Википедија

Izbor domaćina za Svjetska prvenstva u fudbalu 2018. i 2022.

процес у којем је ФИФА, владајуће тијело свјетског фудбала, изабрала државе домаћине Свјетских првенстава 2018. и 2022.

Izbor domaćina za Svjetska prvenstva u fudbalu 2018. i 2022. je proces u kojem je FIFA, vladajuće tijelo svjetskog fudbala, izabrala države domaćine Svjetskih prvenstava 2018. i 2022. Proces je zvanično počeo u januaru 2009; dostavljeno je 11 kandidatura od 13 država, uključujući jednu koja se povukla i jednu koju je FIFA odbila prije glasanja izvršnog komiteta u decembru 2010. Dvije od preostalih devet kandidatura bile su samo za prvenstvo 2022, dok su ostale bile za oba prvenstva. Tokom procesa, sve kandidature država van Evrope su povučene, što je značilo da su sve kandidature država iz Evrope za prvenstvo 2022. otpale jer će organizovati prvenstvo 2018. Do sastanka komiteta, za organizaciju prvenstva 2018. ostale su kandidature Engleske, Rusije, zajednička kandidatura Belgije i Holandije, kao i zajednička kandidatura Portugalije i Španije. Za prvenstvo 2022. ostale su kandidature Japana, Australije, Katara, Južne Koreje i SAD. Kandidatura Indonezije je odbačena zbog nedostatka podrške Vlade, dok je Meksiko svoju kandidaturu povukao iz finansijskih razloga.

Izbor domaćina za Svjetska prvenstva 2018. i 2022.
Sport Fudbal
Domaćin FIFA
Broj učesnika 4 za prvenstvo 2018.
5 za prvenstvo 2022.
Proces počeo 15. januar 2009.
Proces završen 2. decembar 2010.
Članovi komiteta 22
Izabrani domaćini Rusija (prvenstvo 2018)
Katar (prvenstvo 2022)
Dobijeno glasova Rusija 13 (u drugom krugu)
Katar 14 (u četvrtom krugu)
◄ 2014. 2026. ►

Na dan 2. decembra 2010. Rusija je izabrana za domaćina prvenstva 2018. dok je Katar izabran za domaćina prvenstva 2022. Proces su pratile brojne kontroverze. Dvojici članova izvršnog komiteta je suspendovano pravo glasa nakon optužbi da će prihvatiti novac u zamjenu za glas, a nakon pobjede Katara, pojavile su se brojne druge optužbe o kupovini glasova. Od 22 člana komiteta koji su glasali na izboru za domaćine prvenstava 2018. i 2022. 11 je kažnjeno novčano, suspendovano, kažnjeno doživotnom suspenzijom iz fudbala ili krivično gonjeno zbog korupcije.

Pozadina uredi

U oktobru 2007. FIFA je okončala svoju politiku kontinentalne rotacije organizacije prvenstva. Umjesto toga, države koje su članice iste konfederacije kao država koja je bila domaćin jednog od prethodna dva prvenstva, ne mogu da se kandiduju za prvenstvo, zbog čega države iz Afrike (iz KAF konfederacije) nisu mogle da se kandiduju za prvenstvo 2018. dok države iz Južne Amerike (iz KONMEBOL konfederacije) nisu mogle da se kandiduju ni za prvenstvo 2018. ni za prvenstvo 2022.[1] Ostali faktori u procesu izbora uključuju broj odgovarajućih stadiona i njihovu lokaciju u zemljama kandidatima. Glasanje se vrši korišćenjem višestrukog iscrpnog glasačkog listića, sistema pri čemu se kandidat koji dobije najmanje glasova u svakom krugu eliminiše sve dok većina ne izabere jednog kandidata.[2]

Politika rotiranja uredi

 
FIFA konfederacije.

Nakon izbora domaćina Svjetskog prvenstva 2006, FIFA je na sastanku komiteta donijela odluku o politici određivanja domaćina budućih izdanja. Šest svjetskih konfederacija, što odgovara broju kontinenata, smjenjivalo se u redosljedu davanja kandidatura, za određeno izdanje, unutar svojih nacionalnih udruženja članica. Taj sistem je korišćen samo za izbor domaćina Svjetskog prvenstva 2010. (Južna Afrika) i 2014. (Brazil), koji je bio otvoren samo za članove konfederacija KAF i KONMEBOL.

U septembru 2007. godine, raspravljalo se o sistemu rotacije i predložen je novi sistem, koji čini nepodobnim za nadmetanje samo dvije poslednje konfederacije domaćina Svjetskog prvenstva.[3] Taj prijedlog je usvojen na sastanku izvršnog komiteta FIFA, 29. oktobra 2007. u Cirihu. Prema novom pravilu, kandidature za prvenstvo 2018. su mogle da podnesu države iz konfederacija KONKAKAF, AFK, UEFA i OFK, dok države iz konfederacija KAF i KONMEBOL nisu mogle da se kandiduju.[4] Takođe, države iz konfederacije KONMEBOL nisu mogle da se kandiduju ni za prvenstvo 2022. dok za prvenstvo 2022. nisu mogle da se kandiduju ni države iz iste konfederacije kao država koja dobije organizaciju prvenstva 2018.

Sjedinjene Američke Države, koje su ostale jedini kandidat za prvenstvo 2018. van Evrope, povukle su kandidaturu, zbog čega je prvenstvo moralo da bude održano u Evropi, što je automatski značilo da države iz konfederacija UEFA i KONMEBOL ne mogu da budu domaćini prvenstva 2022.[5]

Procedura glasanja uredi

Za oba prvenstva, izvršni komitet FIFA je glasao kako bi odlučili ko će biti domaćini prvenstava. Za određivanje domaćina turnira korišćen je sistem višestrukog iscrpnog glasanja; svi članovi komiteta su mogli da glasaju po jednom, a u svakom krugu je eliminisana po jedna država sa najmanje glasova, sve dok od dvije preostale nije izabran domaćin apsolutnom većinom. U slučaju da nije postignuta apsolutna većina, predsjednik FIFA — Sep Blater bi imao odlučujući glas.[6] Komitet je imao 24 člana u vrijeme glasanja, ali su dva člana bila suspendovana zbog optužbi za prodaju glasova.[7]

Raspored uredi

Datum Procedura[6]
15. januar 2009. Zvanično isticanje namjere za organizaciju prvenstva
2. februar 2009. Poslednji rok za podnošenje prijave za nadmetanje
16. mart 2009. Rok za podnošenje popunjenih obrazaca za registraciju ponuda
14. maj 2010. Rok za dostavljanje svih detalja ponude
19. jul 2010. početak četvorodnevne individualne inspekcije kandidata
17. septembar 2010. Završetak inspekcije[8]
2. decembar 2010. Imenovanje domaćina Svjetskih prvenstava 2018. i 2022.

Kandidature za prvenstvo 2018. uredi

Do marta 2009, dostavljeno je 11 kandidatura od strane 13 država, devet pojedinačnih i dvije zajedničke: Belgije i Holandije, kao i Portugalije i Španije. Meksiko je takođe podnio kandidaturu, ali je povukao 28. septembra 2009, dok je kandidatura Indonezije odbijena 19. marta 2010. zbog nedostatka podrške Vlade.[9] Pet od preostalih devet kandidatura, Japan, Južna Koreja, Katar, Australija i Sjedinjene Američke Države, povukle su kandidaturu za prvenstvo 2018. i ostale su samo u trci za organizaciju prvenstva 2022. dok su sve ostale kandidature bile za oba prvenstva.[10] Ipak, zbog toga što su sve kandidature za prvenstvo 2018. bile od strane država iz Evrope, a prema pravilima FIFA, države koje su iz iste konfederacije kao država domaćin ne mogu da budu domaćini naredna dva prvenstva, sve kandidature država iz UEFA konfederacije morale su da budu samo za prvenstvo 2018.[11] Četiri kandidature su podnesene iz Azije, četiri iz Evrope i jedna iz Sjeverne Amerike. Takođe je objavljeno na sajtu FIFA da je Egipat podnio kandidaturu, ali je predsjednik fudbalskog saveza Egipta — Samir Zaher, izjavio da su se samo raspitivali da li mogu da podnesu kandidaturu, a zbog toga što je Južnoafrička Republika organizovala prvenstvo 2010. države iz Afrike mogle su da podnesu kandidaturu samo za prvenstvo 2022.[12]

Kandidature
2018.
   Belgija i Holandija
 
  Engleska
  Rusija
   Portugalija i Španija
Kandidature
2022.
   Australija
  Japan
  Katar
  Južna Koreja
  Sjedinjene Američke Države
  Povučene 
kandidature 		  Indonezija
  Meksiko
  kandidature 2018.
  kandidature 2022.
  povučene kandidature
  Nepodobne za prvenstvo 2018.
  nepodobne za oba prvenstva.

Belgija i Holandija uredi

Član parlamenta Belgije — Alen Kurtoa, objavio je u oktobru 2006. da će tri države Beneluksa — Belgija, Holandija i Luksemburg, podnijeti zajedničku kandidaturu za organizaciju prvenstva 2018.[13] U junu 2007. tri države su započele kampanju, ali ne kao zajedničku kakvu su vodili Japan i Južna Koreja u kandidaturi za prvenstvo 2002, ali su je isticali kao zajedničku političku organizaciju.[14] U slučaju dobijanja organizacije, Luksemburg ne bi bio domaćin nijedne utakmice niti bi se plasirao direktno na prvenstvo, već bi samo bio domaćin kongresa FIFA.[15]

 
Logo kandidature Belgije i Holandije za Svjetska prvenstva 2018. i 2022.

