, 1998.
- Encyclopedia of the Languages of Europe, Glanville Price, Blackwell Publishing, pp. 423.
- Language and Conflict: A Neglected Relationship, Dan Smith, Paul A Chilton — Language Arts & Disciplines, 1998, Page 59
- South Slavic and Balkan Linguistics, A. Barentsen, Rodopi, 1982
- Hrvatska dijalektologija 1, Josip Lisac, Golden marketing — Tehnička knjiga, Zagreb, 2003.
- The Slavonic Languages, Bernard Comrie, Greville G Corbett — Foreign Language Study, 2002, pp. 382—384.
- Български диалектен атлас, Том 3. Югозападна България : Ч.1. Карти и Ч. 2. Статии, коментари, показалци / Под общата редакция на Стойко Стойков ; Отговорен редактор Кирил Мирчев. София, Издателство на БАН, 1974.
- Български диалектен атлас, Том 4. Северозападна България :Ч. 1. Карти и Ч. 2. Статии, коментари, показалци / Под общата редакция на Стойко Стойков ; Отговорен редедактор Иван Кочев. София, Издателство на БАН, 1980 (част 1); 1981 (част 2).
- Crnotravski rečnik, Radosav Stojanović, Srpski dijalektološki zbornik, 57, 2010.