Građanski rat u Siriji

Građanski rat u Siriji[64][65][66][67] je tekući oružani konflikt između predstavnika vlasti i opozicije u Siriji. Počeo je 15. marta 2011. godine istovremenim demonstracijama u više sirijskih gradova protiv sirijske vlade i predsednika Sirije Bašara el Asada, pod uticajem Arapskog proleća. Demonstranti su tražili kraj vladavine Baas partije u Siriji, veća građanska i socijalna prava kao i odlazak sa vlasti Bašara el Asada. Protesti i demonstracije su kasnije prerasli u oružane sukobe, a 2012. godine sukob pobunjenika i Vojske Sirije prerasta u građanski rat.

Građanski rat u Siriji

Vojna situacija iz januara 2023.      Sirijska vlada (sirijska arapska armija i saveznici)      Sirijska opozicija      Demokratski Federalni Sistem Severne Sirije
     Islamska Država Za detaljniju, najnoviju, interaktivnu mapu, pogledajte Šablon:Sirijski građanski rat detaljna mapa.
Vreme15. mart 2011. — danas (13 godina, 1 sedmica i 4 dana)
Mesto
Ishod sukob u toku
Sukobljene strane

Sirija Sirija

Hezbolah (od 2013)
Iran Iran (od 2013)
Rusija Rusija (od 2015)

Podrška:

Sirijska opozicija

Turska Turska (od 2016) [b]Izrael Izrael (od 2018) [c]

Podrška:

Ahrar el Šam[e]

  • Islamski front / SIF (2012–2015)

Džajš el islam

Podrška:

Tahrir el Šam[d][e]

Al Kaida

Islamska Država (od 2013)

Podrška:
Demokratski Federalni Sistem Severne Sirije (SDF) (od 2012)
Podrška:

CJTF–OIR
(od 2014)

Bivši
učesnici:
Komandanti i vođe
Vladimir Putin (Predsednik Rusije)
  • Bašar el Zubi (komandant Južnog fronta) (Sirijska pobunjenička grupa)
  • Džamal Marouf (komandant Sirijskog revolucionog fronta od 2012–2014)
  • Turska
  • General-potpukovnik Zekai Aksakali (komandant i šef operacije)[14]
Ubijeni u akciji:
  • Abdul-Kadir Saleh (osnivač El-Tahid brigade)[15]

  • Ebu Jahja el Hamavi (vođa Ahrar el Šama)
  • Ahmed Isa el Šeik (vođa Islamskog fronta u Siriji; 2012–2015)[16]
Ubijeni u akciji:
  • Hasan Abud (vođa Ahrar el Šama)[17]
  • Ebu Kalid el Suri (viši komandant Al Kaide, osnivač Ahrar el Šama)[18]
  • Zahran Aluš (vođa Islamskog fronta) [16][19]

Ubijeni u akciji:
  • Ebu Firas el Suri (potparol Al-Nusra fonta)[22][23]
  • Ebu Hajer el Homsi (vojni vođa Al-Nusra fronta)[24]
  • Muhsin El-Dahli (vođa Horosana)[25]
  • Ebu Husein el Huseini (vođa, od 2022)
Ubijeni u akciji:
    • Ebu Hasan el Hašimi (vođa, 2022)
    • Ebu Ibrahim el Hašimi (vođa, 2019–2022)
  • Ebu Bekr el Bagdadi (bivši vođa Islamske države, 2013–2019)[26]
  • Ebu Muhamed al-Makdisi (bivši vođa Džejaš Halid ibn Ali-Valida, 2016–2017)
  • Hadži Bakr (bivši zamenik lidera ISIL-a i šef vojnog veća)[27]
  • Ebu Ajman el Iraki (bivši šef vojnog veća)[28]
  • Ebu Ali el Afri (zamenik u Siriji)[29]
  • Ebu Umar el Šišani (ratni ministar)[30]
  • Ebu Umar el Tunisi (viši lider)[31]
  • Ebu Sajaf (ministar za naftu)[32]
  • Ebu Muslim el Turkmani (zamenik vođe)[33]
  • Ebu Abdulrahman el Bilavi (šef vojnog veća)[34]
  • Gulmurod Ҳalimov (vojni ministar) [35]
  • Muhamed el Baridi (osnivač brigade Mučenika Jarmouka)[36]

Jačina

Vojska Sirije: 180.000[38]

Generalna direkcija za sigurnost: 8.000[39]

Oružane snage: 80.000[40]

Brigada Baas: 7.000 Hezbolah: 6.000–8.000[41]

Brigada Al-Kuds: 4.000–8.000 Rusija: 4.000 vojnika[42] i 1.000 izvođača[43]

Iran: 3.000–5.000[41][44]

Druge savezne grupe: 20.000+

FSA: 40.000–50.000[45] (2013)

Islamski front: 40.000–70.000[46] (2014)

Ostale grupe: 12.500[47] (2015)

Oružane snage Turske: 4.000-8.000[48][49]


Ahrar al Šam: 18.000–20.000+[50][51] (Mart 2017)


Tahrir al Šam: 31.000[52]
15.000–20.000 (tvrdnja SAD, krajem 2016)[53] 1.000 (tvrdnja SAD., krajem 2017)[54]

SDF: 50.000+[55][56]