Belgija i Holandija su istakli namjeru da podnesu zajedničku kandidaturu, nakon čega se delegacija koju su predvodili predsjednici fudbalskih saveza Belgije i Holandije, sastala sa predsjednikom FIFA — Sepom Blaterom, 14. novembra 2007. gdje su istakli namjeru za zajedničku kandidaturu.[16] Na dan 19. marta 2008, delegacija se sastala sa predsjednikom UEFA — Mišelom Platinijem, kako bi ga ubijedili da je njihova ponuda ozbiljna i da je pod jednim menadžmentom. Nakon sastanka, iz delegacije su istakli da je Platini bio impresioniran i da je podržao ideju da se Svjetsko prvenstvo vrati u Evropu.[17] U februaru 2009. podnijeli su zvaničnu kandidaturu,[18] koja je predstavljena 23. juna 2009. a bivši francuski fudbaler — Kristijan Karambe, bio je zvanični savjetnik.

Faktor koji nije išao u prilog njihovoj kandidaturi jeste što nemaju stadion kapaciteta od 80.000 mjesta za finale.[19] Gradski savjet Roterdama je u martu 2009. dao dozvolu za renoviranje De Kojpa ili izgradnju novog stadiona, koji bi imao kapacitet od oko 80.000 mjesta i koji bi trebalo da bude završen na vrijeme za prvenstvo 2018. U novembru 2009. predstavljeni su gradovi domaćini i stadioni. U Belgiji, utakmice bi se igrale u sedam gradova: Antverpenu, Brižu, Briselu, Šarlroi, Genku, Gentu i Liježu, dok bi se u Holandiji utakmice igrale u pet gradova, ali na sedam stadiona: dva u Amsterdamu i Roterdamu, kao i po jedan u Ajndhovenu, Enshedeu i Herenvenu; Ajndhoven bi bio prijestonica Svjetskog prvenstva.[20][21] Prethodno su Belgija i Holandija zajednički organizovali Evropsko prvenstvo 2000.[22]

Ambasadori kandidature bili su Johan Krojf i Rud Gulit, dok su među ostalim ambasadorima bili Dirk Kojt, Marko van Basten, Klarens Sedorf i Edi Merks.[23]

Engleska uredi

Na dan 31. oktobra 2007. fudbalski savez Engleske objavio je da će se kandidovati za organizaciju prvenstva.[24] Na dan 24. aprila 2008. Engleska je predstavila kandidaturu za prvenstvo 2018. na 63 strane, u kojem je glavni fokus bio razvoj fudbala širom svijeta.[25] Zvaničnu kandidaturu podnijeli su 27. januara 2009,[26] a Ričard Kaborn je bio na čelu odbora za kandidaturu, nakon što se povukao sa funkcije ministra sporta na kojoj je bio šest godina.[27] Na dan 24. oktobra 2008. fudbalski savez Engleske je imenovao izvršni odbor za pripremu kandidature, čiji je predsjednik bio Dejvid Trisman.[28] Trisman se povukao sa funkcije 16. maja 2010. nakon što su objavljeni komentari u kojima je sugerisao da će Španija odustati od svoje kandidature ako Rusija pomogne u podmićivanju sudija na Svjetskom prvenstvu 2010. nakon čega ga je zamijenio Džef Tompson.[29]

 
Logo kandidature Engleske za Svjetsko prvenstvo 2018.

Vlada Ujedinjenog Kraljevstva je podržala kandidaturu Engleske. U novembru 2005. kancelar blagajne Ujedinjenog Kraljevstva — Gordon Braun i ministar sporta — Tesa Džauel, prvi put su objavili da će istražiti mogućnost kandidature.[30] Istog mjeseca, direktor komunikacija fudbalskog saveza Engleske, najavio je podršku Vlade i Blagajne u mogućoj kandidaturi, ali je odložio konkretne prijedloge.[31] Braun je ponovio svoju podršku kandidaturi u martu 2006. godine,[32] a zatim ponovo u maju, pred početak nastupa Engleske na Svjetskom prvenstvu 2006.[33] Vlada Ujedinjenog Kraljevstva objavila je svoj zvanični izvještaj 12. februara 2007. godine, u kome je naglašeno da je njena podrška kandidaturi samo za Englesku i da će se sve utakmice igrati na stadionima u Engleskoj.[34] Na dan 16. decembra 2009. u sklopu kandidature, izabrani su stadioni u 11 gradova: tri u Londonu, dva u Mančesteru, a po jedan u Birmingemu, Bristolu, Lidsu, Liverpulu, Milton Kinsu, Njukaslu, Notingemu, Plimutu, Šefildu i Sanderlandu.[35]

Zvaničnici FIFA su takođe istakli interesovanje za kandidaturu Engleske. Potpredsjednik FIFA — Dejvid Vil, nagovijestio je mogućnost kandidature Engleske već u maju 2004.[36] Franc Bekenbauer, član izvršnog komiteta FIFA, koji je predvodio kandidaturu Njemačke za prvenstvo 2006. dvaput je javno podržao kandidaturu Engleske, u januaru i julu 2007.[37][38] Predsjednik FIFA — Sep Blater, izjavio je da poželjeti dobrodošlicu kandidaturi za prvenstvo 2018. od strane „domovine fudbala“.[39] Blater se dvaput sastao sa premijerom Ujedinjenog Kraljevstva — Dejvidom Kameronom, kako bi razgovarali o kandidaturi, za vrijeme njegovih posjeta Engleskoj. Kameron je podržao kandidaturu i istakao je da se nada da će „domovina fudbala“ organizovati prvenstvo.[40]

U intervjuu, lider ruske kandidature, Aleksej Sorokin, kritikovao je kandidaturu Engleske navodeći visoku stopu kriminala u Londonu, konzumaciju alkohola među mladima i engleske navijače koji „podstiču etničku mržnju“. Engleska je podnijela žalbu, koja je povučena nakon izvinjenja Rusije.[41]

Ambasador kandidature bio je Dejvid Bekam, dok su među ostalim ambasadorima bili Stiven Džerard, Alan Širer i Vejn Runi.[42]

Portugalija i Španija uredi

 
Logo kandidature Portugalije i Španije za Svjetsko prvenstvo 2018.

Predsjednik fudbalskog saveza Portugalije — Žilberto Madail, prvi je predložio zajedničku kandidaturu Portugalije i Španije u novembru 2007.[43][44] Na dan 18. februara 2008, Sep Blater je potvrdio zajedničku kandidaturu dvije države.[45] Ipak, predsjednik fudbalskog saveza Španije — Anhel Vilar, izjavio je u julu 2008. da je njihova namjera da podnesu individualnu kandidaturu i da su već razgovarali o tome sa sekretarom za sport u Vladi Španije, kao i da nije bilo govora o zajedničkoj kandidaturi sa Portugalijom.[46] Na dan 23. novembra 2008. nakon što je ponovo izabran na funkciju predsjednika saveza, Vilar je izjavio da je njegov glavni cilj da dovede Svjetsko prvenstvo u Španiju. Nije objavio da li će Španija podnijeti zajedničku kandidaturu sa Portugalijom, ali nije odbacio tu mogućnost.[47]

Na dan 23. decembra 2008. Vilar je izjavio: „moramo da predstavimo jaku, dosljednu i pobjedničku kandidaturu za Svjetsko prvenstvo“, nakon čega je istakao da misli da to treba da bude zajedno sa Portugalijom.[48] Nakon sastanka odbora fudbalskog saveza Španije, objavljeno je da će Španija i Portugalija podnijeti zajedničku kandidaturu.[49] Španski sportski časopis Marca, objavio je detalje zajedničke kandidature, po kojima bi se utakmice igrale na ukupno 12 stadiona, osam u Španiji i četiri u Portugaliji. Utakmica otvaranja bila bi odigrana u Lisabonu, a finale u Madridu.[50] Španija je prethodno organizovala Svjetsko prvenstvo 1982,[51] a Portugalija Evropsko prvenstvo 2004.[52]

Ambasadori kandidature bili su Raul i Luis Figo.[53]

Rusija uredi

Rusija je objavila da će se kandidovati početkom 2009, nakon čega je podnijela zahtjev FIFA prije isteka roka.[54] Predsjednik Rusije — Vladimir Putin, naredio je Vitaliju Mutku, ministru sporta, da pripremi kandidaturu Rusije za organizaciju prvenstva 2018. Prema ranijim izvještajima Mutka, koji je takođe bio i predsjednik fudbalskog saveza Rusije, država je bila spremna da potroši oko 10,1 milijardu dolara za organizaciju prvenstva.[55] U komitetu za kandidaturu bili su i direktor saveza — Aleksej Sorokin, kao i Aleksandar Đorđadze, direktor planiranja i operacija kandidature.[56]

 
Logo kandidature Rusije za Svjetsko prvenstvo 2018.

