Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat
Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat (nem. Woiwodschaft Serbien und Temeser Banat) je bivša krunska zemalja (krunovina) Austrijskog carstva, koja je postojala između 1849. i 1861. godine. Vojvodstvo se prostiralo na širem području Banata, Bačke i Srema, a formirano je na tekovinama Srpske Vojvodine (1848—1849). Vojvodstvom je vladao austrijski car, koji je nosio titulu velikog vojvode (nem. Großwoiwode der Woiwodschaft Serbien). Područje ovog vojvodstva je danas podeljeno između Srbije, Rumunije, Mađarske i Hrvatske.[1][2]
Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat | |||||||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
1849.—1861. (12 god.) | |||||||||||||
Glavni grad | Temišvar | ||||||||||||
Regija | srednja Evropa | ||||||||||||
Zemlja | Austrijsko carstvo | ||||||||||||
Stanovništvo | 1.426.221 (1850) | ||||||||||||
Događaji | |||||||||||||
veliki vojvoda | |||||||||||||
• | Franc Jozef I | ||||||||||||
Istorija | |||||||||||||
• Uspostavljeno | 1849. | ||||||||||||
• Ukinuto | 1861. (12 god.) | ||||||||||||
|
Osnivanjem ovog vojvodstva ostvarene su neke specifične odredbe iz ranijih privilegija, koje je car Leopold I dao Srbima 1691. godine, a koje su priznavale pravo Srba na autonomnu teritoriju u okviru Habzburške monarhije.
Nazivi vojvodstva i službeni jezici uredi
Na teritoriji ovog vojvodstva je u službenoj upotrebi prvobitno bio nemački jezik, da bi kasnije, pored nemačkog, bili uvedeni i ilirski (srpski i hrvatski), mađarski i rumunski. Pisma u službenoj upotrebi bila su gotica, latinica i ćirilica. Za ovo vojvodstvo se koristilo nekoliko službenih naziva: Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat (Woiwodschaft Serbien und Temescher Banat), Vojvodstvo Srbije i Tamiškog Banata (Woiwodschaft von Serbien und Temeser Banat), Srpska Vojvodina i Tamiški Banat (Die serbische Wojwodschaft und das temeser Banat), Srpsko Vojvodstvo i Tamiški Banat (Serbische Wojwodschaft und Temeser Banat), Srpsko Vojvodstvo s Tamiškim Banatom (Serbische Wojwodschaft mit Temeser Banat).
U nezvaničnoj upotrebi pojavljivali su se i nazivi: Tamiški Banat i Srpsko Vojvodstvo, Srpsko Vojvodstvo, Srpska Vojvodina, Vojvodstvo Srbija, ili skraćeno: Vojvodstvo, Vojvodina.
Istorija uredi
Stvaranjem prvobitne Srpske Vojvodine (1848), pokrenut je proces rešavanja srpskog pitanja u tadašnjem Austrijskom carstvu, a jedan od glavnih ciljeva srpskog pokreta ogledao se u borbi za ozvaničenje srpske političke i teritorijalne autonomije.
Carskim patentom od 4. marta 1849. godine, kojim je izvršeno ustavno preuređenje Austrijskog carstva, bilo je predviđeno stvaranje posebne administrativne jedinice pod nazivom: Vojvodina Srbija (nem. Woiwodschaft Serbien), a ista odredba (član 72.) je propisivala i mogućnost udruživanja te pokrajine sa drugim krunovinama.[3][4]
Na realizaciju pomenute odredbe čekalo se nekoliko meseci, a za to vreme su vođeni intenzivni pregovori između srpskih prvaka i bečkog dvora.
Carskim patentom od 18. novembra 1849. godine,[5] formirano je Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat, koje je obuhvatalo delove Srema (rumski i iločki srez), Bačke i Banata,[a] u kojima su Srbi bili u većini, ali joj je priključio i istočni Banat sa rumunskom većinom, tako da je njen etnički sastav bio veoma složen. Iz teritorije vojvodstva bilo je izuzeto područje vojne granice, koju je naseljavalo brojno srpsko stanovništvo.