Žrtve i gubici
oko 120.000 mrtvih oko 160.000 mrtvih preko 10.000 mrtvih preko 5.000 mrtvih

U proleće 2011. sirijska vlada koristi Vojsku Sirije u gušenju protesta i demonstracija. Nekoliko gradova je opsednuto,[68][69] a u nekim gradovima je sirijska vojska koristila i vatreno oružje te pucala na demonstrante.[70] Ovo je dovelo do revolta u samim oružanim snagama, pa je jedan broj pripadnika vojske dezertirao i priključio se demonstrantima a kasnije su formirali Slobodnu armiju Sirije. Sirijska vlast je ove oružane formacije ocenjivala kao terorističke te je došlo do oružanog sukoba pobunjenika i regularne vojske.[traži se izvor]

Po različitim izvorima do 23.000 ljudi je poginulo, uključujući u taj broj oko 19.000 boraca sa obe strane[71][72] i oko 1.800 demonstranata.[73][74] Oko 1,5 miliona Sirijaca je napustilo svoje domove.[75] Desetine hiljada izbeglica je izbeglo u Irački Kurdistan,[76] Jordan,[77] Liban i Tursku.[78][79] Desetine hiljada ljudi su uhapšene a postoje i podaci o torturi u zatvorima.[80][81]

I jedna i druga strana u konfliktu su optužene da su činile ratne zločine, zverstva i torturu nad zarobljenicima kao i korišćenje civila kao živi štit.[82][83][84][85][86]

Arapska liga, SAD, Evropska unija i druge zemlje su optuživali sirijski režim zbog brutalnog obračuna sa demonstrantima. Pokušaj da se kroz Savet Bezbednosti, kao na primeru Libije, uvede zona zabranjenog leta i izvrši vojna intervencija blokirale su Kina i Rusija u strahu od dodatne eskalacije nasilja i jednostranih rešenja.[87][88] Arapska liga je u novembru 2011. isključila Siriju iz te organizacije.[89] Kasnije su Ujedinjene nacije poslale specijalnog izaslanika Kofija Anana, i posmatračku misiju radi mirnog rešenja i smirivanja nasilja.[90]

Crveni Krst je 15. jula 2012. proglasio sukob u Siriji unutrašnjim oružanim konfliktom, odnosno građanskim ratom, što je značilo punu primenu međunarodnog humanitarnog prava pod Ženevskom konvencijom.[91]

Istorija uredi

Sirija je postala nezavisna republika 1946. U martu 1949, demokratsku vlast su srušili pučisti koje su podržavale SAD.[92] Dva sledeća vojna puča dogodila su se iste godine. Ustanak 1954. protiv vojne vlasti vratio je vlast građanima. Na prvim slobodnim izborima pobedio je Šukri al-Kuvatli, koji je bio predsednik u vreme puča u martu 1949. Nakon uspostavljenja unije sa Egiptom 1949. godine parlamentarni sistem je smenjen visoko centralizovanim predsedničkim sistemom. Unija je prestala da postoji 1961. kada je Sirija istupila iz dogovora. Državni udar 8. marta 1963. na vlast je doveo Baas partiju, a 1966. se dogodio još jedan državni udar.[93] Godine 1970. tadašnji ministar odbrane Hafiz el Asad dograbio je vlast i proglasio je sebe za predsednika. Na ovoj poziciji ostao je do smrti 2000. Od tada je Baas partija postala glavna politička snaga u Siriji, a građani Siriji su imali pravo da odobre predsednika referendumom ali nisu imali pravo na višepartijske izbore.[94] Godine 1982. na vrhuncu šestogodišnjeg islamskog ustanka širom zemlje, Asad je sproveo vojnu akciju na grad Hama koji je bio centar zajednice suni muslimana, a gde su se nalazile sedišta islamističkih organizacija poput Muslimanskog bratstva.[95] Ovo je ostalo poznato kao Masakr u Hami, u kome je stradalo na hiljade ljudi.[96]

Sirija u 21. veku uredi

 
Sirijski predsednik Bašar el Asad

Hafiz el Asad je umro 2000. godine od bolesti pluća. Nasledio ga je Bašar el Asad koji je došao na vlast nakon što je promenjen Ustav u kome se smanjen potreban broj godina za predsednika sa 40 na 34.[94]

Bašar el Asad sa dolaskom na vlast doneo je i nade za reformama. Vođene su političke i socijalne debate u kojima su zahtevane promene, od jula 2000. do avgusta 2001.[97] Ovaj period se završio u avgustu 2001. kada su uhapšene vođe pokreta koji je zahtevao slobodne izbore i tražio građansku neposlušnost.[98]

Nekoliko protesta od 2004. godine desilo se u delu Sirije koji je naseljen Kurdima. Te godine su buknuli protesti na severoistoku u gradu Kamišli. Tokom fudbalskog meča, nekoliko navijača je istaklo kurdsku zastavu i meč se pretvorio u politički konflikt. Policija je reagovala u sukobu između Arapa i Kurda i ubijeno je nekoliko desetina ljudi. Nakon toga bilo je još nekoliko sukoba Kurda i sirijskih organa bezbednosti.