Zvaničnoj delegaciji koja je predstavila model kandidature Izvršnom komitetu prisustvovali su: Igor Šuvalov (prvi potpredsjednik Vlade), Vitalij Mutko (ministar sporta, turizma i omladinske politike), Aleksej Sorokin (direktor saveza), Andrej Aršavin (kapiten reprezentacije), Jelena Isinbajeva (olimpijska šampionka u atletici), Vjačeslav Koloskov (fudbalski funkcioner), Nikita Simonjan (potpredsjednik saveza), Sergej Fursenko (šef saveza), Aleksej Smertin (bivši kapiten reprezentacije), Rinat Dasajev (golman reprezentacije SSSR), Roman Abramovič (biznismen), Ana Netrepko (operska pjevačica), Valerij Gergijev (dirigent), Natalija Vodijanova (manekenka), kao i predsjednik Tatarstana, predsjednik Mordovije i gubernator Nižegorodske oblasti.[57]

Podnoseći prijavu FIFA za organizaciju prvenstva, prvi potpredsjednik Vlade Rusije — Igor Šuvalov, izjavio je: „Birajući Rusiju, ne rizikujete ništa. Politički, Rusija je veoma stabilna zemlja, finansijski imamo velike resurse i rezerve da ispunimo sve obaveze.“[58]

U sklopu kandidature, predloženo je da se utakmice igraju u 14 gradova, koji su podijeljeni u pet klastera: jedan na sjeveru čije je središte Sankt Peterburg, jedan u centralnom dijelu čije je središte Moskva, jedan na jugu čije je središte Soči, jedan čije je središte Volga i jedan u Uralskim planinama, kome pripada samo jedan grad — Jekaterinburg. Ostali gradovi koji su u kandidaturi navedeni kao domaćini ako Rusija dobije organizaciju su: Kalinjingrad na sjeveru, Rostov na Donu i Krasnodar na jugu, kao i Jaroslavlj, Nižnji Novgorod, Kazanj, Saransk, Samara i Volgograd u klasteru Volge.[59] U vrijeme podnošenja kandidature, Rusija nije imala stadion kapaciteta od 80.000 mjesta, ali su naveli da će se stadion Lužnjiki, koji je već imao status elitnog UEFA stadiona, rekonstruisati i da će imati kapacitet od oko 85.000 mjesta. Istakli su da očekuju da će imati pet stadiona spremnih za prvenstvo do 2013. dva u Moskvi, kao i po jedan u Sankt Peterburgu, Kazanju i Sočiju, koji je u to vrijeme trebalo da bude domaćin Zimskih olimpijskih igara 2014.[60]

Ambasadori kandidature bili su Andrej Aršavin i Roman Abramovič.[61]

Kandidature za prvenstvo 2022. uredi

Australija uredi

U septembru 2007. fudbalski savez Australije (FFA), objavio je da će se kandidovati za organizaciju Svjetskog prvenstva 2018.[62] Prije toga, krajem maja 2006. ministar sporta Viktorije — Džastin Meden, izjavio je da želi da njegova država podnese kandidaturu za organizaciju prvenstva. Frenk Lovi, predsjednik fudbalskog saveza Australije, izjavio je da je njihova namjera da koriste 16 stadiona u kandidaturi.[63] Premijer Australije — Kevin Rad, izjavio je da Vlada podržava kandidaturu,[64] dok je u decembru 2008. federalni ministar sporta — Kejt Elis, objavila da će Vlada izdvojiti 45,6 miliona dolara za finansiranje priprema za kandidaturu.[65] Rad se sastao sa Blaterom u Cirihu, u julu 2009, kako bi razgovarali o podršci Vlade Australije.[66]

 
Logo kandidature Australije za Svjetsko prvenstvo 2022.

Na kongresu FIFA 2008. koji je održan u Sidneju, Blater je izjavio da bi Australija trebala da se fokusira na organizaciju prvenstva 2022,[67] ali je Lovi odgovorio da Australija hoće da organizuje prvenstvo 2018.[68] Na dan 10. juna 2010. Australija je ipak povukla kandidaturu za prvenstvo 2018. i fokusirala se na prvenstvo 2022, nakon izjave predsjednika AFK-a da prvenstvo 2018. treba da se održi u Evropi.[69][70]

Najveći stadioni u Australiji koriste se i u drugim sportovima, čije se sezone takmičenja preklapaju sa datumom održavanja Svjetskog prvenstva. Australijska fudbalska liga (AFL) i Nacionalna ragbi liga (NRL), objavile su da će nemogućnost pristupa tim stadionima na osam nedelja ozbiljno poremetiti njihove sezone i uticati na održivost njihovih klubova.[71][72] Iz AFL-a su istakli da se neće odreći stadiona Etihad tokom čitavog potrebnog perioda.[73] Na dan 9. maja 2010. AFL, NRL i FFA su potpisali Memorandum o razumijevanju, koji garantuje da će AFL i NRL sezone moći da se nastave ako Australija dobije organizaciju, a u slučaju bilo kakvih poremećaja izazvanih održavanjem Svjetskog prvenstva, FIFA će nadoknaditi gubitke organizajima AFL i NRL.[74] Direktor AFL-a — Endru Demetriju, podržao je kandidaturu iako je prethodno nije podržavao.[75][76] Franc Bekenbauer je izjavio da izvršni komitet FIFA neće razmatrati pitanje frakcijskih sporova između FFA, NRL i AFL.[77] Iako je djelovalo da Australija ima veliku podršku, dobila je samo jedan glas, što je začudilo Bekenbauera.[78]

Ambasadori kandidature bili su Nikol Kidman i Hju Džekman, dok su među ostalim ambasadorima bili Mark Švarcer, Robi Fauler, Tim Kejhil i Mark Veber.[79]

Japan uredi

Japan je namjeravao da postane prva država iz Azije koja će biti domaćin Svjetskog prvenstva dvaput, ali stručnjaci su istakli da im ne ide u prilog što su već bili domaćini prvenstva 2002. zajedno sa Južnom Korejom.[80] Iako Japan nije imao stadion kapaciteta od 80.000 mjesta, planirali su da izgrade stadion kapaciteta od 100.000 mjesta, koji bi trebalo da bude središte Olimpijskih igara 2016, za koje se Tokio kandidovao.[81]

 
Logo kandidature Japana za Svjetsko prvenstvo 2022.

Japan se takođe obavezao da će, ako mu bude odobreno pravo da bude domaćin prvenstva 2022. razviti tehnologiju koja će mu omogućiti da obezbijedi međunarodni televizijski prenos događaja uživo u 3D, što bi omogućilo 400 stadiona u 208 zemalja da obezbijede 360 miliona ljudi sa 3D pokrivenošću utakmica u realnom vremenu projektovanih na ogromnim ekranima, snimljenih u 360 stepeni sa 200 HD kamera.[82] Takođe, istakli su da će emitovati utakmice u holografskom formatu ako tehnologija za to bude dostupna do tog vremena. Osim što bi gledaocima širom svijeta omogućilo da gledaju utakmice na ravnim ekranima koji projektuju 3D slike, holografska projekcija bi projektovala utakmice na stadionske terene, stvarajući veću iluziju da su igrači zapravo prisutni na tom terenu.[83] Mikrofoni ugrađeni ispod površine terena, snimali bi sve zvukove, kao što su udarci lopte, kako bi se dodao osjećaj realizma.[84][85]

Kandidatura za Olimpijske igre je bila neuspješna, Tokio je završio na trećem mjestu u glasanju koje je održano u oktobru 2009.[86] Potpredsjednik fudbalskog saveza Japana — Jundži Ogura, prethodno je izjavio da ako Tokio ne dobije organizaciju Igara, nisu velike šanse da Japan dobije organizaciju Svjetskog prvenstva ni 2018. ni 2022.[87] Na dan 4. maja 2010. Japan je objavio da je odustao od kandidature za prvenstvo 2018. kako bi se fokusirali na prvenstvo 2022, usred rastućih spekulacija da će prvenstvo 2018. biti održano u Evropi.[88]

Ambasadori kandidature bili su Ziko i Ivica Osim, dok su među ostalim ambasadorima bili Šunsuke Nakamura, Keisuke Honda i Dragan Stojković.[89]

Katar uredi

Katar je podnio kandidaturu samo za prvenstvo 2022. pokušavajući da postane prva arapska država, kao i prva država sa Srednjeg istoka koja će biti domaćin Svjetskog prvenstva.[90] Prethodne kandidaturu arapskih država su bile neuspješne: Maroko se kandidovao za prvenstva 1994, 1998, 2006. i 2010,[91] dok su se za prvenstvo 2010. takođe zajednički kandidovali Libija i Tunis, čija kandidatura je odbijena,[92] kao i Egipat koji nije dobio nijedan glas.[19] Šeik Mohamed bin Hamad bin Kalifa el Tani, sin bivšeg emira Katara, bio je predsjednik komisije za kandidaturu.[93] Katar je planirao da promoviše kandidaturu kao jedinstvo Arapa i nadali su se da će dobiti podršku cijelog arapskog svijeta, a takođe su kandidaturu koristili kao priliku da približe razlike između arapskog i zapadnog svijeta.[94] U novembru 2009. pokrenuli su reklamnu kampanju širom države.[95]

 
Logo kandidature Katara za Svjetsko prvenstvo 2022.