Austrijski car Franc Jozef je za sebe uzeo titulu Veliki vojvoda Vojvodstva Srbije (Grosswojwod der Wojwodschaft Serbien), a vojvodstvo je bilo potčinjeno direktno Beču. Samom krunovinom je upravljao guverner (podvojvoda), kojeg je, kao svog namesnika, postavljao car (veliki vojvoda), a sedište ovog guvernera se nalazilo u Temišvaru. Čak i pošto je Vojvodstvo Srbija ukinuto (1860. godine), Franjo Josif I je zadržao ovu titulu, a istu je nosio i njegov naslednik, car Karlo I, sve do 1918. godine, kada se habzburško carstvo raspalo. Vojvodstvo je služilo za uzor onome što su hteli i drugi narodi habzburške monarhije koji nisu imali svoje odvojene teritorije (na primer Slovaci).
Dana 31. decembra 1849. godine, od Varadinskog puka, Šajkaškog bataljona i 3. banatskog puka sačinjena je Banatsko-srpska zemaljska vojnička komanda sa sedištem u Temišvaru i pod komandom podvojvode.
Srbi su bili nezadovoljni ovakvim Vojvodstvom, a naročito su bili pogođeni patrijarh Josif Rajačić i konzervativni krugovi zajedno sa svojom politikom oslonca na Beč, te je njihov ugled naglo opadao. Na delu je bila germanizacija, policijska prismotra, svuda se nalazila vojska, bilo je zabranjeno studiranje u Pragu, itd. Većina građanskih i vojnih zapovednika bili su Nemci, dok su Srbi, Rumuni i Mađari dobijali niže položaje. Srbi su dobili deset puta više službeničkih mesta nego u prethodnom sistemu. Značajniji Srbi koji su obavljali službu u vojvodstvu bili su Isidor Nikolić, Jovan Hadžić, Teodor Mandić, Đorđe Stojaković, Đorđe Natošević i drugi.
U početku je podvojvoda bio Majerhofer, koga 1851. godine zamenjuje grof Koronini koji kontroliše i Vojvodstvo i nekadašnju Vojnu granicu. 1851. godine, Vojvodstvo je podeljeno na 5 okruga, koji su se delili na srezove, a ovi na opštine. Vojvodstvo dobija i vrhovni sud u Temišvaru.
Mesni organi bili su u svemu potčinjeni Ministru unutrašnjih poslova u Beču. Svi viši činovnici bili su Nemci ili ponemčeni Česi. Srbi su u administraciji imali više činovnika nego ranije, ali njihovo učešće nije bilo onoliko koliko su želeli. Od 1849. godine, porez plaćaju svi, a postoji i jednakost pred sudovima, feudalni aparat je zamenjen građansko-administrativnim. Započinje industrijalizacija, a vladaju načela slobodne privrede. Srpsko građanstvo se nije najbolje snašlo.
Smanjuje se neprijateljstvo prema Mađarima, a povećava prema Nemcima. Sa Rumunima su odnosi i dalje loši zbog sporenja oko crkvene vlasti.
Za vreme Krimskog rata Srbi su živnuli zbog nade za oslobođenjem. Kada je 1859. godine došlo do austrijskog poraza u Italiji svi su se ponadali boljem: seljaci smanjenju poreza, građanstvo zatvaranju granice prema Austriji, itd. Knez Mihailo se zalaže za saradnju sa Mađarima, dok jedino još Crkva ostaje za dinastiju. Kao akt austrijskog popuštanja imenovan je za podvojvodu Josip Šokčević, a nemački jezik je odstranjen iz gimnazija. Da bi povratio svoj ugled, patrijarh Josif Rajačić postavlja zahteve. Sledi reakcija centralne vlasti iz Beča: novi guverner je Sen-Kanten, masovna hapšenja, zabrana trobojki, narodnih nošnji, itd.