Asadova porodica potiče iz manjinske Alavi sekte, čiji pripadnici čine 12% stanovništva Sirije.[99] Pripadnici ove sekte drže kontrolu državne bezbednosti, što izaziva bes kod Suni muslimana,[100] kojih ima oko 75% sirijske populacije.[101] Manjinski Kurdi se takođe bune protiv aktuelne vlasti.[102] Stanje ljudskih prava i građanske slobode u Siriji takođe predstavljaju jedan od glavnih uzroka pobuna i nemira. Socijalni i ekonomski faktori kao što su slabljenje i pad životnog standarda, smanjenje državne pomoći najugroženijima (posledica postepenog prelaska na tržišnu ekonomiju), slabljenje državnih dotacija u poljoprivredi, povećana nezaposlenost među mladima takođe utiču na stanje u društvu i komplikuju unutrašnje političko, ekonomsko i socijalno stanje u Siriji.[103][104]

Arapsko proleće uredi

Nakon više od 40 godina porodice Asad pod uticajem revolucija u arapskim državama tokom zime 2010—2011. došlo je do prve napukline u političkom sistemu 28. januara i 3. februara 2011. i poziv na demonstracije 22. februara 2011. Reformističke stranke Sirije s sedištem i podrškom u SAD kao i podrškom Izraela, ne donose promene, ali svi novinari javljaju o društvenoj zaglušujućoj tišini pred eksploziju. Dolaskom arapskog proleća menja se situacija na Bliskom istoku i severu Afrike. U zemljama severne Afrike dolazi do političkih promena tokom kojih su mnogi dugogodišnji režimi i vladari svrgnuti demonstracijama i građanskim protestima (u Tunisu, Egiptu, Maroku) ali i građanskim ratom, kao što je bio slučaj u Libiji.

Pobuna uredi

 
Demonstracije u Homsu protiv Bašara el Asada
 
Miting podrške Bašaru el Asadu

Do otvorene pobune protiv sirijske vlade dolazi 15. marta 2011. demonstracijama u nekoliko manjih sirijskih gradova. U pokušaju smirivanja situacije predsednik Bašar el Asad je pokušao da da ustupke demonstrantima, ali to nije dovelo do smirivanja situacije pa je vlada prešla na metodu „štapa i šargarepe“ to jest s jedne strane je davala političke ustupke od kojih najveći postaje ukidanje vanrednog stanja dok je s druge strane poslala tenkove i vojsku da uguši nemire. Slično kao i u Libijskom ratu za razliku od ostalih „mirnih arapskih revolucija“ u ovoj pobuni „nenaoružani“ demonstranti to jest civili su pružili oružani otpor što je dovelo do žrtava na obe strane iako je zbog neusporedivo bolje naoružanosti sirijske vojske odnos ubijenih vojnika nasuprot „civila“ oko jedan na prema šest.[105] Zavisno od interpretacija borbe između vojske i demonstranata ili gušenje civilnih demonstracija se vode više od 45 dana, a sedište pobune je postao Dera, sirijski grad na granici s Jordanom. Bez obzira na nemire ili pobunu što je zavisno od interpretacija da sirijska vlada kontroliše situaciju zbog potpune lojalnosti vojske i zbog podrške većine stanovnika tako da su ove „demonstracije“ mnogo manje nego slične u Egiptu, Tunisu, Jemenu i slično.[106] Međutim, nakon oružanog sukoba i pogibije dva demonstranta na protestima 18. marta 2011. u Damasku dolazi do masovnih hapšenja.[107]

Građanski rat uredi

Bitka za Damask (2012) uredi

Grad Damask, prestonica Sirije, bio je poprište građanskih protesta, nemira i otvorenih oružanih sukoba. Kao važan strateški centar u kome su smeštene državne institucije i vojni komandni centri u Damasku su vođene velike ulične borbe između armije i pobunjenika. U više navrata u Damasku su se odigravali i teroristički napadi bombaša-samoubica. U nedelju 15. jula 2012, u večernjim satima, pobunjenici su krenuli u ofanzivu na Damask.[108] Sukobi su započeti u predgrađima da bi se nekoliko dana kasnije proširili i na ostale delove grada. Sirijska vojska je uzvratila minobacačkom vatrom a ceo događaj je dodatno rasplamsao sukob koji je, praktično, prerastao u građanski rat.[108] Nekoliko dana kasnije, 17. jula, Vojska Sirije je pojačala dejstvo uvodeći u borbu i jurišne helikoptere kao i helikoptere topovnjače. To je bio prvi put od izbijanja sukoba da se u neposrednoj vatrenoj podršci koriste takve letelice.[109] Sirijska armija je takođe otpočela i granatiranje kvartova koje su pobunjenici tokom višednevnih borbi osvojili. Odlučna da povrati potpunu kontrolu nad Damaskom ona je otpočela ofanzivna dejstva na kvartove pod kontrolom pobunjenika. Kao dodatno pojačanje armija je izvela prebacivanje trupa sa Golanske visoravni.[109] Sutradan, 18. jula, borbe su nastavljene većim intenzitetom a pobunjenici su napadali važnije strateške tačke kao što su sedište obaveštajne službe, policijske stanice, kasarne i međunarodni aerodrom.[110] Tokom sukoba, u terorističkom samoubilačkom napadu od strane grupe Liva al-Islam na centar obaveštajne službe ubijen je i sirijski ministar odbrane Daud Rajha, kao i njegov zamenik Asef Šavkat.[110] Sirijska vojska je izvela pregrupisavanje trupa, pripremu i 20. jula započela ofanzivu u cilju oslobađanja prestonice.[111] U tim dejstvima uspela je da odbaci pobunjenika iz njihovog uporišta u kvartu Midan, povrate kontrolu nad nekim kvartovima i, uz pomoć artiljerije, avijacije i oklopnih jedinica razbiju veće pobunjeničke grupe koje su se infiltrirale u Damask. Najveće uporište pobunjenika u Damasku je ostalo u kvartu Salahedin na koga su snage sirijske armije skoncentrisale artiljerijsku i avijacijsku vatru.[111]