Najveći problem koji su stručnjaci naveli u kandidaturi Katara su visoke temperature ljeti.[96] Svjetsko prvenstvo je uvijek održavano na kraju sezone u Evropi, u junu i julu, a tokom tog perioda, prosječne dnevne temperature u Kataru su oko 40 °C, dok najniže dnevne temperature ne padaju ispod 30 °C.[97] Šeik El Tani je izjavio: „događaj mora biti organizovan u junu ili julu. Moraćemo da iskoristimo pomoć tehnologije da se suprotstavimo teškim vremenskim uslovima. Već smo pokrenuli proces. Stadion sa kontrolisanom temperaturom je odgovor na problem. Imamo i druge planove u rukavu.“[98] Planirano je da prvih pet predloženih stadiona koristi tehnologiju hlađenja koja može da smanji temperaturu na stadionu do 20 °C. Pored toga, planirano je da gornji nivoi stadiona budu rastavljeni nakon Svjetskog prvenstva i donirani zemljama sa manje razvijenom sportskom infrastrukturom.[96]

Sep Blater je podržao ideju da se Svjetsko prvenstvo održi na Srednjem istoku, izjavivši u aprilu 2010: „Arapski svijet zaslužuje Svjetsko prvenstvo. Imaju 22 zemlje i nisu imali priliku da organizuju turnir.“[99] Takođe je pohvalio Katar kao kandidata za domaćinstvo, izjavivši: „kada sam prvi put bio u Kataru, ovdje je bilo 400.000 ljudi, a sada je 1,6 miliona. U pogledu infrastrukture, kada ste bili u stanju da organizujete Azijske igre 2006, sa više od 30 takmičenja za muškarce i žene, onda to nije pitanje.“[100] Kandidatura Katara za domaćina prvenstva 2022. dobila je veliki podsticaj 28. jula 2010, kada je predjsednik AFK-a — Mohamed bin Hamam, podržao kandidaturu svoje zemlje. U govoru koji je održao u Singapuru, izjavio je: „imam jedan glas i iskreno govoreći, glasaću za Katar, ali ako Katar ne bude u trci, glasaću za drugu azijsku zemlju.“[101] Katar je već bio domaćin AFK kupa Azije 1988, Svjetskog prvenstva za igrače do 20 godina 1995. i AFK Azijskog kupa 2011.[102]

Ambasador kandidature bio je Zinedin Zidan, dok su među ostalim ambasadorima Gabrijel Batistuta, Pep Gvardiola i Sami el Džaber.[103]

Južna Koreja uredi

 
Logo kandidature Južne Koreje za Svjetsko prvenstvo 2022.

Južna Koreja je podnijela kandidaturu samo za prvenstvo 2022, sa namjerom da postanu prva azijska država koja je bila domaćin Svjetskog prvenstva dvaput, ali su stručnjaci istakli da im ne ide u prilog što su već bili domaćini prvenstva 2002. zajedno sa Japanom.[80] Hang Sunjo, bivši ministar inostranih poslova Južne Koreje, imenovan je za predsjednika komiteta za kandidaturu, u avgustu 2009.[104] U septembru 2009, sastao se sa predsjednikom FIFA — Sepom Blaterom, u Cirihu,[105] dok je u januaru 2010. predsjednik Južne Koreje — Li Mjangbak, posjetio sjedište FIFA u Cirihu, gdje se sastao sa Blaterom, kako bi istakao da kandidatura ima podršku države i da je Južna Koreja spremna da organizuje prvenstvo.[106] Hang Sunjo je istakao da se nada da će moći da uključi i Sjevernu Koreju u organizaciju i da se nekoliko utakmica odigra kod njih, u slučaju da Južna Koreja dobije domaćinstvo.[107][108]

Iako Južna Koreja nema stadion kapaciteta od 80,000 mjesta, planirano je da rekonstruišu jedan od postojećih stadiona kako bi zadovoljili kriterijume. U to vrijeme, tri stadiona su imala kapacitet od preko 60,000 mjesta: Olimpijski stadion, stadion za Svjetsko prvenstvo i stadion Tegu. Planirana je i izgradnja stadiona u Inčonu kapaciteta od 70,000 mjesta, u sklopu priprema za Azijske igre 2014. Ostali stadioni koju su ispunjavali uslove su već bili izgrađeni u sklopu priprema za Svjetsko prvenstvo 2002.[19] Izabrano je ukupno 12 gradova u kojima bi se igrale utakmice: Busan, Čonan, Tegu, Tedžon, Kojan, Kvangdžu, Inčon (2 stadiona), Džondžu, Sokvipo, Seul (2 stadiona), Suvon i Ulsan.[109]

Ambasador kandidature bio je Park Džisong.[110]

SAD uredi

 
Logo kandidature SAD za Svjetsko prvenstvo 2022.

Fudbalski savez Sjedinjenih Američkih Država prvi put je u februaru 2007. objavio da će se kandidovati za organizaciju prvenstva 2018.[111] Na dan 28. januara 2009, savez je objavio da će se kandidovati i za prvenstvo 2018. i za prvenstvo 2022.[112] Dejvid Douns, predsjednik televizijske mreže Univision Sports, bio je izvršni direktor kandidature.[113] Ostali članovi komiteta boli su predsjednik saveza — Sunil Gulati, glavni izvršni direktor saveza — Den Flajn, komesar MLS lige — Don Garber i Fil Marfi, bivši predsjednik nacionalnih finansija za Demokratski nacionalni komitet.[114] Potpredsjednik FIFA — Džek Varner, koji je takođe bio predsjednik KONKAKAF konfederacije, prvobitno je izjavio da će pokušati da dovede Svjetsko prvenstvo u KONKAKAF region,[115] ali je istakao da bi volio da SAD promijene svoj plan i da se kandiduju samo za prvenstvo 2022.[116]

U aprilu 2009, komitet za kandidaturu je odabrao 70 stadiona iz 50 gradova kao moguće stadione za prvenstvo, od kojih je njih 58 potvrdilo da su zainteresovani.[117][118] Nakon dva mjeseca, spisak stadiona je skraćen na 45 u 37 gradova,[119] a zatim je u avgustu 2009. skraćen na 32 stadiona u 27 gradova.[120] U januaru 2010. izabran je 21 stadion u 18 gradova u sklopu konačne kandidature; gradovi koji su odabrani su: Atlanta, Baltimor, Boston (Foksboro), Dalas, Denver, Hjuston, Indijanapolis, Kanzas Siti, Los Anđeles, Majami, Nešvil, Njujork, Filadelfija, Finiks, San Dijego, Sijetl, Tampa i Vašington.[121] Gradovi sa više od jednog stadiona su: Los Anđeles, Sijetl, Dalas i Vašington.[121] Odabrani stadioni su bili prosječnog kapaciteta od 77,000 mjesta, jer nijedan nije imao kapacitet manji od 65,000 mjesta, dok je njih sedam imalo kapacitet od najmanje 80,000 mjesta.[121]

U julu 2010. Predsjednik SAD — Barak Obama, sastao se u Bijeloj kući sa Sepom Blaterom, kako bi dobio podršku za organizaciju prvenstva, a Blater je izjavio da SAD imaju dobre šanse da dobiju domaćinstvo.[122] U oktobru, SAD su povukle kandidaturu za prvenstvo 2018. kako bi se fokusirali na prvenstvo 2022.[123]

Ambasador kandidature bio je Bil Klinton, dok su među ostalim ambasadorima bili Bred Pit, Mia Ham, Arnold Švarceneger i Henri Kisindžer.[124]

Otkazane kandidature uredi

Dvije države su morale da otkažu svoje kandidature za prvenstva 2018. i 2022, prije nego što su počele individualne inspekcije i procjene. Meksiko je odustao od kandidature za oba prvenstva iz finansijskih razloga, dok je Indonezija bila podnijela kandidaturu samo za prvenstvo 2022. ali je FIFA odbila.

Indonezija uredi

 
Logo kandidature Indonezije za Svjetsko prvenstvo 2022.

U januaru 2009, fudbalski savez Indonezije je potvrdio da namjeravaju da se kandiduju za prvenstvo 2022, uz podršku Vlade.[125][126] U februaru 2009. započeli su kampanju „Zeleno Svjetsko prvenstvo Indonezija 2022“.[127] Kampanja je uključivala plan od 1 milijarde dolara za poboljšanje infrastrukture pored stadiona, kako bi zadovoljili kriterijume FIFA, dok je novac za izgradnju stadiona trebalo da stigne od regionalnih vlada.[128] Indonezija je postala prva azijska država koja je nastupila na Svjetskom prvenstvu, kada se plasirala na prvenstvo 1938 u Francuskoj, pod kolonijalnim imenom Holandska Indija.[129] Indonezija je takođe organizovala Azijski kup 2007. zajedno sa Malezijom, Tajlandom i Vijetnamom.[130]

Na promociji kampanje, predsjednik saveza — Nurdin Halid, rekao je da smatra da Indonezija ima dobre šanse da dobije organizaciju prvenstva, bez obzira na lošu infrastrukturu, zajedno sa lošim kvalitetom nacionalnog tima u poređenju sa drugim kandidatima. On je rekao da je Indonezija predložila „Zeleno Svjetsko prvenstvo 2022“, nadajući se da će iskoristiti trenutni pokret zelenila i globalnog zagrijavanja širom svijeta, izjavivši: „naša stopa krčenja šuma je mnogo doprinjela zagađenju svijeta. Domaćinstvom Svjetskog prvenstva želimo da izgradimo infrastrukturu i objekte koji su ekološki prihvatljivi tako da možemo dati više planeti.“[127]