Već u „Oktobarskoj diplomi” nema nigde ni reči o Vojvodstvu i Srbima. Da bi zadovoljio pretenzije Mađara, koji su bili na ivici da započnu novu pobunu, car je 27. decembra 1860. godine doneo odluku o ukidanju Vojvodstva Srbije i Tamiškog Banata, na veliku radost Mađara i Nemaca, a ogorčenje Srba i Rumuna (Svetozar Miletić, «Na Tucin-dan 1860.»), što donosi još veće razočaranje u carsku politiku.[7]
Aneksiju teritorije Vojvodstva Srbije i Tamiškog Banata, bez ikakvog otpora, izvršila je Ugarska 31. decembra 1860, s tim da su Rumski i Iločki srez pripali Hrvatskoj. Preostalo je samo još da se izvrši predaja administracije, što je Carskom odlukom od 26. januara predviđeno za 1. februar. Ipak, predaja poslova Namesništva Vojvodstva Srbije i Tamiškog Banata Ugarskom namesničkom veću je započela 2. februara 1861, čime je ova krunovina u potpunosti prestala da postoji. Za utehu je car Srbima obećao očuvanje verskog, nacionalnog i jezičkog razvitka u skladu sa privilegijama.
Etnički sastav uredi
Iako u početku Srbi nisu bili najbrojniji narod u Vojvodstvu (od njih su bili brojniji Rumuni), u vreme ukidanja Vojvodstva (1860. godine) najbrojniji narod u krunovini bili su Srbi.
Popis 1846. godine uredi
Godine 1846, etnički sastav teritorija koje će kasnije ući u sastav Vojvodstva Srbije bio je sledeći:
- Vlasi (Rumuni) = 417.000
- Srbi = 402.000
- Nemci = 352.000
- Mađari = 233.000
- Slovaci = 27.000
- Bugari = 24.000
- Jevreji = 16.000
- Romi = 12.000
- Rusini = 7.000
- Hrvati = 3.000
- Grci = 3.000
Popis 1850. uredi
Prema popisu iz 1850, etnički sastav krunovine bio je sledeći:
- Srbi, Bunjevci, Šokci i Hrvati = 386.906
- Srbi = 321.110
- Bunjevci i Šokci = 62.936
- Hrvati = 2.860
- Rumuni = 347.459
- Nemci = 335.080
- Mađari = 221.845
- Rusini = 39.914
- Slovaci = 25.607
- Bugari = 22.780
- Jevreji = 15.507
- Romi = 11.440
- Česi = 7.530
- Grci i Cincari = 2.820
Prema drugom izvoru, krunovina je 1850–1851. godine brojala 1.426.221 stanovnika, od čega:
- 397.459 (27,87%) Rumuna
- 335.080 (23,49%) Nemaca
- 321.110 (22,52%) Srba
- 221.845 (15,56%) Mađara
Podaci iz 1860. godine uredi
Godine 1860, u Vojvodstvu je živelo 1.525.523 stanovnika, od kojih:
- 432.523 Srba
- 414.490 Rumuna
- 396.156 Nemaca
- 256.164 Mađara
Izvor: Dr Milenko Palić, Srbi u Mađarskoj — Ugarskoj do 1918, Novi Sad, 1995, str. 285.