Bitka za Alep (2012—2016) uredi

 
Sirijsko vazduhoplovstvo je koristilo školske avione L-39 za blisku podršku trupama u Alepu
 
Ruševine u predgrađu Alepa 2012.

Slobodna sirijska armija je 19. jula 2012. upala u delove grada Alepa i otpočela bitku za Alep.[112] Istovremeno održavani su protesti protiv režima Bašara al Asada. Vojska Sirije je sutradan, 20. jula, započela granatiranje grada i položaja ustanika. Borbe između ustanika i regularne armije su trajale, promenljivog intenziteta, do otpočinjanja kontraofanzive Sirijske vojske, 28. jula 2012. Nekoliko dana ranije, 24. jula, Sirijsko vazduhoplovstvo je po prvi put od izbijanja sukoba izvelo vazdušne udare po pobunjenicima, koristeći školske avione L-39 albatros.[113] Intenzitet borbi naročito je pojačan u toku prethodnog, 23. jula.[113] Istovremeno sa pojačavanjem intenziteta borbi u zatvoru u Alepu, zbog loših uslova, izbila je pobuna koja je ugušena 24. jula sa oko 15 poginulih zatvorenika.[113] Sutradan, 25. jula, Sirijska armija izvela je pregrupisavanje i pojačanje trupama dislociranih sa granice sa Turskom, uporedo sa intenziviranjem borbi u kvartu El Džamalija.[114] 27. jula Vojska Sirije je otpočela grupisanje artiljerije i tenkova oko Alepa i pripreme za kontraofanzivu. Istovremeno civili su napuštali grad a pobunjenici ojačavali i prikupljali municiju i opremu.[115] Sutradan, 28. jula, Sirijska vojska je otpočela kontraofanzivu u cilju zauzimanja Alepa i uništavanja pobunjeničkih snaga u gradu.[116] Uz upotrebu tenkova i teše artiljerije, podržana iz vazduha helikopterima topovnjačama i lakom jurišnom avijacijom Sirijska vojska je otpočela kontraofanzivu u jugozapadnim delovima Alepa.[116] U žestokim okršajima u naselju Salahedin i ostalim delovima grada poginulo je oko 29 ljudi.[116] Pobunjeničke snage su oskudevale u sredstvima za odbranu od vazdušnih napada koji su nastavljeni i sutradan, naročito oko glavnog uporišta, naselja Salahedin.[117]

Ruska intervencija u Siriji uredi

Smatra se da su ruski vazdušni udari i vojna pomoć spasili Sirijsku vojsku od poraza. Zahvaljujući ruskoj podršci, Sirijska armija uspeva da oslobodi 12.000 km² teritorije.

Turska intervencija u Siriji uredi

Republika Turska je avgusta 2016. objavila početak operacije „Štit Eufrata" i poslala svoje vojne snage na teritoriju Sirije kako bi pomogla svojim saveznicima, sirijskoj opoziciji da zauzme što više teritorija kako bi imala bolju pregovaračku poziciju, cilj je takođe bio dokazati da teroristička grupa Slobodna sirijska armija postoji i da može biti efektivna u borbi protiv Islamske Države sa kojom je Turska ranije sarađivala, podržavala i trgovala naftom.

U borbenim operacijama pored turskih snaga, u velikom broju učestvuju lokalni Turkmeni ali i Arapi.

Snage Štita Eufrata su u početku za kratko vreme zauzele delove severne Sirije i odsekle Islamsku državu od granice sa Turskom. Turska vojska i teroristi su istovremeno započeli napade protiv snaga Rožave ali na intervenciju SAD su ograničili većinu borbenih dejstava protiv Islamske Države. Turska vojska i teroristi su 104 dana vodili borbu za preuzimanje grada Al Bab; u toj bici je poginulo oko 2.000 ljudi uključujući i 450 civila.

Bitka za Al Bab uredi

Islamska država uredi

Islamska država Iraka i Sirije (skraćeno ISIL ili ISIS) je prvobitno formirana kao militantna grupa, koja svoje korene vuče od sunitskih fundamentalističkih grupa koje su početkom 2004. nastale u Iraku nakon američke invazije te vodile oružanu borbu protiv američkih i drugih zapadnih trupa, a potom formalno izrazile vernost al Kaidi.

ISIL je tokom sledećih nekoliko godina bio aktivan i u borbi protiv iračkih šiitskih paravojnih formacija, a posle američkog povlačenja i protiv iračke vlade. Njegove aktivnosti u samom Iraku su do 2012. godine bile značajno smanjene, i nije se smatrao značajnim faktorom.