Kandidatura je pokrenuta u trenutku kada su indonežanski fudbalski navijači vršili veliki pritisak da Halid podnese ostavku na mjesto predsjednika fudbalskog saveza. Nije bilo zvanične podrške vlade Indonezije do 9. februara 2010. godine, što je krajnji rok za državnu vladu da podnese pismo podrške za kandidaturu.[131] Generalni sekretar saveza — Nugraha Beso, nije porekao da Indonezija može da bude diskvalifikovana iz procesa zbog toga što Vlada ne podržava kandidaturu.[132] Na dan 19. marta 2010. FIFA je odbacila kandidaturu Indonezije za Svjetsko prvenstvo 2022. jer je Vlada izjavila da se oni brinu za narod zemlje i zbog toga nisu mogli da podrže kandidaturu kao što je FIFA tražila.[9] Nakon odbijanja, fudbalski savez Indonezije je pružio podršku Australiji za organizaciju prvenstva.[133]

Meksiko uredi

Predsjednik fudbalskog saveza Meksika — Alberto de la Tore, objavio je 2005. da namjeravaju da se kandiduju za organizaciju prvenstva 2018. ali nisu mogli zbog politike rotiranja kontinenata. Prema politici rotacije, za Svjetsko prvenstvo 2014. mogle su da se kandiduju samo države iz Južne Amerike, a nakon što je Kolumbija povukla kandidaturu, Brazil je ostao jedini kandidat, što je situacija koju je FIFA željela da izbjegne u narednim procesima.[134] Politika rotiranja je ukinuta 2007, nakon čega je Meksiko podnio kandidaturu, ali je povukao iz finansijskih razloga.[135]

Izbor uredi

Osobe sa pravom glasa uredi

Predsjednik FIFA
  •   Sep Blater (suspendovan 2015. na osam godina od strane Etičkog komiteta FIFA, usred sveobuhvatne istrage o korupciji koju su vodile SAD u slučaju korupcije u FIFA iz 2015)
Viši potpredsjednik
  •   Hulio Grondona (umro 30. jula 2014. godine; podignuta je optužnica 6. aprila 2020. od strane američkog Ministarstva pravde)
Potpredsjednici
Članovi
Ukinuto pravo glasa

Krugovi glasanja uredi

Za više informacija pogledajte: Domaćini svetskog prvenstva u fudbalu
 
Zvaničnici Rusije slave nakon što su dobili organizaciju Svjetskog prvenstva 2018. Andrej Aršavin drži karticu za izbor.

Na dan 2. decembra 2010. predsjednik FIFA — Sep Blater, objavio je pobjednike kandidatura za prvenstva u sjedištu FIFA u Cirihu. Rusija je izabrana za domaćina prvenstva 2018. dok je Katar izabran za domaćina prvenstva 2022.[137] Rusija je tako postala prva država iz istočne Evrope koja je dobila organizaciju Svjetskog prvenstva, dok je Katar postao prva država sa Srednjeg istoka koja je dobila organizaciju prvenstva.[138][139] Blater je napomenuo da je komitet odlučio da „ode u nove zemlje“ i da odražava želju da se „razvije fudbal“ dovođenjem u više zemalja.[140]

U svakom krugu bila je potrebna većina od dvanaest glasova. Ako nijedna kandidatura nije dobila 12 glasova u krugu, ona sa najmanje glasova u tom krugu je eliminisana, a prema tome, svaka preostala kandidatura ne bi trebalo da dobije manje glasova u narednim krugovima nego u prethodnim. Više kandidatura dobilo je manje glasova u drugom krugu glasanja u poređenju sa prvim krugom (Holandija/Belgija, Katar i Japan). najmanje dva člana sa pravom glasa u svakom od glasanja za prvenstva 2018. i 2022. promijenili su svoje glasove između krugova glasanja uprkos tome što opcija za koju su glasali prvi put nije eliminisana u prvom krugu glasanja.[141]

Optužbe za kupovinu glasova uredi

Vidi još: Kontroverze u vezi sa Svjetskim prvenstvom u fudbalu 2022.
 
Sep Blater, bivši predsjednik FIFA, suspendovan na osam godina i smijenjen sa funkcije predsjednika zbog korupcije.

Ubrzo nakon glasanja u decembru 2010, ESPN je objavio navode koji povezuju izbor Katara sa projektom Football Dreams, programom za razvoj mladih koji je kanalisao novac od katarske vlade u fudbalske programe u 15 država podsaharske Afrike, Latinske Amerike i jugoistočne Azije, od kojih je šest država imalo predstavnike u izvršnom komitetu FIFA.[142] U februaru 2011. Blater je priznao da su španski i katarski timovi pokušali da razmijene glasove, izjavivši: „Da budem iskren, bilo je gomila glasova između Španije i Katara. Ali to je bila glupost. Bilo je tu, ali nije išlo, ni za jednu ni za drugu stranu.“[143]

U maju 2011, bivši direktor kandidature Engleske 2018. lord Dejvid Treisman, rekao je izabranom komitetu Donjeg doma da su mu četiri člana FIFA komiteta prišla tražeći razne stvari u zamjenu za glasove. Među optuženima su bili potpredsjednik FIFA Džek Vorner, koji je tražio 2,5 miliona funti za projekte, kao i Nikolas Leoz, koji je navodno tražio da bude proglašen vitezom.[144] Časopis The Sunday Times je takođe tog mjeseca izvijestio da su Isa Hajatu i Žak Anuma dobili 1,5 miliona dolara u zamjenu za svoje glasove u korist Katara.[145] Na dan 30. maja 2011, predsjednik FIFA — Sep Blater odbacio je dokaze na konferenciji za novinare, dok je Džeku Vorneru, koji je tog dana suspendovan zbog odvojenog kršenja etike do završetka istrage, procurio imejl od generalnog sekretara FIFA — Žeroma Valkea, koji sugeriše da je Katar „kupio“ prava za domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2022. Valke je naknadno izdao saopštenje u kojem je negirao da je sugerisao da je to bio mito, rekavši umjesto toga da je zemlja „koristila svoj finansijski mišić da lobira za podršku“.[146] Zvaničnici Katara su negirali bilo kakvu neprikladnost.[147] Teo Cvanciger, predsjednik fudbalskog saveza Njemačke, takođe je pozvao FIFA da preispita dodjelu prvenstva Kataru.[148]

 
Mišel Platini, bivši predsjednik UEFA, suspendovan doživotno iz fudbala zbog korupcije.

U julu 2012. FIFA je imenovala bivšeg američkog tužioca Majkla Džeja Garsiju da istraži navode o kupovini glasova u procesu izbora domaćina za Svjetska prvenstva. On je podnio izvještaj u septembru 2014, koji je FIFA tada odbila da objavi u cjelosti. Umjesto toga, FIFA je objavila rezime koji je Garsija opisao kao „materijalno nepotpun“, što je dovelo do toga da podnese ostavku u znak protesta. FIFA je na kraju objavila izvještaj 2017. godine, nakon što je njemački časopis Bild napisao da će objaviti kopiju koja je procurila. U izvještaju je detaljno opisano desetine navoda, ali on nije pružio čvrste dokaze za kupovinu glasova.[149] U maju 2015. godine, dok su se članovi okupili u Cirihu na 65. Kongresu FIFA, američki federalni tužioci ponovo su otvorili slučajeve korupcije koji su doveli do hapšenja sedmorice. Optuženo je više od 40 osoba, uključujući članove komiteta za izbor domaćina prvenstava 2018. i 2022. Luisa Bedoju, Čaka Blejzera, Nikolasa Leoza, Rafaela Salgvera, Rikarda Tešeiru i Džeka Vornera.[150] Nastali slučajevi su doveli do toga da FIFA suspenduje mnoge članove, uključujući Isu Hajatua, i smijeni Sepa Blatera sa funkcije predsjednika.[151]

U aprilu 2020. Ministarstvo pravde Sjedinjenih Američkih Država pokrenulo je nove optužnice protiv članova komiteta Nikolasa Leoza, Rikarda Tešeire, Hulija Grondone i Džeka Vornera. Optužnice su precizirale kako su lažne korporacije i lažni konsultantski ugovori korišćeni za plaćanje biračima između 1-5 miliona dolara za njihovu podršku. Drugi birači koji su se prethodno izjasnili krivim za primanje mita, uključujući Rafaela Salgvera iz Gvatemale, pomogli su u optužnicama, što zajedno sa prethodnim slučajevima znači da je više od polovine birača optuženo za prekršaje u vezi sa njihovim glasovima.[152] Leoz je umro 2019. u Paragvaju, dok je bio u kućnom pritvoru i borio se protiv izručenja Sjedinjenim Državama, dok je Tešeira ostao u Brazilu, koji nema potpisan ugovor o izručenju sa Sjedinjenim Državama.[153] Švajcarski tužioci su takođe optužili Franca Bekenbauera za pronevjeru i pranje novca u vezi sa glasanjem za izbor domaćina Svjetskog prvenstva 2006. godine,[154] dok je Anhel Marija Vilar uhapšen u julu 2017. zbog pronevjere, nakon što je prethodno kažnjen zbog odbijanja da sarađuje sa istragama o kupovini glasova u izboru domaćina 2018. i 2022.[155]

Reakcije uredi

 
Katarci slave u Dohi nakon dobijanja organizacije Svjetskog prvenstva 2022.