Religija uredi
1850. godina uredi
Godine 1850, u krunovini je živelo 1.426.221 stanovnika, od čega:
- Pravoslavci = 694.029 (48,66%)
- Katolici = 624.839 (43,81%)
- Luteranci = 51.724 (3,63%)
- Reformisti = 26.621 (1,87%)
- Jevreji = 16.252 (1,14%)
- Unijati i Jermenski Katolici = 12.756 (0,89%)
1857. godina uredi
Godine 1857, u krunovini je živelo 1.526.105 stanovnika, od čega:
- Katolici = 698.189 (45,75%)
- Pravoslavci = 691.828 (45,33%)
- Luteranci = 56.871 (3,73%)
- Reformisti = 29.281 (1,92%)
- Unijati i Jermenski Katolici = 26.244 (1,72%)
- Jevreji = 23.203 (1,52%)
- ostali = 489 (0,03%)
Uprava uredi
Godine 1849. u vojvodstvu je formirana privremena Zemaljska uprava, koja je 1851. zamenjena Zemaljskom vladom. Vladu su činili namesnički savetnici, sekretari, zapisničari, pristavi i ostali službenici. 1853. godine, Zemaljska vlada je prerasla u Namesništvo. U nadležnost Namesništva stavljeni su poslovi političke i policijske uprave, vera i prosvete, trgovine i zanatstva, građevinarstva i kulture. Namesništvo su činili Predsedništvo i više odeljenja.
U početku je krunovina bila podeljena na tri upravna okruga:
Kasnije, krunovina je podeljena na pet upravnih okruga:
- Lugoški (1850. godine, ovaj okrug je brojao 229.363 stanovnika, od kojih: 197.363 Rumuna, 21.179 Nemaca, 8.305 Bugara, 1.505 Mađara, 612 Srba, itd)
- Temišvarski (1850. godine, ovaj okrug je brojao 316.565 stanovnika, od kojih: 159.292 Rumuna, 101.339 Nemaca, 34.263 Srba, 12.412 Mađara, 3.664 Bugara, 2.307 Šokaca, 1.650 Slovaka, itd)
- Bečkerečki (1850. godine, ovaj okrug je brojao 388.704 stanovnika, od kojih: 126.730 Nemaca, 124.111 Srba, 60.781 Mađara, 58.292 Rumuna, 11.045 Bugara, 3.752 Hrvata, 2.562 Slovaka, 1.421 Jevreja, itd)
- Novosadski (1850. godine, ovaj okrug je brojao 236.943 stanovnika, od kojih: 100.382 Srba, 45.936 Nemaca, 30.450 Mađara, 20.683 Slovaka, 13.665 Šokaca, 2.098 Jevreja, itd)
- Somborski (1850. godine, ovaj okrug je brojao 376.366 stanovnika, od kojih: 160.016 Mađara, 103.886 Nemaca, 53.908 Bunjevaca, 40.054 Srba, 7.830 Jevreja, itd)
-
Okruzi Vojvodstva Srbije i Tamiškog Banata (1849–1852)
-
Okruzi Vojvodstva Srbije i Tamiškog Banata (1853–1861)
Kultura uredi
Glavni listovi u krunovini su:
- 1. „Srbski dnevnik” Danila Medakovića, koji okuplja liberalno-demokratsko građanstvo, antiklerikalce, ali i proruski orijentisane građane i obrenovićevce.
- 2. „Svetovid” — konzervativci i klerikalci, karađorđevićevci. Zajedničko im je samo veličanje Crne Gore.
Vladari uredi
Velike vojvode: [1]
- Franc Jozef I, car Austrije i veliki vojvoda Vojvodstva Srbije (1849–1916)
- Karlo I, car Austrije i veliki vojvoda Vojvodstva Srbije (1916–1918)
- Napomena: iako je krunovina ukinuta 1860. godine, car Franc Jozef je zadržao titulu velikog vojvode do svoje smrti 1916. godine, a ovu titulu je nasledio i poslednji habzburški car, Karl I.
Upravnici:
- Ferdinand Majerhofer, privremeni zemaljski šef (1849–1851)
- Johan Koronini-Kronberg, vojni i civilni namesnik (1851–1859)
- Josip Šokčević, namesnik i komandni general (1859–1860)
- Karl Vigo de Sen-Kanten, namesnik i komandni general (1860)
- Aleksander Menzdorf Pulji, carski komesar i komandni general (1860)
Od Srba, visoke položaje namesničkih savetnika imali su Pavle Petrović (carski komesar), Evgenije Radišić i Teodor Mandić.