Međutim, izbijanje građanskog rata u Siriji je ISIL-u dalo priliku da proširi svoje aktivnosti na Zapad, odnosno da sklopi savez sa drugim islamističkim grupama, ali i posredno dobije oružje, opremu i novac od SAD i njihovih saveznika. To se, između ostalog, 2012. godine odrazilo i na osvajanje grada Al-Raka, koji je postao prvi veći grad pod kontrolom sirijskih pobunjenika, ali i ISIL-ovo sedište. ISIL se uskoro sukobio sa drugim islamističkim frakcijama u Siriji, što je 2013. godine dovelo do toga da Al Kaida naredi njegovo raspuštanje, što je ISIL-ov lider Ebu Bekr el Bagdadi odbio da učini.

U junu 2014. ISIL je preduzeo veliku ofanzivu u Iraku koja je dovela do osvajanja Mosula, Tikrita te brojnih strateški važnih gradova u severnom i centralnom delu Iraka. Od 2014. godine ISIL je kontrolisao veliki deo Sirije i postao veoma važan faktor u sirijskom građanskom ratu.

Velikom ofanzivom Sirijske armije, potpomognute od strane Rusije, tokom 2017. godine ISIL je izgubio najveći deo teritorije Sirije koji je do tada kontrolisao.

Ruski vazdušni udari 2015. uredi

30. septembra 2015. godine, u skladu s odlukom vrhovnog komandanta Ruskih oružanih snaga Vladimira Putina, avioni Ruskih vazdušnih snaga su započeli vazdušne operacije, uključujući precizne napade na mete Islamske države na terenu na teritoriji Sirije. Napad je usledio nakon što je parlament Rusije odobrio Putinu upotrebu vojske u Siriji, nakon formalnog zahteva predsednika Asada da Rusija pomogne.

Internet revolucije uredi

Slično kao i u ostalim arapskim revolucijama 2010-11. internet, mobilni telefoni i slični uređaji igraju veliku ulogu u prenošenju vesti i zapažanja, kako ratnih izveštača tako i civila i ljudi uključenih u sama ratna dejstva. Popularni portali, blogovi i sajtovi za prikazivanje video-snimaka igraju važnu ulogu u kreiranju javnog mnjenja. Moć savremenih multimedijalnih uređaja i interneta i uticaj na gledaoce je bio sličan onom uticaju koji je imala televizija tokom Vijetnamskog rata. Iako je Sirija kao i Libija blokirala internet i telekomunikacioni pristup svojim građanima vesti, slike i video materijal su se probijali do poznatih internet stranica. Kao kontrameru blokadi pobunjenici su koristili različite pristupe prateći iskustva stečena na drugim kriznim žarištima tokom Arapskog proleća. Naročito je razvoj hardvera pomogao pobunjenicima u ovome. Za razliku od prethodnih sukoba kamere su dostupne na skoro svakom telefonu sa mogućnošću direktnog slanja video materijala sa tih uređaja. Njima su smanjeni gabariti, cena i pristupačnost te je bilo praktično nemoguće sprečiti snimanje i beleženje ratnih dejstava.[105]