Kao reakcija na objavu pobjednika, došlo je do slavlja na ulicama Rusije i Katara.[156][157][158] Katarska berza odgovorila je povećanim učešćem u trgovanju nakon objave.[159]

Predsjednik Irana — Mahmud Ahmadinedžad, poručio je šeiku Katara da je domaćinstvo prvenstva „veliki atletski događaj koji može da promoviše fudbal u oblasti Persijskog zaliva i Bliskog istoka“.[160] On je takođe rekao da je Iran spreman da pomogne Kataru u organizaciji događaja i da se nada da bi njegovi susjedi „mogli da ostvare razuman dio učešća na prvenstvu.“[160] Šeik Hamad bin Kalifa el Tani je izjavio da je neophodna saradnja između zemalja u regionu kako bi se iskoristila sportska prilika koja se ukazala. Takođe je dodao da će inicijativa Katara motivisati njihove susjede da „promovišu i razvijaju svoj fudbal“.[161]

Rodžer Burden, koji je bio vršilac dužnosti predjsednika fudbalskog saveza Engleske, povukao je svoju prijavu za stalno mjesto nekoliko dana nakon glasanja, izjavivši da ne može da vjeruje članovima FIFA zbog njihovih postupaka.[162] Izvršni direktor Engleske kandidature — Endi Enson, izjavio je: „Mislim da se to mora promijeniti jer zašto bi inače Australija, Sjedinjene Države, Holandija, Belgija, Engleska ikada ponovo podnosile kandidaturu?“[163]

Mediji u zemljama gubitnicima su takođe imale oštru reakciju; većina britanskih časopisa je tvrdila da je Svjetsko prvenstvo „prodato” Rusiji, a španski El Mundo, holandski Algemeen Dagblad i japanski Nikkei su komentarisali finansijsku moć Rusije i katarske robne i energetske rezerve.[164] Američki časopisi, Seattle Times i The Wall Street Journal naveli su dosluh i korupciju u izboru. Danski ministar kulture — Džoi Morgensen, izjavio je 2021. nakon virtuelnog sastanka sa ministrima kulture iz ostalih nordijskih država, da je bilo pogrešno dodijeliti domaćinstvo Kataru, nagovještavajući korupciju u FIFA, a dodao je da njegovo mišljenje dijele i predstavnici ostalih nordijskih država.[165] Novinska agencija Associated Press objavila je u februaru 2022. da je Katar platio više od 10 miliona dolara kompaniji u kojoj su radili bivši operativci CIA u pokušaju da ućutka kritike Cvancigera, predsjednika fudbalskog saveza Njemačke i bivšeg člana komiteta FIFA, na račun toga što je bogata arapska država domaćin Svjetskog prvenstva 2022. Cvanciger je bio meta višegodišnje tajne operacije, kodnog naziva „Projekat Riverbed“, čiji je cilj bio da neutrališe efektivnost Cvancigerovih kritika.[166] Bivši službenik CIA — Kevin Čalker, izjavio je da Cvanciger nije bio meta projekta, već da je to bio samo „projekat praćenja medija sa stažistima i nadgledan od strane jednog stalno zaposlenog, koji je bio odgovoran za čitanje i sumiranje novinskih članaka“.[166]