Vidi još uredi
Napomene uredi
- ^ Carski patent od 18. novembra 1849: „...teritorija koja obuhvata Bačku i Banat, Rumski i Iločki srez privremeno se obrazuje u jednu posebnu upravnu oblast pod nazivom ‘Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat’, koja se deli na okruge i srezove, a titulaturi Njegovog veličanstva pridodaje se titula ‘Velikog vojvode Srbije’“.[6]
Reference uredi
- ^ Krestić 1981, str. 107-124.
- ^ Stevanović 2014.
- ^ Kaiserliches Patent vom 4. März 1849, die Reichsverfassung für das Kaiserthum Oesterreich
- ^ Gavrilović 1981, str. 92.
- ^ Krestić 1981, str. 107-108.
- ^ Carski patent od 18. novembra 1849.
- ^ Krestić 1981, str. 124.
Literatura uredi
- Vasin, Goran (2010). „Nacionalno-politička borba Srba u Ugarskoj 1848-1884”. Istraživanja: Filozofski fakultet u Novom Sadu. 21: 311—336.
- Gavrilović, Slavko (1981). „Srbi u Habsburškoj Monarhiji od kraja XVIII do sredine XIX veka”. Istorija srpskog naroda. knj. 5, sv. 2. Beograd: Srpska književna zadruga. str. 5—106.
- Krestić, Vasilije (1981). „Srbi u Habsburškoj Monarhiji 1849-1868”. Istorija srpskog naroda. knj. 5, sv. 2. Beograd: Srpska književna zadruga. str. 107—150.
- Krestić, Vasilije, ur. (1983). Srbi i Mađari u revoluciji 1848-1849. godine. Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti.
- Krestić, Vasilije (2003). Iz prošlosti Srema, Bačke i Banata. Beograd: Srpska književna zadruga.
- Krestić, Vasilije (2013). Srbi u Ugarskoj 1790-1918. Novi Sad: Matica srpska.
- Mikavica, Dejan (2005). Srpska Vojvodina u Habzburškoj monarhiji 1690-1920: Istorija ideje o državi i autonomiji prečanskih Srba. Novi Sad: Stylos.
- Mikavica, Dejan (2011). Srpsko pitanje na Ugarskom saboru 1690-1918. Novi Sad: Filozofski fakultet.
- Mikavica, Dejan (2017). Srpska politika u Vojvodini 1526-1918. Novi Sad: Zavod za kulturu Vojvodine.
- Mikavica, Dejan (2018). Srpska politička elita u Austrougarskoj monarhiji: 1526-1860. 1. Novi Sad: Zavod za kulturu Vojvodine.
- Mikavica, Dejan (2018). Srpska politička elita u Austrougarskoj monarhiji: 1860-1918. 2. Novi Sad: Zavod za kulturu Vojvodine.
- Mikavica, Dejan; Gavrilović, Vladan; Vasin, Goran (2007). Znamenita dokumenta za istoriju srpskog naroda 1538-1918. Novi Sad: Filozofski fakultet.
- Mikavica, Dejan; Lemajić, Nenad; Vasin, Goran; Ninković, Nenad (2016). Srbi u Habzburškoj monarhiji 1526-1918. 1. Novi Sad: Prometej.
- Popović, Dušan J. (1963). Srbi u Vojvodini. knj. 3: Oo Temišvarskog sabora 1790 do Blagoveštenskog sabora 1861. Novi Sad: Matica srpska.
- Stevanović, Zoran (2014). Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat (1849-1861) (PDF). Novi Sad: Arhiv Vojvodine. Arhivirano iz originala (PDF) 21. 11. 2021. g. Pristupljeno 21. 11. 2021.
- Ćirković, Sima (2004). Srbi među evropskim narodima. Beograd: Equilibrium.