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ „Iraq conducts first airstrikes against ISIS in Syria”. CNN. 24. 2. 2017. 
  2. ^ „Trump ends CIA arms support for anti-Assad Syria rebels: U.S. officials”. Reuters. 19. 7. 2017. 
  3. ^ Watson, Ivan; Tuysuz, Gul; CNN (29. 10. 2014). „Meet America's newest allies: Syria's Kurdish minority”. CNN. Pristupljeno 4. 11. 2017. 
  4. ^ Jaunger, A. (30. 7. 2017). „US increases military support to Kurdish-led forces in Syria”. ARA News. Pristupljeno 1. 1. 2018 — preko Inside Syria Media Center. 
  5. ^ Dettmer, Jamie (9. 6. 2016). „France Deploys Special Forces in Syria as IS Loses Ground”. VOA. Pristupljeno 1. 1. 2018. 
  6. ^ „U.S.-backed fighters poised to cut key ISIS supply line”. CBS News. 9. 6. 2016. Pristupljeno 7. 3. 2017. 
  7. ^ a b Irish, John (13. 11. 2013). „Syrian Kurdish leader claims military gains against Islamists”. Reuters. Arhivirano iz originala 14. 11. 2013. g. Pristupljeno 12. 4. 2017. „Muslim said the PYD had received aid, money and weapons from the Iraq-based Kurdistan Democratic Party and Patriotic Union of Kurdistan... 
  8. ^ Alaaldin, Ranj (16. 12. 2014). „A Dangerous Rivalry for the Kurds”. The New York Times. Pristupljeno 12. 4. 2017. „Once again, the P.U.K. saw a chance to seize the initiative, by suggesting that it, rather than the Kurdistan regional government or the K.D.P., was providing weapons and supplies to the Syrian Kurdish fighters, who belong to a party that has historically been at odds with the K.D.P. 
  9. ^ Murphy, Jack (23. 3. 2017). „Did Kurdistan’s Counter-Terrorist Group assault the Tabqa Dam in Syria?”. SOFREP. Pristupljeno 29. 3. 2017. 
  10. ^ Whitcomb, Alexander (30. 10. 2014). „Peshmerga advance team in Kobane”. Rudaw Media Network. Pristupljeno 29. 3. 2017. 
  11. ^ „France Says Its Airstrikes Hit an ISIS Camp in Syria”. The New York Times. 28. 9. 2015. 
  12. ^ „COALITION: SPECIAL OPS FORCES TRAIN, EQUIP TWO OPPOSITION GROUPS IN SOUTHERN SYRIA”. NRT News. 22. 5. 2017. Pristupljeno 22. 5. 2017. 
  13. ^ Barton, Rosemary (26. 11. 2015). „Justin Trudeau to pull fighter jets, keep other military planes in ISIS fight”. CBC News. Pristupljeno 12. 9. 2016. 
  14. ^ „Turkish Special Forces: From stopping a coup to the frontline of the ISIL fight”. Hürriyet Daily News. 24. 8. 2016. 
  15. ^ „Top Syrian rebel commander dies from wounds”. Reuters. 17. 11. 2013. 
  16. ^ a b „Leading Syrian rebel groups form new Islamic Front”. BBC. 22. 11. 2013. Pristupljeno 22. 1. 2014. 
  17. ^ „Suicide bombing kills head of Syrian rebel group”. The Daily Star. 
  18. ^ „Al Qaeda’s chief representative in Syria killed in suicide attack”. FDD's Long War Journal. 
  19. ^ „Russian raids kill prominent Syrian rebel commander”. Al Jazeera. 25. 12. 2015. 
  20. ^ Robertson, Nic & Paul Cruickshank (5. 3. 2015). „Source: Syrian warplanes kill leaders of al-Nusra”. CNN. 
  21. ^ „Senior Nusra Front commander killed in Syria air strike”. Al Jazeera. 6. 3. 2015. Pristupljeno 3. 6. 2015. 
  22. ^ „Nusra Front spokesman killed by air strike in Syria”. Al Jazeera. 4. 4. 2016. 
  23. ^ „Syria's Qaeda spokesman, 20 jihadists dead in strikes: monitor”. AFP. 3. 4. 2016 — preko Yahoo!. 
  24. ^ „Air strike kills top commander of former Nusra group in Syria”. Reuters. 9. 9. 2016. 
  25. ^ „Leader of Qaeda Cell in Syria, Muhsin al-Fadhli, Is Killed in Airstrike, U.S. Says”. The New York Times. 2. 7. 2015. 
  26. ^ „Isis leader incapacitated with suspected spinal injuries after air strike”. The Guardian. 1. 5. 2015. 
  27. ^ „ISIS confirms death of senior leader in Syria”. FDD's Long War Journal. february 2014. Pristupljeno 16. 9. 2016.  Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |date= (pomoć)
  28. ^ Masi, Alessandria (11. 10. 2014). „If ISIS Leader Abu Bakr al-Baghdadi Is Killed, Who Is Caliph Of The Islamic State Group?”. International Business Times. Pristupljeno 11. 6. 2015. 
  29. ^ Schmidt, Michael S.; Mazzetti, Mark (25. 3. 2016). „A Top ISIS Leader Is Killed in an Airstrike, the Pentagon Says”. The New York Times. 
  30. ^ Starr, Barbara (14. 3. 2016). „U.S. assesses ISIS operative Omar al-Shishani is dead”. CNN. 
  31. ^ Ryan, Missy (3. 7. 2015). „U.S. drone strike kills a senior Islamic State militant in Syria”. The Washington Post. Pristupljeno 31. 8. 2016. 
  32. ^ Starr, Barbara; Conlon, Kevin (19. 5. 2015). „U.S. names ISIS commander killed in raid”. CNN. Pristupljeno 31. 8. 2016. 
  33. ^ Starr, Barbara; Acosta, Jim (22. 8. 2015). „U.S.: ISIS No.2 killed in US drone strike in Iraq”. CNN. 