Reference uredi

  1. ^ „Fifa abandons World Cup rotation”. BBC News. 29. 10. 2007. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  2. ^ „DFL Call 2008/2009” (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 21. 2. 2008. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  3. ^ „New rotation proposal”. BBC Sport. 25. 9. 2007. Arhivirano iz originala 11. 10. 2007. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  4. ^ Hall, Matthew (18. 9. 2005). „Australia can host World Cup”. The Sydney Morning Herald. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  5. ^ „U.S. pulls out of 2018 World Cup bid”. cnn.com. CNN. 15. 10. 2010. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  6. ^ a b Macdonald, Ewan. „World Cup Bidding Process Explained: How The 2018 & 2022 World Cup Hosts Are Chosen”. goal.com. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  7. ^ „Russia, Qatar win race to host World Cups as FIFA spreads its vision”. CNN. 2. 12. 2010. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  8. ^ „FIFA receives bidding documents for 2018 and 2022 FIFA World Cups” (Saopštenje). FIFA.com. 14. 5. 2010. Arhivirano iz originala 29. 7. 2010. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  9. ^ a b „Indonesia's bid to host the 2022 World Cup bid ends”. bbc.co.uk. BBC Sport. 19. 3. 2010. Arhivirano iz originala 20. 3. 2010. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  10. ^ Dunbar, Graham (3. 12. 2009). „Bid teams focus on 2018, 2022 WCup hosting prize”. USA Today. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  11. ^ „Rotation ends in 2018”. FIFA.com. Fédération Internationale de Football Association. Arhivirano iz originala 1. 11. 2007. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  12. ^ „Egypt deny bid for 2022 World Cup”. BBC News. 3. 2. 2009. Arhivirano iz originala 6. 2. 2009. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  13. ^ „Benelux trio to apply to host 2018 World Cup”. ESPN. 16. 10. 2006. Arhivirano iz originala 1. 10. 2012. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  14. ^ „Benelux countries launch 2018 World Cup bid”. ESPN. 27. 6. 2007. Arhivirano iz originala 19. 10. 2012. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  15. ^ „Benelux countries want World Cup”. BBC News. London. 14. 11. 2007. Arhivirano iz originala 16. 11. 2007. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  16. ^ „Associations of Belgium and the Netherlands officially announce interest in submitting joint bid”. 14. 11. 2007. Arhivirano iz originala 15. 11. 2007. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  17. ^ „Ons dossier maakte indruk bij Platini”. sporza.be (na jeziku: holandski). 19. 3. 2008. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  18. ^ „Twelve nations bid for World Cup”. BBC News. London. 3. 2. 2009. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  19. ^ a b v Vesty, Marc (17. 3. 2009). „The race to host World Cup 2018 and 2022”. bbc.co.uk. London: BBC Sport. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  20. ^ „België krijgt zeven speelsteden op het WK 2018”. Sporza.be (na jeziku: holandski). Eindhoven. Belga. 9. 11. 2009. Arhivirano iz originala 11. 11. 2009. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  21. ^ „World Cup 2018”. septembar 2010. Arhivirano iz originala 14. 8. 2018. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  22. ^ Davidović, Stefan (11. 6. 2021). „Belgija i Holandija 2000: Idealnih 11 nezaboravnog turnira”. sportklub.rs. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  23. ^ „Bid Profile: Netherlands/Belgium 2018”. goal.com. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  24. ^ Bennett, Rosemary (31. 10. 2007). „FA confirms 2018 World Cup Bid”. The Times. London. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  25. ^ „England plans its 2018 World Cup bid”. Yahoo!. Associated Press. 24. 4. 2008. Arhivirano iz originala 12. 9. 2019. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  26. ^ „England submit 2018 World Cup bid”. BBC Sport. London. 27. 1. 2009. Arhivirano iz originala 19. 1. 2009. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  27. ^ „Caborn to spearhead World Cup bid”. BBC Sport. London. 28. 6. 2007. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  28. ^ „Board confirmed for 2018”. The Football Association. 24. 10. 2008. Arhivirano iz originala 15. 10. 2008. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  29. ^ Pearce, Edward (16. 5. 2010). „Geoff Thompson Replaces Lord Triesman As England 2018 Bid Chief”. goal.com. Arhivirano iz originala 22. 5. 2010. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  30. ^ „Government launches work on 2018 bid”. HM Treasury (press release). 18. 11. 2005. Arhivirano iz originala 5. 10. 2007. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  31. ^ „World Cup bid latest”. Football Association. 15. 11. 2005. Arhivirano iz originala 20. 7. 2008. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  32. ^ Whittle, Mark (21. 3. 2006). „Heroes of '66 reunited”. Football Association. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  33. ^ „The World Cup and Economics 2006” (PDF). Goldman Sachs research report. 3. 5. 2006. Arhivirano iz originala (PDF) 29. 10. 2007. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  34. ^ Kirkup, James (13. 2. 2007). „Chancellor's World Cup fever fails to grip the Scots”. The Scotsman. Edinburgh, UK. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  35. ^ „Milton Keynes part of England's 2018 World Cup bid”. BBC Sport. 6. 12. 2009. Arhivirano iz originala 17. 12. 2009. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  36. ^ „FIFA gives England hope”. BBC News. London. 23. 5. 2004. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  37. ^ „Beckenbauer will back England bid”. BBC Sport. London. 28. 1. 2007. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  38. ^ „England gets Beckenbauer backing”. BBC Sport. 29. 7. 2007. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  39. ^ „Blatter Welcomes England Cup Bid”. BBC Sport. 2. 9. 2005. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  40. ^ Scott, Matt (23. 10. 2007). „Prime minister to back 2018 World Cup bid in talks with Sepp Blatter”. The Guardian. London. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  41. ^ „England Protest Russia”. eurosport.com. 27. 10. 2010. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  42. ^ „Bid Profile: England 2018”. goal.com. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  43. ^ Bond, David (27. 11. 2007). „Portugal and Spain to Launch Rival 2018 Bid”. The Daily Telegraph. London, UK. Arhivirano iz originala 26. 2. 2008. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  44. ^ „Iberian threat to England's 2018 World Cup bid”. ESPN. 27. 11. 2007. Arhivirano iz originala 1. 12. 2007. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  45. ^ Brotons, Pablo (18. 2. 2008). „España y Portugal se unen para pedir el Mundial de 2018”. Marca (na jeziku: španski). Madrid. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  46. ^ „Villar confirma contactos con Lissavetzky para organizar el Mundial 2018”. El País (na jeziku: španski). Madrid. 16. 7. 2008. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  47. ^ „Spain-Portugal Confirm 2018 World Cup Bid”. Goal. 23. 12. 2010. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  48. ^ „Spain eyes joint 2018 World Cup bid with Portugal”. International Herald Tribune. Paris. 23. 12. 2008. Arhivirano iz originala 4. 2. 2009. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  49. ^ „La RFEF concreta su candidatura conjunta al Mundial 2018”. Marca (na jeziku: španski). Madrid. 23. 12. 2008. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  50. ^ „Candidatura ibérica ao Mundial 2018 prevê abertura em Lisboa e final em Madrid”. Público (na jeziku: portugalski). Lisbon. 20. 12. 2008. Arhivirano iz originala 5. 2. 2009. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  51. ^ Mitrović, Danilo (13. 6. 2018). „Španija 1982: Tipično italijanski”. eurosport.com. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  52. ^ Stojiljković, Milan (30. 6. 2021). „EURO vremeplov 30. jun: CR7 i Maniš za prvo finale Portugala”. sportklub.rs. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  53. ^ „Bid Profile: Spain/Portugal 2018”. goal.com. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  54. ^ „Russia enters race to host 2018”. BBC Sport. 20. 1. 2009. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  55. ^ „Putin orders sports minister to prepare bid for 2018 World Cup”. RIA Novosti. Moscow. 5. 5. 2009. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  56. ^ „Bid committee”. Russia 2018–2022 Bid. oktobar 2009. Arhivirano iz originala 12. 10. 2009. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  57. ^ „V Cюrihe zaяvku Rossii na provedenie ČM-2018 podderžit delegaciя iz 30 čelovek”. ITAR-TASS. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  58. ^ „Šuvalov: Rossiя gotova k ČM-2018 po futbolu”. actualcomment.ru/ (na jeziku: ruski). Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  59. ^ „Host cities”. Russia 2018–2022 Bid. oktobar 2009. Arhivirano iz originala 23. 10. 2009. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  60. ^ „Russia ready to spend $10 bln on World Cup 2018 preparations”. april 2009. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  61. ^ „Bid Profile: Russia 2018”. goal.com. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  62. ^ „Socceroos' stars coming home for two matches”. The Sydney Morning Herald. AAP. 21. 9. 2007. Arhivirano iz originala 9. 12. 2007. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  63. ^ Smithies, Tom (23. 2. 2008). „Lowy's vision for soccer”. The Daily Telegraph. Sydney. Arhivirano iz originala 5. 2. 2009. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  64. ^ Gilmore, Heath; Proszenko, Adrian (28. 2. 2008). „PM makes the perfect pitch for World Cup”. The Sydney Morning Herald. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  65. ^ „$45m for 2018 World Cup bid”. Sydney. AAP. 10. 12. 2008. Arhivirano iz originala 6. 2. 2009. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  66. ^ „PM scores for Australia!”. australia2018-2022.com. 9. 7. 2009. Arhivirano iz originala 20. 7. 2009. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  67. ^ „Joint decision on 2018 and 2022 FIFA World Cups”. FIFA. 30. 5. 2008. Arhivirano iz originala 31. 5. 2008. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  68. ^ „FFA to press on with 2018 Cup bid: Lowy”. ABC News. AFP. 21. 6. 2008. Arhivirano iz originala 23. 6. 2008. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  69. ^ „World Cup 2010: Australia pull out of World Cup 2018 bidding”. The Daily Telegraph. London. 10. 6. 2010. Arhivirano iz originala 13. 6. 2010. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  70. ^ „World Cup 2018 should be in Europe, says Asian Football Confederation”. The Guardian. London. 10. 6. 2010. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  71. ^ „AFL concerns over world cup run deep”. ABC. Arhivirano iz originala 30. 4. 2011. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  72. ^ „Soccer's plan to displace NRL”. The Daily Telegraph. Sydney. Arhivirano iz originala 1. 5. 2011. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  73. ^ „Cup bid needs to share the vision”. The Sydney Morning Herald. 13. 12. 2009. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  74. ^ Walter, Brad (10. 5. 2010). „Rival codes finally shake hands on deal to play through World Cup”. The Sydney Morning Herald. Arhivirano iz originala 12. 5. 2010. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  75. ^ Heenan, Tom (3. 3. 2014). „Not every AFL point was a goal”. The Age. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  76. ^ Demetriou, Andrew (26. 11. 2010). „World Cup soccer 2022 debate”. Herald Sun. Australia. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  77. ^ Davutovic, David (28. 11. 2010). „Argy-bargy no threat to World Cup bid”. Herald Sun. Australia. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  78. ^ „Beckenbauer astonished by Australia snub”. abc.net.au. 4. 12. 2010. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  79. ^ „Bid Profile: Australia 2022”. goal.com. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  80. ^ a b „The race to host World Cup 2018 and 2022”. bbc.co.uk. London: BBC Sport. 17. 3. 2009. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  81. ^ „Tokyo takes Chicago tack”. Chicago Tribune. Arhivirano iz originala 10. 12. 2007. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  82. ^ „In 2022 World Cup Bid, Japan Offers to Broadcast Live, Full-Scale 3-D Holographic Games on Fields Worldwide”. popsci.com. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  83. ^ „Japan News: Japan Promises Global 3-D Hologram Telecasts in 2022 World-Cup Bid”. fifaworldcup.sporati.com. Arhivirano iz originala 29. 06. 2022. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  84. ^ „Japan News: Japan Promises Global 3-D Hologram Telecasts in 2022 World-Cup Bid”. fifaworldcup.sporati.com. Arhivirano iz originala 29. 06. 2022. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  85. ^ „Japan proposes holographic 3D broadcasts for 2022 World Cup”. engadget.com. