Bitka za Ogorijevac

Bitka za Ogorijevac, vođena 24. jula 1876, bila je deo bitke na Javoru tokom Prvog srpsko-turskog rata. Završena je srpskom pobedom.[1][2]

Bitka na Kalipolju
Deo Srpsko-turskih ratova

Spomen groblje na Javoru.
Vreme24. jul 1876.
Mesto
severoistočno od Sjenice (Kladnica, Vasiljevići i zapadni ogranci planine Golije), jugoistočna granica Kneževine Srbije
Ishod Srpska taktička pobeda.
Teritorijalne
promene
Srpska vojska zauzela turske karaule između Raške i Javora.
Sukobljene strane
 Kneževina Srbija  Osmansko carstvo
Komandanti i vođe
Knjažestvo Srbija Franjo Zah
Knjažestvo Srbija Ilija Čolak Antić
Knjažestvo Srbija Nićifor Dučić
Osmansko carstvo Muktar-paša
Jačina
2 brigade sa oko 40 topova 2 bataljona na Ogorijevcu, male posade u karaulama
Žrtve i gubici
preko 130 mrtvih veći od srpskih

Pozadina uredi

Nakon poraza srpske ofanzive na Sjenicu i Novi Pazar u bitkama na Kalipolju i Novom Pazaru (6-8. jula), srpska Ibarska vojska povukla se na granicu, razdvojena u dva dela. Glavnina vojske (3 brigade prve i tri brigade druge klase pod komandom generala Franje Zaha) utvrdila je svoje položaje na planini Javor, dok je Čačanska vojska (1 brigada prve i 1 druge klase pod komandom pukovnika Ilije Čolak-Antića), koja se povukla od Novog Pazara, ostala u defanzivi kod Raške. Međutim, ovi položaji bili su razdvojeni snažno branjenim turskim karaulama duž granice između Javora i Raške. Kako bi povezao srpske položaje, general Zah naredio je 20. jula pukovniku Čolak-Antiću da sa brigadom prve klase nastupa duž granice, čisteći je usput od turskih trupa, i zauzme Osman-pašinu karaulu i posedne Suvi Rt i Lisu[3], ogranak planine Golije, na 3-4 km od Sjenice. Istovremeno, odlučio je da uputi jednu brigadu da očisti celu graničnu liniju od Javora do Suvog Rta (u dužini oko 10-14 km) i zauzme turske karaule u Vasiljeviću i Divljoj Reci. Međutim, kako bi vezao turske trupe kod Sjenice i sprečio ih da pošalju pojačanja napadnutim karaulama, general Zah odlučio je da glavninom snaga izvede demonstrativni napad na turska utvrđenja na Kalipolju i Ogorijevcu kod Kladnice, koja su branila pristup Sjenici sa severa.[2][4]


Bitka uredi

Demonstrativni napad sa Javora na Ogorijevac uredi

Po planu, srpska vojska je 24. jula svom raspoloživom artiljerijom trebalo istovremeno da bombarduje sva turska utvrđenja između Kalipolja i Kladnice, a popodne su dva rudnička bataljona druge klase imala da napadnu tursko utvrđenje na Ogorijevcu, prema Velikom Ograđeniku. Artiljerijska borba počela je u pet sati izjutra: dve srpske baterije (jedna laka i jedna merzerska) bombardovale su Ogorijevac sa Malog Ograđenika, a druga poljska baterija postavljena između Velikog i Malog Ograđenika bombardovala je Ogorijevac i Leskovački vis. Kalipolje je bombardovala prva poljska baterija postavljena na drumu između Javora i Kladnice, i celokupna opsadna artiljerija sa srpskih utvrđenja na Javoru, dok je treća poljska baterija bila u rezervi. Turci su odgovarali snažnom artiljerijskom vatrom i artiljerijski dvoboj trajao je do podne: prva poljska baterija, koja je bila izložena unakrsnoj turskoj vatri sa Kalipolja i Kladnice, izgubila je jedan top i morala se povući iza Velikog Ograđenika, ali je zamenjena trećom baterijom iz rezerve.[2]

U jedan sat popodne, srpska pešadija prešla je Smiljevačko Polje i napala prvo kladničko utvrđenje Ogorijevac, koje je branio jedan bataljon nizama. Druga poljska baterija zasula je tursko utvrđenje vatrom i olakšala srpskoj pešadiji da se primakne vrlo blizu: međutim, kada se srpska pešadija ispela na vis i spremila za juriš, sa leđa ju je napalo jedno odeljenje turske pešadije koje je dotle bilo prikriveno u šumi sa desne strane. Srpska vojska je odbila njihov napad, a zatim je ponovo krenula na juriš i prodrla u turski redut, gde je počela borba bajonetima. Baš u tom trenutku Turcima je stigao u pomoć još jedan bataljon iz susednog utvrđenja, koji je napao Srbe sa leđa i potisnuo ih u obližnji potok, gde se razvila jaka puščana borba. Videvši to sa obližnjeg visa, general Zah je poslao u pomoć Srbima još dva šabačka bataljona, a od karaule u Vasiljeviću, koja je već bila osvojena, stiglo je u pomoć još 40-50 dobrovoljaca. Nove srpske snage su napale tursko pojačanje s leđa i potisnule ga u potok, gde se razvila uporna borba hladnim oružjem, bajonetima i kundacima, koja je trajala sve do noći, kada je mrak razdvojio borce. [2]