  34. ^ Sherlock, Ruth (9. 7. 2014). „Inside the leadership of Islamic State: how the new 'caliphate' is run”. The Daily Telegraph. Pristupljeno 31. 8. 2016. 
  35. ^ „Isis: US-trained Tajik special forces chief Gulmurod Khalimov becomes Isis war minister”. International Business Times. 6. 9. 2016 — preko Yahoo News. 
  36. ^ Sands, Phil; Maayeh, Suha web (17. 10. 2015), „Death of ‘ISIL commander’ in southern Syria a blow to the group”, The National 
  37. ^ „New Operation Inherent Resolve commander continues fight against ISIL”. Army Worldwide News. 22. 8. 2016. 
  38. ^ „Syria military strength”. Global Fire Power. 17. 10. 2015. 
  39. ^ „Syria's diminished security forces”. Agence France-Presse. 28. 8. 2013. Pristupljeno 14. 5. 2014. 
  40. ^ ISIS’ Iraq offensive could trigger Hezbollah to fill gap left in Syria The Daily Star, 16. 6. 2014.
  41. ^ a b „Iran ‘Foreign Legion’ Leads Battle in Syria’s North”. The Wall Street Journal. 17. 2. 2016. 
  42. ^ Russia's Syria force has reportedly grown to 4,000 people - Business Insider
  43. ^ Up to Nine Russian Contractors Die in Syria, Experts Say - WSJ
  44. ^ „State-of-the-art technology is giving Assad’s army the edge in Syria”. 26. 2. 2016. 
  45. ^ Cockburn, Patrick (11. 12. 2013). „West suspends aid for Islamist rebels in Syria, underlining their disillusionment with those forces opposed to President Bashar al-Assad”. The Independent. 
  46. ^ „Front to Back”. Foreign Policy. 
  47. ^ Who are these 70,000 Syrian fighters David Cameron is relying on?. Pristupljeno 18. 2. 2016.
  48. ^ 8 bin asker emir bekliyor
  49. ^ http://aranews.net/2017/01/us-assistant-secretary-of-defense-tells-turkey-only-isis-a-target-not-kurds/
  50. ^ „Is Syria’s Idlib being groomed as Islamist killing ground?”. 
  51. ^ „Al Qaeda Is Starting to Swallow the Syrian Opposition”. 
  52. ^ Rida, Nazeer (30. 1. 2017). „Syria: Surfacing of ‘Hai’at Tahrir al-Sham’ Threatens Truce”. Asharq Al-Awsat. 
  53. ^ „Isis ranks dwindle to 15,000 amid 'retreat on all fronts', claims Pentagon”. The Guardian. 11. 8. 2016. Приступљено 13. 8. 2016. 
  54. ^ „EXCLUSIVE: ISIS Took The Decision To Withdraw From Deir Ezzor”. Qasion News. 28. 12. 2017. Приступљено 28. 12. 2017. 
  55. ^ „US Assistant Secretary of Defense tells Turkey only ISIS is a target, not Kurds – ARA News”. 16. 1. 2017. 
  56. ^ CNN, Tim Lister. „The race to retake Raqqa from ISIS”. CNN. 
  57. ^ „Will the Islamic State last through 2015?”. Today's Zaman. Приступљено 4. 1. 2015. 
  58. ^ „Kurdish Women Turning Kobani into a Living 'Hell' for Islamic State”. 
  59. ^ „Syrien: Christen lassen sich von IS nicht vertreiben”. Die Welt. 14. 3. 2015. Приступљено 14. 3. 2015. 
  60. ^ Hassan, Hassan (2017). „The Battle for Raqqa and the Challenges after Liberation” (PDF). CTC Sentinel. West Point, New York: Combating Terrorism Center. стр. 1—10. 
  61. ^ „US coalition spokesman: Arabs are leading Manbij campaign, not Kurds – ARA News”. 4. 6. 2016. Приступљено 6. 6. 2016. 
  62. ^ „US-backed fighters close in on IS Syria bastion”. Приступљено 6. 6. 2016. 
  63. ^ Said, Rodi (25. 8. 2017). „U.S.-backed forces to attack Syria's Deir al-Zor soon: SDF official”. Reuters. 
  64. ^ „Syria: France calls for UN to enforce Annan plan”. BBC News. 13. 6. 2012. Приступљено 17. 7. 2012. 
  65. ^ „UN peacekeeping chief calls Syria conflict a civil war”. Fox News. 13. 6. 2012. Приступљено 17. 7. 2012. 
  66. ^ „UN: Syria now in state of civil war, death toll at more than 4,000”. Haaretz. 17. 7. 2012. Приступљено 17. 7. 2012. 
  67. ^ „Exclusive: Syria now an "internal armed conflict" – Red Cross”. Reuters. 15. 7. 2012. Архивирано из оригинала 21. 07. 2012. г. Приступљено 17. 7. 2012. 
  68. ^ „Syrian army tanks 'moving towards Hama'. BBC News. 5. 5. 2011. Приступљено 20. 1. 2012. 
  69. ^ „'Dozens killed' in Syrian border town”. Al Jazeera. 17. 5. 2011. Приступљено 12. 6. 2011. 
  70. ^ „'Defected Syria security agent' speaks out”. Al Jazeera. 8. 6. 2011. Приступљено 21. 6. 2011. 
  71. ^ „Arab League delegates head to Syria over 'bloodbath'. USA Today. 22. 12. 2011. Архивирано из оригинала 05. 03. 2016. г. Приступљено 10. 4. 2012. 
  72. ^ „Number as a civil / military”. Syrian Martyrs. Приступљено 23. 7. 2012. 
  73. ^ „Syria: Opposition, almost 11,500 civilians killed”. Ansamed.ansa.it. 3. 1. 2010. Архивирано из оригинала 28. 03. 2014. г. Приступљено 17. 5. 2012. 
  74. ^ „891 Martyrs, may God's mercy be on them all”. Syrianshuhada.com. Приступљено 18. 8. 2012. 