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  86. ^ Lyon, Sam. „Olympic decision as it happened”. bbc.co.uk. BBC Sport. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  87. ^ Himmer, Alastair (22. 1. 2009). „Japan World Cup bid rests on 2016 Olympic vote”. Reuters. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  88. ^ „Japan drops bid to host 2018 World Cup to aim for 2022”. BBC Sport. London. 3. 5. 2010. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  89. ^ „Bid Profile: Japan 2022”. goal.com. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  90. ^ „One year to go, Qatar 2022: first FIFA World Cup™ in Middle East and Arab World”. fifa.com. 20. 11. 2021. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  91. ^ Morgan, Ewan (2. 4. 2019). „Why Does Morocco Keep Bidding, And Failing To Host The World Cup?”. thesefootballtimes.co. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  92. ^ „FIFA Accused of Asking for Bribe to Support Egypt’s Bid for 2010 World Cup”. moroccoworldnews.com. 21. 4. 2015. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  93. ^ „Qatar 2022 announces Bid Committee leadership”. Dubai Chronicle. 25. 3. 2009. Arhivirano iz originala 2. 6. 2009. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  94. ^ „Qatar launch "unity" bid to stage 2022 World Cup finals”. ESPN. 17. 5. 2009. Arhivirano iz originala 27. 4. 2011. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  95. ^ „Qatar 2022 FIFA World Cup Bid TV Commercial”. YouTube. 15. 11. 2009. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  96. ^ a b Heathcote, Neil (4. 5. 2010). „Qatar pitches cool World Cup bid”. BBC World News. Arhivirano iz originala 7. 5. 2010. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  97. ^ „Monthly Averages for Doha, Qatar”. The Weather Channel. Arhivirano iz originala 29. 12. 2008. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  98. ^ Tripathi, Raajiv; Nag, Arindam (25. 3. 2009). „Qatar will be great host for WC 2022”. Qatar Tribune. Doha. Arhivirano iz originala 29. 3. 2009. g. 
  99. ^ Davies Krish (9. 4. 2019). „Qatar Worldcup 2022 Stadiums”. OnlineQatar. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  100. ^ „Blatter reaches out to Arabia”. Al Jazeera. 25. 4. 2010. Arhivirano iz originala 29. 4. 2010. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  101. ^ „Bin Hammam talks up Qatar's 2022 bid”. Sports Features Communications. 28. 7. 2010. Arhivirano iz originala 9. 12. 2010. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  102. ^ „Football in Qatar”. qatarbid2027.qa. Arhivirano iz originala 29. 06. 2022. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  103. ^ „Bid Profile: Qatar 2022”. goal.com. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  104. ^ „Han Sung-Joo Appointed as the Chairman of the Bidding Committee”. Korea Football Association. 20. 8. 2009. Arhivirano iz originala 27. 4. 2011. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  105. ^ „인터뷰) 한승주 위원장 "국제 축구계, 2022 월드컵 유치 의사 환영”. Yahoo! News Korea (na jeziku: korejski). 26. 9. 2009. Arhivirano iz originala 12. 6. 2018. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  106. ^ Jeong-ju, Na (28. 1. 2010). „Korea Expected to Vie With 3 Nations for 2022 World Cup”. koreatimes.co.kr. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  107. ^ „Jong Tae-se is North Korea's answer to Wayne Rooney”. Guardian. 30. 5. 2010. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  108. ^ Duerden, John (14. 4. 2010). „Korea itching to host 2022 World Cup”. The Korea Herald. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  109. ^ „Korea 2022 Reveals Host Cities” (Saopštenje). World Football Insider. 4. 3. 2010. Arhivirano iz originala 6. 3. 2010. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  110. ^ „Bid Profile: South Korea 2022”. goal.com. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  111. ^ Goff, Steven (20. 2. 2007). „U.S. to Seek World Cup”. The Washington Post. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  112. ^ „U.S. to bid for 2018 and 2022 World Cups”. ESPNsoccernet]]. Chicago. Associated Press. 29. 1. 2009. Arhivirano iz originala 31. 1. 2009. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  113. ^ „David Downs”. acceleratesportsbusiness.com. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  114. ^ Goff, Steve (2. 2. 2009). „USA in '18 (or '22)”. The Washington Post. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  115. ^ „Caborn hits back at Warner attack”. BBC Sport. 10. 8. 2007. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  116. ^ „Warner wants U.S. to bid for 2022 World Cup”. Fox Sports. Arhivirano iz originala 6. 6. 2008. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  117. ^ „2018 OR 2022 FIFA World Cup Bid Committee Contacts 70 US Venues”. USA Soccer. 8. 4. 2009. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  118. ^ „FIFA World Cup 2018: Guide to the 12 host stadiums” (Saopštenje). Sportskeeda. 20. 1. 2018. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  119. ^ „USA Bid Committee Issues Requests For Proposals to 37 Potential FIFA World Cup Host Cities For 2018 or 2022” (Saopštenje). United States Soccer Federation. 16. 6. 2009. Arhivirano iz originala 19. 6. 2009. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  120. ^ „USA Bid Committee Announces List of 27 Cities Still in Contention For Inclusion in U.S. Bid to Host FIFA World Cup in 2018 or 2022” (Saopštenje). United States Soccer Federation. 20. 8. 2009. Arhivirano iz originala 26. 9. 2009. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  121. ^ a b v „Bid Committee announces official bid cities” (Saopštenje). The USA Bid Committee. 12. 1. 2010. Arhivirano iz originala 23. 1. 2010. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  122. ^ „Barack Obama Replies To Sepp Blatter's 2010 World Cup Invite”. goal.com. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  123. ^ „US withdraw bid to host 2018 World Cup”. bbc.co.uk (Saopštenje). BBC Sport. 15. 10. 2010. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  124. ^ „Bid Profile: USA 2022”. goal.com. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  125. ^ „Exclusive: Indonesia – Hosting World Cup Is Not Impossible”. Goal.com. 30. 1. 2009. Arhivirano iz originala 12. 2. 2009. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  126. ^ „Full Support from government for WC bid”. detik.com. 29. 1. 2009. Arhivirano iz originala 3. 2. 2009. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  127. ^ a b Hotland, Tony (11. 2. 2009). „Indonesia upbeat to host 'green' World Cup”. The Jakarta Post. Arhivirano iz originala 24. 4. 2013. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  128. ^ „10,000 million rupiahs for stadia constructions”. vivanews.com. 9. 2. 2009. Arhivirano iz originala 18. 9. 2009. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  129. ^ „Indonesia joins race to host 2018, 2022 World Cup”. The Jakarta Post. Associated Press. 28. 1. 2009. Arhivirano iz originala 18. 8. 2009. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  130. ^ Sáu, Thứ (6. 8. 2004). „Việt Nam và ba nước ASEAN làm đồng chủ nhà Asian Cup 2007”. nhandan.vn (na jeziku: vijetnamski). Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  131. ^ „Indonesia's bid for 2022 World Cup in question”. Sports Illustrated. 9. 2. 2010. Pristupljeno 28. 6. 2022. [mrtva veza]
  132. ^ „Indonesia Dicoret, Selamat Tinggal Piala Dunia”. Kompas.com (na jeziku: indonežanski). 10. 3. 2010. Arhivirano iz originala 25. 3. 2010. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  133. ^ „Indonesia backs Australia's 2022 FIFA World Cup Bid”. Australia 2022 FIFA World Cup bid. 12. 6. 2010. Arhivirano iz originala 14. 6. 2010. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  134. ^ „FIFA end World Cup rotation policy”. cnn.com. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  135. ^ „Mexico withdraws bid to host 2018 and 2022 World Cups”. theguardian.com. 29. 9. 2009. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  136. ^ a b Fylan, Kevin (1. 12. 2010). „Q+A - Voting for the 2018 and 2022 World Cup hosts”. Reuters. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  137. ^ „Russia and Qatar awarded 2018 and 2022 FIFA World Cups”. FIFA.com. 2. 12. 2010. Arhivirano iz originala 5. 12. 2010. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  138. ^ Gibson, Owen (2. 12. 2010). „England beaten as Russia win 2018 World Cup bid”. The Guardian. London. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  139. ^ Jackson, Jamie (2. 12. 2010). „Qatar win 2022 World Cup bid”. The Guardian. London. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  140. ^ Longman, Jeré (2. 12. 2010). „Russia and Qatar Win World Cup Bids”. New York Times. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  141. ^ „Russia and Qatar to host 2018 and 2022 FIFA World Cups, respectively”. FIFA. 2. 12. 2010. Arhivirano iz originala 3. 12. 2010. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  142. ^ Latham, Brent (21. 12. 2010). „Behind Qatar's football success”. ESPN. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  143. ^ „Sepp Blatter hints at 2022 summer World Cup in Qatar”. BBC Sport. 7. 2. 2011. Arhivirano iz originala 8. 2. 2011. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  144. ^ „Triesman accuses four FIFA members”. ESPN Soccernet. 10. 5. 2011. Arhivirano iz originala 24. 10. 2012. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  145. ^ „FIFA demands evidence of corruption”. ESPN Soccernet. 11. 5. 2011. Arhivirano iz originala 16. 2. 2015. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  146. ^ Peters, Jerrad (30. 9. 2013). „How Qatar Won the Right to Host the 2022 FIFA World Cup”. bleacherreport.com. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  147. ^ Doherty, Regan E. (30. 5. 2011). „Qataris brush off allegations of buying World Cup rights”. Reuters. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  148. ^ „German Federation asks Fifa for inquiry into Qatar 2022”. bbc.co.uk. BBC Sport. 1. 6. 2011. Arhivirano iz originala 1. 6. 2011. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  149. ^ Keh, Andrew (27. 6. 2017). „In Long-Secret FIFA Report, More Details but No Smoking Gun”. The New York Times. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  150. ^ „The Soccer Officials Indicted on Corruption Charges”. The New York Times. 3. 12. 2015. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  151. ^ Borden, Sam; Schmidt, Michael S.; Apuzzo, Matt (2. 6. 2015). „Sepp Blatter Decides to Resign as FIFA President in About-Face”. The New York Times. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  152. ^ „Indictment Reveals Details of Alleged Bribes for 2018, 2022 FIFA World Cup Votes”. Sports Illustrated. Associated Press. 6. 4. 2020. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  153. ^ Panja, Tariq; Draper, Kevin (6. 4. 2020). „U.S. Says FIFA Officials Were Bribed to Award World Cups to Russia and Qatar”. nytimes.com. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  154. ^ „Franz Beckenbauer probe to be split from World Cup investigation”. Deutsche Welle. 19. 7. 2019. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  155. ^ „Ángel María Villar resigns from Uefa and Fifa positions after arrest in Spain”. The Guardian. 27. 6. 2017. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  156. ^ „Russia celebrates its selection as World Cup 2018 hosts”. dw.com. 2. 12. 2010. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  157. ^ „Qatar celebrates World Cup bid win”. aljazeera.com. 4. 12. 2010. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  158. ^ „A World Cup miracle”. bbc.co.uk. BBC Sport. 2. 12. 2010. Arhivirano iz originala 3. 12. 2010. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  159. ^ Hankir, Zahra; Namatalla, Ahmed (12. 2. 2010). „Egypt Shares Gain on View Central Bank May Cut Interest Rates, Led by CIBE”. Bloomberg. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  160. ^ a b Alvarez-Galloso, Roberto (12. 12. 2010). „Iran Announces It Will Assist Qatar In Preparing For The 2022 World Cup”. syndication.bleacherreport.com. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  161. ^ „Qatar_Bid_Campaign_Analysis”. pdfcoffee.com. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  162. ^ „Roger Burden to quit as FA chairman in Fifa protest”. bbc.co.uk. 4. 12. 2010. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  163. ^ Brown, Rachael (4. 12. 2010). „'Why bother': Australia warned against future Cup bids”. ABC News. Arhivirano iz originala 5. 12. 2010. g. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  164. ^ „English media angry at Fifa 'fix'”. BBC News. 3. 12. 2010. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  165. ^ „Danish minister: Qatar getting 2022 World Cup was ‘wrong’”. seattletimes.com. Associated Press. 30. 6. 2021. Pristupljeno 28. 6. 2022. 
  166. ^ a b Suderman, Alan; Fahey, Ciaran (27. 2. 2022). „Qatar deploys ex-spies to blunt German’s World Cup criticism”. seattletimes.com. Associated Press. Pristupljeno 28. 6. 2022. 

Spoljašnje veze uredi

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Избор_домаћина_за_Свјетска_првенства_у_фудбалу_2018._и_2022.&oldid=26888947”