Posledice uredi

Rudnički bataljoni imali su više od 130 mrtvih, a potok gde se vodila borba bio je ispunjen leševima. Artiljerijska borba trajala je do noći: Turci su pod artiljerijskom vatrom napustili prvu liniju utvrđenja, ali su preko noći ponovo zaposeli svoje položaje. Tako je ukupni rezultat boja na Ogorijevcu bila samo diverzija, koja je vezala glavninu turskih snaga za taj položaj. Međutim, za to vreme, druge srpske snage zauzele su turske karaule na Vasiljeviću i planini Goliji.[2]

Boj na Vasiljeviću uredi

U zoru 24. jula, istovremeno sa napadom na Ogorijevac, tri bataljona srpskih dobrovoljaca sa 2 topa, pod komandom arhimandrita Nićifora Dučića, i jedna četa pionira napali su tursku karaulu na samoj državnoj granici, u selu Vasiljeviću. Turska karaula sastojala se od snažne kamene kule sa magacinom i sporednim zgradama, ograđene kamenim zidom sa puškarnicama, i branilo ju je 10-12 nizama naoružanih modernim puškama sniderovačama. Iako je srpska brojna nadmoć bila velika, srpski dobrovoljci nerado su jurišali na utvrđenje i prvi srpski napad je odbijen. Videći da se turska kula ne može zauzeti na juriš, Nićifor Dučić je postavio dva topa na obližnje brdo i počeo da bombarduje karaulu: u odgovor, Turci su okrenuli dva Krupova topa sa Leskovačkog visa na srpske topove, ali im nisu mogli naškoditi pošto je srpsku artiljeriju štitilo ogromno drveće. Dok je turska posada bila zabavljena gađajući srpske tobdžije i krijući se od artiljerijske vatre, jedno odeljenje dobrovoljaca, pod komandom potporučnika Sime Petrovića, uspelo je da kroz šumu krišom zaobiđe kulu i napadne je sa druge strane. Iznenađena turska posada izletela je iz kule i pobegla posle vrlo kratkog otpora: na ulazu u kulu Srbi su sustigli ranjenog turskog buljubašu i odsekli mu glavu, koju su nabili na kolac pred karaulom.[2]

Posledice uredi

U ovoj čarki poginuo je jedan srpski tobdžija i jedan turski oficir. Osvojena karaula odmah je opljačkana i spaljena, iako je turska artiljerija pokušavala da omete Srbe bombardovanjem, a pojedine čete dobrovoljaca razišle su se po okolnim turskim selima u pljačku, terajući zarobljenu stoku u srpski logor. Tako je zauzeto tursko selo Divlja Reka, a oko 40-50 dobrovoljaca odjurilo je u pomoć srpskim borcima na Ogorijevcu, gde je stiglo u pravi čas da preokrene bitku u srpsku korist.[2]

Nastupanje čačanske vojske uredi

Čačanska vojska (1 brigada prve klase, 1 eskadron konjice i 12 topova) pod komandom pukovnika Ilije Čolak-Antića krenula je iz Raške 22. jula. Sutradan je napala i uništila Osman-pašinu karaulu na planini Goliji, čiji su se branioci povukli posle vrlo kratkog otpora, i spalila obližnje tursko selo Brnjice.[2]

Izvori uredi

  1. ^ Nikola Gažević, Vojna enciklopedija 9, Vojnoizdavački zavod, Beograd (1975), str. 117-119.
  2. ^ a b v g d đ e ž Mita Petrović (1955), RATNE BELEŠKE SA JAVORA I TOPLICE 1876, 1877. i 1878, sveska prva: Događaji sa Javora 1876. Čačak: Narodni muzej. str. 78-93
  3. ^ „Suvi rt”. Mapcarta (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2023-07-09. 
  4. ^ „Udruženje šumarskih inženjera i tehničara Srbije - MORFOLOŠKE I EKOLOŠKE KARAKTERISTIKE PIRAMIDALNE JELE U JUGOZAPADNOJ SRBIJI”. www.srpskosumarskoudruzenje.org.rs. Pristupljeno 2023-07-09. 

Literatura uredi