  75. ^ Memmott, Mark (10. 8. 2012). „Fighting Has Forced More Than 1.5 Million Syrians To Move, U.N. Says”. NPR. Приступљено 13. 8. 2012. 
  76. ^ „30 Syrian soldiers flees to Iraq's Kurdish region: official”. News.xinhuanet.com. 27. 2. 2012. Приступљено 30. 8. 2012. 
  77. ^ „Syria: Refugees brace for more bloodshed”. News24. 12. 3. 2012. Приступљено 10. 4. 2012. 
  78. ^ „Syrian Refugees May Be Wearing Out Turks' Welcome”. NPR. 11. 3. 2012. Приступљено 10. 4. 2012. 
  79. ^ „Syria crisis: Turkey refugee surge amid escalation fear”. BBC News. 6. 4. 2012. Приступљено 10. 4. 2012. 
  80. ^ „UNICEF says 400 children killed in Syria”. The Courier-Mail. 8. 2. 2012. Архивирано из оригинала 14. 05. 2013. г. Приступљено 16. 2. 2012. 
  81. ^ Peralta, Eyder (3. 2. 2012). „Rights Group Says Syrian Security Forces Detained, Tortured Children: The Two-Way”. NPR. Приступљено 16. 2. 2012. 
  82. ^ „Syria: Local Residents Used as Human Shields”. Huffington Post. 26. 3. 2012. Приступљено 10. 4. 2012. 
  83. ^ „UN report accuses Syrian troops of torturing and executing children, and of using children as "human shields". Blogs.aljazeera.net. 12. 6. 2012. Архивирано из оригинала 12. 06. 2012. г. Приступљено 8. 7. 2012. 
  84. ^ „Syria: Armed Opposition Groups Committing Abuses”. Human Rights Watch. 20. 3. 2012. Приступљено 20. 3. 2012. 
  85. ^ „Syria conflict: Aleppo shootings by rebels condemned”. BBC News. 2. 8. 2012. Приступљено 2. 8. 2012. 
  86. ^ „Open Letter to the Leaders of the Syrian Opposition Regarding Human Rights Abuses by Armed Opposition Members”. Human Rights Watch. 20. 3. 2012. Приступљено 20. 3. 2012. 
  87. ^ Syria's leadership making mistakes, says Russia, BBC, 20 March 2012
  88. ^ Russia and China: Sabotaging U.N. with vetoes, CNN, 8 February 2012
  89. ^ MacFarquhar, Neil (12. 11. 2011). „Arab League Votes to Suspend Syria”. The New York Times. Приступљено 12. 11. 2011. 
  90. ^ U.N. worried about Syria's effect on neighboring Lebanon, civil war risk Reuters Архивирано на сајту Wayback Machine (10. avgust 2014), Reuters, 21 May 2012
  91. ^ „Syria in civil war, Red Cross says”. BBC. 15. 7. 2012. Pristupljeno 15. 7. 2012. 
  92. ^ Gendzier 1997, str. 98.
  93. ^ Wilson, Scott (25. 4. 2011). „Syria escalates attacks against demonstrators”. The Seattle Times. Pristupljeno 26. 4. 2011. 
  94. ^ a b „Protests In Syria Pose Challenges for the U.S.”. NPR. Pristupljeno 15. 4. 2011. 
  95. ^ Shadid, Anthony (26. 4. 2011). „International Outcry Grows Over Syria Crackdown”. The New York Times. Pristupljeno 3. 5. 2011. 
  96. ^ Landler, Mark (26. 3. 2011). „Chaos in Syria and Jordan Alarms U.S.”. The New York Times. 
  97. ^ „No Room to Breathe: State Repression of Human Rights Activism in Syria”. Human Rights Watch. 19 (6): 8—13. oktobar 2007. Pristupljeno 5. 7. 2011. 
  98. ^ George 2003, str. 56–58
  99. ^ Heneghan, Tom (23. 12. 2011). „Syria's Alawites are secretive, unorthodox sect”. Reuters. Arhivirano iz originala 20. 06. 2013. g. Pristupljeno 1. 7. 2012. 
  100. ^ Worth, Robert F. (24. 4. 2011). „Syrian Crisis Tests the Mettle of Its Autocratic Ruler”. The New York Times. Cairo. Pristupljeno 22. 2. 2012. 
  101. ^ „International Religious Freedom Report 2006”. US State Department. Pristupljeno 1. 1. 2012. 
  102. ^ „Syria Kurd leader vows to keep up democracy struggle”. The Jerusalem Post. 
  103. ^ „Message to Communists of the World”. Syrian Communist Party (Unified). 31. 5. 2011. 
  104. ^ „Youth Exclusion in Syria: Social, Economic, and Institutional Dimensions”. Journalist's Resource. Pristupljeno 11. 8. 2012. 
  105. ^ a b Bennett, Owen (30. 4. 2011). „{How cameras hidden in pens outflanked Syrian regime}”. BBC News. Pristupljeno 30. 8. 2012. 
  106. ^ Gerges, Fawaz (26. 4. 2011). „Syria: Can Assad defeat the protesters?”. Bbc.co.uk. Pristupljeno 30. 8. 2012. 
  107. ^ [1], Blic: Više desetina ljudi uhapšeno posle demonstracija
  108. ^ a b [2], RTS: Borbe u predgrađu Damaska.
  109. ^ a b [3], RTS: Damask u plamenu.
  110. ^ a b [4], RTS: Ustanici jurišaju na Damask.
  111. ^ a b [5], RTS: Damask ne miruje.
  112. ^ „Fierce fighting in Syria's Aleppo:activists”. The Daily Star. 20. 7. 2012. Arhivirano iz originala 29. 09. 2018. g. Pristupljeno 29. 7. 2012. 
  113. ^ a b v [6], RTS: Avioni nadleću Alepo.
  114. ^ [7], RTS: Bitka za Alepo.
  115. ^ [8], RTS: Juriš na Alep.
  116. ^ a b v [9], RTS: Asadova ofanziva na Alep.
  117. ^ [10], RTS: Pobunjenici traže intervenciju.

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi